Teatralnost i vagnerizam

Teatralnost i vagnerizam – Prema rečima američkog profesora Vilijama Korda (Wiliam Cord), nemački kompozitor Rihard Vagner (Richard Wagner), okarakterisan je kao monarh muzičkih inovacija i najkontroverzniji umetnik koji se ikada pojavio na muzičkoj sceni. Vagnerovo sagledavanje društvenih okolnosti i funkcije opere, učinilo je da formira sopstvenu filozofiju koju je iskazao kroz literarna dela, čija sadržajna okosnica je zacrtala put koji je Vagner razvijao u svojim operskim libretima.

Svojim specifičnim muzičkim dramama, Vagner je nastojao da ostvari monumentalnu i pretencioznu zamisao kreiranja zatvorenog, celovitog umetničkog univerzuma u kojem umetnosti ne sputavaju jedna drugu, već se sjedinjavaju i skladno dopunjuju. Upravo takva koncepcija uticala je na pojavu različitih multimedijalnih, interdisciplinarnih i utopijskih projekata savremenih umetnika.

Pokušaj kreiranja sveobuhvatnog umetničkog dela započeo je od opere, stoga što je ova umetnička forma od svog nastanka sjedinjavala muziku, dramu, poeziju, ples, režiju, scenografiju i dekor; i vremenom samog kompozitora navela da se, tragajući za prapočetkom, jedinstvom i idealnom sintezom, okrene tradiciji i kolektivnom nesvesnom. 

Zamišljajući utisak koji sveobuhvatno umetničko delo treba da ostavi na publiku, Vagner je pošao od njegove prvobitne sakralne funkcije da je umetnost religija, a pozorište hram; tako da je od umetničkog dela stvorio predmet obožavanja, a od samog čina izvođenja ritual. Čitav koncept je izložio u tekstovima Umetničko delo budućnosti i Opera i drama, zajedno sa priručnikom za realizaciju operskog dela koje će sve umetničke discipline povezati i ujediniti u svrhu ostvarenja potpune ekspresivnosti.

Wild Hunt: Riders of the Asgard, Piter Nikolaj Arbo (1872)

Uz estetiku romantizma obično vezujemo subjektivnost, nemir, uzburkana stanja duše, noćnu stihiju prirode i ekspresiju, a nerskidiva veza sa tradicijom, provlači se kroz sve stilove i generiše stilske komplekse romantizma tako da oni stoje u korealciji sa narodnim jezikom, predanjima i kulturom. Literarni model se pronosi na stvarnost i postaje model života, a muzika teži da se približi upravo tom modelu i dobija element programnosti.

Analizirajući preludijum pod nazivom Oluja: Brza i veoma žestoka (Stürmisch: Schnell und sehr heftig, 1870), kao svojevrsni uvod u Vagnerovu operu Valkire (Walkure), imali smo priliku da uočimo formu koja je prokomponovana i sadrži nekoliko etapa, kao i svedenost na polju harmonije i tonalne dinamike što oslikava jednostavnost prirode i čitavog prizora. Pored toga, interesantan je i sam sadržaj čija inspiracija dolazi iz germansko-nordijskih legendi i vikinških epova, odakle uz stilski kompleks drame uočavamo i elemente fantastike, arhaičnosti i noćne pastorale.

Na samom početku, Vagner nam predstavlja karakterističan motiv oluje kao svojevrsni nukleus izgradnje čitavog Preludijuma, uz lajtmotivsku ulogu koju odlikuju repetitivnost, ritmički aspekat, talasasta ostinata, efektna tremola i dinamika, što savršeno evocira programski sadržaj koji opisuje mračnu stihiju prirode – oluju kroz koju se probija Zigmund. Upravo tu, uočavamo karakterističan romantičarski princip u kojem, pre svega, dominira narativnost sa elementima razvojnosti i muzički tok koji vodi ka snažnom dramskom vrhuncu.

Iako se pojam programnosti u epohi romantizma jasno vezuje za narativnost, u ovoj formi biva uveden kao deskriptivna narativnost, izlazeći iz vremenskih okvira i granica samih epoha, na šta ukazuje jedinstvo izraza i karaktera koje indirektno ukazuje na barokne odlike jednostavnosti i motoričnosti. Stoga, iz dominantne veze pastorale i drame proizilaze stilski kompleksi i vrlo jasno ukazuju na jedinstvo stila i ambijenta – deskripcije, stihije i mračne strane prirode (upotreba ostinata i ležećih tonova). Sve to utiče na strukturu forme Preludijuma, gde se formira novi princip u kojem sadržaj uslovljava formu, sa izrazitom fragmentarnošću u funkciji drame.

Još jedna karakteristika Vagnerove tehnike komponovanja jeste beskonačna melodija, čiju pojavu možemo okarakterisati kao posledicu hipertrofije hromatizma i enharmonije dela. Dakle, čitav muzički tok sadrži harmoniju koja se preliva kroz napete, nerazrešene akorde sa jasnom tendencijom formiranja određenog stepena napetosti i ekspresivnosti, prema zahtevima kompozitora. Pomenuti motiv oluje (lajtmotiv) koji se provlači kroz čitav Preludijum, možemo posmatrati kao tkivo koje je prepoznatljivo čak i u svom variranom obliku, a kao rezultat njegovog ponavljanja imamo složenu prokomponovanu formu, koja pažljivo prati programski sadržaj u kojem svaki element muzičkog toka ima funkciju tumačenja teksta i njegovog semiotičkog prikaza.

Interesantna činjenica jeste i to da Vagner koristi minimalistički redukcioni postupak na kojem zasniva motivski rad Preludijuma, baš kao i u uvertiri za operu Holanđanin lutalica, sa karakterističnim skokom kvarte i kvinte. Pored toga, jedan od ključnih faktora jeste i noseća uloga ritma u deonici violončela i kontrabasa, koji nam daje utisak konstantne pulsacije i doprinosi motoričnosti toka beskonačne melodije; kao i rad sa ritmom koji uključuje jednostavne ritmičke i melodijske formule koje se u horizontali i vertikali muzičkog toka nadograđuju složenijim potpodelama u vidu kvintola i triola.

Punktirani pokreti u deonici drvenih duvača i horne imaju signalnu ulogu najavljivanja kulminacije čija priprema sledi nakon dvadeset taktova i donosi još veći nivo napetosti uzastupnijim pokretima kvintola u deonici čitavog gudačkog korpusa i drvenih duvača. Da bi efekat dramatike povećao i dočarao blizinu oluje, kompozitor uvodi pompezni zvuk bas-tuba, kojima daje vrlo jasne instrukcije u notnom tekstu da temu groma izvedu odlučno rečima: Bei diesem Thema müssen die kurzen Auflakt noten sehr stark und deutlich horbar werden.

Dakle, u kontekstu Vagnerovog prikaza drame, uočavamo delimično slabljenje subjektiviteta, gde je akcenat postavljen na naturalnu deskripciju, a ne međuljudske odnose; kao i stilski kompleks arhaičnog, koji je evociran kroz arhetipsku božansku jednostavnost – gde je monumenatalnost jedina esencija kojoj se teži.

Za P.U.L.S.E Aleksandra Lukić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] Tekst objavljen na sajtu Internet portala za kulturu i umetnost “P.U.L.S.E”: https://pulse.rs/teatralnost-i-vagnerizam/ […]

Luka
Luka
5 years ago

Germani su prema antopolozima jedini poznati narod na svetu kod kojih je u sopstvenom centralnom mitu samim bogovima (heilige götter ) bila namenjena sudbina da budu unisteni i porazeni od sila zla . Mislim da vagnerove opere deluju i terapeutski danas jer su bile i stvorene radi povratka prirodnoj i medjuljudskoj harmoniji patrijarhalnog zapadnog coveka koji je jednostran i koji boluje zbog toga , i cije su se boljke u koncentricnim krugovima prenele i na susedne civilizacije ,kolonijalnim, ekonomskim ili kulturnim uticajima .