Ulogujte se / Kreirajte profil

Plamene zore žestoke pank revolucije

.

Become a Patron!

.

Nezaborav: Grupa Ekaterina Velika
Photo: Miladin Jeličić Jela

.
U drugoj polovici burnih osamdesetih kad je kosovska kriza potresala zemlju i pripremala Miloševiću put k vlasti, u rock glazbi se pojavljuju pomiriteljski tonovi i pokušaji uporabe potencijala rocka za utjecaj na smirivanje stanja na Kosovu.
.
Treba izdvojiti pokušaje možda nekih od najvećih rock bendova u povijesti ex-yu rocka. Prvo, daleko suptilniju intervenciju beogradske grupe Ekaterina Velika koja u pjesmi „Zemlja“ (1987) aludira na stanje u cijeloj zemlji uz neke moguće reference na kosovsku situaciju, i drugu, znatno siroviju, de fakto direktnu propagandu i licemjerno udvaranje Albancima –  Gorana Bregovića i sarajevskog benda Bijelo Dugme. Ekaterina Velika 1987. objavljuje album „Ljubav“ na kome se nalazi pjesma „Zemlja“ s porukama koje teško da je itko drugi uspio iskazati na takav način, iako je tada bilo mnogo pokušaja da se nemirna zemlja pred katastrofom pomiri poput posvađanih ljubavnika ili zavađene braće, ili smiri kulturom, pjesmom, ljubavlju i zagrljajem sviju od Vardara do Triglava:

Ovo je zemlja za nas/ Ovo je zemlja za sve naše ljude/ Ovo je kuća za nas/ Ovo je kuća za svu našu decu/ Pogledaj me/ O pogledaj me očima deteta

U zemlji vidim spas/ Iz sna me budi glas koji ne poznajem/ Dok grane miluju naša tela/ Dok senke prave pokrov za nas/ Pogledaj me/ O pogledaj me očima deteta

Čujem vrati se, čujem ostani/ Čujem vrati se, dozvoli mi/ Čujem vrati se, čujem ostani/ Čujem vrati se, oprosti mi

U svakom porazu/ Ja sam video deo slobode/ I kad je gotovo/ Za mene, znaj, tek tad je počelo/ Pogledaj me/ O pogledaj me očima deteta

Čujem vrati se, čujem ostani/ Čujem vrati se, dozvoli mi/ Čujem vrati se, cujem ostani/ Čujem vrati se, ne idi, ne idi, neeee 

Pjesma na albanskom: Goran Bregović Photo: Zoran Trbović/XXZ

Pjesma Bijelog Dugmeta pod naslovom „Kosovska“ pojavila se 1983. Pjevač Željko Bebek izveo je to miješajući strofe na albanskom jeziku s onima na srpskohrvatskom. Nema razloga sumnjati u mirotvorne nakane i ideološku neutralnost šefa benda i kompozitora ove pjesme Gorana Bregovića – pjesma je uostalom ljubavna, a ne politička – ali tkogod da mu je napisao tekst nije bio najmudriji da opet izvlači te famozne „kosovske božure“ za koje smo već od YU Grupe deset godina ranije saznali da simboliziraju mučeničku krv i slavnu prošlost srpskih junaka iz boja na Kosovu. Dakle, evo teksta u albanskoj i slavenskoj varijanti:

Sonte te lutem behu gadi/ Se do te vije vone pas teje/ Hape moj dollapin– zgjedhe ti–/ Fustanin me te mire.

Regulloi floket– bukuri/ Ashtu moj ti vete si di/ Ne bystek ven lul bozhure/ Dua te jeshe nder te gjitha me e mire.

A e din se t’gjithe do te jene atje/ Per ne te dy do te kete hare/ Shkojme se bashku– nje dy tre/ Roka mandolinen bjeri bjeri bjeri ciftelies

Te gjithe doo t’kendojme/ Kenga le t’jehoje/ Cdo gje mund te jete Roken-roll!

Nese nena nuk t’lejon/ A tehere gjeje shteg vete si di/ Mos u ngut– mos u shpejto/ Prit gjersa gjumi e kaplo.

Pervjedhu nga kapigjiku/ Ruj fustanin mos e gris/ Ke kujdes mos e humb bozhurin/ Dua te jeshe hej moj si hyjneshe.

Večeras, molim te, budi spremna/ Doći ću kasno k tebi/ Otvori ormar/ I izaberi najbolju haljinu

Dotjeraj kosu, ljepoto/ Onako k’o što ti znaš.

Na tvoj pramen stavi cvijet božura/ Htio bih da menu svima budeš najsvjetlija

Je l’ znas da će svi skupa biti tamo./ Za nas dvoje biće dobro veselje

Idemo zajedno, jedan, dva, tri/ Roka mandolina,/ Sviraj na ćifteliju/ Svi ćemo pjevati

Pjesma neka zaori./ Sve to može biti rock’n’roll

Ako te majka ne pusti/ Onda nani izlaz sama/ Kao što ti znaš/ Nemoj žuriti

Čekaj dok majka duboko ne zaspi/ Nekako izadji preko kapidžika

Pazi haljinu da ne podereš/ Pazi, ne izgubi božur.

Kritičar svega postojećeg: Branimir Štulić Photo: Zoran Trbović/XXZ

Patriotski i partizanski motivi u YU-roku će se održati i u 1980-ima, ali treba napomenuti da već početkom te decenije u jugoslavenskom rokenrolu započinje takozvani post-punk, ili “novi val”, koji napada sistem i komunizam uopće, ili mu se izruguje. Jugoslavenski novi val s primjesama punka donio je u relativno kratkom vremenu vjerojatno najsilovitiju bujicu eksplicitne, a napose metaforične kritike sistema, pljuvanja po sistemu, ironiziranja i izrugivanja ne samo sa konkretnim sistemom nego i umirućim državnim socijalizmom uopće. Sreća za jugo rockere tog vremena da režim ni prije pa ni tada nije uzimao rock glazbu vrlo ozbiljno tako da su u toj zadnjoj dekadi nesretne države u zatvoru ili na javnom stupu srama zbog kojekakvih trivijalnih proglasa, napisa, propovjedi ili intervjua završavali razni tipovi „državnih neprijatelja“ koje je režim smatrao ozbiljnom prijetnjom poput nekih intelektualaca, pisaca, svećenika, popova, imama te vazda zaboravljanih istinskih mučenika komunizma poput Jehovinih Svjedoka i Nazarena koji su odbijali služiti vojsku i izdržavali duge zatvorske kazne, ali ni jednom razbarušenom kosmatom rockeru, bez obzira o čemu pjevao i koliko po svemu pljuvao, nije falila ni vlas s glave.

Pa ni pjevaču sarajevskog benda „Zabranjeno pušenje“ kad je na koncertu u Rijeci pregledao pokvareno pojačalo i zaključio da je “Crk’o Maršal!”, iako se za svaku ironičnu aluziju na Tita ranije znalo odrapiti i po deset godina Zenice.

Tako je samo primjerice Branimir Johnny Štulić sa svojom Azrom popljuvao sistem više nego itko u njegovoj povijesti ali policija je ionako bila preopterećena kaosom u zemlji da bi naganala sto je pesnik hteo da kaže i koji su to u njegovim stihovima „crveni anđeli“, „plavi drugovi“, „stari šezdesetosmaši koji na barikade vode proletere mlade“, „birokrate koji plaze iz ureda“, „žandari“, „mrtvi ali unatoč tome leteći fazani“, „specijalni izaslanici iz Centrale“ , i likovi iz „nedjeljnih komentara“ ili oni s generalskim zvijezdama izvezenim na ramenima.

Johnny je išao „ravno do dna“ ali režim ga je pustio na miru i bavio se nekim kosovskim rudarima koji su štrajkali kao i svi rudari svijeta ili nekim senilnim sarajevskim penzionerima što su ispisali i dijelili okolo nekakve nebulozne programe o svjetskoj islamskoj teokraciji. Sličnu su slobodu uživali i drugi pljuvači ili izrugivači sistema poput Laibacha, Pankrta, Lačnog Franca, Električnog orgazma, Šarla Akrobate, Prljavog kazališta, Filma, te uvijek suptilnih i nježno ironičnih, ali ne manje ubojitih Idola ili Ekaterine Velike.

Novi val je od Štulićevih verbalnih juriša na barikade i poruge Idola s maljčikima koji se u osvit plamene zore dižu i voze bicikle da bi naložili visoke peći u nekakvoj balkanskoj inačici Magnitogroska, a popodne stigli na literarni kružok, pa do „Bandierre rosse“ u tako suludoj punk izvedbi mariborskog sportskog novinara Pere Lovšina i njegove „Kopiladi“ (Pankrti) da je podsjetio na Sex Pistolse i njihovu verziju Sinatrine „My Way“; dakle, novi val je dekonstruirao jedan cijeli društvenopovijesni i ekonomsko-politički sustav, njegovu kulturu, mitologiju i nadasve tragično povijesno iskustvo iznevjerenih ideala za koje su uzaludno podnesene ogromne žrtve.

Jugoslavenski komunistički režim, koji je 1980-ih u krizi, koristi popularnost pop i folk zvijezda, kao što su Zdravko Čolić i Lepa Brena. U godini Titove smrti 1980, Zdravko Čolić je prodao singl ploču “Druže Tito mi ti se kunemo”, na tekst pjesnikinje Mire Alečković, u 600.000 primjeraka. U međuvremenu, na takođe već posrnuli panslavizam tada su referirali Miroslav Rus i ITD Band u “Slavenskoj rapsodiji”; 1985. godine Bajaga (“Ruski voz”) i Balašević (“Od sreće tugu tka, moja prosta duša slovenska…”), i to svi smrtno ozbiljni.

Umjestnost i vizionarstvo grupe Idoli: Srđan Šaper i Vlada Divljan Photo: Goranka Matić

Zato je znamenito izrugivanje VIS-a Idoli s panslavenskim motivima i pravoslavljem, na genijalnom albumu “Odbrana i poslednji dani” (1981), doista predstavljalo umjetnost i vizionarstvo u odnosu na melodramatiku i patetiku ovih muzičara, koji su se ozbiljno palili na oronuli kasni panslavizam, otprilike one godine kad je Milan Kundera objavio znameniti esej “Tragedija Srednje Evrope” (1984), obračunavajući se uvjerljivo i bez milosti s ruskim imperijalizmom i rusko-sovjetskim zloupotrebama panslavizma.

Vjerojatno najveća zvijezda patriotske projugoslavenske struje u pop-kulturi 1980-ih bila je folk pjevačica Fahreta Jahić, rodom iz Brčkog u BiH, znana pod umjetničkim imenom Lepa Brena. Ona doduše nije pripadala rokenrolu, pa ni pop žanru, nego takozvanoj “novokomponovanoj” folk glazbi, iako se, u nekim njenim pjesmama ova glazba miješala s pop varijantama. Mješavinom novog folka i popa, Lepa Brena je postigla golemu popularnost ne samo u SFRJ nego i u balkanskom istočnom okolišu koji je priželjkivao oslobođenje od sovjetske hegemonije (nezaboravan je njen koncert na stadionu u Bukureštu) i za trenutak nadahnula milijune ljude i natjerala ih da povjeruju u sretan rasplet jugoslavenske krize. Iako je Brenina glazbena produkcija bila raznovrsna s novokomponiranim folk-narodnjačkim naglaskom, njen je glas u drugoj polovici 1980-tih vodio labuđi pjev civilne religije tioizma i glazbeno-patriotski val koji je pokušao k zdravom razumu privesti zemlju na rubu katastrofe.

Na koncertu: Lepa Brena  Photo: S. Gunić

U njenoj pjesmi “Jugoslovenka”, iz 1989. godine, spominje se ujediniteljska snaga Jadranskog mora, poznato “klasje zlatnog žita” i tada već debeli anakronizam, takozvana “slavenska duša”. Međutim, Brena je najpatriotskije zvučala u pjesmi “Živjela Jugoslavija”, koju je 1983. Za nju komponirao Milutin Popović Zahar, kreator većine njezinih hitova. U duetu s Miroslavom Ilićem, Brena je izvela ovu pjesmu 8. februara 1984. u Sarajevu, na svečanoj ceremoniji otvorenja XIV zimskih olimpijskih igara.

Za povjesničare pop-kulture možda je najzanimljivija izvedba ove pjesme u popularnoj televizijskoj emisiji “Nedjeljno popodne” 1988. godine, kad Brena, uz uvodne taktove pjesme, u pratnji svite plesača, kao kakva kraljica ulazi na scenu i zbori: “U životu svih ljudi, i onih malih i onih odraslih, postoje razne ljubavi, i prve i male, i druge i treće, i one velike i one najveće; neka pisma požute, neki se spomenari zagube, neke slike izblede; postoji, međutim, jedna ljubav koja je uvek mlada, koja je zaključana duboko u srcima svakog od nas, to je ljubav prema domovini…”

Nakon ovoga, ide pjesma s refrenom “Živela Jugoslavija” i klišejima titoizma poput: “Zemljo mira, zemljo Tita” i “Tu je rođen maršal Tito, naše ime ponosito, k’o heroja ceo svet ga zna”… 

Kad pogledam naše more/ naše reke, naše gore/ svu lepotu gde sam rođena

i sve što bi reći znala/ u srcu sam zapisala/ živela Jugoslavija

Zemljo mira, zemljo Tita/ zemljo hrabra, ponosita/ širom sveta o tebi se zna

volimo te naša mati/ nećemo te nikom dati/ živela Jugoslavija

Tu je rođen maršal Tito/ naše ime ponosito/ k’o heroja ceo svet ga zna

blago zemlji što ga ima/ pamtiće se vekovima/ živela Jugoslavija . . .

Od ovakvog kič-patriotizma trebalo bi ipak izuzeti patriotsku baladu s glazbenim i općeljudskim dignitetom, pjesma “Domovina”, koju je uglazbio Arsen Dedić na tekst Janeza Menarta i Zvonimira Goloba. Opet se tematizira znano iskustvo čežnje za domovinom u tuđini, pa makar to bio i Pariz sa svojim blještavilom, slavolucima i panteonima. Izvodili su je zagrebački kantautor Drago Mlinarec, te “multietnički” dueti i terceti, simbolizirajući zajedništvo naroda u SFRJ.

Arsen Dedić i Zoran Predin stavili su “Domovinu” na njihov zajednički album “Priče-svjedoci”, u izdanju Diskotona iz 1989. Njima se pridružio i Bora Ðorđević, na poznatom koncertu u beogradskom centru “Sava” 1989, kad su se u izvođenju ove pjesme čuli danas međusobno strani jezici, ali u ono vreme dovoljno bliski da ih “cijeli svijet razumije”: Arsen na srpskohrvatskom ijekavskom idiomu, Bora na srpskohrvatskom ekavskom, a Predin na slovenačkom. Ta se izvedba našla 1997. i na Borinom albumu “Bora Čorba i prijatelji”, iako je Bora u međuvremenu stekao reputaciju četnika.

Međutim, priča se time ne završava jer mnogi će novovalci u alternativi sistemu kojega su napadali, a koja se pojavila krajem 1980-tih i početkom 1990-tih prepoznali mnoge simptome povampirenog etno-fašizma i povijesnu prijevaru novih elita na vlasti bilo da se radi o ideološkim konvertitima iz stare vlasti ili iz nekadašnje etnonacionalističke opozicije. Stoga će se neki od njih vratiti istim onim temama koje je obradila Korni grupa početkom 1970-tih, dakle partizanskoj mitologiji i antifašizmu. Tako će Johnny Štulić 1991. zapjevati legendarnu „Konjuh planinom“ koju su pjevali i komunisti u međuratnom periodu i Titovi partizani u NOR-u:

Konjuh planinom, vjetar šumi, bruji/ lišće pjeva žalovite pjesme

borovi i jele, javori i breze/ svijaju se jedno do drugoga

Noć je svu šumu u crno zavila/ konjuh stenje, ruši se kamenje

mrtvoga drugara, husinskog rudara/ sahranjuje četa partizana

A na vrh planine/ zastava se vije/ crvena od krvi/ proletera . . .

Novi će fašizam u novoj demokraciji opstati pa će i rock glazba i popularna kultura nastaviti odgovarati antifašizmom. Godine 1993. pulski bend KUD Idijoti izvodi poznatu “Bella ciao” a nekadašnji frontman Lačnog Franza Zoran Predin oživio je 2005. u jazz-rock obradi jos jednu međuratnu komunističku baladu i kasnije poznatu partizansku pjesmu „Bilećanku“ autora stihova i zatočenika koncentracijskog logora Bileća, Milana Apiha:

Sred pušaka bajoneta/ straže oko nas,/ tiho kreće naša četa/ kroz bilećki kras.

Čuje se odjek koraka/ po kamenju hercegovskom;/ Hej, haj, hoj!/ Hej, haj, hoj!

Daleko si zavičaju,/ mi prognani smo,/ prognaše nas zbog zločina/ što te ljubimo.

Čuje se odjek koraka/ po kamenju hercegovskom/ Hej, haj, hoj!/ Hej, haj, hoj!

Osta majka bez svog sina/ žena bez druga/ Pusta osta kuća njina/ Gorka sudbina

Čuje se odjek koraka/ po kamenju Hercegovskom;/ Hej, haj, hoj!/ Hej, haj, hoj!

Kroz progonstvo i trpljenje/ kroz tamnice mrak/ Dolazi nam novi život/ čujte mu korak.

Čuje se odjek koraka/ po kamenu hercegovskom/ Hej, haj, hoj!/ Hej, haj, hoj!

U čast Dana mladosti: Tomaž Domicelj u beogradskom Domu omladine 25. maja osamdesetih godina Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ali vratimo se osamdesetima. U kreativnom kaosu te zadnje dekade života jedne zemlje koji je mogao rezultirati u katastrofi, kao što se i zbilo, ali uz malo sreće i u demokraciji i renesansi koju su svi ti „napaćeni narodi i narodnosti“ zaslužili više nego još jedan krvavi ciklus genocida, s bjesomučnim novim valom ispreplitao se jedan val patriotskog pop-rocka koji je branio uzdrmanu naciju.

Jedan od centara renesanse pop kulture 1980-tih bilo je Sarajevo, nekada dinamični i kreativni multietnički centar, a poslije grad žrtva takozvanog urbicida, koji će postati simbolom, gradom-mučenikom u ratovima devedesetih. U Sarajevu su se tih godina pojavljivali novi bendovi i izvođači, miješali žanrovi pop, rock i folk glazbe i sve to zajedno s kultnom satiričnom serijom „Top lista nadrealista“ sarajevske televizije bio je jedan od spontanih pokušaja spašavanja nacije golim emocijama kroz jedan nenasilan, pop kulturni masovni pokret. Jer se ona samo tako mogla spasiti, kroz demokratski proces, preporoditi, restrukturirati.

Nema sumnje da je to željela i nadala se većina njenoj stanovništva. Da su te dekade bili provedeni demokratski višestranački izbori na cijelom teritoriju države nema sumnje da bi golema većina glasovala za očuvanje jedinstva i miran rasplet, a isto bi bilo i da je međunarodna zajednica zabranila entokonfesionalne stranke i isključila ih iz demokratskog procesa. U međuvremenu su se također pojavili i neki glazbeni proroci katastrofe koji su bili daleko manje optimistični od „navijačice“ Brene.

Medu katastrofičnim rock najavama is tog predratnog vremena najpoznatija je svakako ona Bijelog Dugmeta pod naslovom „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ iz 1986. Tu Goran Bregović i band, poslije uvodne partizanske pjesme koju uz narodnog heroja Svetozara Vukmanovića-Tempa izvodi dječji zbor, poručuje posrnuloj naciji da nešto poduzme, da ide u neki masovni pokret. Što bi to zapravo bilo za Bregovića – osim ako kao i Balašević nije i dalje vjerovao u spasonosni dolazak u zadnji čas neke imaginarne partizanske konjice – ostaje više maglovito od one utopijske poruke EKV-a iz 1987. koja je spas vidjela u prevlasti ljubavi i gledanju svijeta očima djeteta. Dakle, poručuje Bregović: Jugoslavijo na noge, Pjevaj nek’ te čuju/ Ko ne sluša pjesmu, Slušaće oluju!

***

Antifašistički pokret jugoslavenskih naroda (NOR 1941.- 1945.), odnosno revolucija jugoslavenskih naroda, najznačajnije je što su oni postigli u povijesti. Kolikogod se u zadnjih dvadeset godina postjugoslavenski režimi trudili uništiti sve rezultate te revolucije i zatrti sjećanje na nju, oni to nisu uspjeli. Partizanska generacija, inspirirana idejom progresivne socijalno-nacionalne revolucije i političkom mitologijom koja ju je popratila kao mobilizacijsko gorivo, pokrenula je revoluciju i stvorila materijalne uvjete za razvoj u slobodnoj zemlji, zemlji na putu modernizacije. Nažalost, unatoč velikim dostignućima koja su povijesna činjenica, ta je generacija pretjerala u samoobožavanju i pretvorila ovu povijest u narcisoidnu apoteozu i državni kult, u političku religiju koja je ubrzala eroziju sistema.

Anarhija na koncertu: Pero Lovšin i grupa Pankrti

Nasljednici ove partizanske generacije, urbana i obrazovana generacija rođena između 1950-ih i 1960-ih, oslobođena bremena ekonomske zaostalosti, etničkih mitova i vjerskih dogmi, zamijenila je puške električnim gitarama, iskazala nevjerojatnu dinamiku u popularnoj kulturi i sportu, znanosti i umjetnosti i stvorila novi tip herojizma, različit od partizanskog.

Zbog generacijskih tenzija, ova druga izuzetna generacija nije dobila priliku preuzeti vodstvo zemlje. Kad se pokazalo koliko je taj ljudski kapital kvalitetan, već je bilo kasno za smjenu generacija. Kontrarevolucija je izazvala destrukciju.

Piše: Vjekoslav Perica

XXZ Regionalni Portal

* Tekst pod naslovom “Labuđi pjev civilne religije titoizma” pročitan je na skupu u Golubiću obrovačkom, Hrvatska, 22.-25.VIII. 2010. godine. Dijelovi ovog teksta našli su se u knjizi “Nebeska Jugoslavija” koju su uradili Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja. Feljton objavljujemo sa dozvolom autora.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.