Ulogujte se / Kreirajte profil

Strogo čuvani kompleks u najsurovijoj pustinji

Jesmo li sami u svemiru i jesmo li unikatni pokus nepresušne biološke evolucije ili se, pak, emotivni proces sličan našem ovozemaljskom odvija i na nekim drugim lokacijama?

Fotografija: Alen Međić

Ne bih li dobio barem krnji odgovor, uputio sam se u Južnu Ameriku, točnije ispod Magellanovih oblaka, gdje je svoje mjesto u budućnosti rezervirala ALMA.

Što je ALMA?

Velika milimetarska/podmilimetarska antena u Atacami, odnosno golemi radioteleskop sastavljen od 66 velikih tanjura od kojih su 54 promjera 12 metara, dok je preostalih 12 grdosija upola manjih dimenzija.

Cijena? Više od 1,4 milijarde dolara, što ALMA-u čini najskupljim teleskopom na Zemlji i čija je primarna svrha – zahvaljujući pet puta boljoj rezoluciji od svemirskog teleskopa Hubble – proučavanje tzv. nebeske rađaonice.

Fotografije: Alen Međić

Najsuša pustinja

– I, jesmo li sami u svemiru? – prvo je što sam upitao Billa Denta, astronoma opservatorija ALMA smještenog na 3000 metara usred najsuše pustinje svijeta koja se nalazi u prostranstvu čileanske Atacame.

– To je zbilja teško pitanje i nema bića koje ne priželjkuje odgovor na njega. Vjerojatnost da smo sami vrlo je malena. Međutim, potrebno je mnogo dokaza za takvu tvrdnju. A sve i da imamo dokaze, teško da će vam itko u to povjerovati. Do prije dvadesetak godina nismo znali da oko svake zvijezde kruže planeti, a sada vidimo da svaka zvijezda ima svoje planete i da je barem jedan od njih poput Zemlje, poput Jupitera… ALMA nam omogućuje da vidimo toplinu. Znate, ti planeti imaju temperaturu sličnu Zemljinoj. Imaju vodu i stijene, pa je teško povjerovati da se na njima ne može razviti život. No kakve bi inteligencije taj život bio, ne možemo znati – govori za Jutarnji list Bill Dent, astronom iz Škotske koji je posljednjih osam godina zamijenio europski otok surovom čileanskom pustinjom.

Na visini od 3000 metara nad morem Dentov je posao proučavanje podataka dobivenih promatranjem teleskopima. Astronomi, inženjeri i šaroliki spektar asistenata u Almi su, zapravo, proširena obitelj od tristotinjak članova. Oni zvijezde imaju doslovno na dlanu. Opservatorij se nalazi na 3000 metara, a 28 kilometara dalje, na nadmorskoj visini od 5000 metara, na platou Chajnantor smještene su revolucionarne teleskopske antene, pa sve to uz ekstremnu suhoću s malo prašine i stabilan zrak čini najboljim mjestom na svijetu za vrhunska promatranja i radioastronomiju. Prema potrebi se antene razmještaju i ciljano okreću prema dijelu svemira koji se promatra, a to nepregledno more najposebnijih informacija opet se “slijeva” 2000 metara niže u kontrolni centar.

– Najuzbudljivije slike dobivene uz pomoć ALMA-e su slike mladih planetarnih sustava starih tek stotinjak tisuća godina koje otkrivaju njihov nastanak. Planeti se formiraju u oblaku plina i prašine oko mlade zvijezde. Optičkim teleskopom ne možemo vidjeti kako se to događa jer je cijeli sustav okružen i skriven plinom i prašinom zbog koje ne vidimo središte, ali ALMA nam otkriva upravo taj dio. Omogućava nam gledanje središta crne rupe ili oblaka u kojem nastaju galaksije. Dobiveni rezultati pokazuju da su planetarni sustavi kompliciraniji nego što smo mislili – objašnjava nam dalje astronom Dent, ističući kako je brzina premještanja teleskopskih antena, koje sa svojim komponentama teže i stotinjak tona, najveći plus te promatračnice gdje vrebaju goleme temperaturne razlike u danu.

Planeti koji nastaju

Naime, inženjeri su konstruirali posebna transportna vozila koja, prema uputama iz ALMA-e, relativno brzo i operativno premještaju robusne antene na platou.

Donedavno smo mislili da se planeti formiraju u obliku jednostavnog diska plina i prašine, no sada uviđamo da imaju oblik višestrukih prstenova i spirala, gotovo poput galaksija, i da je svaki sustav drukčiji.

– Optički teleskop koristi kratke valove, kao što je vidljiva svjetlost. I vide stvari kao i mi samo puno osjetljivije. Radioteleskop radi na principu radiovalova, što je slično radijaciji koju dobivamo iz mikrovalne pećnice ili radioodašiljača. Prednost promatranja radiovalova je to što vidimo hladne stvari, hladnije od zvijezda, temperature 30 stupnjeva iznad apsolutne nule. Za nas je to vrlo zanimljivo jer to formira zvijezde, planete, galaksije. Milimetarski i radiovalovi koje ALMA koristi ključno su znanstveno područje za otkrivanje stvaranja i rađanja zvijezda, planeta i galaksija. Zato se mi služimo valovima – objašnjava nam škotski fizičar ističući da “prvi put, dok promatramo nešto neočekivano, vidimo i planete u nastajanju”.

Dok stojimo u kontrolnoj sobi prepunoj kontrolnih monitora u čije, rekli bi laici, “nezanimljive grafikone i linije na televiziji zuri skupina ljudi”, Dent nam strpljivo pokušava objasniti i što se na tim ekranima zapravo vidi i iščitava.

– Zasigurno vidimo molekule ugljičnog monoksida i vode te molekule koje čine osnovu građe svih planeta. Osjetljivost ALMA-e omogućuje nam promatranje molekula formaldehida i acetona za koje znamo sa Zemlje, a sada ih vidimo i u drugim sustavima u nastajanju. To su osnovne, a ne organske molekule. Sada možemo započeti i s traženjem jednostavnih aminokiselina za koje znamo da su osnova života. Jednostavne aminokiseline dosad smo nalazili u kometima, pa očekujemo da će ih biti i u drugim sustavima koji tek nastaju oko zvijezda – uvjerava nas škotski fizičar, inače štovatelj Carla Sagana kojeg smatra zaslužnim za popularizaciju astronomije, svemira i života u njemu.

Bill Dent

Prvi radiosignal

Gdje je prvi radiosignal poslan sa Zemlje?, pitamo Denta. Kao iz rukava odgovara da je “dosegao stotinjak zvjezdanih sustava”.

Sam kontrolni centar ALMA, koji se vidi s državne ceste koja presijeca pustinju Atacamu, odvojen je velikom recepcijom i rampom koja je smještena par kilometara niže. Divlji magarci, lisice, čudnovate ptice velikih krila slobodno lutaju krugom opservatorija, a ulazak u sam centar, nakon što se ishodi dozvola za posjet nekoliko tjedana unaprijed, podrazumijeva strogo poštovanje zahtjevnog protokola bez imalo odstupanja. Kao prva novinarska ekipa iz Hrvatske, u sobičku iza rampe upoznali smo se sa sigurnosnim formama.

Obvezno je gledanje kratkog videa – a jedan dio je posvećen netaknutoj flori i fauni koja je gospodar svoje volje kao i prije sto godina. Oni savršenog zdravlja mogu uz prethodne pretrage kisika u krvi i alkohola dobiti dozvolu za odlazak na vrh i posjet samim antenama. Hodanje u krugu centra ograničeno je i samo uz stručnu pratnju.

Istraživačima ALMA-e cijeli svemir je njihov dom. Oni ne mare za sadašnjost. Kroz informacije iz prošlosti pokušavaju nam dati budućnost. Sve što prikupe i zaključke do kojih dođu, prema ugovoru su dužni držati za sebe godinu dana. Nije dugo trebalo da se pohvale otkrićem izopropil cijanida. Upravo to otkriće nagovješćuje da su u ranim stadijima razvoja Sunčeva sustava, puno prije nastanka Zemlje, nastali svi elementi života. ALMA je primjer uspješne suradnje Europskog južnog opservatorija, Nacionalnog instituta prirodnih znanosti iz Japana (NINS) i Američke nacionalne znanstvene zaklade (NSF) s Republikom Čileom. I to s najboljim pogledom na Kumovu slamu… Pardon, Mliječnu stazu.

Autor: Alen Međić

fotografije: Alan Međić

Jutarnji List

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Strogo čuvani kompleks u najsurovijoj pustinji

  1. Nikolić Ivan

    16/02/2018 at 11:46

    – I, jesmo li sami u svemiru? – prvo je što sam upitao Billa Denta.
    Moj skromni odgovor – Ako alfa konstanta varira, odnosno ako jedna od tri konstante (h;c;e) variraju, u tom slučaju, nastanak života je nemoguć u tom delu Univerzuma . Izgleda previše slučajno da bi bilo moguće. Odnos konstanti treba da bude stabilan da bi nastale zvezde, planete i život. Ako su ove predpostavke tačne da fundamentalne konstante variraju, možemo izvući zaključak da mi živimo u delu univerzuma gde su one stabilne i omogućavaju život.U drugim delovima univerzuma gde konstante variraju nastanak života je nemoguć. Vreme će ovo pitanje još intenzivnije nametnutu naučnom svetu. Treba to sve još proveriti i uporediti podatke prikupljene iz dalekih delova univerzuma sa rezultatima dobijenim iz laboratorijskih eksperimenata.
    Više u mom tekstu čije objavljivanje upravo očekujem.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *