Patak Dača

U imenu je i karakter lika. Zato se imena imaginarnih prijatelja i junaka iz crtanih filmova ne mogu mijenjati. Patak Dača nije, niti može biti, Patak Darko ili Patak Dodo. Osim što je Darko jedno obično, a u osamdesetima, u vrijeme najveće slave Patka Dače i prilično učestalo muško ime, čiji nositelji nikako ne bi bili sretni da im se pripiše narav i karakter tog zlosretnog crnog patka, i što je Dodo jedna izumrla ptica, i nikako ne može biti ime za drugu pticu, u Dači se, u zvuku i ritmu tog imena, sastalo sve ono što taj lik jest. U tom rasporedu glasova, u sinkopi hrapavog i tvrdog č, tragikomična je njegova narav, koja nas prati svih ovih godina, dajući nam povremeno do znanja da se pomalo pretvaramo u njega. Strašno je, naime, kada usred nekoga nervoznog ispada, usred histeričnog napada isprovociranog krizom srednje dobi i tisuću i jednom neostvarenom životnom ambicijom, u očima onog na koga istresamo svoj jad i svoje frustracije prepoznamo da nas gleda kao što se gleda Patka Daču.

 

Taj patak rođen je 17. travnja 1937, kao lovina lovca Milivoja. Ali umjesto da bude ulovljen, pružio je vrlo drčan otpor, nastupio kao aktivist, i kupio tako svoj vječni život. Naime, on je od onih likova kojima je bila namijenjena uloga u jednom, možda dvije ili najviše tri epizode, ali bio je tako dobar i drukčiji da je nadživio većinu svojih suparnika.

S vremenom se mijenjao i transformirao. Njegova drčnost pretvorila se u čangrizavost, a onda u onu ružu i tešku frustriranost, karakterističnu za tipove koje muči kompleks manje vrijednosti. Stalno mu se čini da ga uskraćuju za nešto što mu pripada, da je prevaran i izigran, da se cijeli svijet urotio protiv njega. U posljednjoj fazi, onoj koju smo najviše i gledali na našim tada mahom crno-bijelim ekranima, Patak Dača pretvorio se u čisto zlo. U današnja vremena svijet crtanih filmova prepun je kojekakvih zlikovaca i psihopata, ali u ono su vrijeme, s izuzetkom Dače, zli bili uglavnom samo sporedni likovi i antagonisti.

Njegova slava pomalo se tako i ugasila. U filmovima u kojima smo ga gledali tokom naših odrastanja, u sedam i petnaest, prije dnevnika, bio je to Patak Dača iz pedesetih, kada ga je crtao genijalni Chuck Jones, i šezdesetih, kada je vodio okršaje sa Brzim Gonzalesom. Poslije smo ga još vidjeli u Zemeckisovom filmu “Tko je smjestio Zeki Rogeru”, u kojemu se na neki način i oprostio od naših djetinjstva.

Patka Daču nije se moglo voljeti. On nije zauzeo veliko mjesto u našem sentimentalnom odgoju. Njegova filmografija znatno je oskudnija od, recimo, filmografije Duška Dugouška. On nije zabavan ni atraktivan poput Ptice Trkačice i Mirka S. Kojotovskog. Ali možda smo preko njega učili da sami sebe počnemo gledati sa strane. I da sa strane vidimo svoje bjesove. I sve one jadne i bijedne pokušaje da se osvetimo, da uzvratimo uvredu koje, možda, nije ni bilo, da ponizimo onoga tko je ljepši, pametniji i sposobniji. 

Istina, Patak Dača lišen je sposobnosti autorefleksije, ali možda je upravo u tome stvar. Dar za samopropitivanjem jedan je od najdragocjenijih talenata koji čovjeka mogu zadesiti, iako će ga se rijetki sjetiti upitate li ih kakav bi si talent poželjeli. Onaj tko ga poželi, taj ga već od ranije ima. I neugodno mu je što je Patak Dača takav.

 

Miljenko Jergović 19. 10. 2021.

 
AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

0 0 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments