Ulogujte se / Kreirajte profil

Talking Heads – Remain In Light (1980.)

Talking Heads su početkom 1980. zapali u svojevrsnu fazu stagnacije, što i ne treba čuditi, pošto su u prethodne tri godine realizirali tri izvrsna art-pop albuma – 77 (1977.), More Songs about Buildings and Food (1978.) i Fear of Music (1979.). Također, po objavi ovog potonjeg su poduzeli iscrpljujuću međunarodnu turneju tijekom koje su na površinu isplivali neki dotad pod tapet gurani problemi. Konkretno, ostatak sastava se nije slagao s dotadašnjom politikom koja je Davidu Byrneu dodjeljivala ulogu tekstopisca i frontmana, dok su oni doprinosili tek kao autori, odnosno koaturi glazbe. Takvoj se podjeli uloga posebice protivila basistkinja Tina Weymouth, tako da je u jednom trenutku o koncu visila i sama egzistencija benda.

Srećom, duhovi su se smirili tako što je članstvo kolektivno donijelo odluku o nekoliko mjeseci pauze, tijekom koje bi, kako su smatrali – a nisu se prevarili – stvari trebale leći na svoje mjesto. Byrne je iskoristio to vrijeme kako bi finalizirao My Life in the Bush of Ghosts, zajednički album s Brianom Enoom; gitarist Jerry Harrison se okušao kao producent, dok je ritam sekcija;  Tina i njezin muž, bubnjar Chris Frantz odplovila ka Nassauu na Bahamima, planirajući uživati u poduljem odmoru.

Upravo tu kreće priča o tom prijelomnom, četvrtom albumu Talking Headsa. Uljuljkani u šarenilo i blagu klimu subtropskog proljeća, Tina i Chris počinju proučavati glazbeno naslijeđe lokalnog stanovništva, koje je najvećim dijelom afričko podrijetla. Poigravanje s uglavnom ritmičkim frazama otvara tako vrata nekim novim vizijama, mada takav pristup i nije potpuni novitet – dovoljno se prisjetiti skladbe I Zimbra s albuma Fear of music.

Koncem proljeća u Nassau stižu David Byrne i Jerry Harrison. Ritam sekcija u tom trenutku već ima spremne noseće konstrukcije većine skladbi (u svakom slučaju, one tri dulje koje će naknadno zauzeti ”A” stranu albuma). Novi se pristup uobličavanju pjesama pokazao plodonosnim i spasonosnim, pošto su Talking Heads konačno pronašli zajednički jezik. Stihovi su ovoga puta nastajali usporedo s glazbom, a više nije bila sporna ni činjenica da je David Byrne i dalje ključni autor tekstova. Jednostavno, bahamski je zrak tog ranog ljeta prštio optimizmom, a praktički su demo verzije čitavog materijala bile dovršene već početkom srpnja.

Nije bilo pretjeranog dvoumljenja u tom trenutku kada je trebalo izabrati producenta koji će skladbama pružiti dodatne bitne elemente te zaokružiti formu. Brian Eno se već na prethodna dva albuma pokazao kao vrstan majstor koji doslovno ‘diše’ zajedno s sastavom, dok je njegov rad na spomenutom zajedničkom albumu s Davidom Byrneom, My Life in the Bush of Ghosts posjedovao brojne poveznice s novonastalim materijalom Talking Headsa, posebice zato što su obojica za vrijeme snimanja proučavali afričku kulturu i njezino posljedično karipsko voodoo naslijeđe. U svakom slučaju, projekt koji je u to vrijeme još nosio radni naziv Melody Attacks je već bio koncipiran kao sasvim drugačiji uradak od prethodnh izdanja Talking Headsa, u bitnoj mjeri eksperimentalan i progresivan, a priznajte da je u takvim situacijama producentsku palicu teško zamisliti u rukama koje ne pripadaju Brianu Enou.

Dotični je na Bahame dovukao gomilu opreme, koja je uključivala sintetizatore, magnetofone, vokodere i slične uređaje, frizirajući tako temeljnu zvučnu zablješku Talking Headsa dodatnim efektima, te posebice soničnim loopovima – uostalom, bilo je to prvo radikalno korištenje takvih repetitivnih ciklusa, barem u domeni ‘bijele’ rock glazbe… Iako je ovdje upitno spominjati prerazvkanu frazu ‘rock’. Istina, u tijeku tog rudimentarnog snimanja nije bilo moguće izbjeći neke nesuglasice, no one se nisu odnosile na odnose unutar benda ili pak na suradnju s samim Enoom, već na studijske suradnike poput Rhetta Daviesa koji je vrlo brzo napustio rad na albumu, te je zamijenjen toncem Daveom Jerdenom koji, kako se moglo očekivati, također nije mogao naći zajednički jezik s Brianom. No, to su bili sitni problemi i nisu zaustavili rađanje jednog istinskog remek djela koje će promjeniti poimanje glazbe u nadolazećim osamdesetima.

Bitno je spomenuti da na nastajućem albumu, u međuvremenu preimenovanom u prihvatljiviji naziv Remain In Light članovi Talking Headsa nisu bivali ograničeni na matična im glazbala, tako da primjerice na pojedinim skladbama bubnjar Frantz svira klavijature, ritam gitarist Harrison udaralje i sl. Ipak, imajući u vidu naknadna dorađivanja, kao i koncertnu postavu na eventualnoj scenskoj prezentaciji materijala, Byrne uz suglasnost ostatka sastava poziva gitarista Adriana Belewa kako bi u svojem tada već prepoznatljivom, karakterističnom stilu dodao svoj obol zvučnoj slici. Bio je to pogodak u cilj – Belew je ‘učenik’ Roberta Frippa, istog onog Frippa zbog kojega I Zimbras prethodnog albuma Fear of Music zvuči upravo onako kako i zvuči, a kad tome pridodate činjenicu da će upravo Belew biti Frippova glavna uzdanica u obnavljanju King Crimsona (godinu dana nakon objavljivanja Remain in Light, taj će legendarni progresivni sastav objaviti svoj povratnički album Discipline), lako je zbrojiti dva i dva, te dobiti rezultat 5.

U redu, konac je kolovoza. Album je već zadobio svoje temeljne konture, a do objave mu nedostaje tek nešto friziranja i glancanja do punog sjaja. Članstvo talking Headsa se s Enoom, Belewom i još nekolicinom glazbenih suradnika preko Los Angelesa vraćaju u matični im New York, a u ta će dva grada provesti zadnje dane kolovoza i dobar dio rujna zaokružujući priču o dragulju zvanom Remain in Light.  No, saa je već trebalo posvetiti pažnju likovnom oblikovanju omota.

Tu je ključnu ulogu odigrao grafički dizajner Tibor Kalman, koji je uz pomoć kolega s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) koji je lica članova sastava, postavljena u klasičnoj ‘Let It Be’ formaciji djelimično prekrio crvenim maskama koje danas, u vrijeme kada se maltretiramo s vektorskom grafikom izgledaju pomalo anakrono, prizivajući rudimentarne alate Microsoftog Painta.

The masks could have be anything. They could be african, they could have been tomatoes on our face. It wasn’t really that important – it was just kind of raising questions. Making people think ”What are they trying to do?”

/Tina Weymouth, povodom omota albuma/

Remain in Light je objavljen osmog listopada 1980., i odmah je podjelio štovatelje sastava i kritiku, praktički u polovičnom omjeru. Dok su jedni u tom albumu vidjeli ultimativno remek djelo i glazbeni svjetionik novih puteva (što se u velikoj mjeri pokazalo točnim), drugi su ga dočekali obasipajući ga drvljem i kamenjem. Ta će dihotomija rezultirati paradoksalnom činjenicom: Remain In Light je, prema analizama sa sredine osamdesetih najslabije prodavani album Talking Headsa dotad (iako će se se vremenom stvari promjeniti u njegovu korist).

Prva strana albuma donosi tri ‘kanonske’ skladbe, Born Under Punches (The Heat Goes On), Crosseyed and Painless, te The Great Curve, dakle upravo one kompozicije koje praktički nose čitav koncept i koje stvaraju privid različitosti u odnosu na prethodne radove Talking Headsa. Da, privid, jer se ispod slojeva karakterističnih afričkih ritmičkih tekstura te pratećih gitara prožetih funk i jazz nijansama i dalje krije ona tipična melodioznost koja je krasila, primjerice, jedan 77. Čak ukoliko se određene strofe svode na minimalističku, zamalo govornu formu, refreni su i dalje pjevni. Sve je ovo navelo određene kritičare da se zapitaju u kojoj je mjeri ovaj album u stvari sljednik Byrneovog i Enoovog My Life in the Bush of Ghosts, a koliko istinski uradak Talking Headsa, mada ta teza odmah pada u vodu ukoliko se u obzir uzme činjenica da su rudimentarne začetke albuma stvorili Tina Weymouth i Chris Frantz, dok su David Byrne te posebno Brian Eno svoj obol dali u kasnijoj kreativnoj fazi.

Što se pak stihova tiče, može se bez okolišanja kazati da su tipično byrneovski, refleksivni i analitički, iako ovdje zadiru u pomalo netipičnu tematiku; od odnosa pojedinca i vladajućih struktura (Born Under Punches), izgubljenosti u kaosu urbane paranoje (Crosseyed and Painless), te toka svijesti koji blendira afričku mitologiju i slučaj ‘Watergate’ (The Great Curve).

And you may find yourself living in a shotgun shack
And you may find yourself in another part of the world
And you may find yourself behind the wheel of a large automobile
And you may find yourself in a beautiful house, with a beautiful wife
And you may ask yourself
Well…How did I get here?

Letting the days go by
Let the water hold me down
Letting the days go by
Water flowing underground
Into the blue again
After the money’s gone
Once in a lifetime
Water flowing underground

And you may ask yourself
How do I work this?
And you may ask yourself
Where is that large automobile?
And you may tell yourself
This is not my beautiful house
And you may tell yourself
This is not my beautiful wife!

/David Byrne, Once in the Lifetime/

Prve tri skladbe na ”B” strani albuma, mada relativno kraće, slijede sličan, nešto minimalističkiji obrazac. Once in the Lifetime unatoč poprilično nebalansiranom ritmu, odnosno ritmovima posjeduje nešto od onog fluida koji pop pjesmu pretvara u hit, a sličan vas osjećaj ne napušta ni tijekom preslušavanja Houses in Motion, kojoj poseban štih daju aranžmani duhačkih instrumenata pod ravnanjem Jona Hassella. Inače, uloga tog Stockhausenovog studenta se često zanemaruje kada se govori o albumu Remain in Light, no upravo je on taj koji je, vjerojatno još i ranije Byrneu i Enou iznio svoj koncept ‘fourth world musica’, odnosno nove glazbe koja bi trebala predstavljati hibrid naslijeđa afričkih i azijskih naroda, ukomponiranog u tehnološki okvir zapadne civilizacije.

Kroz prizmu relativno jednostavne (imajte u vidu ostatak materijala!) Seen and Not Seen, Byrne će, donekle ignorirajući temeljne ritmičke stege dati oduška svojoj poetskoj imaginaciji kroz priču o stjecanju i gubljenju osobnosti. Možda je to uistinu pjesnički najintroventnija i glazbeno najsiromašnija skladba na albumu, no zato se već iduća, sjevernoafričkim, odnosno arapskim melosom i ritmovima obojena Listening Windpribližava onom klasičnom poimanju Talking Heads pjesme. Tematika ove skladbe je možda ponajbolje izražena u sintagmi koju je recenzirajući ovaj album uporabio danas nažalost pokojni kritičar Darko Glavan: Rock’n’roll za Treći svijet. Uistinu, vječna suprostavljenost starosjedioca i došljaka, nativnog stanovništva i kolonizatora, izrabljivanih i izrabljivača, te na koncu siromašnih i bogatih izbija ne samo iz znakovitosti te skladbe, već i iz čitavog albuma. U tom svjetlu pomalo apsurdno djeluje činjenica da je jedno od ključnih ostvarenja suvremene glazbe, finalizirano u studijima New Yorka i Los Angelesa te distribuirano od strane Sire Recordsa, ogranka kompanije Warner Bros. u kulturološkom smislu manifest naslijeđa zemalja ‘trećeg svijeta’!

Mojique sees his village from a nearby hill
Mojique thinks of days before Americans came
He sees the foreigners in growing numbers
He sees the foreigners in fancy houses
He thinks of days that he can still remember…now.
Mojique holds a package in his quivering hands
Mojique sends the package to the American man
Softly he glides along the streets and alleys
Up comes the wind that makes them run for cover
He feels the time is surely now or never…more.

Mojique buys equipment in the market place
Mojique plants devices in the free trade zone
He feels the wind is lifting up his people
He calls the wind to guide him on his mission
He knows his friend the wind is always standing…by.
Mojique smells the wind that comes from far away
Mojique waits for news in a quiet place
He feels the presence of the wind around him
He feels the power of the past behind him
He has the knowledge of the wind to guide him…on.

/David Byrne, Listening Wind/

Bez obzira na koliko se načina može tumačiti značenje ovih stihova, nepobitno je da s obzirom na današnju globalnopolitičku situaciju djeluju zlokobno proročanski. Možda čak i nije riječ o terorizmu već prije o odnosu prema isčezavajućem vlastitom kulturnom naslijeđu, ali…

“Proširena” postava Talking Headsa, u vrijeme promotivne turneje albuma ‘Remain in Light’ (1980. – 1981.)

Zaključna Overload je krajnje netipična; štoviše, odskače od ugođaja koji prožima ostatak albuma. Spora i mračna skladba s slojevima klavijatura koje su podložne promjeni i prijetnji u istoj mjeri kao i pesimistički Byrneov tekst svoje postojanje duguje pokušaju članova sastava da emuliraju zvuk određene glazbene skupine koju prethodno uopće nisu poslušali. Upravo tako – stihovi i melodija nastali su kao skica Davida Byrnea (naknadno su razrađeni uz sugestije ostalih članova Talking Headsa) za skladbu koja je trebala zvučati onako kako je on, zahvaljujući pomalo nadobudnim i preforsiranim glazbenim kritikama zamislio zvuk sastava Joy Division. Naravno, naknadni je susret s njihovom glazbom predstavljao blago razočarenje za Byrnea i društvo, mada se u Overloadu mogu uočiti određene sličnosti s producentskim modusom Martina Hannetta, pa i pojedinim skladbama s albuma Closer (konkretno, The Eternal). Vrlo je vjerojatno kako je riječ o malom triku Briana Enoa, koji je, usput, bio upoznat s stvaralaštvom Joy Divisiona.

Remain in Light je promoviran kroz spektakularnu turneju za potrebe koje je broj ljudi na sceni i više no udvostručen. Uz članove sastava, tu su bili i brojni drugi glazbenici, uglavnom oni isti koji su sudjelovali na stvaranju albuma – gitarist Adrian Belew, prateći vokali Dollette McDonald, Bernie Worrell i Nona Hendryx, klavijaturist Busta Cherry Jones, te perkusionist Steve Scales. Očekvano, nije sve teklo glatko, što je i razumljivo imajući u vidu kompleksan i često proturječan način nastajanja samog albuma. Postoje priče prema kojima je basistkinja Tina Weymouth planirala ‘puč’, nagovaravši Adriana Belewa da zauzme mjesto Davida Byrnea, koji bi nadglasavanjem trebao biti izbačen iz Talking Headsa. Neovisno o istinitosti navedenog, Belew nije bio u mogućnosti djelovati ‘na dva fronta’, pošto je već tada imao dogovoren aranžman s Robertom Frippom u okviru već spomenutog reinkarniranja sastava King Crimson.

Problemi su se javljali i na drugim poljima, primjerice po pitanju autorskih prava. Na unutarnjem omotu albuma autorstvo potpisuju Byrne, Eno i Talking Heads, bez poimeničnog navođenja doprinosa ostalih članova. Navodno je taj dvojac u više navrata brisao Tinine bas dionice, ili ih ignorirao prilikom uključivanja u završni mix, no to nije prošlo neprimjetno. S druge strane, Eno je, poučen negativnim iskustvom s rada na Bowieovim albumima Low i Heroes pomalo pretjerao s zahtjevima oko isplate tantijema, tražeći da se svi pojedinačno isplate prema ukupnom doprinosu albumu, a takve su procjene varirale. Zbog toga se i porječako s Byrneom (što je opet Tina Weymouth promatrala naslađivajući se). Ali, ovakve su razmirice neizostavne pri nastajanju svih velikih djela.

Imajući u vidu čitav taj eklektički koloplet utjecaja i pravaca, hibridne postupke koji su na koncu iznjedrili nove, dotad nepoznate stilove i izvođačke tehnike, neortodoksni pristup poetskom tkivu pop pjesme, te posljedični proboj onoga što će kroz koju godinu biti nazvano imenom ‘world music’, Remain in Light upravo i jest to – uistinu veliko, veličanstveno djelo!

Talking Heads: Remain In Light (1980.)

01 Born Under Punches (The Heat Goes On) – 5:49
02 Crosseyed and Painless – 4:48
03 The Great Curve – 6:28
04 Once in a Lifetime – 4:23
05 Houses in Motion – 4:33
06 Seen and Not Seen – 3:25
07 Listening Wind – 4:43
08 The Overload – 6:02

Vjeran Stojanac

Izvor:

TALKING HEADS / Remain In Light (1980.)

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.