Od Bitlmanije do Revolvera

Istorija Bitlsa (prvi deo)

Od Bitlmanije do Revolvera

Kratka predistorija: Ko su ti Bitlsi?

 

Od Bitlmanije do Revolvera – Priča o Bitlsima, slavnom britanskom pop rock sastavu iz Liverpula, počinje daleke 1956. godine, kada su se nakon lokalne svirke u Woolton Parish Church (Vulton, predgrađe Liverpula, lučkog grada na reci Mersey i severozapadu Engleske) prvi put sreli i upoznali dvojica ključnih, budućih Buba – John Lennon (Džon Lenon, rođen 9.oktobra 1940. u Liverpulu), gitarista i pevač (koji je u to vreme imao vlastiti srednjoškolski skifl bend Quarryman) i Paul McCartney (Pol Mekartni, rođen 18. juna 1942. u Liverpulu), mladić zaljubljen u rani rock and roll, pevač i budući bas gitarista liverpulskih čupavaca.

Od Bitlmanije do Revolvera

Ubrzo nakon njihovog prvog susreta, razmene iskustava i ljubavi prema muzici (koja je preko ploča Elvisa Prislija stizala u liverpulsku luku iz Amerike) Pol postaje član Kvorimena i nerazdvojni deo autorskog tandema Lennon-McCartney, tandema koji će obeležiti muziku dvadesetog veka i postati nedostižnom legendom na polju stvaralaštva i inspiracije. Mekartni se sa nostalgijom priseća tog naivnog i romantičnog vremena:

Tih pedesetih, dopadala mi se muzika crnih izvođača. Oni su bili moji omiljeni pevači. Sve te pesme su se mnogo razlikovale od onog što se do tada sviralo u Engleskoj. Sve je više ploča počelo da stiže iz Amerike. Tako smo i počeli da slušamo Čak Berija, Fets Domina, Litl Ričarda, Elvisa Prislija, Badi Holija, Edija Kohrana, Džina Vinsenta… Jednog dana sam otišao sa svojim drugom Ivanom u Vulton. Tamo se održavala nekakva lokalna proslava na kojoj je svirao Džon sa svojim prijateljima. Džon je bio Ivanov drug iz ulice. Kad smo stigli, Džon je bio na bini i pevao Come go with me. On nije znao reči i zato je izmišljao nove (pošto nikada nije čuo ploču). Sećam se da sam bio impresioniran. Pomislio sam: ovaj momak je baš super, a i grupa je bila veoma dobra. Kasnije sam sa njima, iza bine, otpevao neke pesme koje sam znao. Znao sam kompletan tekst Twenty Flight Rock (Eddie Cochran) i mnoge druge. U to vreme nije bilo mnogo onih koji su znali tekstove hitova. Pošto je i Džon bio među njima, mogao sam mu biti od koristi. Napisao sam nekoliko tekstova i pokazao mu kako se sviraju. Odsvirao ih je i sećam se da sam osetio da miriše na alkohol. U svakom slučaju, tako smo se upoznali!

Jednog dana dok sam vozio bicikl, sreo sam Pita Šotona. On je svirao sa Džonom u grupi Kvorimen. Rekao mi je: Hej, rekli su mi da bi im bilo drago da sviraš sa njima. Hoćeš li? Odgovorio sam: O, da, bilo bi super. Kasnije smo se negde sastali i tako sam postao član grupe.

Well gonna write a little letter

gonna mail it to my local D.J.

it’s a rockin’ little record

i want my jockey to play

roll over Beethoven

i gotta hear it again today.

You know my temperatures risin’

and the jukebox’s blowin’ a fuse

my hearts beatin’ rhythm

and my soul keeps singing the blues

roll over Beethoven

and tell Tchaikovsky the news

Bile su to neke od presudnih i prelomnih, pionirskih godina rock and rolla, kao i presudne godine u životu idejnog tvorca i duhovnog vođe slavne liverpulske četvorke, Džona Lenona. U septembru 1957. godine Lenon upisuje umetnički koledž (jedan od slobodarskih rasadnika budućih neprilagođenih, buntovnih talenata, pre svega rock muzičara) – Liverpool College of Art (odsek za književnost), gde upoznaje buduću suprugu Sintiju Pauel. U julu 1958. gine njegova majka Džulija (bio je dete razvedenih roditelja, odrastao kod legendarne tetke Mimi), a u avgustu iste godine grupi Kvorimen se pridružuje George Harrison (Džordž Harison, rođen 25. februara 1943.u Liverpulu), gitarista i pevač, koga je doveo Pol Mekartni (njegov školski drug). Negde u isto vreme kada je upoznao Sintiju, Džon na koledžu sreće i Stjuarta Satklifa (Stuart Sutcliffe), najtalentovanijeg studenta umetnosti, zainteresovanog za slikarstvo. Mada nije imao pojma o sviranju gitare, na Džonov nagovor on postaje basista Kvorimena. Tako je Džonov bend dobio trojicu gitarista i basistu Satklifa. Nakon lokalnog muziciranja, bivaju zapaženi i uz pomoć Larryja Pernesa uspevaju da ishoduju kratku turneju po Škotskoj. U to vreme su se počeli nazivati Silver Beatles, što će vremenom postati legendarno i jednostavno The Beatles (Bube). Grupi je još nedostajao stalni bubnjar, pa su ga pronašli u Pitu Bestu, sinu vlasnika liverpulskog kluba Casbah, u septembru 1959. godine. Po povratku iz Škotske ponuđen im je stalan posao u Hamburgu, nemačkom lučkom gradu (takođe na severozapadu, sticajem sudbinskih okolnosti). U narednih nekoliko godina Liverpul i Hamburg postaju sudbinska odredišta Bitlsa u kojima su ispekli zanat, naučili se izdržljivosti i scenskoj razuzdanosti.

Ono što smo jedno vreme radili, bilo je zaista fantastično – govorio je kasnije Lenon o radu Bitlsa. Mislim dok smo svirali straight rock, niko u Engleskoj nije mogao da nam se približi. Međutim,čim smo uspeli, izgubili smo oštricu. Postali smo najveći , ali smo se istovremeno i prodali. Osećali smo da smo u govnima jer smo morali da skratimo naš jednočasovni nastup u kome smo uživali na svega dvadeset minuta muzike. I onda smo tih istih dvadest minuta ponavljali svake večeri. Bitlsi su kao muzičari tada umrli. Zato mi kao muzičari nikada nismo napredovali; ubili smo sami sebe da bismo uspeli. I to je bio naš kraj. Kasnije smo postali tehnički savršeni, studijski umetnici, jer smo zaista, bili kompetentna ekipa i u bilo koji medij da si nas ubacio, mi bismo uradili pravu stvar.

Prva poseta Hamburgu završila se nakon saznanja nemačkih vlasti da je Harison premlad da bi javno nastupao po barovima i noćnim klubovima. Prilikom pomenute posete, Bitlsi upoznaju Astrid Kirher, asistenta fotografije (i buduću Satklifovu ljubav). Astrid je bila ta koja je nagovorila Bitlse da promene frizure i namesto rockabilly fazona pedesetih očešljaju se u novom fazonu, sa šiškama preko čela – čupavci su je poslušali i tako su (između ostalog) pustili duh šezdesetih iz boce. Nešto sasvim različito počelo je da se budi i lagano preoblikuje i prekomponuje svet jedinstvenom magijom. Po povratku u Liverpul, pored vizuelne promene osetila se i promena u načinu sviranja – postali su grublji, siroviji i inventivniji. Dana 21. marta 1961. godine imali su debi nastup u legendarnom liverpulskom klubu Cavern, pećini gde su stvarali duh onoga što će uskoro zaraziti i ostatak sveta. Nakon nekoliko meseci lokalnih svirki (bilo ih je i po tri dnevno), Bitlsi se vraćaju u Hamburg. U to vreme, kao prateći muzičari Tonija Šeridana, uradili su svoje prve snimke za Polydor, maja 1961. godine. Stju Satklif tada napušta bend (posvećuje se slikarstvu), a Mekartni prelazi na bas.

U aprilu 1962. godine Satklif umire od krvarenja u mozgu. Bio je to još jedan težak emotivni udarac za Lenona nakon gubitka majke. Satklif je bio jedan od njegovih najboljih prijatelja. Događaji oko Bitlsa se dodatno ubrzavaju i smenjuju kao na traci i put ka legendi se sve više zahuktava.

Yesterday,

all my troubles seemed

so far away

now it looks as though

they’re here to stay

oh, I believe in yesterday

U junu 1961. godine pojavljuje se prva nezvanična Bitls ploča, singl My Bonnie, izdata u Nemačkoj. Kada je novembra 1961. godine u prodavnicu ploča Brajana Epštajna u Liverpulu ušao dečak i zatražio pomenuti singl, Epštajn je iznenađen upitao: Bitlsi? Nikad čuo. Ko su ti Bitlsi? Kasnije je otišao da ih čuje u Cavern klubu, a nedugo zatim postao je njihov legendarni menadžer.

Sve do 17. decembra 1962. godine Bitlsi su bukvalno živeli i radili na relaciji Liverpul-Hamburg (bio je to datum njihovog poslednjeg odlaska u Hamburg). Prvog februara 1962. godine po prvi put nastupaju sa Epštajnom kao menadžerom. Slavni producent Džordž Martin iz kompanije EMI, prvi je shvatio njihov veliki potencijal i nakon preslušavanja probnih snimaka ranih Bitlsa, on ugovara datum snimanja prve zvanične The Beatles ploče u Engleskoj. Pre toga, usledio je poslednji odlučujući korak benda – Lenon, Mekartni i Harison odlučuju da bubnjara Besta zameni Richard Starkey, (Ringo Star, rođen 7. jula 1940. u Liverpulu). Bio je 18. avgust 1962. godine i era Bitlsa (koja se zvanično okončala 1970. godine) mogla je da počne.

Dana 4. septembra 1962. godine, pod vođstvom producentske palice Džordža Martina počelo je prvo snimanje Bitlsa za EMI. Pol Mekartni priseća se tih dana i značaja Martina za čitavu stvar:

Njegov doprinos je stvarno bio veliki. Prvi put kad je pokazao da može da vidi dalje od onoga što smo mu dali bilo je u Please, Please Me. Prvobitno, ta stvar je bila zamišljena kao nešto sporija, u stilu Roja Orbisona. Džordž Martin je rekao: Malo ćemo je ubrzati. Pojačao je tempo i to nam se mnogo dopalo, a izgleda i slušaocima jer je ova pesma postala veliki hit. Od početka nam je mnogo pomogao.

Dana 5. oktobra 1962.godine pojavila se prva zvanična singl ploča Bitlsa – Love Me Do. Ostatak priče istorija je rock and rolla šezdesetih i legende o Bubama, liverpulskim čupavcima koji su promenili svet.

There are places I’ll remeber

all my life though some have changed

some forever not for better

some have gone and some remain

all these places have their moments

with lovers and friends I still can recall

some are dead and some are living

in my life I’ve loved them all

 

Od Bitlmanije do Revolvera i nestanka sa scene

 

Prvog januara 1963. godine Bitlsi se vraćaju iz Hamburga i direktno kreću na svoju prvu zvaničnu turneju po Škotskoj, zatim 19. januara imaju svoj prvi nacionalni TV nastup u Thank You Lucky Stars, 2. februara kreću na prvu englesku turneju, zajedno sa Helen Šapiro. Drugog marta 1963. njihov singl  Please Please Me stiže na prvo mesto nedeljnika Melody Maker. Bila je to najava njihovog prvog albuma i ludila kojim će protresti svet – Bitlmanije. Dana 22. marta 1963. godine objavljen je njihov prvi album Please Please Me. Pesme Bitlsa postale su vremenom izraz čitave jedne generacije i sinonim jednog vremena, čudesnih, šarolikih, romantičnih, nemirnih, buntovnih i nimalo naivnih šezdesetih, fenomena koji je počeo i završio sa Bitlsima. Bitlsi su zvuk američke muzike ,,pretumbali“ na svoj način, prilagodili ga svojim prohtevima i autentičnom stilu i uspeli u pionirskom poduhvatu (kao niko pre njih) da stvore sopstvenu muziku, poletni, melodični i vanvremenski British Pop Rock, tako smeo, inovativan, kreativan i vizionarski, barem dva koraka ispred ostalih.

Magični niz od trinaest zvaničnih albuma Bitlsa, u periodu od 1963. do 1970. otvara već pomenuti album Please Please Me. Sa omota albuma posmatraju četvorica nasmejanih mladića, vedrih liverpulskih buba (čudesnih bitls frizura, u to vreme uglađenih čupavaca), četvorica mladića koji će u narednih nekoliko godina promeniti svet, kako u muzičkom, tako i u svakom drugom, pre svega sociološko-kulturološkom smislu, stvarajući električnu narodnu muziku naslonjeni na duh dotadašnje tradicije (pre svega američkog rhythm and blues, country and western i ranog rock and roll zvuka, a pre svih liričnog i melodičnog Badija Holija). Debi ostvarenje Bitlsa donosi duh prošlosti, transformisan i prekomponovan novom britanskom The Beatles magijom u nešto sasvim različito, čudesnu pop rock viziju stvari koja je tih godina pokrenula i preokrenula čitav svet, donoseći neki sasvim novi sistem vrednosti – mladalačku viziju sveta oslobođenog muzikom i stavom od dosade i praznine potrošačkog društva koje je do tada jedini smisao videlo u ozbiljnom radu i potrošnji, te ujedinjenje jedinstvenom lepotom podeljenog sveta.

Od poletne I Saw Her Standing There (prvi u nizu Lenon-Mekartni klasik i jedan od budućih osvajača vrhova top lista. Bila je to sirova, rokerska stvar Pola Mekartnija, napisana krajem 1962. godine, pesma koja je žarila i palila liverpulskim klubovima, dosežući u svojim ranim, sirovim izvođenjima i desetominutne, gitarskim solažama obojene verzije, utemeljena na bluzerskim promenama i zaštitnom znaku grupe, neuglađenim vokalnim harmonijama), mekartnijevski strasno otpevane i rokerski naglašene, gde sve pršti od poletne, uzavrele energije, iskustva stečenog tokom prethodnih nekoliko godina živih i sirovih nastupa po noćnim klubovima Liverpula i Hamburga, prožete unutrašnjom lepotom glasova koji diraju dušu i boje svet rock and roll lirikom bunta i mladalačke energije, sve do završne, eksplozivne lenonovske obrade hita Twist and Shout (na kraju snimanja debi albuma Bitlsa, producentu Džordžu Martinu bila je potrebna još jedna pesma, nešto čime bi uz prasak lansirali album. Kao takva, odabrana je obrada grupe Isley Brothers, jedan od nasirovijih koncertnih favorita ranih Bitlsa, divlja Lenonova verzija. Dajući sve od sebe, u eksplozivnom stilu, Lenon i ekipa su na samom kraju snimanja albuma otpevali i odsvirali prašteću verziju ,,nečega“ što se do tada nije moglo čuti ni u jednom britanskom pop studiju. Kao takva, ona postaje simbolom potonjih živih nastupa Bitlsa u eri ,,Bitlmanije“), u kojoj rock and roll gradi zvučni zid prema onima koji ga nikada neće moći razumeti, a kamoli osetiti i (pro)živeti, otvara se nepregledno polje radosti života, mladalačke energije i bunta, transponovanih u lepršavi pop rock zvuk šezdesetih, gotovo dečački naivan, poletan i sirov. Prošaran dirljivom dozom sete i nostalgije u Misery (osma potpisana pesma autorskog tandema Lennon-McCartney za prvi album Bitlsa, mada su u periodu od 1957. do 1962. uradili niz vlastitih kompozicija, za koje nisu bili sigurni da su dovoljno kvalitetne, nešto što se u tom, pionirskom vremenu rokenrola smatralo čudom i pozitivnom ekscentričnošću, čak i za velike autore poput Berija i Badi Holija. Pojava Bitlsa, grupe čiji su članovi sami napisali većinu svog materijala bila je na neki način revolucija), dodiru Bitls duše koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bitlsovski pevljivo obrađenom sentimentalnošću pesme Anna (go to him) (bilo je to ,,lenonovsko“ pociničeno viđenje razneženo-tužne i romantične pesme američkog tamnoputog ritam i bluz pevača iz Alabame, Artura Aleksandera. Džon Lenon, kao buntovni roker, intuitivni i nekonformistički nastrojen umetnik pokušava na sebi svojstven način da kroz sentimentalne stihove osvoji i rastopi nežno Anino srce, bojeći pesmu svojim osobenim bluzom u glasu, ,,nečim“ što će ga vremenom učiniti tako prepoznatljivim i izdvojiti iz gomile, čineći ga upravo ,,rokenrolom“, onim istim imenom koje je on dao svom idolu, Čaku Beriju) i ponovo glasom koji dira dušu i pokreće u čoveku najplemenitije emocije, neposrednošču i jednostavnošću obrada pesama Chains i Boys, melodičnošću i višeglasjem obojenom lirikom prostodušnosti Ask Me Why (prvi od Lenonovih pokušaja u soul stilu Smokija Robinsona) ili pak There’s a Place (još jednog ranog Lenonovog komada u ,,Tamla Motown“ soul stilu)i Please Please Me, Lenonova pesma, nastala pod uticajem Roja Orbisona i braće Everli, ubrzana i prearanžirana od strane ključnog čoveka za njihov početni i potonji studijski rad u Abbey Road-u, producenta Džordža Martina, čoveka koji je prvi imao sluha i intuitivno je prepoznao sve njihove talente. On je bio prvi koji je shvatio ogromni potencijal njihove inovativne, samosvojne i neuglađene muzike, odbijajući tvrdnju da je on genije zaslužan za njihov uspeh rečima: ,,Ja sam bio samo interpretator njihove muzike. Genijalnost je bila njihova i oko toga nema spora“. Zatim ljubavnom naivnošću i poletnošću Love Me Do jedna od prvih Mekartnijevih pesama, nastala 1958. za vreme bežanja sa časova iz liverpulske srednje škole. Klasična pop pesma ranih šezdesetih (iz vremena troakordnih pesama, napisana u stilu koji su Bitlsi zvali ,,bluzerskim“, sa dva akorda, G dur i C dur). Jednostavna, melodična, sa Lenonovom zavijajućom usnom harmonikom u stilu njegovog američkog bluz idola, Sonija Terija, pokrenula je svojom neuglađenošću i Bitls magijom inspirativni jesenji povetarac na učmaloj britanskoj pop sceni. Duh nekog novog vremena mogao je da počne, duhovna revolucija i zlatno doba šezdesetih upravo su bili rođeni, petooktobarskom pesmom sa kojom je sve zvanično počelo, PS I Love You (jedna od glavnih pesama na nastupima Bitlsa tokom 1962/63. Mekartnijeva pesma nastala u Hamburgu tokom 1961. savršen primer njegovog sentimentalnog optimizma i melodijske nadarenosti) sa kojom pop muzika dobija duh prepoznatljivosti i neodoljivosti, lenonovskim rokerskim očaravajućim šmekom, glasom koji možda najbolje definiše rock and roll kao nešto neodoljivo, neprolazno i duši ugodno, u pesmi Baby It’s You, Lenonovim pop obrascem koji melodičnošću na ivici sete obara s nogu u Do You Want to Know a Secret (njegova uspomena iz detinstva, melodija iz jednog Diznijevog filma koju mu je pevala majka Džulija dok je još bio beba a koju je prepustio Džordžu Harisonu da je otpeva)ili obradi A Taste of Honey (simboličnog naziva) koja se topi od slatke lepljivosti duha kao i bezbrižnošću, jednostavnošću jednog poimanja života koji će trajno svojim šarmom i neposrednošću zaraziti svet, debi album Bitlsa neodoljivi je poziv na ples i uživanje, radovanje životu na jedan tako topao, raskalašan i prijateljski, očaravajući način. Iz srca tame noćnih klubova i plantaža pamuka na obali reke Mersi, nekadašnji afro-američki zvuk  džungle vešto je transformisan magičnom Bitls kreacijom u zrake nove svetlosti kojom će šezdesetih obasjati svet u nameri da ga učine muzikalnijim i boljim mestom za život svih ljudi, bez obzira na poreklo, veru, boju kože, nacionalnost ili pak jebenu političku opredeljenost koje su ih do tada samo delile i pozivale na samouništenje. Nešto sasvim različito obojiće sa Bitlsima svet muzike i shvatanja života sa do tada nečuvenim i neviđenim koloritom pionirske otkačene britanštine.

Zanimljivi su bili i komentari štampe na pojavu Bitlsa. Engleski Dejli telegraf uporedio ih je sa Hitlerom, jer praznoglavoj generaciji daju samo histeriju, dok je Dejli vorker pisao da su liverpulski čupavci glas 300.000 nezaposlenih (zvuči poznato, zar ne?). Moskovska (tadašnji komunistički SSSR) Komsomolska pravda u Bitlsima je videla perfidnu imperijalističku igru koja kroz divlju muziku pokušava da otupi revolucionarnu oštricu radničke klase. Sve u svemu, od samog početka karijere do njihovog zvaničnog razlaza 1970. godine, Bitlsi su i kao muzička grupa i kao društvena pojava izazivali burne i dvojake reakcije, prema njima je malo ko bio ravnodušan. Za jedne su bili komercijalna, muzička ljiga, tipični kapitalistički proizvod potrošačkog društva, zlatna koka za mlaćenje para i zamlaćivanje širokih narodnih masa, dok su ih drugi shvatali veoma ozbiljno i kao muzičare, inovatore, čije su pesme i melodije pionirski doprinele punom zamahu i razvoju rock and rolla (pre svega u rodnoj Britaniji) kao globalnog fenomena, koji će tokom šezdesetih nastojati da iz korena (estetizacijom i buntom) promeni svet (kao i političkim angažmanom pre svega), i kao društvenu pojavu koja će stvoriti jedinstven duh jedne generacije i epohe, te zapaliti ideale mnogih mladih ljudi širom sveta, izvršivši pre svega revoluciju u glavi i svesti mnogih ljudi širom planete.

Njihovi nastupi i koncerti širom sveta pretvoreni su u jedinstvenu histeriju i požar koji će zapaliti svet. Kada su novembra 1964. godine nastupili pred samom britanskom kraljicom, uvek britki i cinični Lenon obratio se publici na sledeći način: Neka oni u poslednjim redovima tapšu, a oni u prvim, slobodno zveckajte nakitom!

Što se same muzike tiče, njihov prvi album smenjen je sa vrha top liste posle sedam meseci, kada se pojavio njihov drugi album With the Beatles. Između albuma svet su bombardovali uspešnim singlovima – 12. aprila 1963. godine pojavljuje se From Me to You (njihov treći singl, pesma napisana u autobusu, tokom jedne od turneja sa Helen Šapiro, 28. februara 1963. godine), a 23. avgusta 1963. She Loves You (nastala u hotelskoj sobi u Njukastlu, 26. juna 1963. kao jedna od mnogobrojnih, vanvremenskih posledica ,,varničenja“ između dva neverovatna autorska talenta, emotivno povezana u svoj svojoj različitosti i nepresušnoj kreativnosti, stanju duha Džona Lenona kao ravnodušnog nekonformiste i cinika, s jedne, i Pola Mekartnija kao večnog optimiste, tanane igre svetlosti i tame, bluz sete zaodenute gorčinom i razigrane melodičnosti u ovitku lepršavosti) veoma zapaljiva i hitmična ljubavna stvar, jedna od onih sa kojima su obarali publiku s nogu. Usledile su zatim turneje po Švedskoj, Engleskoj, Francuskoj, a onda, 7. februara 1964. godine trijumfalna Bitls invanzija na Ameriku, na njujorškom aerodromu Kenedi, Bitlse je dočekalo oko 10.000 izbezumljenih obožavalaca (tačnije obožavateljki). Histerično vrištanje i buka nadjačali su buku avionskog motora, ludilo je definitivno nadvladalo sve. Oni su nešto što naši roditelji ne mogu da razumeju i mi smo na to ponosni, bila je jedna od suštinskih izjava kao dokaz menjanja svega pod uticajem Bitlmanije. Bitlsi su postali novi heroji mladih. Ipak, kada su Bitlsi prvi put svirali u Americi, to je već bio čist zanat. Inspiracija je davno iščezla sa naših koncerata, objašnjavao je Lenon, sve lepote i šarm uspeha unutar šou biznisa. Mašinerija je već tada preuzimala potpunu kontrolu nad celom stvari i ubrzano menjala tok revolucije. U početku su stvari još uvek izgledale idilično, veselo i bezazleno, ali…

Lavina Bitlmanije sve se ubrzanije kotrljala. Četvrtog novembra 1963. godine objavljen je drugi album Bitlsa, With the Beatles, koji se učvrstivši njihovu dotadašnju reputaciju vešto nadovezao na neposrednost i vitalnu snagu njihovog debi ostvarenja. Još uvek je to bio put traženja pravih Bitlsa, samosvesnih, kreativnih i vizionarskih, kombinacija rock and roll standarda i američkih rhythm&blues korena, sa neodoljivom dozom melodične privlačnosti.

With the Beatles otvara lenonovski poletna, energična, rokerski raspojasana i raspevana It Won’t Be Long, pohvala čistoj rock and roll ludosti, jednostavnosti i senzibilitetu neposrednosti, otvorenog srca spremnog da prihvati svakog dobronamernog čoveka. Sledi je All I’ve Got to Do, još jedna od onih Lenonovih stvari koje mirišu na pritajeni blues, neku čudesnu, nežnu tugu koja glasom dira dušu, dok melodijom i uzdahom prodire još dublje, do suštine svakog iole senzibilnog stvorenja spremnog da iskreno voli i nesebično se daje. Tu je i klasični Pol Mekartni, koji eksplodira u klasiku All My Loving, nežnom, sentimentalnom komadu punom ljubavi, lepršavosti, neosetne doze ironije i sete, zatim harisonovska Don’t Bother Me (prva Harisonova samostalna Bitls melodija, zatamnjene atmosfere i ukusa potištenosti), najava ogromnog talenta u senci tandema Lenon-Mekartni, poletna, harmonikom i intenzivnom višeglasnom harmonijom obojena Little Child, rani, sirovi r’n’r & r’n’b, tradicija na bitlsovski način. Bila je to pesma tipična za rane Bitlse, zavodljiva i sugestivna, provokativno ulično zezanje mladih liverpulskih čupavaca, njihova spontana i oslobađajuća energičnost, britanizovana verzija američke muzike, odraz njihovog jedinstvenog i svežeg autorskog pristupa melodiji gde su intuitivnost i sklonost istraživanju bili zamena za težnju ka sviračkoj superiornosti i robovanju standardima i klišeima. Sa Bitlsima kreće do tada nezamisliva revolucija i slobodarski duh na svim poljima, od njihove spontanosti, prirodnosti, intuitivne snalažljivosti i neposrednosti, preko iščašenog smisla za humor, engleske ekscentričnosti, lenonovskog sarkazma i beskompromisnosti, inovativnosti i znatiželje, pomeranja granica na svim poljima stvaralaštva, pionirske uloge i kreativnosti kojoj do tada nije bilo ravne. Bila je to posledica savršenog spoja dva vanredna talenta i dve tako različite ličnosti i autora koji su se gotovo idealno nadopunjavali i jedan drugog inspirisali u daljem i daljem napretku i duhu radoznalosti, stalne želje za inovativnošću i napretkom. Till There Was You setni je ljubavni mekartnijevski napitak, duh tradicije u novom ruhu šezdesetih, nešto što neguje dušu prostodušnom milinom, kao poj nekadašnjih romantičara, trubadura. Čisti rock and roll – Please Mr Postman, obrada Džona Lenona, eksponira čudesni glas koji definiše pojam rock and rolla kao najjednostavnije i najneposrednije radosti življenja, a onda, vanvremenski klasik, Čak Berijeva Roll Over Beethoven, propuštena kroz Harisonov Bitls filter, plesna idila, najizvorniji mogući oblik pročišćenog r’n’r, čista esencija, igranka do zore, blago bitlsovske supstance. Smenjuje je ništa manje poletna Hold Me Tight, a onda sledi jedan od vanvremenskih bisera, pesma koja unutrašnjom lepotom i snagom duha nadmašuje svaku moguću deskripciju, You Really Got a Hold on Me  vanredna obrada soul hita Smokija Robinsona i grupe Miracles, naglašena Lenonovim strastvenim vokalom uz Harisonovu pratnju) je upravo ono što Bitlse razdvaja od ostalih, čineći ih jednim od najvećih bendova svih vremena. Glas Džona Lenona, plus harmonska, višeglasna melodijska podrška Bitlsa, sve tako lepršavo, neposredno nosi dušu čoveka do u beskraj, ka besmrtnoj lepoti, seti koja raduje, prijateljstvu koje leči svaku moguću ranu. Ponestaje mi reči da opišem nešto tako moćno i savršeno, pesmu u koju sam tako ludo zaljubljen. Uzbuđenje se nastavlja stonsovskom, eksplozivnom, a la Ringo Star plesnom i ritmičnom I Wanna Be Your Man, jednostavna poruka isfiltrirana kroz esencijalno rhythm & blues rešeto, isprljano sasvim običnim Bitls ludilom. Potom sledi sladunjava Devil in Her Heart (Harisonova obrada pesme devojačke grupe Donays iz 1962), ustupak jednom neverovatno romantičnom vremenu, danas gotovo nestvarnom i nezamislivom, tako jednostavno, a opet tako moćno. Album With the Beatles zatvaraju Not a Second Time (gorak Lenonov tekst, sa setnom melodijom pod uticajem grupe Miracles) i Money (žestoka rokenrol pesma, otpevana u strasnom maniru tandema Lenon-Mekartni, dvanaestotaktne forme s bluzerskim rifovima i razbarušenim tekstom o novcu i slavi, razuzdana obrada još jednog od ranih radova izdavačke soul kuće ,,Tamla Motown“, tih godina na vrhuncu slave), sa neizbežnom dozom rock and roll divljine i jednog sveta koji je te, davne 1963. godine bio na ivici opšteg rata, preživeo smrt Kenedija i krenuo nezaustavljivo da živi život punim plućima, sa Bitlsima, naravno! Moćno i nezaboravno, kao i sve što je ikad izašlo iz muzičke duše velikih Bitlsa.

Peti singl I Want to Hold Your Hand objavljen 29. novembra 1963. godine, obarao je nove rekorde na vrhovima zvaničnih muzičkih top lista Britanije, Amerike i ostatka sveta. Bio je to jedan od najmoćnijih singlova Bitlsa koji im je napokon omogućio proboj u Ameriku, naročito nakon njihovog gostovanja u čuvenom TV šou ‚‚The Edi Sullivan Show“, 9. februara 1964. Pesma ‚‚I Want to Hold Your Hand“ bila je u suštini nekonvencionalna i tehnički nesavršena po američkim standardima, ali je uspela da elektrifikuje umrtvljenu američku pop scenu i muziku. Bitlsi su kao niko pre njih uspeli da prenesu duh britanske pop muzike u Ameriku (godinama unazad izučavajući preko ploča pristiglih iz Amerike njihov ritam i bluz), nateravši potom mlade Amerikance s gitarama da izučavaju njihovu muziku i uhvate suštinu onoga što oni rade i duh novog vremena koji su doneli svojim inovativnim snimcima. Većina američkih muzičara tvrdila je tada da ih je ova pesma promenila i uvela u novu eru, promenivši im živote. Bio je to početak britanske invazije na Ameriku, kolevku rokenrola, bio je to početak kulturne revolucije i rađanje duha nekog novog vremena. Ludilo neprestanih nastupa i turneja, propraćenih suludom histerijom, umnožavalo se do granica izdržljivosti, groteske i apsurda. Na nekim od koncerata Bitlsi se bukvalno više nisu ni čuli od buke obožavaoca – vrištanje je nadmašivalo snagu muzike. Nakon šestog hita Can’t Buy Me Love, jednostavne i hitmične Mekartnijeve pesme, sastavljene od džezerskih i bluzerskih molskih akorda s običnim akordima u refrenu, ova pesma je uvod u drugu fazu karijere Bitlsa, fazu globalnog priznavanja i autorskog sazrevanja neprevaziđenog kreativnog tandema Lenon-Mekartni. Bila je to ujedno poslednja pesma gde njih dvojica u stilu: ,,Jedan na jedan, oči u oči“, kako je to kasnije objasnio Lenon, komponuju zajedno, vremenom se razdvajajući kao autori (ali se i dalje konsultujući i savršeno nadopunjujući) iz čije je kreativne napetosti, plodonosne interakcije i različitih pogleda na muziku i život proizašlo mnoštvo besmrtnih pesama Bitlsa u potonjoj karijeri benda. Bitlsi se privremeno povlače i snimaju svoj prvi i od pet igranih filmova – A Hard Day’s Night, u režiji Dika Lestera, izvanredna kombinacija (izvan uobičajenih klišea pop filmova) njihove muzike, ilustracije životnog stila Bitlsa, sjajnog humora (prepunog prepoznatljivog britanskog ludila i cinizma) i nadrealnih epizoda, domišljat i pun duha (poput njihove vanvremenske muzike) prikaz njihovih tadašnjih života, sve te kombinacije opšte histerije, ironičnog otklona Bitlsa prožetog humorom i kreativnošću, uz neverovatnu neposrednost i prirodnost četvorice momaka, superzvezda koje su se ponašale sasvim obično i demistifikovale glupost medijskih manipulacija.

Nakon svetske premijere filma u julu 1964. godine, usledio je i novi Bitls album, 10. jula 1964. izlazi A Hard Day’s Night. Noć nakon napornog dana slika je sulude, ubrzane do granica (ne)izdržljivosti Bitls svakodnevnice u doba Bitlmanije. U naslovnoj numeri, poletni i moćni Lenon (koji je na ovom albumu pružio neke od svojih najboljih partija) progovara (sa uvek prisutnom dozom ironije) o Bitls svakodnevnici, novom životnom stilu dodatnog ubrzanja, gde se sve neprestano rola, kotrlja i valja. A onda, u trenutku inspirativnosti, između dva nastupa, sledi briljantna I Should Have Known Better (prelepa melodija i usna harmonika Džona Lenona, nastala pod uticajem muzike Boba Dilana), vrhunski lenonovski Bitls biser za sva vremena, čudo melodičnosti, lepršavosti i harmonije. Na nju se nadovezuje još jedan krucijalni Bitls klasik – If I Fell, tako nadahnuta, setna, romantična, višeglasjem ustreptala i uzdignuta u nebeske visine, taj brilijant koji čoveka obasjava iznutra i zauvek, nepovratno veže nevidljivim Bitls sponama duše. Kako je sam Lenon jednom prilikom kasnije izjavio, bio je to njegov prvi pokušaj da napiše baladu i pokaže svoju drugu, znatno romantičniju i liričniju stranu ličnosti i muzičara koja se nije mogla videti ispod teških naslaga njegovog buntovnog, oporog i ciničnog stila. Pesme poput ‚‚In My Life“ pokazaće i jednog drugog, manje ironičnog, hipersenzibilnog sanjara, koji je koristio svoj otkačeni i sarkastični smisao za humor, uz borbenu jetkost i iskrenost kao odbrambene mehanizme u svetu licemerja i prljavih igara industrije pohlepe i komercijalizacije umetničkih ideja. I’m Happy Just to Dance With You upotpunjuje filigranski ugođaj ovog sjajnog album a verovatno najjačeg, ako se u obzir uzme prva, znatno komercijalnija i manje autorska faza Bitls stvaralaštva). And I Love Her prikazuje Mekartnija u svom punom sjaju i u jednom od najkreativnijih izdanja, negde u ravni pop rock klasika za sva vremena, jestrdejovski obojen njegovim nepresušnim talentom i šmekom da uvek pogađa ravno u srce, melodična, odmerena, strasna, daleka i zauvek lepa, ukrašena toplinom glasa i gitare. Tell Me Why se rutinski kotrlja kroz dan nakon teške noći, nošena dahom Džona Lenona koji svet Bitlsa uvek pomalo senči, produbljuje i rokerski energetski osnažuje, i kotrljajući uleće u sferu besmrtnih singlova poput Can’t Buy Me Love. Any Time at All predstavlja još jedan bitlsovski dovoljno drzak, smeo, nadahnut i poletan komad, nešto naizgled tako prepoznatljivo, a opet dovoljno samosvesno da izmiče rutini pop melodija. I’ll Cry Instead još je jedna vešta transformacija starog u ruho novog i inspirativnog, vešto preoblikovana i pionirskom vizijom nadahnuta. Sve naprosto podrhtava pred naletima nepresušne Bitls energije, vitalnosti i kreacije. I taman kada poželite da se malo odmorite , udahnete malo vazduha predaha, sledi novi Bitls udar, Things We Said Today (Mekartnijeva sumorna tema, pesma zlokobne atmosfere i tekstom koji govori o frustrirajućim prekidima njegove veze sa glumicom Džejn Ašer, problemima dvoje mladih, prezaposlenih ljudi. Bila je to pesma u Lenonovom stilu, koju je Džon jako voleo) i genijalni odgovor na već postavljeno pitanje sa početka priče:Ko su ti Bitlsi i šta je to rock and roll? Opet ta dražesna, neodoljiva seta, blues prizvuk, harmonija, raskoš saglasja, energije i melodičnosti. When I Get Home, tipični je Lenonov r’n’r klasik, tako gorak, osenčen jetkošću i silinom uverenja, iznova i do samog kraja. You Can’t Do That nepretenciozno slušaoca vodi ka poslednjoj stvari na ovom antologijskom albumu. I’ll Be Back (jedan od Lenonovih favorita na albumu koji je veličanstveno obojio svojom nadahnutošću, kreativnošću i setom, iskren i melanholičan Lenonov esej u dursko-molskoj labilnosti njegovog intuitivnog stila, bez refrena, pesma sastavljena kao dvanaestotaktna strofa u dva jednaka dela) veliča neuništivost liverpulskog duha koji vas prosto mami lepotom da mu se stalno i iznova vraćate. Ako ste kojim slučajem ikad pomislili da postoji nešto bolje, ovaj genijalni album će vas uveriti da grešite.

Tokom druge polovine euforične 1964. godine Bitlsi su održali svoju drugu američku turneju, izdali jedan od najlepših singlova svih vremena, I Feel Fine i objavili još jedan album, 4. decembra – Beatles for Sale. Na talasima uzavrele Bitlmanije, Bitlsi stižu do svog četvrtog studijskog albuma Bitlsi na prodaju, sa njima svojstvenim duhom ironije i uzbudljivog humora. Nakon silnih obaveza i beskraja nastupa širom sveta, oni nalaze inspiracije i snage da snime još jedan standardno dobar i poletan album, sliku jednog burnog i ubrzanog vremena.

Ređaju se ultimativni Bitls klasici, od prigušene, smirene No Repley (jedna od najosećajnijih Lenonovih pesama iz tog perioda, u bosa nova ritmu), sa Lenonovim ličnim, prepoznatljivim pečatom rokenrolerske energije, zatim I’m A Loser (prva Lenonova stvar iz tzv. ,,dilanovskog perioda“, kako je sam Lenon kasnije objašnjavao. Uticaj Dilanovih moćnih tekstova, njegovog folka i ritam i bluza bio je ogroman. U ovoj pesmi oseti se ,,dilanovski dodir“ u sirovosti usne harmonike, akustične gitare i iskusnijeg, misaonog teksta), u moćnom country maniru i duhu Amerike, osenčenima čistom britanštinom u naletu, još jednim lenonovskim biserom Baby’s In Blackjedna od većine Bitls pesama nastalih tokom silnih turneja i nastupa tih godina, jedna od onih napisanih po hotelskim sobama, u kantri i vestern stilu koji dominira ovim albumom, kompromis različitosti dva izuzetna autora, Lenona i Mekartnija, obogaćenim višeglasnom magijom, stižemo do krucijalne verzije izvornog Chuck Berry klasika pedesetih – Rock And Roll Music (jedan od najomiljenijih Lenonovih berijevskih rok klasika, veličanstvena posveta Bitlsa jednom od svojih idola iz pedesetih, pored Karla Perkinsa, Litl Ričarda, Badija Holija) naprosto podrhtava nošen uverenjem i snažnom emocijom Džona Lenona – njegovog božanstvenog vokala i zvuka klavira koji u duhu tradicije boogie-woogie trilira i pumpa ubitačni rockerski ritam. I’l Follow the Sun i Pol Mekartni nam pomažu da sledimo Sunce na putu sreće i čiste lepote muzike, a Mr. Moonlight nadahnuti je lenonovski komad, put kroz snove. Kansas City/Hey-Hey-Hey-Hey! (moćna verzija Litl Ričardove pesme u šafl ritmu) predstavlja izvorni, dobri duh rock and rolla, pročišćen i oslobođen svih mogućih loših naslaga i glupih iluzija, mekartnijevski strastven, divlji, neukrotiv, nepotkupljiv u svojoj slobodi. Eight Days a Week (lebdeći optimizam Bitlsa sredinom šezdesetih, umiven jednostavnošću, čistim elanom i toplinom) klasični je hit komad Bitlsa, naslonjen unutrašnjim šarmom na prelepu badiholijevsku  Words of Love, omaž Badi Holiju, američkoj pop legendi (koji je rano nastradao u avionskoj nesreći 1959. godine).

Badi Holi je bio prototip pop zvezde pedesetih, autor, gitarista i producent, neko ko je nakon turneje po Britaniji sa svojim bendom Crickets, tokom 1958. neizmerno uticao na kasniju eksploziju BEAT muzike u Engleskoj, dok je za rane Bitlse bio i ostao idol čije su mnoge pesme izvodili i crpeli iz njih inspiraciju za sopstveni rad, koren i izvorište celokupne Bitls magije, duboko u tlu Amerike. Honey Don’t (obrada legendarnog Karla Perkinsa), u klasičnom Ringo Star, kantri maniru, kaska neobavezno po stabilnom Bitls tlu i utabanoj stazi, jašući ka Every Little Thing, ništa manje ili više ambicioznoj. I Don’t Want to Spoil the Party, u istom amerikanizovanom maniru, like an easy, country western style. Ali već naredna What You’re Doing, pretposlednja na albumu, nastupa sa mnogo više energije i uverenja, nošena dahom Mekartnija. Everybody’s Trying to Be My Baby zatvara prodavnicu Bitlsa u energičnom ,,klasik rock“ maniru pedesetih, u najboljoj Karl Perkins tradiciji, Harison u jednom od svojih veoma nadahnutih izdanja iz doba Bitlmanije. Novi duh iz The Beatles boce spremao se da već naredne, 1965. godine pokaže u potpunosti svoje pravo lice i oduva sve pred sobom, isključivo lepotom, snagom talenta, vizije, blistavom energijom i do tada neviđenom autorskom kreativnošću četvorice sasvim običnih momaka iz Liverpula.

Naredna 1965. godina donela je sa sobom bitnu novinu. Bitlsi se gotovo u potpunosti okreću sopstvenom, autorskom materijalu, odbacujući strane uticaje i obrade pesama, kao i trenutni, komercijalni materijal. U svetu Bitlsa i rock muzike uopšte stvari postaju sve manje naivne, šarene, kompromisne i za jednokratnu upotrebu. Singl Ticket to Ride (9. april 1965.) najava je nove, kompleksnije Bitls faze, obojene originalnim muzičkim materijalom i samosvesnim izrazom. Bila je to gorka, disonantna Lenonova pesma u srednjem tempu i ritmu koji se vuče, neobičnog (za to vreme) masivnog zvuka i teškog ritma, psihološki dublja od svega što su Bitlsi do tada snimali. Pošto je na velikom delu prethodna dva Bitls albuma svirao akustičnu gitaru, Lenon se u pesmama I Feel Fine (novembar 1964. gde je po prvi put korišćen gitarski fidbek, sjajan zvučni uvod u ovaj lepršavi singl) i Ticket to Ride (april 1965) vratio električnoj gitari, s energijom koju je crpeo iz uzavrele atmosfere tadašnje ekspanzivne britanske rok i ritam i bluz scene i teških, moćnih gitarskih pesama poput ,,You Really Got Me“ benda The Kinks, ,,It’s All Over Now“ The Rolling Stones, ,,Baby Please Don’t Go“ grupe Van Morisona – Them, kao i muzike bendova poput the Who, Yardbirds, the Animals. Ono što je takođe u tim trenucima uticalo na menjanje svesti i zvuka Džona Lenona i Bitlsa (nagoveštavajući ovom pesmom sledeću njihovu razvojnu fazu i pesmu ,,Tomorrow Never Knows“, petnaest meseci kasnije) bili su početni eksperimenti sa halucinogenima – iskustva sa kanabisom i LSD–jem. U međuvremenu Džon Lenon objavljuje dve knjige kratkih priča i veštine pričinga, Bitlsi dobijaju priznanje od Kraljice – MBE (Member of the British Empire) i počinju snimanje svog drugog filma Help! Dana 29. jula 1965. desila se premijera filma Help! samosvesne Bitls komedije sa nadrealnim humorom, a 6. avgusta iste godine izlazi njihov novi album Help!

Kada su preterani uspeh i slava prejako udarili Bitlse u glavu, oni su svet pozvali u pomoć, okrenuli se još jednom ka sebi, kreativnoj unutrašnjosti i stvorili još jedan od bitnih albuma pop rock muzike, autorski jako i vitalno delo, sa nizom upečatljivih numera. Pesme Help! (Lenonov poziv u pomoć, vapaj iz dubine duše, iz perioda koji je on sam imenovao kao ,,moja faza debelog Elvisa“. Mentalno iscrpljen i otuđen nakon dve godine neprestanih, ubitačnih turneja i nastupa, u braku sa Sintijom, koji se bukvalno raspadao, Lenon je očajnički tražio pomoć i promenu)i The Night Before, klasični su i zapaljivi Bitls hitovi, odgovori Lenona i Mekartnija na brutalne izazove industrije bezdušnosti, licemerja i komercijalne eksploatacije svega i svakoga. Njihov neuništivi duh vedrine i vitalnosti nije posustajao ni pred kakvim izazovima i činio ih je tokom čitave karijere uvek svežima, poletnima i spemnima da odgovore na svaku vrstu izazova. Njihova kreativnost bila je pravi mali Božiji dar, nepresušno vrelo inspiracije iz kojeg su izvirale pionirskim i vizionarskim duhom obojene pesme, pravi izazov vremenu i ostalim bendovima na tada veoma bogatoj sceni rock and rola u punom zamahu. Uglavnom za korak-dva ispred ostalih, Bitlsi su diktirali tempo i dominantne trendove koji su dolazili sa svakim njihovim novim singlom ili albumom kao zaokruženom celinom. To se naročito odnosi na period koji je počeo sa albumom Rubber Soul i završio se sa njihovim hronološki poslednjim snimcima, zabeleženim na antologijskom ostvarenju, albumu Abbey Road.

No, pre toga u pomoć im je pritekao niko drugi nego još jedan velikan svetske scene, slavni Bob Dilan, koji je inspirisao Lenona da stvori svoj novi moćni klasik, pesmu You’ve Got to Hide Your Love Away (prvi čisto akustični snimak Bitlsa, nadahnut naravno Dilanom), jednu od onih zrelih numera koja će pokazati u kom će se pravcu kretati muzika Bitlsa narednih godina – ideolog Lenon bio je samo sofisticirana, duhovna prethodnica. I Need You nudi smirenost i harizmu kreativnog čoveka iz senke, Džordža Harisona, najavivši njegove vrhunske domete koji će izbiti u prvi plan već na Revolveru. Another Girl, gitarski naglašena i prošarana ,,neprimetnim“ Harisonom ponire u filigranske dubine moćnog rock and rolla, dajući prednost prefinjenosti nad snagom i silinom doživljaja. Još jedan standarni lenonovski momenat, You’re Going to Lose That Girl, prožet snažnom emocijom i upečatljivim vokalom uvodi slušaoca pod okrilje pop rock klasika Ticket to Ride jedne od onih presudnih pesama kojima Bitlsi na ovom albumu čine zaokret ka novom, sofisticiranijem i snažnim autorskim pečatom obeleženom zvuku. Komercijalna prošlost prostodušnih, pevljivih i naivnih trominutnih ljubavnih pesmica lagano je ustupala mesto složenijim formama i ozbiljnosti sadržaja koje je sa sobom nosilo sve turbulentnije i nimalo naivno vreme druge polovine šezdesetih, sa svim svojim nemirima, lomovima, menama, razočarenjima, buntom, nasiljem i mogućom katarzom, otrežnjenjem koje je došlo sa iznenadnim buđenjem svesti, savesti i raspršenjem iluzija i snova. Ringova Act Naturaly (obrada tradicionala u kantri i vestern stilu) svakako nije težila toj ozbiljnosti i usložnjavanju priče, nego je nudila svojom vedrinom i nepretencioznošću lagano opuštanje i relaksirajuću dozu humora za sve probleme koji su se vremenom nagomilavali tokom nesputane plovidbe ,,The Beatles“ krstaricom. It’s Only Loverelaksira melodičnošću i duhom Džona Lenona u ležernom izdanju, dok You Like Me Too Much i Tell Me What You See čine lagani uvod ka lepršavoj I’ve Just Seen a Face (strasno mekartnijevskoj) i jednom od dragulja za sva vremena, evergrinu Bitls magije, pesmi  Yesterday (,,Da li je ovo nečije tuđe ili sam ja ovo napisao?“, glasilo je često Mekartnijevo pitanje vezano za ovu antologijsku pesmu, najobrađivaniju numeru u istoriji, po Ginisovim podacima), klasiku Pola Mekartnija koji svojim nestvarnim, mirnim tokom plovi ka tišini i beskrajima večnosti. Ako ne verujete u juče, za sam kraj je ostavljen Lenonov energetski udar, obrada još jednog sirovog i čistog rock and roll iskustva iz pedesetih – Dizzy, Miss Lizzy (rokerski raskalašna i divlja obrada Larija Vilijamsa iz 1958. godine, u dvanaestotaktnoj formi bugija), upravo ono što rock muziku čini večnom, neiscrpnom inspiracijom u svoj njenoj silini, jednostavnosti, energičnosti i pomalo naivnoj neposrednosti u svetu gde perfidnost i interes vrebaju iza svakog ugla neočekivanosti i neiskrenosti.

Nakon filma i albuma Help! usledio je još jedan trijumfalni koncert, ovaj put na njujorškom Shea stadionu, 15. avgusta 1965. godine, pred 56.000 fanatičnih i frenetičnih obožavalaca, a krajem godine, tačnije 3. decembra pojavljuje se singl We Can Work It Out/ Day Tripper i jedan od ključnih pop rock albuma, Rubber Soul, za koji bi se s pravom moglo reći da je presudni, prvi pravi Bitls album, jedan od onih koji se našao na svim značajnijim listama albuma koji su obeležili istoriju rock and roll muzike.

Album Rubber Soul predstavljao je prekretnicu ili pak šarku koja ih je jednim delom vezivala sa pop prošlošću, a drugim delom održavala na površini dok su tražili mogućnosti nekog novog izraza. Lenon i Mekartni su znali da im ponestaje varijacija na temu jednostavnih ljubavnih pesama pređašnjih albuma i bili svesni činjenice da moraju pokušati nešto novo ili potonuti.

Svesni činjenice da se vremena naglo i neočekivano menjaju i da su mnogi autori poput Dilana, Stounsa, Kinksa, grupe Hu ili Enimalsa otišli korak dalje od uobičajenih pop pesama svojim angažovanim i jetkim numerama poput: ,,Like a Rolling Stone“, ,,Satisfaction“, ,,See My Friends“, ,,My Generation“, nudeći teži zvuk, društvenu angažovanost i beskompromisne komentare na duh jednog burnog vremena koje se upravo rađalo sredinom šezdesetih, naveliko već zapljuskujući bitničku, zapadnu obalu uzavrele, psihodelične Amerike.

Odgovor koji su Bitlsi dali svojim prekretničkim albumom ,,Rubber Soul“ bio je uvod u njihovu eksperimentalnu, inovativnu i revolucionarnu studijsku fazu koja je počela već narednim albumom ,,Revolver“ i istovremenim prekidom opterećujućih, sve besmislenijih turneja i svirki. Bila je to nova era Bitlsa, moćno obeležena introspektivnim duhom oslobađajućeg LSD-a.

Inovativni i presudni Rubber Soul (jedan od Bitls albuma na svakoj iole ozbiljnijoj listi ključnih rokenrol albuma svih vremena) otvara poletna Drive My Car, jednostavna i lepršava ljubavna stvar (sjajna slika njihove prefinjene doze humora i intuitivnog osećaja za trenutak u kojem je svaka od pesama nastajala), a ulepšava ga i odvodi ka dubljim, sofisticiranijim i kompleksnijim slojevima. Harisonovim sitarom naglašena Lenonova iskrena ljubavna dogodovština Norwegian Wood (napisana početkom 1965. prikrivena aluzija na Lenonovu ljubavnu avanturu sa izvesnom novinarkom, označava prvu pesmu Bitlsa u kojoj je tekst bio važniji od muzike, u duhu Dilanovog zadirkivajućeg pripovedanja), biserno uglađena i iznutra obasjana u svoj svojoj veličini i unutrašnjoj snazi nove Bitls magije.You Won’t See Me ne doseže visine prethodne dve, ali pažljivo gradi most ka još jednoj esencijalnoj Nowhere Man (Lenonov gorki komentar na sebe u ,,fazi debelog Elvisa“, prinuđenog da u očima javnosti glumi sreću i ulogu koja mu je bila namenjena, u totalnoj suprotnosti sa njegovom tadašnjom stvarnošću čoveka duboko očajnog u monotoniji braka i izgubljenog u izolaciji svog ogromnog imanja u Vejbridžu), bitlsovski domišljatoj i neverovatno punoj duha i čudesne melodičnosti. Bitls priča lagano se usložnjava, izoštrava, postaje znatno produbljenija, kompleksnija i obojena specifičnim tonovima sete, ironije, dvosmislenosti i simbolike koja izmiče jednostavnoj mogućnosti tumačenja i šematizovanja muzike i poetike Bitlsa na njihovom jedinstvenom putu ka samima sebi. Think for Yourself odiše harisonovskim jedinstvenim stilom, nošena dahom smiraja dana i njegove duše koja se okreće ka Indiji i misticizmu prastare civilizacije Inda i Ganga, dok fantastična i snažna The Word otkriva Bitlse u jednom od njihovih najpoletnijih i najnadahnutijih izdanja, izdanja gorčine, sete, seksipila, brutalne energičnosti rock and rolla kao izvorišta večnog i besmrtnog daha života i životne filozofije, bez predrasuda i lažnog morala. Lenon naprosto briljira, njegov emotivni, blues duhom obojeni vokal koji vas snažno veže, čini tu čudesnu prevagu koja Bitlse predstavlja tako moćnima, zavodljivima i jedinstvenima, ma u kom pravcu da su krenuli. To potvrđuje i Mekartni sa predivnom, lirskom i setnom Michelle, ukrašenu francuskom notom prefinjenosti, nostalgije i svega onoga što vešto izmiče snazi i volumenu reči. What Goes On odaje dobri duh Ričarda Starkija u kantri maniru, a potom sledi Lenonov lirski odraz čiste duše u pesmi Girl, momentu sofisticirane sete, melodičnosti i dramatike. I’m Looking Through You lepršava je bitlsovska spona ka još jednoj besmrtnoj, In My Life (Lenonova nostalgična introspekcija, meditacija o prošlosti, sa sjajnim tekstom koji je smatrao svojim prvim ozbiljnim delom. Blažena obuzetost svetom halucinogena bojila je ovaj album i potonji rad Bitlsa teškim bojama, raspršujući vedrinu i lepršavost naivne i razdragane pop prošlosti), nečemu toliko dobrom i lepom da bez problema ulazi u najuži krug klasika za sva vremena, nečega što dira dušu magijom tandema Lennon-McCartney, autorskim dvojcem koji pronalazi put do svih onih koji u životu tragaju bez straha od posledica i umeju da prepoznaju čistotu vanvremenske lepote. Dodir romantičarske klasike nikako nije slučajan. Ima nešto iznutra čemu je nemoguće odoleti i od čega svakog iole senzibilnog podilazi prijatna, setna jeza. Kasnije obrade Bitlsa od strane klasičnih umetnika samo su potvrdile sve ono što se tokom stvaračkom perioda Bitlsa (tokom šezdesetih) samo naslućivalo. If I Needed Someone ostaju pomalo u senci prejakih prethodnika, dok završna Run for Your Life otkriva po ko zna koji put svu raskoš Lenonovog rock and roll talenta i zavidne energije kojom uspeva da prenese snagu i lepotu vlastite muzike. Zagonetni pogled Bitlsa i njihove gumene duše iz perspektive ribljeg oka sa prednje strane omota albuma bio je veoma intrigantno vešt nagoveštaj svega onoga što je tek sledilo iz kuhinje njihove studijske, psihodelične i eksperimentalne faze stvaralaštva. Oblaci marihuane, lizergičnih izazova i halucinogenih vizija nadvijali su se sve više i sve gušće nad kreativnim i uzburkanim svetom Bitlsa. Bilo je samo pitanje vremena kada će krenuti nova i nepredvidiva kreativna oluja.

Posle veoma uspešne 1965. Godine, pre svega mereći kvalitetom muzike, na dva izvrsna autorska albuma, sazrevanja muzike, produbljivanja i proširenja tematskih okvira i sve većeg odmaka od trenutnog komercijalnog zadovoljenja industrije i tržišta, Bitlsi se sve više okreću unutrašnjosti tj. sebi samima. Bitlmanija je dosegla svoj vrhunac i počela lagano i neprimetno da nestaje u zavodljivim oblacima marihuane i LSD-a koji su menjali percepciju stvarnosti, otklanjajući rutinu, dosadu i trivijalnosti svakodnevnice. Nasmešeni, Bitlsi su sneno tonuli u čarobni svet neke nove stvarnosti.

Posle provokativne i surovo realne izjave buntovnog, beskompromisnog i ciničnog Džona Lenona da su Bitlsi popularniji od Hrista i burne reakcije javnosti koja je počela da spaljuje ploče dotadašnjih bezgrešnih idola, Bitlsi se tokok 1966. godine sve više povlače iz javnosti – 1. maja 1966. usledio je njihov poslednji živi nastup u Britaniji (koncert na Vembliju), a potom, 29. avgusta iste godine i poslednji javni nastup uopšte, Candlestick park u San Francisku. Dotadašnje turneje pokazale su se kao dosadna obaveza i ogromna prepreka njihovom daljem radu, razvoju i napretku. Rutina koncerata odbijala ih je od daljih javnih nastupa, inspiracija je potražena u pomenutom, virtuelnom svetu droga i fanatičnom studijskom radu, potrazi za novom inspiracijom i neistraženim područjima kreativnosti, snova i umetničke mašte. Album Revolver, objavljen 5. avgusta 1966. bio je prekretnica u svakom pogledu ka novom, progresivnijem i tehnički savršenijem zvuku.

Nakon godina euforične ,,Bitlmanije“, proboja i uspeha u Americi, rodnoj Britaniji i ostatku sveta, uspeha na top listama i niza nezaboravnih hitova, od Love Me Do, She Loves You, I Wanna Hold Your Hand, preko I Feel Fine, I Should Have Known Better i And I Love Her, do sofisticiranijh, autorski zrelijih pesama sa albuma Help i posebno  Rubber Soul (prethodnici Revolvera), Yesterday, The Word, Girl i In My Life, postavljanja novih pravila i umetničkih izazova, zaokreta ka ozbiljnijem autorskom radu i udaljavanja od prostih, komercijalnih ljubavnih pesmica, tonjenja u dubine duše i introspekciju, ironiju i nepresušni izvor iščašenog humora, godina 1966. donosi mnogo toga što označava prekretnicu u životu i radu slavne liverpulske četvorke, benda the Beatles koji (ni)je promenio sve(s)t.

Turn off your mind relax and float downstream

It is not dying, it is not dying

Lay down all thoughts, surrender to the void,

It is shining, it is shining. 

Yet you may see the meaning of within

It is being, it is being 

Love is all and love is everyone

It is knowing, it is knowing 

And ignorance and hate mourn the dead

It is believing, it is believing 

But listen to the colour of your dreams

It is not leaving, it is not leaving 

So play the game “Existence” to the end

Of the beginning, of the beginning

Mašinerija uspeha i mlaćenja para, u kombinaciji sa hedonističkim umrtvljavanjem čula i duše, zamkom tašte samodopadljivosti i ispraznosti počeli su da uzimaju danak i zatamnjuju svetlucavo nebo slave. Sviranje je izgubilo slast zabave (avgusta 1966. Bitlsi održavaju poslednji živi nastup) i sve je više ličilo na težak posao, obavezu koja mora da se odradi. I kada je bilo najteže, u pomoć priskače ’’čarobna azijska biljka“. Pušenje marihuane imalo je presudan uticaj na kreativnost Beatlesa sredinom šezdesetih. U oblacima dima kanabisa rađale su se nove, vedrije boje, tonovi i reči, teret slave podnosio se lakše, sa mnogo više ,,smeškanja“. Od jednolične, pritiskajuće stvarnosti odlazilo se u svet mašte, halucinacija, mistike i psihodeličnih vizija. Album Revolver nastao je pod uticajem ideologije i kulta droge, pod uticajem uživanja istih. Muzika je postala drugačija, nadrealnija i maglovitija.

When I wake up early in the morning
Lift my head, I’m still yawning
When I’m in the middle of a dream
Stay in bed, float up stream (Float up stream)

Please, don’t wake me, no, don’t shake me
Leave me where I am, I’m only sleeping

Everybody seems to think I’m lazy
I don’t mind, I think they’re crazy
Running everywhere at such a speed
Till they find there’s no need (There’s no need)

Please, don’t spoil my day, I’m miles away
And after all I’m only sleeping

Keeping an eye on the world going by my window
Taking my time

Lying there and staring at the ceiling
Waiting for a sleepy feeling…

Please, don’t spoil my day, I’m miles away
And after all I’m only sleeping

Ooh yeah

Keeping an eye on the world going by my window
Taking my time

When I wake up early in the morning
Lift my head, I’m still yawning
When I’m in the middle of a dream
Stay in bed, float up stream (Float up stream)

Please, don’t wake me, no, don’t shake me
Leave me where I am, I’m only sleeping.

John Lennon se sve više udaljavao od lirske muzike Paul McCartneyja. Početkom 1966. odmah nakon završetka albuma ’’Rubber Soul“ i svoje završne turneje po Britaniji, usledila je prva duža, tromesečna pauza u radu i životima Bitlsa. I dok se Džordž Harison posvetio izučavanju indijske muzike i istočnjačke mistike, Pol Mekartni tražio novu inspiraciju u klasičnoj muzici, Džon Lenon kreće u istraživanje vlastitog unutrašnjeg univerzuma uz ,,malu pomoć“ tih godina veoma popularnog narkotika LSD, psihodelične supstance koja je bitno menjala njegovu i svest mnogih značajnih umetnika tog vremena (pomenimo samo, kao najznačajnije, gitaristu i glavnog kreativca grupe Pink Floyd, Sida Bereta, potom predvodnika, pesnika i pevača Doorsa, Džima Morisona ili recimo glavnog kreativca i gitaristu benda Fleetwood Mac – Pitera Grina pre svih, mada je čitava tadašnja scena Zapadne američke obale i veliki deo Britanije bio pod uticajem LSD-a i psihodelije, kao autentičnog umetničkog izraza jedne epohe). Bilo je to vreme rađanja Esid kulture vreme ‚‚izmenjenog stanja svesti“ koje je uzrokovao LSD, stanje tzv. depersonalizacije ili ,,gubitka ega“ umetnika koji su ih koristili u potrazi za novim putevima kreativnosti i svoje unutrašnjosti. Svesnost o sebi kao posebnom entitetu, pod uticajem LSD-a, rastapala se u nešto što je psihoanalitičar Jung imenovao kao ‚‚okeanska svesnost“, osećaj da su sve stvari jedno, a da je individualna svesnost iluzija. Na veliku žalost, ta vrsta ‚‚svesti“ ili iluzije iste, mnoge od velikih umetnika i ljudi tog vremena odvela je u totalnu stranputicu, šizofreni rascep (Sida Bereta ili recimo Pitera Grina), dok su klizili veoma oštrom ivicom koja je graničila genijalnost od ludila. Na sreću, dve godine kasnije, isrpljen, uz pomoć Joko Ono i dodatni heroinski ,,stimulans“, Džon Lenon je izbegao tu vrstu sunovrata, stvorivši u međuvremenu neka od svojih najboljih i najintenzivnijih dela poput ‚‚Strawberry Fields Forever“, ,,I Am Only Sleeping“, ‚‚Tomorrow Never Knows“, ,,Lucy in the Sky With Diamonds“, ,,A Day in the Life“ i vrhunac njegove psihodelično-sarkastične faze, jetku ,,I Am the Walrus“. Dok u pesmama Dr. Robert (jedna od zajedljivih Lenonovih priča, ovaj put o njujorškom doktoru koji je svoje klijente iz visokog društva perfidno navukao na narkotike) i She Said, She Said, emocionalno napeta i dirljiva, bolna Lenonova pesma predstavljala je njegovo mučno samopreispitivanje i duhovnu dezorijentisanost u trenucima dok je sve više tonuo u LSD psihodelično sanjarenje, opisuje vlastita iskustva s drogama. U lenjavo-melanholično-melodičnoj I’m Only Sleeping, premoren i opijen halucinogenom LSD-jem sanjivo gleda na svet oko sebe i moli ga da ga ostavi na miru, u sigurnosti postelje. Bio je to jedan od Lenonovih lizergičnih bisera, setna pesma (nastala pod uticajem benda ,,The Kinks“, njihovog zaokreta ka prostijem engleskom muzičkom izrazu) s glavnim likom koji živi kao da je u stanju stalnog psihodeličnog sanjarenja. Bila je to jedna od onih stvari Džona Lenona, duhovnog vođe Bitlsa, koja je na nestvaran način prenela duh jednog vremena i lične autorove impresije na vinil, ono ,,nešto“ što ga je izdvajalo od ostalih velikih imena jedne moćne decenije i obeležilo za sva vremena kao jednog od najvećih autora 20. veka.

Najlepša kompozicija na albumu je Džonova Tomorrow Never Knows. Zvuci sitara, unazad puštenih traka i izvodi iz Tibetanske knjige mrtvih ,,rađaju“ nekog novog Lenona, transformisanog i spremnog za neke nove, sasvim drugačije kreativne domete. Od svih Lenonovih, već pomenutih psihodeličnih remek-dela, ova pesma je najdirektnije govorila o drogi, po Lenonovom mišljenju, bez obzira na sve opasnosti da kao mnogi umetnici nestane u paklenom svetu lizergičnih iluzija, on je tvrdio da ga je LSD promenio nabolje, smekšao njegovu dotadašnju agresiju i uticao na njegovu kreativnost. Tomorrow Never Knows predstavljao je novi, hrabri iskorak Bitlsa u nešto sasvim različito, zvučni pejzaž očaravajuće psihodelične mešavine anarhije i strahopoštovanja, zvučnu senzaciju koja je otvorila nepregledno kreativno polje Bitlsa za njihovu studijsku, eksperimentalnu fazu i pet, po mnogima njihovih najboljih albuma, a svakako albuma koji se nalaze na svakoj iole ozbiljnijoj listi ključnih albuma rokenrola. Zujeći ton tamne sitarske harmnonije predstavlajo je ,,vrata percepcije“ koja su Bitlsi svojom inovativnošću otključali i poveli svet muzike u nova, neistražena prostranstva vlastitog kreativnog kosmosa. Par meseci kasnije, nastala su dva ključna albuma britanske psihodelične epohe – Sergeant Peppers Lonely Hearts Club Band Bitlsa i The Piper at the Gates of Dawn grupe Pink Flojd. Planeta Zemlja činila se sve udaljenijom u tom čudesnom kosmosu šarenolikih boja i umetničkih vizija. Turn Off Your Mind, kao početni stihovi ove čarobne kompozicije, predstavljali su negaciju čitavog intelektualnog, racionalističkog zapadnjačkog pregalaštva, uz poruku koja je glasila: Ono što je bitno nije sadržaj uma, već kvalitet samoga uma. Stara istočnjačka filozofija i mistika postali su novim putokazom kojim bi trebalo krenuti ka sebi i vlastitoj suštini, putem kroz pročišćenost praznine, kroz The Void (prvobitni naziv pesme) omladina Zapada krenula je putem psihodelične revolucije. Bitlsi su bili tu da kreativno uobliče i trasiraju početak puta, kao i mnogo puta pre i posle toga uticali su svesno na ,,duhovnu revoluciju“ u glavama i srcima mnogih ljudi širom sveta. Bila je to druga Bitls pop revolucija, nakon 5. oktobra 1962. i singla Love Me Do.

Početak „Revolvera” mnogo nam govori o tome dokle je stigao. U aprilu 1966. godine, kada su počeli sa snimanjem, „Bitlsi” su zakoračili u budućnost sa pesmom Tomorrow Never Knows. Džon Lenon je stvorio zvuk u svojoj glavi i prepustio producentu Džordžu Martinu i Džefu Emeriku, dvadesetogodišnjem inženjeru početniku, da smisle kako će to da pretoče u pesmu. Rezultat je bio izvanredan. „Želeo je da mu glas zvuči poput Dalaj Lame koji glasno peva sa vrha brda”, kasnije se prisećao Martin. „Pa, rekao sam, malo je skupo otići na Tibet. Možemo li to izvesti ovde?” Lenonov glas je pročišćen uz pomoć zvučnog sistema „Lesli”, koji mu je dao vibrato efekat koji se obično povezuje sa Hamond klavijaturom. Džordž Harison je doneo istočnjački zvuk zujanja tako što je svirao dugovratu lautu zvanu tambura, ali i sitar. Pol Mekartni osmislio je obrnute zvuke različitih brzina, među kojima je i onaj koji oponaša zvuk galebova. Bubnjevi Ringa Stara se ističu, čime se menja hijerarhija koja je uglavnom tipična za rok instrumentaciju. Ringovi bubnjevi postali su vodeći instrument, gromoglasna ključna tačka u zvučnom haosu. Lenonov glas, koji zvuči poput „tibetanskog monaha”, podstakao je slušaoce da „isključe misli, opuste se i plove nizvodno”. (Greg Kot, BBC)

Love You To predstavlja Harisonove indijske preokupacije (bila je to prva od njegovih kreacija pod uticajem indijske muzike. Klasičnim hinduističkim instrumentima, poput sitara i table, Harison dočarava njegove nove filozofske fascinacije i bavi se ljubavnom tematikom posvečenom supruzi Peti Bojd), dok ritmična, rezantna Taxman, koja otvara album otvara i nove Harisonove autorske mogućnosti. Silina jetke društvene osvešćenosti i napada na tadašnju laburističku Vladu Britanije (napada na dubinu zahvatanja Ministarstva finansija u džepove Bitlsa) pretočena je u ovu briljantnu kompoziciju. Reska, žestoka, u dvanaestotaktnoj bluz formi, jedna je od najboljih Harisonovih izvedbi (uz veliku pomoć Pol Mekartnija) koja se sastoji od moćnih rifova basa suprotstavljenih distorziranim gitarskim akordima. Njegov rad postaje sve bitniji i kompleksniji. Bio je to pravi rock and roll, hit za nezaborav, škola melodičnosti, dinamike i pevanj, briljantno, kako su to samo umeli inspirativni Bitlsi. Simbolično, sa svojim uvodnim brojanjem (kao na početku albuma ,,Please, Please Me“) pesma Taxman označavala je novi početak Bitlsa, fazu eksperimentalnog, studijskog inovativnog rada, period od 1966. Do 1970. od albuma Revolver do završnog Abbey Road oproštaja od jednog veličanstvenog benda, epohe, muzike i sna.

Pored sjajnih Good Day Sunshine (Mekartnijeva blistava impresija, napisana jednog vrelog letnjeg popodneva 1966. u kući Džona Lenona – radosno jednostavna i razigrana), Got to Get You Into My Life i predivne, lirske i setne, u gotovo klasicističkoj formi Here, There and Everywhere, ljubavna uspavanka u kojoj Paul McCartney uz malu pomoć gudača doseže neke od najvećih pop dometa, mereno čak i kriterijumom samih Beatlesa. Jedna od njemu najdražih pesama, uz nezaboravnu ,,Yesterday“. Ma za kojom formom ili stilom posegli uvek su znali da izvuku maksimum i prevaziđu originale. Njihova pionirska uloga činila ih je jednostavno nenadmašnima – o kreativnosti i višeglasnom pevanju već su napisane brojne studije. Numere Eleanor Rigby (priča o smrti u samoći) i gotovo barokna For No One (ravnodušan i flegmatičan Mekartnijev osvrt na kraj ljubavne veze sa Džejn Ašer, gotovo klasična kompozicija u kojoj se pojavljuje jedan od najboljih britanskih hornista, Alan Siril, svirajući rog) pravi su biseri albuma. Savršene pop melodije, obogaćene i nadograđene klasičnim uticajima; jednostavno rečeno primer za udžbenike. Da sve ne bi izgledalo previše savršeno i ozbiljno, pobrinuo se, a ko bi drugi, nego relaksirano zabavni bubnjar Ringo Star i njegova detinja Yellow Submarine (tačnije Mekartnijeva dečja pesmica, koju je otpevao bezbrižni Ringo) dve godine kasnije iskorišćena za naslovnu temu Bitls crtanog filma o neobičnom zloći.

Bilo je to ,,varljivo“ (od glagola – variti, duvati) leto 1966. godine, mesec avgust, jedan od prelomnih trenutaka za Bitlse, kada se u potpunosti okreću studijskom radu (publika će ih ponovo uživo videti tek 30.januara 1969. prilikom prepodnevne svirke na krovu zgrade njihove kompanije Apple, za vreme snimanja albuma i filma Let It Be), introspekciji i nizu kreativnih eksperimentisanja čiji će plod biti četiri antologijska studijska albuma za isto toliko godina. Ostatak priče je čista istorija, tačnije mit. Nakon Revolvera ništa više neće biti isto, pa ni sami Bitlsi, momci od kojih je sve zapravo i počelo. Singl ploče: Paperback Writer i Eleanor Rigby (1966) bili su najava prekretnice, era psihodelije i studijskih eksperimenata odvela je Bitlse na dugo, veoma dugo unutrašnje magično, misteriozno putovanje, čudesni trip šarenila boja, osmeha, neobičnih zvukova i samopreispitivanja.

Za P.U.L.S.E Dragan Uzelac

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments