Duše od stakla Tenesi Vilijamsa

“Staklo se tako lako lomi, bez obzira koliko ga pažljivo čuvali”,

kaže Lora, vlasnica tanane, prozračne kolekcije životinjica u “Staklenoj menažeriji” Tenesija Vilijamsa. Pisac, čije se delo obeležava kako na njegovom američkom jugu, tako i u drugim delovima sveta gde Vilijamsova dela i dalje pune pozorišne sale, ovaj komad je nazvao “dramom sećanja”.

Uprkos tvrdnji bliskog prijatelja i reditelja najuspešnijih predstava po njegovim delima, Elije Kazana, da u svim Vilijamsovim dramama ima mnogo njegovog života i da u njegovom životu ima svih njegovih drama, mnogi smatraju da je baš taj tekst, koji ga je proslavio i doveo pod brodvejske reflektore, možda najviše dotakao ličnu i porodičnu traumu. Onu koju je sa sećanjima, prelomljenim kao dugine boje u odsjaju polomljenog stakla, poneo iz rodnog Kolambasa u Misisipiju. Pokušavao je da od te drame pobegne u pisanje, u pozorište, u film, u slavu, u homoseksualizam, u alkohol, droge… Nije uspeo da umakne. Upravljala je, kažu, mračnim dubinama njegove patnje, sve dok se u svom njujorškom apartmanu nije ugušio 1983. godine.

Lorinom bratu, naratoru i junaku “drame sećanja”, koji “nudi istinu ugodno prerušenu u iluziju”, dao je svoje pravo ime – Tom. Tenesi Vilijams rođen je kao Tomas Lenajr Vilijams treći 26. marta 1911. godine. Otac mu je bio trgovac obućom i alkoholičar, a majka južnjačka lepotica i ćerka sveštenika.

Bio je drugo, srednje dete, uz stariju sestru Rouz i mlađeg brata Dejkina. Tom, kako su ga u mladosti zvali, veoma je bio vezan za sestru koja je od njega bila starija samo 16 meseci. Istoričar pozorišta Elin Hejl beleži da su bili nerazdvojni, poput blizanaca, a da su mu sestra i dadilja Ozi, bili jedino društvo u najranijim danima. Upravo zbog te upućenosti na svet žena, Vilijams je, smatra, u svojim komadima bio naklonjeniji ženskim likovima. Posebno je krhka i mentalo neuravnotežena Rouz bila izvor njegove inspiracije.

Za razliku od Lore iz “Menažerije”, koja se zbog fizičkog hendikepa povukla u svoj svet staklenih figura, Rouz je, tvrde Vilijamsovi biografi, imala dušu koja se polomila poput stakla. Veći deo života provela je u azilu za duševno obolele. Prema mišljenju nekih hroničara, Tom nikada nije oprostio majci što je dozvolila da se nad Rouz izvrši lobotomija. Plaćao je redovno račune za sestrino lečenje, a nemoć da joj istinski pomogne proganjala ga je kao mora. Njemu bliski ljudi verovali su da je upravo ova porodična tragedija bila inspiracijalni pokretač čitavog Vilijamsovog stvaralaštva, koje broji kako impresivan dramski opus, tako i dve novele, stotine priča, eseje, pesme, filmske scenarije, memoare.

Ovenčan je čak dvema Pulicerovim nagradama za “Tramvaj zvani želja” (1948) i “Mačku na usijanom limenom krovu” (1955), kao i brodvejskom Tonijevom nagradom za “Tetoviranu ružu” (1951). Većinu njegovih komada (uz pomenute i “Noć iguane”, “Iznenada prošlog leta, “Slatka ptica mladosti) u Holivudu su režirali najznačajniji reditelji toga doba, a u njima blistale najveće zvezde – Marlon Brando, Vivijen Li, Elizabet Tejlor, Pol Njumen, Ana Manjani, Ava Gardner… To mu je donelo svetsku popularnost. Izvršio je i veliki uticaj na generacije dramatičara koje su posle njega zauzele mesto u američkom teatru, među kojima su najznačajniji Suzan Lori Parks, Toni Kušner, Dejvid Memet i Džon Voters.

Vilijamsovo pozorište tera nas da se suočimo sa egzistencijalnim problemima njegovog vremena i kroz kompleksan i višeslojan pristup, daje nam celovit, univerzalan, pre nego uskogrud i parohijalan pogled na svet, koji neprestano traži nova tumačenja 

kaže nam Aleksandra Žeželj, koja je nedavno magistrirala na Filološkom fakultetu, upravo na delu ovog pisca. – On na jedinstven način kombinuje inovacije u formi (poetska drama), tehnike šoka, pervertiranje tema, lirizam dijaloga, iskrenost i izobilje energije. Iako se doslovnim tumačenjima svrstava u očajničke istraživače patoloških stanja svesti, njegov veliki doprinos američkoj literaturi ne može se zanemariti. Vilijams nam pomaže da se okrenemo našem unutrašnjem biću i pronađemo tamo sve mračne impulse, “utvare i đavole” naše fundamentalno podeljene ljudske prirode: (homo)seksualnost, bestijalnost, seksualnu žeđ, voajerizam, usamljenost, odbačenost, pasivnost, osećaj krivice, degeneraciju, poraz, zavisnost, surovost, bolest, ništavnost i konačno smrt.

Sa druge strane, ističe naša sagovornica, Vilijams nas istovremeno upoznaje i sa mogućim rešenjima “ogromne groteske sveta” kao što su saosećajnost, strpljenje, razumevanje, ljubav i kompromis. Ona primećuje da je ovaj pisac u svojim komadima u potpunosti promenio do tada važeće odnose muških i ženskih likova i njihovih osobina.

Muškost, koja poslovično pretpostavlja snagu, jačinu, kontrolu i dominaciju, se kod njegovih muških likova transformiše, pa muškarce prikazuje jednako slabe i nemoćne – objašnjava Aleksandra Žeželj. 

Muškarci nisu više samo lovci i zlostavljači, već i ulovljeni i zlostavljani. Oni postaju slabiji od svojih supruga, majki i drugih žena, a u isto vreme njihov preporod moguć je samo uz podsticaj žena. I muški i ženski likovi kod Vilijamsa su istovremeno i heroji i antiheroji, muževni i ženstveni, mučenici i uzvišeni, spaseni i nespaseni, aktivni i neaktivni, muškobanjasti i uškopljeni, sa i bez roditeljske ljubavi, vernici i nevernici. Vilijams je izbrisao jasne granice između lepog i odbojnog svojom jedinstvenom primenom simbolizma, koji je istovremeno i osoben i univerzalan.

Miljana Kralj

Večernje Novosti

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Snežana Moračić
12 years ago

‘Hvala vam, ko god da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih’…

Ne znam da li se u Srbiji obelezila 100.godisnjica T.V rodjenja postavljanjem neke njegove drame osim tu i tamo malog teksta u novinama?
Ovaj jubilej se obeležio u u Njujorku sa njegovim dramama The milk train doesn’t stop here anymore i Small craft warning, koje nisu dugo trajale na repertoaru; u Parizu je postavljen A ‘Streetcar’ à la Française, u krajnje neobicnom ambijentu i aranžmanu , http://www.nytimes.com/slideshow/2011/02/14/arts/20110214_comedie14.html
U Australiji su se Liv Ullmann i Cate Blanchett udružile za Tramvaj zvani želja, Liv je režirala predstavu, a Cate je imala glavnu ulogu Blanche
http://nymag.com/arts/theater/features/62021/

Smrt T.V je koliko tragična, toliko i besmislena, ugušio otvarajući bočicu u kojoj su bile kapi za oči dok je ležao u krevetu. Stakleni zatvarač od bočice mu je slučajno uleteo u usta…Neko bi pomislio, zloslutna ‘Staklena menažerija’ mu je došla glave…

slavcek wolf
slavcek wolf
10 years ago

Sva njegova dela su jednostavno sjajna i veoma ih volim. Bilo da ih čitam, bilo da ih gledam kao pozorišnu predstavu ili film. Posebno mi je draga Staklena menažerija. Topla, nežna i surova u isti mah, priča, sa porukom – nigde i ništa bez srca… A srce je u svakom od nas… Jednostavno, da jednostavnije ne može biti… I istinito…

Staklena Menažerija je terapijaki priručnik, osim što je sjajna literatura.

trackback

[…] brzo, ponekad, kao plavi prostor u oblacima. Potpuno oblačno, a zatim bljesak svetlosti”👇Tennessee Williams, američki dramski pisac i jedan od najznačajnijih dramskih pisaca 20. […]