U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka

U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka

Nešto se i instiktivno da naslutiti da je dobro. Dok to ne doživiš, iskusiš i zaista potvrdiš da je ono o čemu si kao u nekoj brzopoteznoj viziji prešao – takvo i na javi. Ima nešto što nas privuče k sebi čim čujemo prizvuk otpadništva, bunta i ustajanje u ime nečeg suprotnog, do tada samo krišom sanjanog.

Tako je nešto prirodno, sasvim prirodno, a danas više nego aktuelno, bilo traganje za ljudskim. Rusoovim stopama.

Arms Break, Vases Don’t Erik Johansson

Biti čovjek danas ne znači ništa. Niti se ko pita o tome što bi to trebalo značiti, a zgražava na one koji se tim pitanjem bave. Ruso je sam naišao na jedan takav odbrambeni zid nakon početne konstatacije nečega lošega u postojećoj civilizaciji, ili bolje reći društvu, odnosno društvenom uređenju, 1755. godine, digavši francusku javnost na noge pobjedivši konkurenciju u promišljanju posvećenom uzroku nejednakosti među ljudima, a zatim je slijedio i pokušaj da se vaspitanjem čovjeka kao još nezrelog i nerazvijenog – onog koji još uvijek zna kako otkucava srce same prirode – riješi upravo taj gorući problem (u pitanju je djelo “Emil” iz 1762. godine koje će samoga autora dovesti na crnu listu tadašnjih vladajućih krugova) – da nešto sa nama nije u redu. Nešto čemu će se misao 18. vijeka dovijati i tražiti valjana rješenja..

Nejednakost jakih i slabih

Rusoov proboj na misaonoj sceni nastupio je 1755. godine njegovim djelom “Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima”, koji je u stvari bio odgovor na pitanje koje je uputila Akademija u Dijonu.

Ovim djelom Ruso se potvrđuje kao pisac i konačno se pronalazi u jednoj profesiji nakon bezuspješnih pokušaja da se potvrdi kao kujundžija, muzičar ili učitelj.

Prije svega, pomenimo da Ruso razlikuje dvije vrste nejednakosti, kako ih razdvaja u svojoj Raspravi, na samom njenom početku, a to su: najprije ona koju on zove prirodna nejednakost, koja se zasniva na razlici u godinama, zdravlju, tjelesnoj spremi, kao i razlici u umnim kvalitetama ili duševnim; druga vrsta nejednakosti bi se mogla odrediti kao moralna ili kao politička, jer zavisi od dogovora i ustanovljuje se, ili bar autorizuje, zajedničkim pristankom čovječanstva.

Walk a Way Erik Johansson

Filozofi su sve do jednoga, proučavajajući društveni sistem, došli do neophodnosti povratka prirodi, kako je to uočio Ruso, ali nijedan nije napravio taj korak. Idući ukorak sa hrišćanskim poimanjem stvaranja svijeta pa i čovjeka, Ruso ide ruku pod ruku sa ovim mišljenjem, potvrđujući stvaranje čovjeka kao nejednakog među nejednakima – da, to je u redu, ali da se sada čovjek, kojem on jedino i govori i koji mu je na prvom mjestu – može upravo u ovom trenutku oblikovati i tada uvodi govor dostupan svima – filozofski govor, kojim su govorili Platon i Ksenokrat u Atini.

Na koji način priroda njeguje svoju djecu? Na isti način na koji je Sparta vodila računa o svojoj djeci – najbolje ostavlja u životu i njeguje ih i razvija, dok slabe odbacuje, poredi Ruso. Dakle, čovjek je u prirodi jak, majka sa sobom nosi smo jaku djecu i čovjek opstaje. On je neustrašiv. Hobs (sa kojim se Ruso često nalazi u raspravi na temu prirodnog stanja) je pretpostavljao da je strah čovjeku urođen, te da bi se iz tog razloga ljudi međusobno ujedinjavali, ali Ruso se sa tim ne slaže, te u svojoj Raspravi govori o prirodnom nepostojanju straha za čovjeka koji je okružen samo prirodom i njenim produktima. Ostaje pitanje: Zašto se jedan čovjek ujedinjuje sa drugim čovjekom kojega vidi svaki dan i sa kojim komunicira? Zašto bi jaki pristali na vladavinu onih slabijih nad njima?

Osobina pod nazivom – sposobnost poboljšanja.

Zvijeri ne poznaju starenje, melanholiju tako svojstvenu čovječijem stanju kada dođe do ozljeda i kada čovjek ostari toliko da više nije sposoban biti kvalitetni dio jednog društva (uslovno rečeno); zvijer ne zanima šta je to ona postigla u životu i šta će iza nje ostati, to zanima samo svjesnog čovjeka. Čovjeka istrgnutog od prirodnog stanja.

Vrlo je moguće da se Ruso ovdje poziva na neizgovoreno Aristotelovo učenje o čovjeku kao zoon politikon, tj. da je čovjek u stvari on sam samo ako je dio jednog društvenog uređenja, a u bilo kom drugom slučaju on je ili zvijer ili je Bog. Kako je jasno da nema ljudskih bogova, ostaje nam samo da čovjeka posmatramo kao zvjerku. Upravo ovdje je prisutan jedan momenat koji ne bi trebalo previdjeti, a riječ je o poistovjećivanju čovjeka sa zvijerima – odnosno životinjama, što bi Ruso najradije učinio. Duša koju posjeduje čovjek (sa čim se Ruso i slaže, ali da ta duša isto kao kod životinja služi za registrovanje osjeta i za funkcionisanje čula), dakle pati od nečega psihičkog, naime kratko je rečeno da je u pitanju melanholija, a s druge strane i da je u pitanju proces starenja. Odnosno, čovjek boluje od svoje svjesnosti. On ima svijest i ne može to zanijekati niti može rikati kao životinja u šumi. Tu Ruso pravi ustupak jednom krajnje neprovjerenom argumentu.

U prirodnom stanju čovjek zna za hranu i za žensko; za odmor; boji se gladi i boli – ne smrti, jer životinja na čijem je on nivou u prirodnom stanju ne zna šta je smrt i ‘svi njeni terori’ (Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind).

Impossible Escape Erik Johansson

Ruso drži kao pretpostavku to da je čovjek sam naučio zauzdati vatru; pretpostavlja da je recimo na neki način vatra zaista zapala čovjeku u ruke kao dar s neba, te da je čovjeku iz nekog razloga (sve slučajnost do slučajnosti, kojima ipak Ruso dopušta da su se desile) ponestalo svih onih prirodnih produkata kojima ga priroda opskrbljuje – on želi još, sve više i više, potreban mu je sada i komad zemlje – samo njegov – koji će on moći čitav dan samo obrađivati, unaprjeđivati; međutim, to je potpuno besmisleno – taj neprekidan rad radi samog rada. Ruso se zabavio sa jezikom i smatra da ako već čovjek mora da stoji na dvije noge, što je vrlo vjerovatno da je bilo u samom startu – on će razviti jezik, odnosno, razviće mišljenje, a nakon mišljenja – jezik, kojim će se sporazumijevati sa drugim ljudima.

Prvi čovjek koji je, ogradivši dio zemlje, u sebi pomislio i rekao “Ovo je moje”, te pronašao ljude toliko jednostavne da mu povjeruju, bio je pravi osnivač civilnog društva. Koliko je samo zločina, koliko samo ratova, koliko ubica, koliko nesreća i horora, koje bi taj čovjek spriječio ljudske vrste da je izvukavši taj štap zaplakao svojim drugovima: “Budite sigurni da ne slušate ovog prevaranta; vi ste izgubljeni, ukoliko zaboravite da proizvodi zemlje pripadaju svima nama.”

Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind.

Čovjek nije po prirodi zao, to dvaput podvlači Ruso, raspravljajući se sa Hobsom i njegovim učenjem o prirodnom čovjekovom stanju; takođe se dotiče ljubavi, njeng fizičkog i moralnog dijela i jedino civilizaciji pripisuje razarajuće dejstvo ovog navodno najvećeg pokretača među odnosima između suprotnih (danas i istih) spolova – ljubomori nema mjesta u prirodnom stanju čovjeka. Kada je pravda u pitanju, jasno je da će pravilna raspodjela postojati samo između dva čovjeka koji nešto – posjeduju.

Ogromna je razlika između prirodnog i civilizovanog čovjeka. Ono što je izvor sreće za jednoga, drugoga baca u očaj. Prirodan čovjek želi samo mir, ne želi nametati sebi mukotrpnoga posla preko glave, miroljubiv je; najviša vrijednost mu je sloboda i život sam. S druge strane civilizovan čovjek samo želi trku, nagomilavanje posla sve više i više; podilazi onima koji imaju više moći, više novca nego on, ujedno ih mrzeći; dobar je samo sa onima od kojih može imati neku korist; smrt ne dočekuje lagano kao prirodan čovjek, nego je proklinje, konstantno tragajući lijek za besmrtnost. “Koliko je nesretan jedan evropski ministar u očima jednog Karibljanina!”

(Jean-Jacques Rousseau – A Discourse Upon The Origin And The Foundation Of The Inequality Among Mankind).

Vaspitavanje civilizovanog čovjeka

Aktuelnost bavljenja samim sobom i ljudskim u našem vremenu za preteču je imala jednog Rusoa, koji bi sa svojim ”Emilom” bio spaljen zajedno da je samo par godina ranije izneo svoj stav o odgoju.

Dakle, ”Emil” je bila knjiga koja je spaljena.

Romantična pedagogija, kako će prevodilac (Jules Steeg) odrediti Rusoovog ”Emila”, jeste nešto što je pejorativno odredilo kvalitet djela koje je u trenutku objavljivanja imalo nečuveno ogroman uticaj: na osnovu Emila i njegovog uticaja na savremenike gospoda su se počela baviti ručnim radovima, a fizička aktivnost u obliku vježbi postala je pomodarstvo.

Nadbiskup Pariza (Christophe de Beaumont) označio je knjigu kao nevjerničku ili da je autor loše vjere, blasfemičnu. I Ruso je prognan iz svoje zemlje.

Expecting Winter Erik Johansson

Na početku svoga ”Emila” Ruso će reći da je Bog stvorio sve dobro, a sve čega se čovjek dohvati biva degenerisano. Razočaran čovjekovim ‘napretkom’ govori da nijedno živo biće ne želi živjeti upola razrađenih kapaciteta, tj. da je čovjek najviše deformisan od svih stvorenja. Ruso oštro osuđuje očeve koji ne ispunjavaju tri osnovne dužnosti: kao pripadnik ljudske vrste, dužan je čovjeku, kao pripadnik društva  – upotpunjuje jedno društvo, a kao građanin, upotpunjuje državu u kojoj stanuje.

Ni siromaštvo, ni prisilan rad, ni ljudsko poštovanje ne mogu ga osloboditi dužnosti izdržavanja sopstvene djece i njihovog odgoja.

Jean-Jacques Rousseau, Emile.

Da napomenemo jednu naočigled nebitnu, ali činjenicu koja se i te kako dotiče onoga o čemu je ovdje riječ. Naime, sam Ruso, otac petoro djece, dao je svoje četvoro u dom za nezbrinutu djecu, iako i sam (kako vidimo u gornjem dijelu teksta) navodi da svaki otac mora voditi računa o svome potomstvu. Tako da jedan paradoks u stvari provejava samim životom Rusoa.

Zapitamo li se danas šta se to dešava sa našom djecom i ko je zadužen za odgoj naše djece kada iz osnovne škole djeca koja idu u 4. i 5. razred prilaze ženama koje čekaju gradski autobus i glume da su uboga, da im treba novac, te počinju da grabe iz kese ono nešto salate što su pokupovale na tržnici taj dan – zapitamo li se ko je odgovoran za takvo ponašanje? Roditelji? Nastavnici? Djeca sama?

Rođeni smo slabi, potrebna nam je snaga; rođeni smo lišeni svih stvari, potrebna nam je pomoć: rođeni smo glupi, potreban nam je sud. Sve što nemamo na našem rođenju, a potrebno je kada odrastemo, dato nam je odgojem.

Jean-Jacques Rousseau, Emile.

Ono što je Rusoovom pristupu čovjeku kao malom, tj. kao djetetu bitno jeste da ga prije svega ostalog nauči da bude – čovjek. Ne vojnik, ne sveštenik, ne sudac. Najbitnije je Rusou da se djetetu objasni kako da živi i proživi ovaj život, a ne štititi ga od smrti, koja ga ionako na kraju čeka kao svakoga od nas – živjeti ne znači samo udisati i izdisati nego – djelovati.

Biljke se unaprijeđuju uzgojem, a ljudi odgojem..

Aktuelnost pedagoškog djela iz 1762. se ogleda u jednakim okolnostima kojima su naša djeca podvrgnuta od najmanjih dana do danas; kako Ruso kaže, pune im glavu svim onim stvarima koje im ne koriste uopšte u životu, a u našim školama kako kroz projekte “Ja građanin” kojima se djeca uče misliti svojom glavom, tako i kroz slične vanškolske aktivnosti djeca sa pravom uviđaju da učenici od prvog do četvrtog razreda osnovne škole nose previše udžbenika koji ometaju pravilan razvoj njihovih još uvijek veoma osjetljivih kostiju, posebno leđnog dijela. Osim problema sa fizičkom težinom, djeca imaju problem i sa shvatljivošću samoga gradiva. Prije nekoliko godina (2008) rađena je analiza specifičnosti gradiva posebno ovog mlađeg uzrasta (za Glas Srpske su govorili učiteljica iz banjolučke Osnovne škole “Ivo Andrić” Jelena Romčević, učiteljica Dušica Ilić, psiholog Aleksandar Milić i tadašnji pomoćnik direktora Pedagoškog zavoda Republike Srpske Mira Grbić), te su se govornici složili da gradivo nije prilagođeno uzrastu, matematika posebno, koja bi trebala biti ilustrovanija jer djeca pamte upravo vizuelnim putem, a osim toga da ne postoji kvalitetan kadar koji bi mogao da da valjanije autorske udžbenike.

Electric guitar Erik Johansson

U dijelu pod nazivom “Novorođeno dijete”, Ruso će govoriti o samom izgledu porodice i kaže da je cjelokupni moralni poredak izmijenjen, prirodni osjećaj je iščezao iz srdaca; u našim domovima radost je utihnula; osjećaj širenja porodice više ne dira očeve niti privlači strance… svako misli samo na sebe, a kada je kuća melaholično, usamljeno mjesto, mi onda stvarno moramo ići nekamo drugdje gdje ćemo uživati.

Ono što Ruso posebno naglašava jeste – instikt.

instinkt – (lat. instinctus = podbadanje, nukanje, nagon), aktivnost koja iznutra i bez refleksivne svijesti potiče subjekt da nešto učini; to je prirođeni poticaj osjetnog reda koji navodi životinju na njoj korisne čine čiju svršnost životinja ne shvaća. Instinkt je prirođena težnja za obavljanjem određenih čina koordiniranih nekom cilju bez svijesti te koordinacije i tog cilja. Oznake instinkta su: prirođenost, finalitet i automatizam.’.

Rječnik filozofskih pojmova

Bergson je lijepo ukazao na činjenicu da razum, baš kao i instikt treba da bude u službi života. A šta je pod svojim instiktivnim kretanjem mislio Ruso? – Upravo to da djecu ne treba sputavati pravilima, nego im dati više slobode da čine ono što je u njigovoj moći i za čim ona žude, ne nešto za čim bi odrasli ustvrdili da tako treba da bude. Jedna slikovita Rusoova rečenica jeste da dijete treba da bude golo, kako ga odjeća ne bi gušila i kako bi ono samim tim plakalo samo kada bi ga neka fizička bol na to natjerala.

Kako dijete postaje vaš gospodar? – Tako što ćete mu ugađati kako bi plakalo manje. Ono će naučiti taj pokret koji je do toga doveo i vi postajete robovi. Moramo se, kaže Ruso, naučiti da nam plač ne smeta toliko, da ne ugađamo djetetu po svaku cijenu i samim tim plač će se smanjiti i nestati.

Velike su rasprave nastale nakon Rusoovog pojavljivanja sa svojim zahtjevom za povrat prirodnom čovjekovom stanju – bezbrižnosti i sreći.

Danas, više nego ikad, vidimo posljedice svih negativnih stanja prvog ograđivanja komada zemlje, prvih izopačenih pojavljivanja strasti (kada se poželjelo nešto samo za sebe pa makar to bila i ljubav) i pokušavamo sada, ne više prosvjetiteljskim metodama nego ovdašnjim tehničko-tehnološkim – a uz pomoć onih oblasti koje i dalje njeguju dušu kao jedan od najbitnijih pokretača svih ljudskih aktivnosti – da pronađemo ili bar pokušamo pronaći rješenje ovom bezdušju, neprestanom gubljenju sebe, kako bismo očuvali ono za šta se Ruso borio svojim “Emilom” – čovjeka samog. Ruso je to pokušao vaspitanjem. Čime ćemo to mi postići?

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Lektura i korektura: Milica Veljković

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] tekst u PULSE.RS. Priložene fotografije Erika Johanssona, švedskog fotografa koji u svojim radovima zaustavlja ne […]

trackback

[…] U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka, […]

trackback

[…] Čitav tekst pogledajte klikom na anagalicblog link: U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka ili na Pulse.rs link U Rusoovim cipelama: Kako stvoriti čovjeka. […]