Slomljeno srce i potpuno sjećanje
“Vječni sjaj nepobjedivog uma” je jedan od najljepših filmova o (o)sjećanju kao suštini života, potrebi za ljubavi koja, ako je suđena, pronalazi put da o(p)stane.
Nasumična razmišljanja introvertnog Joela Barisha (Jim Carrey) na Valentinovo 2004. godine ispisuju zaglavlje “Vječnog sjaja nepobjedivog uma”. U početnim minutama filma Joel u sebi govori da su Dan zaljubljenih izmislili izrađivači čestitki kako bi se ljudi osjećali usrano, ciljajući na samce, usamljenike poput njega samoga.
On se probudio deprimiran i iz njega progovara depresija, cinizam, melankolija. Možda se zapravo i nije probudio. Možda sanja otvorenih očiju. A gdje je san, tu je i djevojka iz snova, ekstrovertna Clementine (Kate Winslet).
“Eternal Sunshine Of The Spotless Mind” jedan je od najsnolikijih filmova svih vremena, nadrealna romansa s realističnim likovima i labirintnom logikom sna, inverzivna Verhoevenovu “Potpunom sjećanju” i smišljena u vječno sjajnom i nepobjedivom umu Charlieja Kaufmana (“Biti John Malovich”, “Adaptacija”), tj. prenesena na ekran u viziji Michela Gondryja (“The Science Of Sleep”, “Be Kind Rewind”).
Šesnaest Valentinova kasnije, “Vječni sjaj nepobjedivog uma” je jednako sjajan kao i prije, čak i sjajniji, “potrebniji”. Valentinova dolaze i prolaze, “Eternal Sunshine Of The Spotless Mind” je vječan. Danas je to više nego ikad idealan, katarzičan film za buđenje, ali i razbijanje post-valentinovske i, uopće, zimske depresije i melankolije u ove hladne i čemerne dane, perfektan za maraton s “Izgubljenima u prijevodu” i “500 dana ljubavi” (može i “Her” Kaufmanova znanca Spikea Jonzea) s kojima zauzima romantične vrhove novomilenijske kinematografije.
Gondryjev i Kaufmanov biser u formi fragmentiranog sjećanja, odnosno nelinearne naracije razotkriva svu bol i sreću, tugu i radost jedne ljubavi, jednog ljubavnog para – Joela i Clementine. Ljubavni par prilično savršeno utjelovljuju Carrey i Winslet kojima je ovaj film nasušno trebao. Winslet se odmakla od likova u kostimiranim dramama (“Razum i osjećaji”, “Otrovno pero Marquisea de Sadea”…).
Carrey se definitivno potvrdio kao dramski glumac nakon izvrsnih uloga u filmovima “The Truman Showa”, “Man On The Moon” i “The Majestic”, ali Akademija ga svejedno nije (nikad) nominirala za Oscara, za razliku od Winslet. Joela upoznajemo prvoga, kad jednog zimskog jutra krene na posao i najednom se predomisli i uskoči u vlak za Montauk. “Nisam impulzivan”, svjestan je Joel, ali kao da mu je netko prišapnuo da uhvati taj vlak dok je spavao. Djevojka iz snova Clementine? Moguće.
S “plava-je-najtoplija-boja” kosom Clementine upada u Joelovo oko na plaži, u restoranu i vlaku na povratku kući. U vlaku mu ona prilazi i njih dvoje započinju pričati, podsjećajući na Jesseja i Celine iz “Prije svitanja”. Trenutačna privlačnost i povezanost je i ovdje primjetna, no izgleda kao da se Joel i Clementine poznaju otprije. “Znam te”, kaže Clementine budeći “deja vu” osjećaj.
Jesu li njih dvoje (bili) u vezi ili bi tek mogli biti? Sve je moguće u Kaufmanovu “um i osjećaji” svijetu snova. No, taj svijet se uvijek osjeća i emotivno doživljava čak i kad se čini neshvatljivim ili, možda, produktom napušene mašte, što su scenarist i redatelj autoironično podcrtali kad likovi Marka Ruffala i Kirsten Dunst skakuću po Joelovu krevetu nakon pušenja trave.
Poigravajući se vremenskom kronologijom jedne veze, Kaufman i Gondry prešutno govore gledateljima “Ne pokušavajte to shvatiti, osjetite to”, riječi kakve je u “Tenetu” naglas rekao Christopher Nolan na kojeg je njihov film zasigurno utjecao dok je stvarao ljubavnu priču “Inceptiona” s likovima Cobba i Mal, a dječjim očima ga je gledao i Pete Docter (“Inside Out”).
Ispada da su Joel i Clementine bili u vezi koja je završila bolnim prekidom za njega i još bolnijom spoznajom da ga je ona izbrisala iz sjećanja zajedno sa zajedničkim trenucima, od upoznavanja do zaljubljivanja i dalje. Slobodni SF-ovski zaplet filma zapliće se nakon što Joel posjeti dr. Howarda Mierzwiaka (Tom Wilkinson) i njegovu ekipu (Ruffalo, Dunst, Elijah Wood) s namjerom da, slomljena srca, iz osvete, izvede isti postupak na njegovu mozgu i izbriše mu Clementine iz pamćenja.
Kad doktori postave aparaturu za brisanje sjećanja na Joelovu glavu, uvjeravajući ga da će osjećaj biti “kao san poslije buđenja”, on izgleda poput lika iz neke ekranizacije romana SF pisca Philipa K. Dicka, s naglaskom na “Total Recall” kojemu, ponovimo, dođe kao inverzija.
U “Potpunom sjećanju” junak je htio ugraditi uspomene na avanturistički posjet Marsu s ženom iz snova, a ovdje, dakle, protagonist želi izbrisati bivšu djevojku iz glave, pri čemu će obojica doživjeti rascjep uma i provoditi filmove na granici sna i jave, halucinacije i zbilje.
Kaufman i Gondry crtaju zemljovid ljudskog uma i zaviruju u njegove skrovite zakutke, kamo caruje sjećanje, na ljubav, ali i cijeli život i djetinjstvo, kao u nekolicini scena bizarne vizualnosti, (ose)bujne mašte i krajnje povišene stvarnosti u kojima se pojavljuje i Clementine.
Jedno po jedno sjećanje (na) Clementine se polako briše iz Joelove glave, od najnovijeg prema natrag, od prekida do sretnijih vremena. Njegov um, gdje se odigrava velika većina filma, svojevrsna je otvorena knjiga, a postupak trga stranice sjećanja iz te knjige, što je ponekad bolno za gledati.
“Ostavite mi ovu jednu uspomenu”, kumi Joel sjećajući se lijepih trenutaka s Clementine pod plahtom, intimnih, ali univerzalnih u vezi svakog para, naoko beznačajnih u momentu kad se odigravaju, no retrospektivno gledano iznimno važnih, zamrznutih u vječnosti.
Kvaka je da se Joel predomislio usred postupka i pokušava ga zaustaviti svojom imaginacijom, trčeći kroz labirinte vlastita uma s Clementine koja mu klizi iz ruku sjećanja i pokušavajući je sakriti u uspomenama iz djetinjstva. Naime, Joel je shvatio da sjećanja na izgubljenu ljubav treba njegovati jer nas ona, bila sretna ili bolna, čine onakvim kakvi jesmo i dio su našeg identiteta, sitnice koje život znače.
“Vječni sjaj nepobjedivog uma” je jedan od najljepših filmova o (o)sjećanju kao suštini života, potrebi za ljubavi koja, ako je suđena, pronalazi put da o(p)stane. Tako, Clementine se ne da i nastavlja opstojati u Joelovim sjećanjima koja su već izbrisana ili se brišu dok se sve oko njih ruši i nestaje. Brisanje sjećanja režirano je kao preteča urušavanja sna kod Nolana, samo bez budžetiranih akcijsko-blockbusterskih apetita za destrukcijom, iako automobili padaju s neba i temelji kuće drhte i ruše se kako im sve više klecaju koljena.
Poruka filma jest da nekoga koga si volio ili još voliš ne možeš izbrisati iz glave, kamoli srca. “Poljubi me prije nego što se probudiš”, predložila je žena iz snova junaku u “Potpunom sjećanju” kad je pomislio da bi sve mogao biti san. Što Joelu predlaže djevojka iz snova? Poljubi me (i) nakon što se probudiš.
Piše: Marko Njegić
Izvor: XXZ Magazin
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Slomljeno srce i potpuno sjećanje napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →