Propaganda (II deo)

Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.

Homer, “Ilijada”
Nenad Fišer

 

Danse macabre ili o ratu koji će okončati sve ratove… do narednog

 

U augustu 1914. znameniti engleski pisac i vizionar H.G. Wells nazvao je tek začeti svjetski rat “ratom koji će okončati ratove”. Deset miliona mrtvih kasnije, ta prvobitno idealistička fraza mutirala je u sardonički komentar svakog velikog rata koji se hoće prikazati kao neizbježno zlo kojim se plaća cijena nekog trajnog i ultimativnog dobra. Još za njegovog trajanja, britanski premijer David Lloyd George znao je u krugu prijatelja ironično parafrazirati Wellsa govoreći – “Ovaj je rat, baš kao što će biti i naredni, rat da se okončaju ratovi”, ali mu javno nije bilo mrsko poslužiti se Wellsovom zavodljivom krilaticom. Tek nakon narednog svjetskog rata, čovjek koji je duboko mrzio rat jer ga je poznavao “iz prve ruke”, američki general i predsjednik Dwight D. Eisenhower u svome predavanju na Carnegie institutu oktobra 1950. demistificirao je romantični mit o ratu nakon kojeg će zavladati vječiti i arkadijski mir:

“Ne postoji takva stvar kao što je preventivni rat. Mada se takva sugestija stalno ponavlja, niko do sada nije objasnio kako to rat sprečava rat. Još gore od toga, niko nije bio u stanju izbjeći činjenicu da rat samo stvara uslove koji kreiraju naredni rat.”

Valja primijetiti da se Wellsov slogan u SAD često pripisuje Woodrow Wilsonu, američkom predsjedniku u vrijeme Prvog svjetskog rata. U jednom svom govoru 1918. godine Wilson ga koristi u prigodno dramatičnoj formi: “Obećavam vam da će ovo biti posljednji rat – rat da se okončaju svi ratovi.” Čini se značajnim, u ovakvom neobaveznom razgovoru o propagandi, ukazati na put kojim je Wilson pristigao do tog obećanja, budući da se za njega vezuje prva moderna, masovna propagandna operacija koju je jedna država pokrenula kako bi mobilizirala svoje građane u poželjnom smjeru. Scena tako grandioznih razmjera nužno zahtijeva koju riječ o njenom kontekstu; jedan pogled, ma koliko on pojednostavljen bio, na svijet onih koji su tu propagandu osmislili i proveli, ali i onih kojima je ona bila namjenjena. Stoga ćemo u grubim potezima naznačiti okolnosti i glavne aktere relevantnih događaja koji su obilježili nastanak moderne propagande.

Wilson je postao 28. američki predsjednik marta 1913, godinu prije početka “Velikog rata”. Po mnogo čemu smatra se jednim od izrazito progresivnih američkih predsjednika, koji je prije ulaska u politiku imao impresivnu akademsku karijeru krunisanu položajem čelnog čovjeka univerziteta u Princetonu. Pobijedivši na predsjedničkim izborima kao kandidat Demokratske stranke, postao je prvi, i do sada jedini, američki predsjednik sa znanstvenim doktoratom (iz političkih nauka). Godinu dana nakon okončanja Prvog svjetskog rata Wilson je primio Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za njegove napore u formiranju Lige naroda, preteče Ujedinjenih nacija.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata Wilsonova administracija proglašava neutralnost SAD, a on čvrsto vjeruje da, uz njegovo posredovanje, postoji mogućnost sporazuma između zaraćenih strana. Munjevito eskalirajući sukob, iz perspektive Bijele kuće, isprva je bio naprosto “evropski rat”, mada je dinamika njegovog rasplamsavanja dala naslutiti da bi se on lako mogao proširiti i van granica starog kontinenta. Već sam pregled dešavanja u prvom mjesecu rata, nakon Austrougarske objave rata Srbiji 28. jula 1914, dovoljno govori o efektu lavine koja se ne može naoprosto “potrošiti sama od sebe”. Gotovo dan za danom evropske države razmjenjuju objave rata. Njemačka i Austro-Ugarska objavljuju rat Rusiji i Belgiji, a Njemačka tome pridodaje i Francusku. Francuska ne čeka da joj i Austro-Ugarska pošalje sličnu obavijest o neprijateljstvu već je pretekne vlastitom objavom rata. Velika Britanija, Japan i Crna Gora takođe stupaju u rat sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, a Srbija sa Njemačkom, budući da je sa Austro-Ugarskom već devet dana službeno bila u ratu a diplomatska etikecija nalaže da se objave ratova, baš kao i kumstva, ne uzvraćaju. I sve to samo u augustu 1914!

Usprkos očekivanja saveznika (tzv. sila Antante) da će se SAD priključiti ratu protiv Centralnih sila, Wilson ne odustaje od ideje nemiješanja u evropske sukobe, barem ne u vojnom smislu, vjerovatno imajući na umu da je jedan od njegovih predsjedničkih prethodnika, Theodore Roosevelt, za svoju posredničku ulogu u okončanju Rusko-japanskog rata stekao međunarodno poštovanje i Nobelovu nagradu za mir 1906. godine. Wilsonova predizborna kampanja 1916. godine, za njegov drugi predsjednički mandat, bila je zasnovana na platformi “Mir bez pobjednika” (Peace Without Victory) i sloganima poput “On nas je sačuvao od ulaska u rat” (He kept us out of war) ili “Amerika prije svega” (America First, moto koji će Trump spremno prisvojiti stotinu godina kasnije). Mada je njegova reizborna pobjeda bila vrlo tijesna (sa razlikom od svega 3% narodnih glasova u odnosu na republikanskog kandidata C.E. Hughesa), efekti pacifističke kampanje koju je vodio ostavili su duboki trag u američkoj javnosti.

Takav razvoj situacije predstavljao je ozbiljan problem za savezničke snage u Evropi, na prvom mjestu za Veliku Britaniju. Već je na samom početku rata britanska mornarica, u tom trenutku najjača pomorska sila na svijetu, zavela pomorsku blokadu njemačkih luka i time presjekla vojno i civilno snabdijevanje Njemačke. Blokada se održala kroz sve godine rata, i pokazalo se da je “rat iscrpljivanjem” već nakon godinu dana počeo da daje vrlo vidljive rezultate – glad, bolest, sveopšte nestašice i brojne druge prateće manifestacije socijalnog rasula. Samo u decembru 1918, prema tvrdnjama Njemačke službe za javno zdravlje, od gladi (u velikoj mjeri nastale višegodišnjim nedostatkom vještačkog đubriva koje se uvozilo) i bolesti uzrokovanih blokadom umrlo je 763.000 civila. Poslije rata postojala je sumnja da je ovaj podatak nepouzdan tj. preuveličan, jer je Njemačka propaganda sve vrijeme rata predstavljala blokadu kao instrument kojim Saveznici žele da istrijebe njemački narod, pa su informacije o civilnim žrtvama bile tome prilagođavane. Naknadna studija, provedena 1928. godine, pokazala je manji ali podjednako stravičan broj od 424.000 mrtvih.

Pod pritiskom ratne privrede pozicija Velike Britanije bila je podjednako osjetljiva na iscrpljivanje. Uveliko ovisna o svojim kolonijalnim resursima, prije svega u Kanadi, Britanija je morala obezbijediti siguran i stalan prekookeanski transport municije, sirovina, ali i hrane. To se pokazalo gotovo nemogućim jer su Atlantikom suvereno vladale njemačke podmornice (Unterseebooten, ili skraćeno U-booten) koje su se pobrinule za to da i Velika Britanija iskusi posljedice blokade. Njemačka je ušla u rat sa par desetina podmornica, da bi do kraja rata izgradila 334 podmornice raznih kategorija (uz 226 još nedovršenih). Samo 1917. godine bilo je aktivno čak njih 140. Ta je flota do okončanja rata potopila gotovo trećinu sveukupne svjetske trgovačke mornarice, preko 5.000 brodova, poslavši na dno nevjerovatnih 10 miliona tona tereta. Samo jedna podmornica, kojom je komandirao kapetan Lothar von Arnauld de la Perière, potopila je više od 190 brodova ukupne nosivosti od 450.000 tona.

Eskalacijom rata pravila vođenja borbe postajala su sve manje obzirna. Na samom početku su ratni brodovi i podmornice mogli zaustavljati i pretresati trgovačke brodove, te ukoliko bi bio pronađen nedozvoljeni tovar (tj. bilo šta što ima vojnu upotrebu) potopiti ih ili zaplijeniti. Pritom, bili su obavezni osigurati preživljavanje posade i uputiti njihove čamce u pravcu sigurnih luka. Ranije spomenuti njemački kapetan Von Arnauld de la Perière bio je poznat po striktnom pridržavanju pravila vojničkog ponašanja u takvim slučajevima. Razvojem rata, trgovački brodovi su se počeli opremati topovima za odbranu čime su prestali biti tretirani kao bezopasni “trgovački brodovi”. Korak po korak, prijetnja potapanjem koja se odnosila na trgovačke brodove koji plove pod britanskom ili bilo kojom savezničkom zastavom, počela je važiti za sve trgovačke brodove, sa zastavom ili bez nje. Njemačka kampanja neograničenog podmorničkog ratovanja otpočela je početkom februara 1915. i priobalne vode Velike Britanije proglašene su ratnom zonom. To je podrazumijevalo da svaki trgovački brod u njima, naoružan ili ne, može biti potopljen bez upozorenja i da se ne može računati na obavezu podmorničkih kapetana da prethodno identificiraju radi li se o brodu neke neutralne zemlje ili ne.

Ovakav raspored snaga čini razumljivim zašto je Velikoj Britaniji bilo od strateškog značaja da se Sjedinjene Države vojno priključe savezničkim snagama, i zašto je Njemačkoj bilo od podjednako sudbinskog interesa da se to ne dogodi. Mada su SAD bile sklone “tihoj pomoći” saveznicima, koristeći svoje trgovačke brodove za transport vojnog materijala Velikoj Britaniji, od Wilsonove striktno izolacionističke politike nije se mogao očekivati nikakav oblik neposrednijeg američkog vojnog angažmana.

A onda je 7. maja 1915. potopljen britanski brod Lusitania, jedan od najbržih prekookeanskih putničkih brodova tog vremena. Torpediran u Keltskom moru, dvadesetak kilometara od južne obale Irske, ponos britanskog pomorskog prevoznika Cunard Line, potonuo je za 18 minuta i povukao u smrt 1.198 putnika i članova posade, od toga 128 američkih državljana.

Time je ujedno “postavljena scena” za ono što nas ovdje prvenstveno zanima: proces kojim je propaganda zauzela središnje mjesto u konglomeratu ratnih, diplomatskih, obavještajnih i medijskih operacija koje je Prvi svjetski rat sa sobom uveo u moderno doba.

Oglas za posljednje prekookeansko putovanje “Lusitanije” i vijest o njenom potapanju

 

Mise-en-scène

 

Potapanje Lusitanije pokrenulo je u dijelu američke štampe zagovornike vojne intervencije da zahtijevaju objavu rata Njemačkoj, a u Velikoj Britaniji probudilo nade da bi se to konačno moglo i dogoditi. Kako se pokazalo, potapanje putničkog broda u kojem je stradalo i 128 Amerikanaca, nije “prelomilo” Wilsona koji je ponovio svoju namjeru da “sačuva poštovanje svijeta time što će se suzdržati od poteza koji bi mogli probuditi neprijateljstvo bilo koje od zaraćenih strana, te time obezbijediti Sjedinjenim Državama da preuzmu mirotvornu ulogu u sukobu.” Velika Britanija je potapanje putničkog broda smjesta iskoristila u propagandne svrhe, kao još jednu ilustraciju njemačke monstruoznosti, ugrađujući taj motiv u sveobuhvatnu kampanju regrutacije vojnika za rat. Sa zakašnjelom pameću, koju istorijska istraživanja često donose narednim generacijama, danas znamo da nedvojbeno divljački čin potapanja putničkog broda ne može biti bez ostatka oslikan crno-bijelom tehnikom. Lusitania je krišom prenosila municiju za savezničke snage: 1.248 sanduka granata, gotovo 5 miliona metaka i 2.000 sanduka municije za lako naoružanje. Prema istoričaru Howardu Zinnu “manifest o teretu Lusitanije je bio falsificiran kako bi se ta činjenica prikrila, a britanska i američka vlada su lagale o sadržaju tereta.” Sasvim je moguće da je na Wilsonovu mirotvoračku suzdržanost značajan uticaj imala i bojazan od moguće kompromitacije, kao što su nezanemarivu ulogu imali i ekonomski razlozi američke politike nemiješanja. Upravo su ekonomski interesi stajali iza anti-britanskog raspoloženja prisutnog u američkim poslovnim krugovima, uzrokovani britanskom blokadom njemačkih luka koje su imale itekako značajno mjesto u američkoj trgovini sa Evropom.

Wilsonova administracija je potapanje Lusitanije tretirala kao žalostan i nesretan incident, kakvih su prepuni svi ratovi. No, deset mjeseci kasnije ponovio se još jedan “žalostan i nesretan incident”, kada je 24. marta 1916. bez upozorenja torpediran francuski trajekt Sussex, pri prelasku kanala iz Folkestonea za francuski Dieppe. Mada se nijedan od 75 američkih državljana koji su putovali brodom nije našao među pedesetak postradalih (gdje je bilo i poznatih javnih ličnosti), ovaj put napad na Sussex nije popraćen mlakom američkom reakcijom kao što je to bio slučaj sa Lusitanijom. U svome kongresnom govoru 19. aprila Wilson je zaprijetio prekidom diplomatskih odnosa sa Njemačkom ukoliko ova smjesta ne odbaci “svoje sadašnje metode ratovanja protiv putničkih i teretnih brodova”, a prekid diplomatskih veza često je uvod u još izraženije forme međudržavnog antagonizma. Njemačka je vrlo dobro razumjela da su Sjedinjene Države na korak do priključenja savezničkim snagama, čime bi podmornička kontrola atlantskog prometa bila ozbiljno dovedena u pitanje, a saveznici dobili odlučujuće vojno i ekonomsko pojačanje.

Par sedmica nakon Wilsonovog govora, 6. maja, Njemačka je potpisala dokument nazvan “Sussex Pledge“, što bi značilo zavjet ili formalno obećanje vezano za slučaj Sussex. U tom dokumentu Njemačka je “dala časnu riječ” da putnički brodovi neće biti napadani, kao i da trgovački brodovi neće biti potapani osim ako se utvrdi postojanje vojnog materijala u teretu, a i u tom slučaju neće biti potopljeni prije nego što se osigura bezbjednost putnika i posade. I tu se Wilson i Kaiser Wilhelm II džentlmenski dogovoriše, mrtvi se pokopaše a dogovarači raziđoše.

Ne može se reći da nije bilo onih koji su sa podozrenjem gledali na njemačko svečano obećanje znajući da je data riječ onoliko časna koliko i karakter onoga koji je daje. Među takvim skepticima bio je i James W. Gerard, američki ambasador u Berlinu, koji zloslutno raportira State Departmentu svoje predviđanje da će njemački lideri ponovo nastaviti sa neograničenim podmorničkim napadima, ako ne već na jesen a onda najkasnije u februaru ili martu naredne, 1917. godine. Kao razlog tome američki diplomata navodi pritisak njemačke javnosti i konzervativnih političkih stranaka, kao i burnu agitaciju uvijek militantno raspoloženog admirala Alfreda von Tirpitza, koji je prethodno dao ostavku na funkciju Državnog sekretara carskog pomorskog ureda, odbijajući da prihvati potpisivanje sporazuma o nenapadanju trgovačkih brodova.

U SAD je Sussex Pledge doveo do još izrazitijeg polariziranja gledišta o američkoj ulozi u prekookeanskom ratu. Sa jedne strane, pobornici Wilsonove politike su u tome vidjeli potvrdu ispravnosti američkog izolacionizma i plodotvornosti sporazumnog rješavanja sukoba. S druge strane, ambasador Gerard nije bio jedini koji je sve poteze njemačke diplomacije u odnosu na SAD posmatrao kao “kupovinu vremena”, odnosno, kao pokušaj da se što je duže moguće odloži sve izvjesnije američko priključenje savezničkim snagama, sa očekivanjem da će Velika Britanija biti slomljena prije toga.

Danas znamo da se njemačka strategija zaista oslanjala na kreiranje privida o mirotvornoj kooperativnosti uz istovremeno podrivanje američke sposobnosti da na bilo koji način pruži pomoć saveznicima. Već koncem jula 1916. u željezničkom depou Black Tom u njujorškoj luci odjeknula je strahovita detonacija koja se ubraja među najveće zabilježene ne-nuklearne eksplozije koje je proizveo čovjek. Snaga eksplozije, koja je iza sebe ostavila krater veći od 110 metara, bila je ekvivalentna zemljotresu od 5.5 stepeni Richterove skale koji se osjetio sve do 130 km udaljene Philadelphije, dok su prozori porazbijani čak i na udaljenosti od 40 km. Nastala šteta je, po današnjim mjerilima, iznosila blizu 500 miliona dolara. U zrak je odletjelo privremeno skladište municije koja je u njujorškoj luci čekala na isporuku Rusiji: 69 teretnih vagona natovarenih sa 910 tona oružja i artiljerijske municije, i još 45 tona TNT eksploziva na teretnjaku Johnson #17.

U nastalom haosu policija je uhapsila dvojicu željezničkih službenika predstavljajući nesreću kao posljedicu požara koji je izbio u dva teretna vagona. Zbog nedostatka ikakvih čvrstih dokaza pušteni su istom brzinom kojom su bili privedeni, da bi se krivica pokušala prebaciti na noćne čuvare koji su koristili grijače voćnjaka za zaštitu od mraza. Te primitivne naprave, nalik na kotao ili posudu sa dimnjakom, koristile su naftu koja je sagorijevala proizvodeći ogromnu količinu gasova i čađi za koje se vjerovalo da štite voćnjake od mraza. Svoj popularni naziv smudge pots (zdjele prljavuše, u slobodnom prevodu) ove naprave su dobile zbog teške gareži koja se lijepila za kožu ljudi, ispunjavala njihova pluća, prekrivala građevine, nošena vjetrom ulazila kroz prozore u kuće, i koju je kasnije bilo gotovo nemoguće oprati ili ukloniti. U mrazu 1922. takvo “zadimljavanje” voćnjaka dovelo je do zatvaranja luke u Los Angelesu, jer su niski, gusti i zagušljivi oblaci crne čađi do te mjere smanjili vidljivost da je navigacija postala nemoguća. Čuvari u pristaništu koristili su “prljavuše” da bi se odbranili od komaraca, a možemo samo zamisliti do koje su mjere oni bili nesnosni ako je cjelonoćno udisanje otrovnih, oporih gasova i teške gareži predstavljalo prihvatljivije rješenje. Kako bilo, njujorška policija je vrlo brzo utvrdila da te naprave nikako ne mogu biti uzrok eksplozije.

Njujorška luka nakon eksplozije u željezničkom depou “Black Tom”

Svaka pomisao na sabotažu pažljivo je uklonjena iz medijskog prostora, mada su tu i tamo neki vodeći listovi dali naslutiti i takvu mogućnost. Tako u jednom te istom broju, 31. jula 1916, New York Times donosi vijest naslovljenu “Savezni istražitelji tvrde da nema dokaza o zavjeri u njujorškoj eksploziji” ali i tekst-podsjetnik “Brojne eksplozije od početka rata”. A nije da ih nije bilo. Da bi se omela trgovina sa SAD i obeshrabrila kanadska podrška Velikoj Britaniji njemački operativci u Kanadi miniraju Welland kanal 1914. godine, u februaru 1915. njemački agent je aktivirao kofer pun dinamita na željezničkom mostu u Vanceborou, na granici SAD i Kanade, a na vrijeme su spriječene sabotaže u Seattleu, San Franciscu i Hobokenu. Jedna studija iz 1938. godine pokazala je da su u periodu 1915-1917. izbili neobjašnjivi požari ili eksplozije u čak 43 američke tvornice i na pedesetak teretnih brodova koji su prenosili pomoć savezničkim snagama u Evropi.

Sam predsjednik Wilson, nakon što je primio uvjeravanja njemačke ambasade u sve ono u šta je želio povjerovati, okvalificirao je njujoršku nesreću kao “žalosni incident na privatnom željezničkom terminalu” (gdje ovo “privatnom” amnestira državu od odgovornosti). Nasuprot njemu, Theodore Roosevelt, 26. američki predsjednik i neumorni protivnik Wilsonove politike suzdržavanja, otvoreno je govorio o kampanji koju Njemačka “bombama i paljevinom” vodi protiv američke industrije. Kako je pokazala opsežna istraga eksplozije u njujorškoj luci, okončana tek nakon rata, sabotažu su izvršila trojica njemačkih agenata: potkupljeni slovački emigrant Michael Kristoff, te uigrani dvojac kojeg su činili njemački emigrant Kurt Jahnke i infiltrirani njemački oficir Lothar Witzke. Naredne godine njih dvojica će izvesti sličan poduhvat i u brodogradilištu Mare Island pored San Francisca. Neka bude primijećeno da su obojica nastavili uspješnu obavještajnu karijeru i u Trećem Rajhu.

Sve češće afere, koje su otkrivale razgranatu mrežu njemačke agenture u SAD-u, za Wilsona su jasno najavljivale opasnost da na predstojećim novembarskim izborima skupo plati svoju sve očigledniju lakovjernost i izgubi drugi predsjednički mandat. Njemačka je računala na to da bi se SAD prije ili kasnije mogle priključiti savezničkim snagama i ući u rat, te se cjelokupna strategija koncentrirala na napor da se, što je više moguće, oslabi njen vojno-industrijski potencijal a da se pritom ne izazove incident od kojeg se Njemačka ne bi mogla ograditi “časnom riječju” o svojoj nevinosti. Tom operacijom rukovodila je njemačka ambasada u Washingtonu, vrhunski ekipirana upravo za takve potrebe. Na njenom čelu stajao je grof Johann Von Bernstorff, koji u Washington sa sobom nije doveo diplomate već tim obavještajnih operativaca sa praktično neograničenim fondovima za njihov rad. To je podrazumijevalo operacije u rasponu od kupovine pasoša od lučkih radnika, koji su potom korišteni za ulazak njemačkih agenata u SAD (što je, kasnije, dovelo do uvođenja fotografije kao obaveznog elementa putnih isprava), do strateških operacija poput opstrukcije isporuke fenola američkoj industriji eksploziva, i sl. Uz vojnog attachéa Franza von Papena posebnu ulogu imao je jedan drugi Franz, pomorski kapetan Von Rintelen, kojem je švicarski pasoš omogućavao daleko veću slobodu kretanja. Zadužen za izvođenje sabotaža, Von Rintelen 1915. godine sa sobom donosi know-how za proizvodnju tempiranih mina u obliku cigare ili olovke. Hemijski tempirni upaljač bio je u stanju da aktivira zapaljivu smjesu danima nakon postavljanja mine, što je u slučaju brodova značilo da će do požara doći kada oni već budu u bespuću otvorenog mora. U vrlo kratkom vremenu Von Rintelen je stvorio mrežu saradnika regrutiranih među mornarima sa više od 80 njemačkih brodova koji su prolazili njujorškom lukom. Na jednom od njih brodska radionica je pretvorena u pogon za proizvodnju mina, a Von Rintelen je vrbovao hemičara njemačkog porijekla iz New Jerseya da preuzme na sebe punjenje mina zapaljivom smjesom. Za postavljanje takvih naprava na savezničke brodove koristio je irske lučke radnike, koji su imali izražena anti-britanska osjećanja. Istraga o njemačkim aktivnostima pokazala je da je Von Rintelen bio direktno odgovoran za potapanje najmanje 36 teretnih brodova namijenjenih pomoći savezničkim snagama u Evropi.

Njemački ambasador Johann von Bernstorff i kapetan Franz von Rintelen

Da li Wilsonove napore da na svaki način sačuva privid nedužnosti njemačke ambasade u Washingtonu treba pripisati državničkom hubrisu, naivnosti, ili naprosto faktičkoj neupućenosti? Svi poznati dokumenti pokazuju da ovoj potonjoj mogućnosti nema mjesta: Wilson je znao da u svakoj od afera koje su potresale SAD u to vrijeme sve upućuje na direktnu njemačku umiješanost. Na kraju krajeva, iz tih razloga je i sam vojni attaché Franz von Papen krajem 1915, kao persona non grata, poslan natrag u Njemačku. Kod njega su nađeni planovi invazije na Kanadu, detalji naoružavanja anti-britanski raspoloženih Indijaca u Californiji, finansiranja i podrške Meksičkoj revoluciji i napora da se ona razvije u napad na SAD, dokazi isplata agentima koji su stajali iza diverzija na Welland kanalu i Vanceboro mostu i sl. Ironijom sudbine, na mjestu Papenovog štaba u New Yorku (60 Wall Street) 1989. godine izgrađen je neboder u kojem je, donedavno, bilo američko sjedište njemačke Deutsche Bank.

Činjenica da je protjeran iz SAD-a nije nimalo potamnila Von Papenovu političku karijeru. Upravo suprotno – u istoriji je, na prvom mjestu, zapamćen kao čovjek koji je 1932. postao njemački kancelar da bi 1933. godine nagovorio Hindenburga da postavi Hitlera za kancelara, a njega za vice-kancelara Njemačke.

Iz današnje perspektive teško je sebi predočiti do kojeg su stepena SAD bile nespremne za zbilju modernog ratovanja, iskustvo koje se u Evropi, gdje nikada nije nedostajalo međudržavnih sukoba, formiralo i razvijalo još u prethodnom stoljeću.

SAD nisu imale nikakvu pažnje vrijednu obavještajnu službu i u potpunosti su ovisile o informacijama prispjelim preko malobrojnog diplomatskog osoblja. Dok su Francuska i Velika Britanija, sa ratnim iskustvima prošlosti, razvile do savršenstva centralizirane kriptološke službe, ništa nalik tome nije postojalo u SAD, a sigurnost komunikacija bila je na rudimentarnom nivou. Razlog sporosti istrage ne samo sabotaže u njujorškoj luci već i djelatnosti cjelokupne njemačke agenture, ležao je i u tome da SAD nisu imale institucije koje bi bile vične takvom poslu. Ispostavilo se da su za istragu eksplozije u depou Black Tom najkvalificiraniji bili detektivi iz Odjela za bombe njujorške policije. Od saveznih institucija koje bi se mogle baviti inostranom agenturom u zemlji, postojao je samo Istražni biro. Ta preteča Federalnog istražnog biroa (FBI), koji će biti formiran dvadeset godina kasnije, imala je svega nekoliko kancelarija širom zemlje, dvjestotinjak službenika i potpuno nejasnu jurisdikciju. Možda najbolju ilustraciju nespremnosti SAD pruža podatak da u to vrijeme nijedan savezni zakon nije sankcionirao špijunažu ili sabotaže izvedene pod mirnodopskim uslovima od strane državljana drugih zemalja. Tek godinu dana poslije diverzije u njujorškoj luci donesen je savezni zakon poznat kao The Espionage Act of 1917, koji je posljednjih godina često spominjan jer su po njemu tuženi poznati američki “zviždači”, počevši od Daniela Ellsberga (Pentagon Papers), preko Chelsea Manning (Cablegate) i Juliana Assangea (WikiLeaks), do Edwarda Snowdena.

I dok su se na horizontu američko-njemačkih odnosa navlačili olujni oblaci, za trenutak se pojavila nada da bi napetosti mogle popustiti. Krajem novembra 1916. Državni sekretar za vanjske poslove njemačkog carstva postaje Arthur Zimmermann, političar impresivne karijere i, prema opisima, čovjek impozantne građe i žovijalnog karaktera. Iz nekog razloga, u njemu je značajan dio američke štampe vidio nagovještaj liberalizacije njemačke politike. Naslovi vijesti o njegovom imenovanju išli su do “Naš prijatelj Zimmermann”, a on je predstavljen kao “jedan od ohrabrujućih znakova budućih njemačko-američkih odnosa.”

Njemački državni sekretar za vanjske poslove Arthur Zimmermann

Da su pisci tih redova za mišljenje upitali Jamesa Gerarda, već spominjanog američkog ambasadora u Berlinu, možda bi bilo manje entuzijazma u njihovima najavama bilateralnog proljeća. Tokom krize izazvane potapanjem Lusitanije, Zimmermann je u Berlinu upozorio Gerarda da u Americi živi pola miliona njemačkih imigranata (zapravo, bilo ih je oko 2,5 miliona, a 4 miliona Amerikanaca rođenih u SAD bila su djeca njemačkih imigranata), i da će se oni sigurno podići protiv američke vlade ukoliko ona poduzme bilo kakve aktivnosti protiv Njemačke. Ambasador je, navodno, odgovorio da u Americi postoji više od pola miliona uličnih bandera na kojima će ti isti Nijemci visiti ukoliko tako nešto pokušaju.

Par mjeseci nakog svoga imenovanja, u januaru 1917, Zimmermann prisustvuje sastanku u zamku Pless (Pszczyna u današnjoj Poljskoj), gdje se vojno-politička vrhuška Njemačke okupila kako bi upoznala njegovo carsko veličanstvo Kaisera Wilhelma II o daljnjim perspektivama rata, a ujedno i izložila nekoliko ideja, zasnovanih na strateškim analizama njemačkog generalštaba, koje su tražile carski pristanak. Nijemci su procijenili da bi se Velika Britanija predala ukoliko bi njemačke podmornice bile u stanju da u trajanju od pola godine svakog mjeseca potapaju po 600.000 tona britanskog i savezničkog prekomorskog tovara. Takvi gubici doveli bi do opšte gladi, sa kojom se dotada Velika Britanija nosila samo zahvaljujući prekomorskom uvozu hrane. Da bi se dosegla takva mjesečna kvota torpediranja bilo bi neophodno da se Njemačka prestane pridržavati obaveza iz sporazuma sklopljenog nakon slučaja Sussex, odnosno, da se obnove ničim ograničeni podmornički napadi na brodove. Uniformiranim plemićima muževnih brkova i brada bilo je jasno da bi pri tome stradali i američki putnički brodovi, što bi pouzdano dovelo do američkog ulaska u rat. Stoga je od suštinskog značaja bilo da Velika Britanija kapitulira prije nego što se SAD mobiliziraju za rat i uključe u vojne operacije na evropskom tlu. Kaiser je čuo, Kaiser je razmislio, Kaiser je odobrio – za tri sedmice, sa početkom februara 1917, Njemačka prelazi ponovo na režim neograničenih podmorničkih napada. Tačno kako je predvidio američki ambasador u Berlinu, James W. Gerard, u svome izvještaju povodom njemačkog obećanja datog nakon torpediranja Sussexa.

Zimmermann nije bio pretjerano siguran u prognozu da će Britanija pasti prije nego što se američke trupe stignu uključiti u rat. Stoga je odlučio da vrijeme preostalo do početka podmorničke ofanzive iskoristi tako što će pokrenuti “rezervni plan”. Njim bi se SAD našle u poziciji da imaju dovoljno “domaćih problema” koji bi ideju o učešću u evropskom ratu učinili neprihvatljivom.

Zimmermannov plan bio je zasnovan na onome što je on već godinama vrlo uspješno radio – agitaciji i pokretanju svih neprijatelja savezničkih sila, posebno Velike Britanije. Time bi se ona dovela u poziciju da mora djelovati u kriznim žarištima razbacanim širom svijeta, značajno slabeći značaj svoga prisustva na evropskom ratištu. Nijedna kolonijalna sila nikada nije oskudjevala u neprijateljima, a Britanija je bila najveća među njima. Stoga se Njemačka od samog početka rata povezivala sa potencijalnim saveznicima koje je nalazila među pokretima inspiriranim idejom oslobađanja od britanske kolonijalne dominacije. Njene aktivnosti sezale su od podsticanja islamskih zemalja na Bliskom istoku da krenu u džihad protiv kolonijalnih sila, podrške antikolonijalnim pokretima u Indiji, potpore ustanku u Irskoj, sve do pomoći boljševičkoj revoluciji 1917. kada su njemačke vlasti omogućile Lenjinu i njegovim saradnicima da se iz Švicarske neometano vrate u Rusiju vozom preko Njemačke. Kao rezultat Oktobarske revolucije, Rusija – taj moćni oslonac savezničkih sila – povukla se iz Prvog svjetskog rata prepustivši imperijalističkim silama da se “međusobno potamane”.

Ovom prilikom Zimmermann je sročio prijedlog savezništva sa Meksikom po principu “Zajedno u ratu, zajedno u miru”, u slučaju da Sjedinjene Američke Države odustanu od svoje neutralnosti i stupe u rat. Tim prijedlogom Berlin je obavijestio meksičkog predsjednika Venustiana Carranzu da sa početkom narednog mjeseca Njemačka nastavlja sa neograničenim podmorničkim napadima i da je moguće da SAD zbog toga stupe u rat. Ukoliko se to dogodi, Njemačka poziva da Meksiko, uz punu podršku i izdašnu finansijsku pomoć Njemačke, izvrši invaziju na jugu SAD i povrati teritorije Arizone, New Mexica i Texasa, izgubljene 100 godina ranije u Američko-meksičkom ratu.

Uz to, prijedlog je sugerirao meksičkom predsjedniku da “samoinicijativno” predloži Japanu da se priključi tom savezništvu, u kojem bi Meksiko imao ulogu posrednika. Njemačka tu ponudu nije mogla direktno uputiti jer se Japan već priklonio savezničkim silama, te su “tehnički” Njemačka i Japan bile u ratu. Japan je u samom početku rata ponudio Velikoj Britaniji svoje priključenje savezničkim snagama pod uslovom da mu se prizna pravo na okupaciju njemačkih pacifičkih teritorija. Iskoristivši zaokupiranost njemačkih snaga ratom u Evropi, Japan je to sa lakoćom i obavio. Tokom 1915. i 1916. Njemačka je istrajno radila na postizanju separatnog mira sa Japanom. Zimmermannov indirektni poziv Japancima na savezništvo dao je naslutiti da su Nijemci bili spremni i formalno prepustiti svoje pacifičke teritorije Japancima.

U takvom scenariju, SAD bi se našle u situaciji gdje je istočna obala ugrožena njemačkom mornaricom, zapadna japanskom, a na jugu meksičkim snagama. Na sjeveru, u Kanadi, još od početka rata intenzivno se radilo na tome da se anti-britanski orijentirani aktivisti njemačkog porijekla organiziraju u naoružane jedinice na koje bi se, u nekom trenutku, moglo ozbiljno računati. U takvom okruženju, SAD si naprosto ne bi mogle priuštiti avanturu prekookeanskog ratovanja.

Meksiko nikako nije bio nepoznat teritorij za Zimmermanna i njemačke agente, od kojih smo nekima već posvetili malo pažnje. Ranije spominjani Franz von Rintelen, čovjek sa cigara-minama, je 1915. obezbijedio Victorianu Huerti finansijsku pomoć koja bi danas bila ekvivalentna iznosu od 250 miliona dolara, kako bi ovaj pokrenuo rat protiv SAD-a. Lothar Witzke, drugi diverzant sa dokova njujorške luke i iz brodogradilišta na ostrvu Mare, imao je svoju centralu upravo u glavnom gradu Meksika. Tu se o njemačkim interesima brinuo ambasador Heinrich von Eckardt, diplomatski veteran koji je prethodnih decenija slične poslove radio pri njemačkim ambasadama u Istanbulu, Teheranu, Beogradu, Atini, Havani i, konačno, Cetinju.

Primarni njemački cilj bio je da se po svaku cijenu SAD uvuku u rat sa Meksikom. Tome je pogodovalo ne samo njihovo uzajamno dugogodišnje neprijateljstvo i nepovjerenje, već i širok izbor međusobno suprotstavljenih pobunjeničkih lidera u Meksiku kojima su Nijemci mogli ponuditi svoju pomoć (Venustiano Carranza, Álvaro Obregón, Pancho Villa, Emiliano Zapata, da pomenemo samo neke među njima). Nakon što je u proljeće 1916. godine američki general Pershing sa svojim ekspedicionim jedinicama ušao stotinama kilometara u meksičku teritoriju, pokušavajući uhvatiti Pancha Villu, odnos između dvije susjedne države dosegao je prag otvorenog rata. Kako bi se on izbjegao, obje strane pristupaju pregovorima, a slogan pod kojim je Wilson u predizbornoj kampanji te godine predstavljen kao onaj koji je SAD “sačuvao od ulaska u rat”, odnosio se ne samo na evropski rat, već i na potencijalni rat sa Meksikom.

Nezadovoljan razvojem pregovora oko okončanja američke intervencije u Meksiku, Carranza se okreće Njemačkoj i oktobra 1916. meksički izaslanik u Berlinu predlaže sporazum prema kojem bi Njemačka otvoreno stala na stranu Meksika i američkom predsjedniku izrazila svoj protest zbog meksičke intervencije, dok bi Meksiko zauzvrat ponudio “široku podršku njemačkim podmornicama, ukoliko one požele da napadnu engleske tankere pri odlasku iz luke Tampico”. U procjeni značaja ove ponude treba imati u vidu da je mornarica Velike Britanije podmirivala tri četvrtine svojih naftnih potreba upravo u Meksiku, velikim dijelom preko terminala u Tampicu. Mjesec dana kasnije, kao odgovor na Wilsonov embargo na isporuku oružja Meksiku, Carranza poziva Njemačku da pošalje svoje vojne instruktore, da izgradi fabrike oružja i municije, omogući da Meksiko nabavi njemačke podmornice, pomogne u izgradnji radio mreže preko koje bi dvije zemlje mogle direktno komunicirati, itd. Nije od malog značaja ni činjenica da je Berlin već ranije izdejstvovao da meksička štampa ne donosi napise nepovoljne po Njemačku.

U tom kontekstu, Zimmermannov telegram upućen njemačkom ambasadoru u Meksiku Von Eckardtu, sa ponudom koju je ovaj trebalo da preda meksičkom predsjedniku, nikako nije predstavljao nasumičan i nerealan pokušaj. I tako, dvije sedmice prije početka neograničenih podmorničkih operacija dogovorenih i odobrenih u Plessu, Zimmermann zaokružuje svoj “rezervni plan” i 16. januara 1917. šalje istorijski telegram ne baš direktno u Meksiko ali zato “u pravcu Meksika”. Plan koji je trebalo da Njemačkoj posluži “ukoliko stvari krenu po zlu” postao je razlogom zašto se to na koncu i dogodilo.

 

Pas de deux

 

Uputstva koja je sadržavao Zimmermannov telegram na nedvosmislen su način odražavala namjere Njemačke u pogledu SAD, te je kao dokument najvišeg stepena tajnosti šifriran i upućen ambasadoru Heinrichu von Eckardtu u Meksiko. Da to putovanje ne bude baš rutinski jednostavno, pobrinula se engleska mornarica nekoliko godina ranije. Još 1912. britanski admiralitet je imao razrađenu operaciju, za “zlu ne trebalo”, presijecanja njemačkih komunikacija sa svijetom, tačnije – podvodnih kablova. Zlu je zatrebalo 4. augusta 1914, kada Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Već naredne noći britanski brod Telconia, namijenjen polaganju podmorskih kablova, isplovljava u pravcu Emdena, lučkog grada smještenog uz njemačku granicu sa Nizozemskom. Do zore prerezano je pet podmorskih kablova kod Emdena: tri kabla povezivala su Njemačku sa Brestom (Francuska), Vigom (Španija) i, preko Tenerifa i Monrovije, sa Pernambucom (Brazil). Preostala dva vodila su prema Horti u Azorskom otočju a otuda preko Atlantika u New York. Tako je Njemačka tokom rata ostala bez telegrafskih veza sa Sjevernom i Južnom Amerikom i slanje diplomatskih telegrama postalo je nemali izazov.

Pod normalnim okolnostima tekst bi bio uručen meksičkom ambasadoru u Berlinu, koji bi ga proslijedio gdje treba. Čak i da je Zimmermann vjerovao meksičkom ambasadoru, a nije, ta primopredaja ne bi učinila telegram ni korak bližim odredištu budući da se sa istim problemom slanja depeša iz Njemačke suočavala i meksička ambasada. Alternativan i sigurniji način bio bi da povjerljivi dokument isporuči njemačka podmornica, ali to bi značilo dugotrajno putovanje, neprihvatljivo sa stanovišta hitnosti poteza predloženih u telegramu. Na Zimmermannovu sreću, postojala je i treća mogućnost da Berlin komunicira sa svojom američkom ambasadom, kanalom koji su nekoliko godina ranije obezbijedili – gdje će suza već na oko! – sami Amerikanci. U toku 1915. Wilson čvrsto vjeruje u svoju posredničku ulogu u postizanju mira. Njemačka podstiče to uvjerenje, jer sve dok ono postoji SAD će se držati podalje od vojnog učešća u ratu. Kao razlog sporog i neproduktivnog razvoja tih pregovora njemački diplomati su se pozvali na činjenicu da Berlin još od početka rata nema mogućnost direktnog komuniciranja sa svojom ambasadom u SAD. Predusretljivi Wilson, kao znak dobre volje i ohrabrenja Njemačkoj da se još intenzivnije angažira na iznalaženju mirovnog rješenja, daje dopuštenje Njemačkoj da koristi američki podmorski kabl koji je spajao Evropu sa New Yorkom.

Prirodno, Wilson je bio svjestan da bi ustupanje te veze moglo biti zloupotrijebljeno i poslužiti Njemačkoj da preko svoje američke ambasade koordinira nimalo mirotvorne operacije. Stoga se pobrinuo da osigura da ova, za Nijemce bogomdana mogućnost bude korištena isključivo za razmjenu depeša i dokumenata vezanih za mirovne pregovore i ni za šta drugo. I čvrsto se osigurao da tako i bude. Zatražio je, naime, od Berlina da to i obeća. I Berlin je obećao. Tako su od 1915. Berlin i njemačka ambasada u SAD razmjenjivali šifrirane depeše preko američkog transatlantskog kabla, a sve “u cilju unapređenja mirovnog procesa”. Toj hvalevrijednoj praksi pridružio se 16. januara 1917. i Zimmermann svojim telegramom kojim instruira ambasadore kako da Americi priskrbe njen vlastiti rat. Kodirani telegram predat je američkoj ambasadi u Berlinu, koja ga prosljeđuje ambasadi u Kopenhagenu (u neutralnoj Danskoj), ova State Departmentu u Washington, odakle se isporučuje njemačkoj ambasadi u SAD, na ruke ambasadora Johanna Von Bernstorffa. Tu je telegram dešifriran i ambasador je pročitao da instrukcije koje on sadrži treba dalje proslijediti u njemačku ambasadu u Meksiku, svome kolegi Heinrichu von Eckardtu. Telegram je ponovo kodiran i upućen u Meksiko, sada redovnim putem preko Western Uniona, najveće američke telegrafske kompanije. Tako tri dana nakon njegovog uručenja američkoj ambasadi u Berlinu on konačno stiže na svoje meksičko odredište. I ne samo tamo.

Telegramska linija kojom je Kopenhagen bio povezan sa New Yorkom prolazila je uz Veliku Britaniju, i na nju je neprimjetno, kako to već red nalaže, bilo prislonjeno i uho službe koja je presretala sve šifrirane depeše i prosljeđivala ih u Sobu 40.

“Soba 40” bio je naziv posebnog odjeljenja za kriptoanalitiku britanske obavještajne službe, formiranog odmah na početku rata od strane admirala Williama Reginalda Halla, direktora britanske Pomorske obavještajne službe, i fizičara Jamesa Alfreda Ewinga, koji je uz svoj znanstveni rad imao i neutaživi interes za probleme kriptografije.

Zaposlenike Sobe 40 činili su specijalisti najrazličitijih profila: od akademskih lingvista i matematičara do “običnih ljudi” koji su imali nadprosječno izražen dar za kombinatoriku i rješavanje ukrštenih riječi ili zagonetki. Presretnuti šifrirani telegram preuzela su dvojica kriptoanalitičara čije mirnodopske specijalnosti odlično ilustriraju živopisnu raznolikost kadrova iz Sobe 40. Tim koji se suočio sa zadatkom dekriptiranja Zimmermannovog telegrama sačinjavali su prezbiterijanski sveštenik William Montgomery, koji je “u građanskom životu” prevodio teološke rasprave sa njemačkog jezika i slovio kao vrstan znalac Augustinove filozofije, i Nigel de Grey, prevodilac sa njemačkog i francuskog jezika, “pozajmljen” od londonske izdavačke kuće Heinemann. Njima je asistirao Alfred Dillwyn Knox, klasičar i papirolog sa univerziteta u Cambridgeu, inače prevodilac starogrčkog pjesnika Herodasa.

Admiral William Hall, direktor britanske Pomorske obavještajne službe, i kriptoanalitičari “Sobe 40”

Već i površan uvid u formu telegrama ukazivao je da se radi o izuzetno važnoj depeši, jer je korišten kôd rezerviran samo za najpovjerljiviju diplomatsku prepisku. Još u toku istog dana bitni dijelovi telegrama su odgonetnuti otkrivajući njegov izuzetan značaj, odnosno, priliku da se američki predsjednik Wilson probudi iz svog mirotvornog transa i pomiri sa (neprijatnim) činjenicama. Djelimično dektriptirani telegram hitno je predat admiralu Hallu, šefu mornaričke obavještajne službe, ali na ogromno iznenađenje kriptoanalitičara iz Sobe 40, umjesto da smjesta stupi u kontakt sa Washingtonom on je rezultate spremio u ladicu i naredio da se nastavi sa dešifriranjem dok čitav telegram ne bude obrađen. Kao objašnjenje tog postupka, admiral Hall je svojim potčinjenim naveo bojazan da bi još uvijek neodgonetnuti dijelovi telegrama mogli sadržati elemente koji bitno mijenjaju smisao cjeline. Već sutradan je cjelokupan telegram bio preveden, nikakvi dodatni detalji nisu promijenili njegov smisao, ali ni tada nije stavljen u promet.

Kako se ispostavilo, admiral Hall je imao druge brige na umu. Prva od njih bila je da bi američko objavljivanje sadržaja Zimmermannovog telegrama signaliziralo Njemačkoj da je njihova enkripcija diplomatske pošte ugrožena, a uvođenje novog koda značajno bi unazadilo britansku sposobnost da neometano “prisluškuje” njemačke komunikacije. Drugi problem bio je podjednako ozbiljan, ako ne u vojnom a onda u diplomatskom smislu. Predaja dešifriranog telegrama Washingtonu otkrila bi da je britanska obavještajna služba “priključena” na američke podmorske veze i presreće sve njihove komunikacije sa Evropom, što nikako nije preporuka za ratno savezništvo koje podrazumijeva uzajamno povjerenje. Stoga je Hall odlučio da sačeka razvoj događaja nakon što Njemačke podmornice ponovo počnu indiskriminativno potapati brodove na Atlantiku. Pritom se računalo, sa velikom vjerovatnoćom, da će SAD najzad stupiti u rat te nikakav podsticaj objelodanjivanjem Zimmermannovog telegrama ne bi bio potreban.

Kada je dvije sedmice kasnije, sa početkom februara 1917, Njemačka objavila da nastavlja sa neograničenim podmorničkim napadima i anulira obećanje dato nakon torpediranja Sussexa, SAD su prekinule diplomatske odnose sa Berlinom… ali ništa više od toga. Očekivanja sila Antante, na prvom mjestu Velike Britanije, da će Wilson konačno objaviti Njemačkoj rat, i ovog puta su ostala neispunjena.

Do tada, međutim, admiral Hall je već riješio oba svoja problema vezana za, sada već neizbježno, objelodanjivanje telegrama: kako da Amerikanci ne saznaju da su im kablovske veze prisluškivane i kako da Nijemci ne saznaju da im je postojeća kriptografija inferiorna u odnosu na britansku kriptoanalitiku. Da bismo razjasnili taj poduhvat neophodno je ukazati na jedan terminološki detalj.

Poznavaoci tehničkih termina koje koristi kriptologija sigurno su primijetili da se ovdje riječi “šifrirati” i “kodirati”, odnosno “šifra” i “kôd”, koriste onako kako ih srećemo u kolokvijalnom govoru, kao sinonimne, mada one to zapravo nisu. Kodiranje podrazumijeva da se određena riječ koristi umjesto neke druge riječi, ili čak umjesto više njih. Na primjer, riječ “kukuruz” može zapravo značiti streljačku municiju, “trupac” artiljerijsku, itd. Ta zamjena ne mora biti “riječ-za-riječ”, već kao kôd može poslužiti i bilo kakav niz brojeva ili znakova, tako da streljačku municiju označava, recimo, broj 07223, artiljerijsku broj 14, i slično. Konačno, cjelokupne instrukcije mogu se zamijeniti kodom, numeričkim ili tekstualnim, pa tako broj 8832 može značiti “preuzmite municiju u centralnom magazinu”, a isto značenje može imati i rečenica “tetka štrika plišane čarapice”. Očigledno je da za uspješnu komunikaciju upotrebom kodova, obje strane moraju raspolagati svojevrsnim rječnikom koji služi da se “pravo značenje” prevede u odgovarajući kôd (kodiranje), ili obratno – da se kodirana poruka, riječ po riječ, broj po broj, ili frazu po frazu prevede u “pravo značenje” (dekodiranje). Taj se rječnik u svakodnevnom govoru obično naziva “šifarnik”, što pomalo doprinosi konfuziji jer je šifriranje sasvim različita forma enkripcije (mnogo bi sretnije rješenje bilo da se takav rječnik zove “kodeks”, u smislu pravilnika po kojem se vrši zamjena).

Za razliku od kodiranja, u šifriranju se ne vrši zamjena na nivou riječi ili čitavih rečenica nego supstitucija svakog znaka (slova ili brojke) nekim drugim znakom, prema određenim pravilima (algoritmu) koje poznaju učesnici u komunikaciji. Na primjer, ukoliko je pravilo da se umjesto svakog slova “normalnog teksta” koristi prvo naredno slovo u abecedi, tada bi riječ “baba” postala “cbcb”, a pravilo da se slovo zamjenjuje njegovim abecednim dvocifrenim rednim brojem riječ “baba” bi transformiralo u niz brojeva “02010201”, jer je slovo “b” drugo (02) a slovo “a” prvo (01) slovo abecede.

Sama riječ “šifra” izvedena je iz iste osnove kao i riječ “cifra”. Ona izvorno dolazi iz arapske riječi şifr u prvobitnom značenju “prazno”, da bi po pristizanju indijskog koncepta nule (ništice) u arapsku matematiku bila korištena za prevod sanskrtske riječi śūnya (“prazno” ili “ništa”), te konačno počela označavati bilo koju arapsku brojku tj. cifru (fr. Cifre, en. Cipher, njem. Ziffer).

Mada je u Prvom svjetskom ratu korišteno i šifriranje i kodiranje, još uvijek je postojao stanoviti zazor od šifriranja. On je, na prvom mjestu, bio prouzročen ranijim uspjesima kriptoanalitičara koji bi rekonstruirali algoritme šifriranja čak i u slučajevima kada se, sa velikim samopouzdanjem, neka šifra smatrala “neprobojnom”. Činjenica je da, za razliku od šifriranja koje je podložno različitim vrstama matematičke analize, kodiranje nije moguće naprosto “odgonetnuti”. No, njegova suštinska slabost leži u tome da je dovoljno da jedan primjerak “šifarnika”, tj. rječnika koji se koristi u supstituciji jednih riječi drugima, padne u neprijateljske ruke i svaka kodirana poruka postaje potpuno čitljiva. Kao dodatan problem pojavljuje se i isporuka “šifarnika”, budući da svaki učesnik u komunikaciji mora posjedovati isti primjerak rječnika, a svaka njegova nova verzija mora biti istovremeno distribuirana svim korisnicima. Između dva svjetska rata postupci šifriranja razvijeni su do te mjere da je kodiranje sve više postajalo stvar prošlosti. Ali u vrijeme Zimmermannovog telegrama, njemačka diplomatska služba demonstrirala je svoju konzervativnu prirodu i u domenu kriptozaštite, oslanjajući se na kodiranje kao najpouzdaniji metod da se osigura tajnost sadržaja komunikacija.

Ključno mjesto u Hallovom planu bilo je u tome da je njemački ambasador u Washingtonu Johann von Bernstorff morao prvo dekodirati Zimmermannovu depešu, da bi saznao šta ona sadrži i šta se od njega očekuje, a potom, shodno primljenim instrukcijama, poslati telegram sa akcionim uputstvima Heinrichu von Eckardtu u njemačku ambasadu u Meksiku. To drugo slanje telegrama zahtijevalo je njegovo ponovno kodiranje, i upravo je to bilo slabo mjesto na koje je računao admiral Hall.

Telegram poslan u New York preko američke diplomatske veze, koji je presrela i dekodirala britanska Soba 40, koristio je kombinaciju kodiranja i šifriranja koja je počivala na rječniku od 10.000 riječi i fraza numeriranih u rasponu od 0000 do 9999. Taj sistem kodiranja, poznat pod nazivom 0075, njemačka obavještajna služba je smatrala najsigurnijim te je bio propisan za komunikaciju unutar diplomatske službe. Nevolja je bila u tome da njemačka ambasada u Meksiku još uvijek nije raspolagala odgovarajućim riječnikom za kod 0075. Iz tog razloga, depeše iz Washingtona upućene u Meksiko koristile su stariji sistem kodiranja, tzv. kod 13040, koji je već bio poznat Sobi 40 i u potpunosti dekriptiran. Metaforički govoreći, kodiranje nekog teksta može se uporediti sa njegovim prevođenjem na neki drugi jezik, u ovom slučaju jezik koda koji koristi primalac. Dva različita koda, mada “razriješeni” daju isti tekst, predstavljaju dva potpuno različita jezika. Posljedično, ako se objelodani kodirani telegram napisan jezikom koda 0075 to će jasno ukazati da je on presretnut negdje između Evrope i SAD. S druge strane, ako se ispostavi da je on pisan jezikom 13040 onda je to presretanje izvršeno na putu od Washingtona do Meksika. Mada će se, u potonjem slučaju, pokazati da je jezik 13040 odgonetnut od strane presretača, ništa neće ukazivati da je kriptičnost jezika 0075 ugrožena.

Faksimil Zimmermannovog telegrama upućenog u Meksiko iz njemačke ambasade u SAD

Dok je dekodirani Zimmermannov telegram ležao u Hallovoj ladici, britanska obavještajna služba pokreće svog agenta infiltriranog u telegrafski ured u Ciudad de Méxicu, koji uspijeva da dođe do kodiranog telegrama poslanog iz njemačke ambasade u Washingtonu u njemačku ambasadu u Mexicu. Uz to što je telegram bio napisan kodom 13040 kojim su komunicirale te dvije ambasade, bio je upućen preko Western Uniona i u zaglavlju sadržavao podatke o vremenu i mjestu slanja. Ova verzija telegrama dostavljena je u London gdje je ponovo dekodirana (ovoga puta sa koda 13040) i time je Velika Britanija mogla objasniti i dokumentirati na koji je način došla u posjed telegrama ne otkrivši pritom svoje aktivnosti na prisluškivanju američkih komunikacija. Ujedno, Berlin je mogao bez bojazni nastaviti sa upotrebom koda 0075, uvjeren u njegovu bezbjednost budući da je dekriptirani telegram bio pisan zastarjelim kodom čija je hitna zamjena ionako već bila planirana. Tako je stvorena jedna “virtualna stvarnost” u kojoj se presretanje Zimmermannovog telegrama dogodilo na sasvim drugačiji način nego što to zapravo jeste bio slučaj.

Tri sedmice nakon obnavljanja neograničenih podmorničkih napada, 22. februara 1917, dekodirani Zimmermannov telegram uručen je zaprepaštenom američkom ambasadoru u Londonu Walteru Pageu, skupa sa brižljivo kreiranim objašnjenjem o njegovoj provenijenciji. Velika Britanija je, dakako, dala pristanak Amerikancima da se telegram objavi pod uslovom da se nigdje ne spominje britansko učešće u njegovom pribavljanju. Page izvještava državnog sekretara Lansinga a ovaj predsjednika Wilsona i već 27. februara sadržaj telegrama je saopšten Associated Pressu. On prenosi senzacionalnu vijest o njemačkim namjerama na naslovne stranice svih američkih novina, pa tako i New York Timesa koji je 1. marta ispunjen naslovima: “Njemačka traži savezništvo protiv SAD”, “Od Japana i Meksika traženo da se pridruže Njemačkoj”, “Puni tekst prijedloga obznanjen javnosti” i sl.

Objavljivanje telegrama učinilo je još vidljivijom polarizaciju američke javnosti (barem njenog glasa koji dospijeva u štampu) po pitanju rata. Zagovornici američkog ulaska u rat u Zimmermannovom telegramu su vidjeli dokaz da su sve vrijeme bili u pravu zahtijevajući američko vojno angažiranje. Pacifistički orijentirana štampa, koja je podržavala Wilsonovu izolacionističku politiku smjesta je opovrgla autentičnost telegrama, prepoznavši u njemu krivotvorinu proizvedenu u Velikoj Britaniji sa namjerom da uvuče SAD u “evropski rat”. U tome su prednjačila izdanja pod kontrolom medijskog mogula Williama Randolpha Hearsta, iz čijeg je lika izrastao Charles Foster Kane, glavni lik znamenitog Wellesovog filma Citizen Kane. Senator Benjamin Tillman iz Južne Karoline otvoreno je nazvao telegram lažnim upitavši se: “Ko još može povjerovati da bi se Japan udružio sa Meksikom i Njemačkom u napadu na Sjedinjene Države? Pobogu, Japan mrzi Njemačku više nego što, kako to kažu, đavo mrzi svetu vodicu.”

Da bi dokazala autentičnost Zimmermannovog telegrama i ujedno ostala vjerna obećanju datom Velikoj Britaniji da neće objelodaniti ionako neistinitu istoriju dokumenta, vlada u Washingtonu kreira novu “virtualnu stvarnost” britanske virtualne stvarnosti.

Bijela kuća nije imala nikakvih problema sa zahtjevom Londona da se prešuti uloga Velike Britanije u operaciji presretanja i dešifrovanja kompromitirajuće depeše. Dapače, sa prilježnošću se pristupilo stvaranju alternativnog scenarija po kojem su upravo SAD, mirotvorne ali uvijek budne, bile te koje su razotkrile dvoličnost njemačke diplomatije. Vlada je smjesta naložila vašingtonskoj kancelariji Western Uniona da dostavi original kodiranog telegrama koji je Von Bernstorff poslao u Meksiko. Potom je službenik State Departmenta, koristeći rječnik za dekodiranje 13040 koji je Soba 40 ljubazno stavila na raspolaganje, “službeno dekodirao” telegram. Na taj način je Wilson mogao “čista obraza” saopštiti javnosti da su SAD same došle u posjed telegrama i dekodirale ga. Time su pisanja o “britanskoj podmetaljci” ponešto utihnula, ili se tematski pomjerila sa “osude lakovjernosti” ka teoriji zavjere. Posljednji, majstorski potez admirala Halla u maskiranju britanske uloge u “aferi Zimmermann”, bio je u pokretanju medijske kampanje kojom se najoštrije kritikovala njegova vlastita služba i njena nesposobnost da sama dolazi do saznanja od strateškog značaja za daljnji tok rata, umjesto da to za nju priskrbljuju Sjedinjene Države.

Wilsonu je postalo jasno da se njegova uloga posrednika u nekakvom hipotetskom mirovnom sporazumu pretvorila u lakrdiju naočigled američke javnosti i da mu predstoji golemi poduhvat na rekonstrukciji američke zbilje i vlastite uloge u njoj. Čuvena filmska epopeja D. W. Griffitha “Rođenje nacije” (The Birth of a Nation) iz 1915. godine, bila je prvi film ikada prikazan u Bijeloj kući, upravo za Wilsona, njegovu porodicu i najbliže osoblje. Nakon višegodišnje kampanje u kojoj je bezbroj puta ratna opcija okarakterizirana kao anticivilizacijska inicijativa, sada je trebalo pristupiti “Preporodu nacije” i pripremiti je na rat. Javna saglasnost u korist takvog zaokreta činila se vrlo neizvjesnom u atmosferi i dalje izraženih sumnji u vjerodostojnost Zimmermannovog telegrama.

A onda je 3. marta, potpuno neobjašnjivo i neočekivano, na konferenciji za štampu sam Arthur Zimmermann, državni sekretar za vanjske poslove njemačkog carstva, potvrdio da je upravo on autor kontroverzne depeše. “Ne mogu to poreći. Istina je!”, rekao je tada a još opširnije elaborirao nastanak i svrhu telegrama u svome govoru u Reichstagu 29. marta. U međuvremenu, 20. marta, njemačke podmornice su potopile tri američka broda i na sastanku kabineta Wilson dobiva podršku većine učesnika da se Njemačkoj objavi rat. U svome kongresnom govoru 2. aprila Wilson tu odluku obrazlaže riječima:

“Svijet se mora učiniti sigurnim za demokratiju. Njegov mir se mora izgraditi na provjerenim temeljima političke slobode. Mi nemamo nikakvih sebičnih ciljeva kojima bismo služili. Ne želimo nikakvo osvajanje, nikakvu dominaciju. Ne tražimo nikakvu odštetu za sebe niti materijalnu naknadu za žrtve koje smo spremni pretrpjeti.”

Američki senat glasa sa 82:6, a Predstavnički dom sa 373:50 u korist proglašenja ratnog stanja između SAD i Njemačke koje 6. aprila 1917. godine i formalno stupa na snagu. Do tog trenutka u rat su se već uključile Turska i Bugarska koje su se priklonile Centralnim silama, te Italija, Portugal, Rumunija i San Marino (pa makar simbolički!) na strani sila Antante. Američkim stupanjem u rat države sa svih kontinenata, u nekoliko talasa, pridružuju se savezničkim snagama i rat definitivno postaje svjetskim. Koji će, dakako, okončati sve druge ratove.

Svijet obavještajnih spletki, diplomatskih smicalica, virtualnih ljubavi i aktualnih ratovanja u kojima su, kako je još Cervantes podsjećao, “sva sredstva dopuštena”, priključenjem SAD silama Antante postao je donekle jednostavniji, ako ne već transparentniji. Svi glavni sudionici suočili su se sa istim problemom – kako u javnosti jačati spremnost na žrtve i odricanja koja podrazumijeva ratno stanje. Njemačka i Velika Britanija su još 1914. godine pokrenule sve svoje resurse u pravcu motivacije stanovništva za podršku političkim odlukama svojih vlada i podsticanja odlučnosti da se prihvati život oblikovan posljedicama takvih odluka. Mehanizmi kreiranja i masovnog prihvatanja novih vrijednosti, te vjerovanja i ponašanja koji proizlaze iz njih, definirali su područje djelovanja propagande u javnom prostoru.

U tom pogledu, Sjedinjene Države su 1917. godine imale neuporedivo teži zadatak. Protekle tri godine bile su ispunjene intenzivnom propagandom u korist Wilsonove izolacionističke politike i laudama njegovoj dalekovidnosti koja je SAD sačuvala od rata. Sada je valjalo potpuno promijeniti raspoloženje američke javnosti, učiniti sve da se zaboravi na “civilizacijski značaj suzdržavanja od rata” i pokrenuti proces masovne ratne mobilizacije. Kao i u nizu drugih oblasti javnog života od značaja za nacionalnu sigurnost i ovdje su se SAD našle u poziciji početnika, sa vrlo kratkim vremenom za učenje. Tom ubrzanom kursu ovladavanja umijećem “osvajanja srca i duše” stanovništva uveliko će pomoći uvidi u praksu Velike Britanije i Njemačke, koje su se već godinama nosile sa izazovima propagande i njene sposobnosti da pokrene domaće javno mnijenje u željenom pravcu.

Mada se Prvi svjetski rat sa pravom smatra rodnim mjestom masovne propagande, neophodno je primijetiti da je područje njenog djelovanja još uvijek određeno “tvrdim granicama” između država. Propagandne poruke morale su biti fizički transportirane, kao štampani materijal, sa jednog mjesta na drugo. Komercijalni radio, kao medij masovne komunikacije, pojaviće se tek koju godinu po okončanju rata. “Eter” u kojem će se ta komunikacija odvijati zauvijek će rastvoriti međudržavne granice koje su dotada obećavale informacijsku izolaciju i predstavljale neku vrstu osiguranja od nepoželjnih oblika “neprijateljske ideološke kontaminacije”.

Ta relativna ograničenost medija propagande u Prvom svjetskom ratu nikako nije značila oskudicu u njenim pojavnim oblicima ili manji stepen njene rasprostranjenosti. Kao i u proteklim decenijama, pisana riječ, fotografije i ilustracije u sredstvima javnog informiranja, dnevnoj i sedmičnoj štampi, knjigama i najrazličitijim brošurama, bili su njen najprisutniji i najpouzdaniji nosač, ali ne i jedini. Propaganda se podjednako udomila i u dječijim slikovnicama, satiričkim listovima, zabavnim rubrikama, popularnim zagonetkama, poštanskim razglednicama, kabaretskim i muzičkim predstavama, a pogotovo sve brojnijim proizvodima filmske industrije.

Na ovom mjestu za nas su klasične dezinformacije od manjeg interesa; njihova funkcija se iscrpljuje u tome da se fabrikovana “istina” iskoristi kao opravdanje ili objašnjenje postupaka koji ne bi nužno bili popraćeni javnim odobravanjem. Neistinita vijest, koja se pojavila 2. augusta 1914, da je nekoliko francuskih aviona bombardiralo željezničke linije u blizini Nuremberga poslužila je njemačkoj vladi da već sutradan objavi rat Francuskoj kao čin “odbrane od ničim izazvanih napada”, premda je još istog dana vijest bila demantirana i njemački kancelar bio obaviješten o tome. No, vijest je iskorištena da opravda “preventivnu invaziju” na neutralnu Belgiju koju je Njemačka poduzela već dan poslije proglašenja rata sa Francuskom.

Dezinformacije i lažne vijesti redovan su dio ratnog inventara, bilo da su namijenjene domaćoj ili inostranoj javnosti (pogotovo onoj neprijateljskih zemalja). Fakti, faktoidi i fabrikacije u pravilu nude argumentacijsku podršku u formiranju stavova i njihova moć da impregniraju naše viđenje stvarnosti ovisi o kredibilitetu koji im pripisujemo. Njihovo prisustvo uvijek je dio odgovora na pitanje o tome šta se njima htjelo postići, ali u razgovoru o propagandi naš primarni interes ne leži u istinitosti ili lažnosti propagandističke poruke već u načinu kako ona funkcionira.

Propagandne aktivnosti u Njemačkoj i Velikoj Britaniji u vrlo bitnoj mjeri su se razlikovale u sistemu njihove organizacije i načinu na koji su one institucionalizirane. Iako među njima nema supstancijalnih razlika sa stanovišta karaktera poruka ili sredstava njihove diseminacije, razlike postaju uočljive u onome što bismo, na određen način, mogli nazvati njihovom “estetskom formom”, prezentacijom koja obezbjeđuje da se propagandni sadržaj efikasno unese u duhovni svijet recipijenta. Šta bi bila optimalna forma te komunikacije na prvom mjestu ovisi o kulturnim determinantama okruženja u kojem se ona odvija, odnosno, o sposobnosti propagandiste da te odrednice prepozna i iskoristi. U tom pogledu možemo uočiti značajne razlike u “stilovima propagande” njegovanim u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, a kasnije i u SAD. Najinformativniji primjeri, o kojima postoje i brojne studije, mogu se naći u posterima korištenim u propagandnim kampanjama regrutacije dobrovoljaca ili pozivanja na masovni odziv u realizaciji ratnih zajmova, ali i u propagandističkim tekstovima koji su imali funkciju motivacije javnosti i nudili odgovarajući racionalni ili afektivni okvir razumijevanja zbilje.

 

Žar i pepeo “Duha 1914.”

 

Kao vojne sile koje su inicirale seriju objava rata u ljeto 1914, Austro-Ugarska i Njemačka bile su, sa propagandističkog stanovišta, u bitno različitoj situaciji u odnosu na savezničke države. Budući da nisu bile žrtve agresije, invazije ili oružanih aktivnosti koje bi ugrožavale njihov suverenitet, razlozi “nužnog ulaska u rat” morali su se formulirati u ravni koja je nadilazila neposredne povode. Njemačka intelektualna elita dala je tome svoj značajan doprinos tematizirajući pogubne utjecaje “stranih kultura” (tj. zemalja Antante) u procesu dekadencije njemačke kulture, njene korupcije i degeneracije. Inspirirana teorijom socijalnog darvinizma, ideologija koja zagovara postojanje viših i nižih kultura, rasa, klasa ili čitavih naroda nije bila samo njemačka specifičnost već je zauzimala značajno mjesto i u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama, i nemalom broju drugih zemalja između dva svjetska rata. Dok su neke od njih takvo učenje obilno koristile kao opravdanje kolonijalne politike, Njemačka je dolaskom nacionalsocijalista na vlast otišla i korak dalje, ka “konačnom rješenju” te “evolucijske neizbježnosti”.

U osvit Velikog rata, socijal-darvinizam je u Njemačkoj prevashodno rabljen u argumentaciji opravdanosti, dapače – poželjnosti, rata i agresivne “zaštite nacionalnih interesa”. General Von Bernhardi isticao je “biološku nužnost ratovanja”, sasvim u skladu sa učenjem antropologa Otta Ammona koji je, još dvadesetak godina ranije, zagovarao ideju da su cjelokupnom evropskom aristokratijom uvijek dominirali ljudi germanskog porijekla. Po njemu “rat je blagoslov po čovječanstvo, jer jedino on pruža mogućnost da se odmjeri snaga jedne nacije u odnosu na drugu”. Najistaknutiji njemački socijal-darvinista, biolog Ernst Haeckel, neumorno je isticao superiornost njemačke kulture, utjelovljene u autokratskoj državi, u odnosu na sve druge kulture. Dominantni narativ prisutan u krugovima militantno raspoložene njemačke intelektualne elite, govorio je o zagađenosti, štaviše – “smrtnoj ugroženosti”, njemačke kulture koja se našla u “okruženju” drugih, inferiornih i beskrupuloznih nacija. U tom duhu sa velikim žarom se pristupilo i “čišćenju” njemačkog jezika od tuđica, odnosno “germanizacije nepotrebnih stranih riječi”, čemu svjedoče i brojna izdanja popularnog riječnika Oskara Kressea.

Rječnik Oskara Kressea “Germanizacija nepotrebnih stranih riječi” (Verdeutschung entbehrlicher Fremdwörter), 1915.

Sa početkom rata svi ti motivi provaljuju u javni prostor kroz pisma uredništvima, ratne poeme i slike, popularna predavanja, govore akademika, univerzitetskih profesora, sveštenika i pažnje vrijednih javnih ličnosti. Tržište postaje preplavljeno robom ukrašenom sloganima ili ilustracijama koje odgovaraju “duhu vremena”, gorljivog patriotizma i sužene svijesti, koji će kasnije biti nostalgično nazivan “Augustovskim iskustvom” (Augusterlebnis) ili “Duhom 1914.” (Der Geist von 1914). Istraživanje Petera Jelavicha, istoričara sa Johns Hopkins univerziteta, pokazuje da su početkom augusta 1914. godine njemačke novine dnevno primale oko 50.000 ratnih pjesama koje su pozivale na nacionalno jedinstvo (Volksgemeinschaft), promovirale militantni patriotizam, ratničke vrline, ili maštovito varirale maliciozne stereotipe o drugim, ne-germanskim kulturama. Beskrajno ponavljanje rimovanih krilatica, poput Jeder Schuss ein Russ. Jeder Stoß ein Franzos. Jeder Tritt ein Brit. Jeder Klaps ein Japs (“Svaki hitac jedan Rus, svaki udarac jedan Francuz, svaki šut jedan Britanac, svaki šamar jedan Japanac”), popraćenih odgovarajućim ilustracijama nepobjedivog njemačkog vojnika koji upucava, udara, šutira ili šamara neprijatelja, postalo je dijelom ekstatične, pan-germanske svakodnevnice.

Propagandna razglednica Adolfa Hoffmanna

Ratne godine koje su uslijedile vrlo brzo su ugasile taj žar usprkos naporima državne propagande da ga po svaku cijenu održava. Okupacijom Belgije Njemačka postaje agresor i u javnosti izvan njenih granica narativ o “defanzivnom ratu” nema pažnje vrijednih efekata. Štaviše, nakon nekog vremena ni u samoj zemlji on više nije proizvodio ushićenje karakteristično za “Duh 1914”. Zanos “opravdanim i nametnutim ratom”, koji će odbraniti nacionalne svetinje i odlučno osigurati da one nikada više ne budu ugrožene, izgubio se u sivilu kojeg rječito 1916. godine opisuje Walther von Hollander:

“Znanje o tome kako stvari stoje otupljuje spektakl… Nema više ničega posebnog u odlasku u rat. Vojnika koji odlazi više ne ispraćaju cvijeće i radost; jedva da se ramenima slegne kada neko strada. Fasada blijedi; privatna i javna patnja dio su svakodnevnog života.”

Razglednica Carla Schmidta iz 1915. godine: Kaiser Wilhelm II sa tekstom “Pred Bogom i poviješću moja je savjest čista. Ja nisam želio rat.”

Propaganda koja je prvobitno bila usmjerena prema vojnicima na frontu, kako bi ojačala njihov borbeni moral, sada se sve više okretala “domaćem terenu”, suočena sa rastućom rezignacijom stanovništva.

Od početka rata njemačka propaganda je imala vrlo jasne ciljeve, a među njima je na prvom mjestu bila socijalna kontrola provođena striktnom cenzurom koja bi spriječila pojavljivanje bilo kakvih nepovoljnih izvještaja, kako sa ratišta tako i o stanju u zemlji. To je značilo da štampa ne kreira vijesti nego samo prenosi ono što joj saopšte nadležne državne institucije. Sve što bi odstupilo od takve procedure predstavljalo bi djelo neprijateljske propagande. Nemali broj istraživača primijetio je u tome duboko usađeno nepovjerenje prema javnosti, vjerovanje da bi ona lako mogla podleći neprijateljskom utjecaju te je stoga morala biti “zaštićena” od svih podrivajućih upliva i brižljivo educirana da prihvata samo poželjnu interpretaciju rata.

Ovakav pristup odredio je karakter njemačke propagande u Prvom svjetskom ratu kao disciplinirane i rigidne državne službe, a manjak fleksibilnosti i maštovitosti u propagandnim poslovima uvijek je kontraproduktivan i rezultuira nedostatkom efikasnosti.

Riječima Vanesse Ther “…takva zadata agenda instrukcija i kontrole sprečavala je one koji su bili odgovorni za propagandu da u obzir uzmu očigledne predispozicije javnosti i tako onemogućavala autentično uključivanje populacije u propagandne napore Njemačke.”

Kontrola protoka i sadržaja informacija namijenjenih javnosti odvijala se preko redovnih konferencija za štampu u nadležnosti vojne komande. Ilustrativan uvid u prirodu tih “uputa o patriotskom izvještavanju” pruža istaknuti njemački pacifista tog vremena, novinar Hellmut von Gerlach, opisujući jedno takvo brifiranje iz 1914. godine, prije same invazije na Belgiju, gdje je novinarima rečeno: “Čak i ako polovina jedinica bude izgubljena pred Liègom i dalje ćete pisati da je pobjeda postignuta uz zapanjujuće male žrtve.”

Novinari i urednici nisu imali ovlaštenja da išta mijenjaju u materijalima primljenim od nadležnih institucija. Posljedica proizvodnje uniformnih i homogeniziranih službenih saopštenja, propagande i “patriotskih vijesti”, o čijoj distribuciji se brinula nacionalna telekomunikacijska mreža Wolffsche Telegraphenbüro (WTB), dovela je do toga da u javnosti počne prevladavati osjećaj monotonije i nepovjerenja u službene izvore informacija. Kada vijesti o “zapanjujuće malom broju žrtava” prate masovne sahrane postradalih vojnika, a ohrabrujuće novosti o spektakularnim postignućima nacionalne ekonomije se sudaraju sa ličnim iskustvom posvemašnje nestašice i gladi, javnost počinje da se okreće prema nezvaničnim i neformalnim izvorima informacija – upravo onom prostoru na koji vreba protivnička propaganda.

U drugoj polovini rata, civilne i vojne institucije pokušavaju da uspostave alternativne, prividno nepristrane izvore informacija preko kojih bi se jačalo uvjerenje da odgovornost za strahote rata leži na silama Antante, podsticalo odbijanje kompromisnog mira i pothranjivalo vjerovanje u nepogrešivost Vrhovne vojne komande (Oberste Heeresleitung) i konačnu pobjedu Njemačke. Mada nevoljno, njemački propagandisti morali su priznati neuspjeh propagande u obliku postera sa ilustriranom naredbom i usvajaju njen novi format. Ministarstvo unutarnjih poslova u Berlinu počinje organizirati muzičke i zabavne programe u kojima bi se, uz dobrodošlo skretanje pažnje sa turobne zbilje i amortiziranje sverastuće depresije, na psihološki suptilniji način promovirali patriotski motivi. Nakon višegodišnjeg otpora inicijativi da se “pučka zabava” spregne sa uzvišenim idealima borbe protiv dekadencije njemačke kulture, inficirane svjetonazorima pristiglim iz inferiornih zemalja, pred zahtjevima savremenosti poklekli su čak i dojučerašnji bastioni konzervativne ideologije. Sve do 1917. godine nacionalna banka Njemačke odbijala je da se u svojim kampanjama za obezbjeđivanje ratnih obveznica i fondova služi metodama reklame i dnevnopolitičke propagande, posterima, sloganima i drugim “prostačkim sredstvima”, nedostojnim institucija koje obezbjeđuju ostvarenje uzvišenih ciljeva rata. Fijasko petog ratnog zajma uvjerio je i njih da treba prigrliti sve raspoložive forme komunikacije koje bi mogle doprijeti do svih društvenih slojeva. Toga je posebno bio svjestan general Erich Ludendorff, jedan od najistaknutijih “orlova” vrhovne vojne komande, koji nije imao nikakve dvojbe u pogledu značaja propagande u ratovanju: “Danas se bitke vode riječima; ispravnim riječima dobivaju se bitke, pogrešnim se gube”. Uspjesi savezničkih propagandnih filmova naveli su ga da podrži osnivanje Ureda za sliku i film (BUFA, Bild und Filmamt), vojnog pandana već postojeće komercijalne agencije Deutsche Lichtbild-Gesellschaft (Deulig), koja bi preuzela foto-kinematografsku produkciju na frontu, koordinaciju mreže ratnih dopisnika, bioskopske predstave za vojnike, formiranje centralne arhive fotografskog i filmskog materijala i sl. Krajem 1917, nezadovoljan radom BUFA, Ludendorff formira filmsku kompaniju Universum Film AG (UFA) koju će zajednički finansirati država, armija i najmoćniji industrijalisti. Nakon rata, UFA će izrasti u privatnu kompaniju konkurentnu holivudskim studijima i postati temelj kinematografskog procvata u Weimarskoj republici. No, u završnim stadijima rata, kada je formirana, njena uloga u propagandnoj podršci njemačkim ratnim ciljevima, u poređenju sa sličnim institucijama u savezničkim zemljama, bila je zakašnjela i nedovoljna.

Možda najbolji rezime (ne)uspjeha njemačke ratne propagande iskazan je 1921. godine u jednom otvorenom pismu upućenom Alfredu Harmsworthu, lordu od Northcliffea. Harmsworth je nedvojbeno bio najveći medijski mogul ne samo tog vremena, čovjek koji je, između ostalog, posjedovao Daily MailDaily Mirror i The Times i ustoličio stil tabloidne štampe od ogromnog značaja u britanskoj propagandnoj mašineriji tokom Velikog rata. U tom pismu rezignirani njemački autor kaže: “Njemačka propaganda bila je po svome duhu propaganda znanstvenika, državnih vijećnika i profesora. Kako su se ti pošteni i svjetovnim stvarima nevični ljudi uopšte mogli nositi sa vrazima novinarstva, stručnjacima za trovanje masa poput vas?”

Ne znam da li je ovaj lament nad njemačkom, ako već ne propagandnom nevinošću onda naivnošću, dobio ikakav odgovor, da li se prizvala Cervantesova uputa o dopustivosti svih sredstava u poslovima rata i ljubavi, da li se uzvratilo nekim ekvivalentom izreke o “ljutoj travi na ljutoj rani”, ali konstatacija o nedoraslosti njemačke propagande “izazovima vremena” pokazala se istorijskom lekcijom koju će u narednim decenijama dobro naučiti arhitekti Trećeg Rajha.

Nenad Fišer

Izvor: Nomad.ba

Prethodni nastavak

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments