Ulogujte se / Kreirajte profil

Ustavni temelji prve Jugoslavije




Rasprave o ustavnom uređenju prve jugoslovenske države, koje su započele dvije godine prije njenog stvaranja, donošenjem Krfske deklaracije, nisu okončane ni nakon stvaranja ove države. Trajale su sve do njenog sloma, pod udarima nacističke agresije i okupacije, a u naučnim i političkim krugovima vode se do danas. To je zato što ovo nije pitanje samo za stručnjake u oblasti ustavnog prava i istorije, nego je važno političko i ideološko pitanje. Ono je jedan od odgovora na pitanja o tome šta su tvorci prve Jugoslavije htjeli da postignu, kakvi su njihovi interesi i zašto je ta država sve vrijeme svog postojanja bila nestabilna. Ideološki odgovor je, naravno, jednostran i, samim tim, netačan. On polazi od tvrdnje da Jugoslaviju niko nije želio, osim Srba, zbog čega su svi radili na njenom rušenju, u čemu su na kraju uspjeli. Drugi, suprotan, odgovor je da su Srbi gospodarili prvom Jugoslavijom, što je osnovni uzrok njenog sloma. Analiza ustavnih akata i procesa njihovog donošenja pomaže nam da odgovorimo na ove ideološke floskule.

Ko je stvarao prvu Jugoslaviju?

Da(v)našnje tvrdnje o tome ko je htio a ko ne Jugoslaviju besmislene su. Velike narodne mase nisu aktivno učestvovale u politici u to vrijeme. Ogromna većina bili su nepismeni ljudi, bez prava glasa, sa izuzetkom Srbije, u kojoj ga je najveći broj muškaraca imao, dok ženama nije bilo priznato. U modernom smislu, samo je Srbija imala institucije predstavničke demokratije, dok to nije bio slučaj u pravom smislu riječi sa krajnje ograničenom demokratijom u Austro-Ugarskoj i, pogotovo, u nestajućoj Otomanskoj Imperiji. Narod se nije izjašnjavao o stvaranju Jugoslavije ni neposredno ni posredno, ni na referendumu ni na izborima, pa ne bi bilo ozbiljno iznositi pouzdane stavove o tome koliko je Srba, Hrvata, Slovenaca, itd., željelo Jugoslaviju, a koliko ih je bilo protiv. Činjenica je, međutim, da su još od početka XX vijeka organizovane različite manifestacije i skupovi jugoslovenskog karaktera, kao što su jugoslovenska likovna izložba ili jugoslovenski kongres učitelja, na kome je učestvovalo više od 1.000 učitelja. Osim toga, jugoslovensko raspoloženje omladine bilo je nesumnjivo prisutno, o čemu svjedoče aktivnosti velikoškolske omladine u Srbiji, Mlade Bosne, nacionalno-revolucionarne omladine u Hrvatskoj, itd. Štaviše, prema različitim svjedočenjima, jugoslovenska ideja je među austrougarskim Jugoslovenima postala vrlo popularna u godinama pred Prvi svjetski rat. Tako, austrougarski ministar inostranih poslova grof Berhtold pisao je 1913. godine da je jugoslovenska ideja postala dominantna u svim dijelovima naroda. Slično je pisao načelnik generalštaba austrougarske vojske fon Hecendorf u svojim memoarima. Nije slučajno što je, 1911. godine, Matica Hrvatska štampala ćirilicom Antologiju novije srpske lirike Bogdana Popovića. Očigledno je, dakle, da je jugoslovenska ideja, naročito nakon ratnih stradanja i pošto su izgledi za jugoslovensko ujedinjenje postali realni, postala prihvatljiva za veliku većinu Jugoslovena.

Nekoliko događaja posebno je uticalo na snaženje jugoslovenske ideje: aneksiona kriza, balkanski ratovi i Prvi svjetski rat. Aneksiona kriza je dovela do jačanja jugoslovenske solidarnosti i ugleda Srbije među ostalim Jugoslovenima, koji su se oduševljavali otporom koji je ona pružala tokom krize. Balkanski ratovi su značajni zato što su pojačali simpatije Jugoslovena prema pobjedama srpske vojske, dok je Prvi svjetski rat pružao nadu za konačno oslobođenje, pogotovo nakon što su srpska Vlada i Narodna skupština, Niškom deklaracijom, od decembra1914. godine, istakle da je ratni cilj Srbije oslobođenje sve neslobodne jugoslovenske braće. Jugoslovenska ideja, dakle, nije bila prost rezultat Prvog svjetskog rata, već višedecenijskog rada pojedinaca i organizacija, kako u Srbiji tako i u jugoslovenskim zemljama u Austro-Ugarskoj.

U stvaranju prve jugoslovenske države učestvovale su, ipak, političke elite, što po sebi nije neobično, pogotovo ne u prvim decenijama XX vijeka. Tri odlučujuća subjekta u tom procesu bili su: Kraljevina Srbija, sa svoje tri ključne državne institucije (Narodnom skupštinom, Vladom i Kraljem), Jugoslovenski odbor (politička grupa koju su činili jugoslovenski političari iz Austro-Ugarske), a kasnije, pred kraj rata, Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Jugoslovenska ideja je starija od ovih političkih elita. Ona je nastala još u XIX vijeku, a početkom XX vijeka, njeni nosioci su bili brojni intelektualci, omladinski pokreti i pojedine političke stranke. Ipak, ostvarenje te ideje činilo se dalekom budućnošću, pa ona nije bila neposredni politički cilj ni Srbije ni austrougarskih Jugoslovena, sve do početka Prvog svjetskog rata. Srpska vlada u godinama pred Prvi svjetski rat nastojala je da ne provocira Austro-Ugarsku, kao moćnijeg i nimalo prijateljskog susjeda. S druge strane, neki pripadnici ilirskog pokreta u Hrvatskoj još su u XIX vijeku isticali ideju stvaranja južnoslovenske države. Ipak, političari na početku XX vijeka ponašali su se oportunistički. Najveći domet njihovog programa bili su zahtjevi za trijalističkim uređenjem Austro-Ugarske. Još u Majskoj deklaraciji, koju su jugoslovenski poslanici u Beču usvojili 1917. godine, ne ističe se kao zahtjev stvaranje jugoslovenske države, već obrazovanje jugoslovenske državne jedinice u sastavu Austro-Ugarske. To i ne treba da čudi. Radilo se o buržoaskim političarima, koji su djelovali u institucijama Austro-Ugarske, kao njeni lojalni podanici.

Tek je kraj 1918. godine, kada se nazirao kraj rata, donio odlučnije izjave političke volje jugoslovenskih političara u Austro-Ugarskoj, koji se otvoreno izjašnjavaju za izdvajanje iz Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslovenske države. Izuzetak je, naravno, predstavljao Jugoslovenski odbor, koji je djelovao u emigraciji, i od samog početka svog rada zagovarao je stvaranje jugoslovenske države, što znači i izlazak iz sastava Austro-Ugarske. Jugoslovenski odbor, naravno, nije mogao djelovati u normalnim političkim prilikama, razvijati legalnu djelatnost u narodu, učestvovati na izborima i sl., što u datim ratnim okolnostima nije bilo moguće. A i da nije bilo rata, sigurno je da autokratska Austro-Ugarska ne bi dozvolila slobodno djelovanje onih koji su zagovarali njeno rušenje.

Značajno je da je Jugoslovenski odbor formiran u proljeće 1915. godine, iako se sa pripremama za njegovo osnivanje počelo još u posljednjim mjesecima 1914. To je bilo vrijeme kada pobjeda Srbije i njenih saveznika u ratu nije bila izvjesna i kada je ostvarenje cilja – jugoslovenskog ujedinjenja – još bilo krajnje neizvjesno. Međunarodne prilike za promovisanje ideje jugoslovenskog ujedinjenja takođe nisu bile povoljne, pogotovo ako se ima u vidu Londonski ugovor, koji je Italiji davao značajne jugoslovenske teritorije, u slučaju pobjede sila Antante. Drugim riječima, napori koje je Jugoslovenski odbor činio nikako nisu bili rezultat djelovanja oportunista, koji su na kraju borbe shvatili da je i za njih dobro da nešto ušićare. Naprotiv, njihov rad predstavljao je dobro osmišljenu i napornu političko-propagandnu borbu na Zapadu, s ciljem pridobijanja velikih sila za jugoslovensku ideju. Osim toga, Jugoslovenski odbor je nastojao da od dobrovoljaca formira svoje vojne snage, u čemu nije uspio, niti je za to bilo objektivnih uslova. Srpska vlada na te pokušaje nije gledala sa odobravanjem, jer se plašila druge vojne snage, ma kako ona slabija bila od srpske vojske.

Iako su srpska vlada i Jugoslovenski odbor radili na ostvarenju istog cilja, polazeći od istih premisa, a to je pravo svakog naroda da slobodno odlučuje o svojoj sudbini i uvjerenje da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, postojale su razlike u njihovom viđenju načina na koji treba doći do cilja. Srpska vlada je smatrala da Srbija treba da bude Pijemont, država oko koje će se okupiti svi Jugosloveni. Ona je smatrala da ujedinjenje treba da bude izvršeno na unitarističkim principima. Jugoslovenski odbor, pak, nije želio da bude samo pomoćni političko-propagandni organ, već ravnopravan partner u borbi za ostvarivanje zajedničkog cilja. Ove političke razlike postaće kasnije osnov ustavnih borbi i ustavnih rješenja, koja će potresati prvu jugoslovensku državu tokom njenog trajanja.

Obje strane bile su u pravu sa stanovišta svog položaja i interesa. Srpska vlada je imala međunarodno priznatu državu, pridruženu članicu Antante, sa vojskom koja je ostvarivala značajne uspjehe na frontovima. Pobjeda Antante u ratu omogućila bi Srbiji da ostvari svoje ciljeve, uključujući i svoj nacionalni program. Odnos snaga srpske vlade i Jugoslovenskog odbora bio je izrazito u korist ove prve. Zato je ona željela da zadrži dominaciju u procesu jugoslovenskog ujedinjenja. Kada je Ante Trumbić, predsjednik Jugoslovenskog odbora, predložio u januaru 1918. godine da u Parizu ili Londonu bude sazvana privremena jugoslovenska skupština, koja bi predstavljala sve Jugoslovene, Pašić se tome usprotivio, smatrajući da bi time bila ugrožena vodeća uloga Srbije u procesu ujedinjenja. Jugoslovenski odbor nije imao međunarodno priznanje, niti bilo kakve atribute državnosti, jer je bio jedna politička grupa. U njegovom sastavu su se nalazili i ugledni i uticajni političari, kao i oni koji nisu imali veliki ugled i uticaj. Njegovo nastojanje da ravnopravno sa srpskom vladom učestvuje u aktivnosti na jugoslovenskom ujedinjenju sasvim su očekivane, jer nije želio da nova država bude onakva kakvom je zamišlja i želi srpska vlada. Frano Supilo, na primjer, istaknuti član Jugoslovenskog odbora, smatrao je da ujedinjenje treba da bude izvršeno na federalističkoj osnovi. Ako to ne bi bilo moguće, smatrao je da prvo treba da bude stvorena hrvatska država, koja bi se potom ujedinila sa Srbijom. Dakle, njegovi stavovi nisu bili antijugoslovenski. Naprotiv, on je bio jedan od najpoznatijih pobornika jugoslovenstva, samo nije želio da država bude stvorena na bilo kakav način i po bilo koju cijenu. Ivan Cankar, jedan od najpoznatijih zagovornika jugoslovenskog ujedinjenja u Sloveniji, isticao je da mogu da se ujedine samo ravnopravni i jednako vrijedni narodi. Pitanje nije bilo da li je ujedinjenje potrebno, već kako ga izvršiti, a da svi budu zadovoljni njime.

Srpski nacionalisti proklinju Pašića i tadašnjeg regenta Aleksandra zato što su, umjesto Velike Srbije, stvorili Jugoslaviju. Kažu da bi bilo bolje da je tad, jednom za sva vremena, stvorena velika srpska država, koja bi se, po njima, protezala skoro do Zagreba. Nećemo obraćati pažnju na suze srpskih nacionalista. Obratićemo pažnju na neke činjenice. Prvo, jugoslovenska ideja je u to vrijeme bila vrlo popularna. Pošto je preovladavalo mišljenje o tome da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, a Crnogorci su smatrani Srbima, bilo je teško oduprijeti se ideji ujedinjenja svih zemalja u kojima je živio jedan narod u jednu državu. Drugo, u evropskim okvirima, Srbija je bila mala država, ali njen značaj na Balkanu nije bio mali, naročito tokom Prvog svjetskog rata, jer je bila vjeran i koristan saveznik sila Antante. U takvim okolnostima, Srbija je očekivala izvjesnu korist od učešća u ratu na pobjedničkoj strani, mada u rat nije išla sa osvajačkim, već sa čisto odbrambenim ciljevima. Ali, pošto je ishod rat mogao biti slom Austro-Ugarske (mada je i to bio ishod na koji su sile Antante pristale tek u drugoj polovini 1918. godine), bilo je logično da Srbija dobije teritorijalna proširenja na račun Austro-Ugarske. Pitanje je bilo samo da li bi to proširenje obuhvatalo sve jugoslovenske zemlje Austro-Ugarske, ili samo one u kojima su Srbi činili većinu ili znatan dio stanovništva. Zašto bi Aleksandar i Pašić stvorili manju državu, kad su mogli stvoriti veću? Koja to pobjednička država u ratu dobrovoljno odustaje od toga da dobije kontrolu na najvećoj mogućoj teritoriji? A srpski kralj i vlada bili su sigurni da će u novoj državi imati odlučujuću riječ. Istina je, međutim, da je Pašić imao i drugi plan, na kome je radio paralelno sa ovim prvom, a to je pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Time bi van kontrole Srbije ostale Hrvatska i Slovenija, dok bi sve ostale jugoslovenske zemlje ušle u sastav proširene Kraljevine Srbije. Ova činjenica pokazuje koliko Pašić nije bio principijelno privržen jugoslovenskoj ideji, i koliko je kalkulisao, vodeći se ne samo interesima srpske vladajuće klase, nego i objektivnim balkanskim i međunarodnim okolnostima, na koje nije mogao odlučujuće uticati.

Kako do ujedinjenja?

Krfska deklaracija, kao politički akt usvojen na konferenciji predstavnika srpske vlade, srpskih političkih stranaka i Jugoslovenskog odbora, predstavljala je prvi relativno konkretan i ozbiljan korak ka ujedinjenju. Značajna je po tome što su njeni tvorci otvoreni zagovarali stvaranje jugoslovenske države. Samim tim, ona je bila uperena protiv samog postojanja Austro-Ugarske, ali na izvjestan način i protiv sila Antante, koje su u to vrijeme bile spremne da prihvate samo reformisanje Austro-Ugarske.

Ustavotvorna skupština 1920/Foto: Timetoast.com

Ova deklaracija nije bila pravno obavezujući akt. Imala je političko-manifestacioni karakter, ali je obavezivala u jednom političkom i moralnom smislu. Prije svega, ona je obavezivala Srbiju i Jugoslovenski odbor da nastave borbu za ujedinjenje, na temelju principa koji su sadržani u deklaraciji. Na Krfu je dogovoreno da će zajednička država biti ustavna i parlamentarna monarhija, na čelu sa dinastijom Karađorđevića. To je prva važna odluka koja je donesena na ovoj konferenciji. Na izvjestan način, ona je dobrim dijelom odredila dalju sudbinu nove države. Čini se da Jugoslovenski odbor ovdje nije imao mnogo izbora. Bilo je teško očekivati da će se Karađorđevići odreći prestola, ne prosto zato što su ga već imali, već zbog uloge koju je Srbija imala u ratu. I Crna Gora je bila monarhija, ali sudbina njenog kralja bila je lako i brzo dogovorena. Izgleda da članovi Jugoslovenskog odbora nisu znali za Aleksandrove autokratske sklonosti. Ne tvrdimo da bi njihovo ponašanje bilo drugačije da su znali, ali izgleda da nisu mnogo strahovali od srpske dinastije, jer u parlamentarnoj monarhiji, uloga kralja nije tako značajna. Uostalom, Petar Karađorđević nije se mnogo miješao u dnevnu politiku. Međutim, sa autokratskim kraljem, kakav je bio Aleksandar, nije se moglo računati na to da će nova država biti prava parlamentarna monarhija. A čim je monarh aktivan učesnik političkog života, sigurno je da će protežirati svoju matičnu državu, u ovom slučaju Srbiju, na račun ostalih dijelova nove države.

Potpisnici Krfske deklaracije nisu se mnogo bavili drugim detaljima stvaranja nove države, niti njenog uređenja. Ta pitanja prepuštena su ustavotvornoj skupštini, koja je trebalo da bude izabrana neposredno. Ipak, dva važna pitanja su predviđena. Prvo, predviđa se da će ustavotvorna skupština donijeti ustav kvalifikovanom većinom. To je važno, jer kvalifikovana većina sprečava da važne odluke budu nametnute od strane jednog naroda, odnosno jedne zemlje koja ulazi u sastav nove države. Konkretno, ni Srbi, ni Hrvati, ni Slovenci ne mogu nametnuti svolju volju ostalima, nego nova država treba da bude rezultat pregovora i kompromisa. Drugo, izgleda da su donosioci ove deklaracije imali u vidu unitarno državno uređenje. To zaključujemo analizom tačke 13, u kojoj se spominju samoupravne jedinice, obilježene prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama. Kao što vidimo, ne predviđa se da će samoupravne jedinice biti stvorene, između ostalog, i prema istorijskim mjerilima. Što je još važnije, pod samoupravnim jedinicama u teoriji se podrazumijevaju jedinice lokalne samouprave ili jedinice teritorijalne autonomije. Teško da bi pojam „samoupravne jedinice“ bio korišten za označavanje federalnog državnog uređenja.

O federalnom uređenju nove države u suštini se nije ni raspravljalo. Pašić je to opravdavao time da nema jasnih granica između Srba i Hrvata, niti između Hrvata i Slovenaca, pa bi uspostavljanje federalnog uređenja vodilo „unutrašnjem iredentizmu“. Argument je, sa stanovišta rasprave o federalnom uređenju, bio potpuno promašen. Stvarni razlog je taj što članovi Jugoslovenskog odbora nisu mogli da odbace prihvatanje deklaracije, jer je jugoslovenska ideja već uzela maha. S druge strane, srpska vlada je koristila svoju stvarnu nadmoć u odnosima sa Jugoslovenskim odborom da nametne svoje viđenje uređenja nove države, koje bi bilo u skladu sa njenim interesima.

Otprilike u isto vrijeme u maju 1917. godine, poslanici članovi Jugsolovenskog kluba, u austrijskom parlamentu u Beču, usvajaju Majsku deklaraciju, kojom zahtijevaju preuređenje Austro-Ugarske u pravcu trijalizma, što znači da bi se ona, osim Austrije i Ugarske, sastojala i od jugoslovenskih zemalja, kao treće članice. Otprilike dvije trećine članova ovog kluba činili su poslanici iz Slovenije, manji dio njih bio je iz Hrvatske, a svega nekoliko iz ostalih jugoslovenskih zemalja.

Kako se to kaže, Deklaracija je u početku ima legitimistički karakter. Ona je priznavala Austro-Ugarsku i nije smjerala njenom rušenju, već njenom reformisanju. Međutim, Deklaracija je bila snažan podstrek jačanju jugoslovenske ideje, kao što to pokazuju masovne manifestacije narodnog raspoloženja u slovenačkim mjestima. Ovo je postalo očigledno naročito tokom 1918. godine, jačanjem ratne krize. Jugoslovenski klub, koji je usvojio ovu deklaraciju, godinu dana kasnije, nakon Brest-Litovska, zahtijeva priznavanje prava na samoopredjeljenje austro-ugarskim Jugoslovenima. Opozicione stranke iz jugoslovenskih zemalja Austro-Ugarske, u martu 1918. godine traže formiranje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, ali među njima još uvijek postoje dvije grupe – jedna se zalaže za stvaranje nezavisne jugoslovenske države, a druga za jugoslovensku državu unutar Austro-Ugarske. Vođe buržoaskih stranaka teško su se odlučivale da bez oklijevanja prihvate jugoslovensku ideju i zauzmu se za njeno ostvarenje. Oni su skoro do samog kraja rata pratili promjenjivu ratnu sreću na velikim ratištima i politička kretanja u najvažnijim zaraćenim državama, pa su na osnovu toga opredjeljivali svoju politiku.

Sljedeći važan korak ka jugoslovenskom ujedinjenju bila je Ženevska konferencija, koja se održavala početkom novembra 1918. godine. U to vrijeme, faktički su postojale tri jugoslovenske države. Dvije su bile države u pravom smislu riječi – Srbija i Crna Gora – dok je treća bila Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), međunarodno nepriznata i sa zamecima organizacije državne vlasti. Osim toga, ona je nastala tek krajem oktobra 1918. godine, kada su jugoslovenske zemlje u Austro-Ugarskoj proglasile nezavisnost, tako da nije imala vremena ni mogućnosti da stvori stabilnu državnu organizaciju. Ipak, proglašenje ove države predstavljalo je kvalitativno nov korak. Dotad, srpska vlada je imala za partnera Jugoslovenski odbor, koji nije imao stvarnu političku moć. Njegovi članovi su, osim nekolicine, finansijski zavisili od srpske vlade, djelovali su u emigraciji i nisu mogli ostvariti veliki uticaj na javno mnjenje u jugoslovenskim zemljama u Austro-Ugarskoj. Drugačije je bilo sa Državom SHS, odnosno njenim Narodnim vijećem. Ono je vršilo kakvu-takvu vlast. Nastojalo je da uspostavi centralizovanu državnu organizaciju na teritoriji od Slovenije do Vojvodine. Činili su ga članovi političkih stranaka koje su imale organizaciju u zemlji, koje su tu djelovale i vršile uticaj.

Srpska vlada se ovdje suočila sa ozbiljnim partnerom i potencijalnim takmacem, koji je u krajnjoj liniji mogao da stvori još jednu jugoslovensku državu. Ipak, snaga Narodnog vijeća bila je neuporedivo manja od one kojom je raspolagala Kraljevina Srbija. Ono nije imalo vojsku, nastojalo je da uspostavi vlast na teritoriji na kojoj su se javljale seljačke i vojničke pobune, nije bilo međunarodno priznato, itd. S druge strane, Srbija je imala vojsku, cjelovit državni aparat, međunarodno priznanje i slavu pobjedničke vojske u ratu. Uprkos ovoj očiglednoj nesrazmjeri snaga, Ženevska konferencija je prinudila srpsku vladu na povlačenje, jer je Država SHS figurirala kao državu u nastajanju. Konkretno, u dokumentu koji je usvojen na ovoj konferenciji, Karađorđevićima nije garantovan presto, jer nije bilo odlučeno da li će nova država biti republika ili monarhija. Osim toga, nije odlučeno o obliku državnog uređenja. Bilo je teško pretpostaviti da će nova država biti unitarna, zato što je na konferenciji odlučeno trenutno uspostavljanje neke vrste unije između Kraljevine Srbije i Države SHS. Bilo bi uspostavljeno zajedničko ministarstvo, koje bi obavljalo dogovorene poslove, ali dvije vlade bi i dalje nastavile da rade odvojeno.

Ovo rješenje je moglo biti prihvaćeno zato što se srpska vlada našla pod pritiskom srpske opozicije, Narodnog vijeća, Jugoslovenskog odbora i saveznika iz Antante, posebno Francuske. Ipak, bio je to privremeni kompromis, koji nije bio izraz iskrene saglasnosti i jedinstva interesa, zbog čega se od ovih odluka relativno brzo odustalo. One nisu bile prihvatljive ni za srpsku vladu ni za regenta Aleksandra Karađorđevića. Ipak, veliko pitanje je kako bi proces ujedinjenja tekao, da se tokom 1918. godine, pogotovo pred kraj te godine, nisu dogodile neke nove okolnosti: 1) Vojvodina i Crna Gora su odlučile da se pripoje Srbiji, što je ojačalo njenu poziciju u procesu ujedinjenja; 2) zeleni kadar je znatno otežavao pokušaje Narodnog vijeća da učvrsti svoju vlast u Državi SHS; 3) Država SHS se plašila italijanskog ekspanzionizma, zbog čega je jedva dočekala dolazak srpske vojske na svoju teritoriju. Na kraju, pokazalo se da je Država SHS tako slaba, da zavisi od Srbije i njene vojske, u pogledu svog opstanka, kako od revolucionarnog raspoloženja naroda, tako i od italijanskog imperijalizma. Ove okolnosti značajno su uzdrmale uspjehe koje je Država SHS ostvarila na Ženevskoj konferenciji.

Koliko je Država SHS bila slaba, a njeni vladajući krugovi zaplašeni, kako zbog revolucionarnog raspoloženja naroda, tako i zbog ekspanzionističkih apetita susjeda, pokazuje i činjenica da je delegacija Narodnog vijeća Države SHS, koja je došla u Beograd da pregovara o ujedinjenju, odlučila da prekrši Naputak, odnosno uputstvo koje je dobila od Narodnog vijeća. U Naputku je stajalo da će odluku kako o obliku vladavine (republika ili monarhija), tako i o obliku državnog uređenja (federalna ili unitarna država) donijeti buduća ustavotvorna skupština, i to kvalifikovanom većinom. Kralju je priznato pravo da vrši izvršnu vlast, ali samo do saziva ustavotvorne skupštine, koja bi odlučila o tome da li bi monarhija ostala.

U suštini, ova tri pitanja bila su osnovna prilikom stvaranja nove države. Proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine, jedno od ovih pitanja je riješeno i prije nego što se ustavotvorna skupština sastala, tako da je ona, nakon što je izabrana i počela sa radom, barem u pogledu ovog, vrlo važnog, pitanja stavljena pred svršen čin. Ustavotvorna skupština nije mogla da vrši suverenu vlast, jer je bila ograničena prethodno donesenom političkom odlukom, da nova država bude monarhija. Time je sama ideja ustavotvorstva dobrim dijelom obesmišljena.

Krivce za to treba tražiti na dvije strane. Na jednoj strani je srpska vladajuća klasa, na čelu sa regentom Aleksandrom, koja je željela da u novoj državi ostvari dominaciju. Zamjena monarhije republikom bio bi prvi znak da ta dominacija neće biti moguća. Zato, trebalo je prvo sačuvati monarhiju. Na drugoj strani je vladajuća klasa novostvorene Države SHS, koja je žurila da učvrsti svoju vlast i sačuva svoje privilegije, makar morala da se dijela te vlasti odrekne u korist srpske dinastije. I jedni i drugi su nametnuli ili prihvatili način ujedinjenja koji je doveo do ustavnog uređenja koje će stvoriti brojne političke teškoće. Što bi Valtazar Bogišić rekao, citirajući narodnu mudrost: „Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ospravi!“. Tako je bilo i sa prvom jugoslovenskom državom.

Ustavotvorna skupština

U ovom radu, nećemo se baviti pitanjem ograničavanja biračkog prava, kojeg nisu imale žene, oficiri, podoficiri, vojnici i državni činovnici, što je dovelo u pitanje legitimitet samih izbora. Na legitimitet Ustavotvorne skupštine (Konstituante) daleko više je uticala činjenica da su njena suverena prava bila ograničena. Po prirodi stvari, Konstituanta je trebalo da vrši suverenu vlast, što znači da je trebalo da bude pravno neograničena u vršenju ustavotvorne vlasti. Trebalo je da ima pravo da donese ustav kakav želi, jer u tu svrhu i sa tim ciljem je izabrana. Ništa od toga joj nije priznato. Ona je mogla odlučivati o ustavu, ali je unaprijed propisano da će ta odluka biti donesena apsolutnom većinom. Na taj način, nad Konstituantu se nadvila opasnost preglasavanja, jer su srpske političke stranke mogle, uz malu pomoć nesrpskih stranaka, da izglasaju ustav.

Za donošenje ustava bilo je dovoljno 210 (od 419) glasova u Konstituanti, a dvije vodeće srpske stranke, demokrati i radikali, imale su ukupno 183 poslanika. Za ustav (Vidovdanski ustav) glasala su 223 poslanika. Pored pomenute dvije stranke, ustav su podržali Jugoslovenska muslimanska organizacija, Samostalna kmetijska stranka iz Slovenije i „Džemijet“ (tursko-albanska stranka sa Kosova i iz Makedonije). Ustav je, dakle, bio proizvod srpskih stranaka. Za njega su glasali i muslimanski poslanici, te manji dio slovenačkih poslanika (kmetijci su u Sloveniji dobili oko 20 % glasova, što znači da većina Slovenaca nije podržavala ovu stranku). Ne samo da ustav nije bio izraz konsenzusa političkih predstavnika različitih naroda i dijelova nove države, nego su poslanici Konstituante koji su pripadali pojedinim narodima i birani u pojedinim dijelovima države bili protiv njegovog usvajanja, ili su se, u znak protesta, uzdržali od glasanja, ili napustili Konstituantu.

Bilo je više razloga za ovakvo postupanje znatnog broja poslanika. Prvi razlog je taj što su suverena prava Konstituante bila ograničena. Njeni poslanici su morali da polože zakletvu kralju. Zbog toga, kao i zbog činjenice da je 1. decembra 1918. godine proglašeno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Konstituanta nije mogla da odlučuje o obliku vladavine. Nova država je bila monarhija i to je trebalo da ostane. Principijelni razlozi navodili su znatan broj poslanika da odluče da ne učestvuju u ustavotvornom postupku, jer su stavljeni pred svršen čin. Posredno, Konstituanta nije mogla da odlučuje ni o obliku državnog uređenja, odnosno o tome da li će nova država biti unitarna ili federalna. Formalno, Konstituanti to nije bilo zabranjeno. Međutim, budući da je novi ustav trebalo da bude potvrđen od strane kralja, odnosno regenta, koji je zagovarao unitarno uređenje, unaprijed se znalo da usvajanje federalnog ustava ne bi bilo prihvaćeno od strane regenta Aleksandra.

Problem nije bio samo principijelne prirode, a to je uskraćivanje prava Konstituanti da odlučuje o svim aspektima ustavne materije, nego i praktične prirode. Iako je Vidovdanski ustav odredio novu državu kao parlamentarnu monarhiju, bilo je izvjesno da regent, budući kralj, Aleksandar neće biti organ sa samo ceremonijalnim nadležnostima. Ustav mu je davao važne nadležnosti, a on je bio sklon da ih obilno koristi. Uostalom, u to vrijeme u Evropi monarsi su ozbiljno uzimali svoju ulogu i još uvijek mnogi od njih nisu smatrali da treba da se povuku u korist načela narodnog suvereniteta. Nesrpski poslanici su se opravdano plašili ovakvog ishoda, jer bi to značilo da bivši srpski, a sada nominalno srpsko-hrvatsko-slovenački, kralj igra aktivnu političku ulogu. Tome treba dodati i da je Vidovdanski ustav, po načinu donošenja, bio ustavni pakt, jer nije mogao biti donesen bez monarhove saglasnosti. Ovaj, pak, ne bi sankcionisao ustav koji mu ne bi davao značajna ovlašćenja. Tako se nesrpska buržoazija, uslijed svoje slabosti i straha od gubitka vlasti i imovine krajem 1918. godine, donošenjem ustava ponovo našla u podređenom položaju.

Način na koji je Konstituanta donijela Vidovdanski ustav bio je odraz odnosa snaga između srpskog kralja i srpske vlade, s jedne strane, i austrougarskih Jugoslovena, s druge strane. Oni su, i prije nego što je Konstituanta izabrana, pristali na ozbiljne ustupke, koji će ih stajati gubitka mogućnosti da utiču na sadržaj novog ustava. Prije svega, Ustavotvorna skupština nije sama donijela svoj poslovnik, kao što priliči svakoj skupštini, pogotovo ustavotvornoj. Njega je donijela zajednička privremena vlada. Tim poslovnikom je bilo propisano da će poslanici morati da poštuju monarhijski oblik vladavine i da će ustav usvojiti apsolutnom većinom. U samoj Konstituanti vođena je rasprava o njenoj suverenosti, koju su pokrenuli komunistički poslanici, tvrdeći da Konstituanta nije suverena. Tom stavu su se priključili poslanici niza drugih političkih stranaka, koji zbog toga nisu učestvovali u glasanju o novom ustavu (njih 161) ili su glasali protiv (njih 35). Prema tome, Vidovdanski ustav, kao pravni i politički temelj države, nije bio izraz kompromisa i zajedničkog stava, već izraz nametanja volje. Kako neki autori s pravom primjećuju, on je bio uvod u kasniju koruptivnu praksu državne vlasti, jer su glasovi nekih poslanika (Jugoslovenske muslimanske organizacije i Džemijeta) kupljeni, tako što su obećane privilegije muslimanskim veleposjednicima u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Oni su željeli da ne izgube imovinu u procesu agrarne reforme, što im je obećano, 27. juna, dan prije usvajanja ustava, posebnim sporazumom sa predstavnicima demokrata i radikala, vodećih srpskih stranaka. O „kupovini“ se može govoriti i na primjeru slovenačke kmetijske stranke, čiji vođa Bogumil Vošnjak je nagrađen poslaničkim mjestom u Pragu.

Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi 

Srbija je u ratu imala ogromne gubitke, zbog čega su njeni političari smatrali da treba da ima vodeću ulogu u novoj državi. To su izjavljivali i pojedini radikalski poslanici u Ustavotvornoj skupštini. Činjenica je da je Srbiji trebalo odati dužno priznanje za ogromne gubitke u ratu i za zasluge koje je imala za oslobođenje Jugoslovena od austro-ugarskog jarma. Ni srpski ni hrvatski ni slovenački političari nisu negirali značaj uloge koju je Srbija imala u ratu. Oni su različito vidjeli posljedice koje iz toga treba da proiziđu. Dok su srpski političari smatrali da Srbija treba da bude okosnica nove države, Hrvati i Slovenci su smatrali da ujedinjenje treba da postignu ravnopravni partneri. Za srpsku buržoaziju i monarha nije bila tako važna dilema da li stvoriti proširenu Srbiju ili Jugoslaviju, jer su smatrali da će oni u oba slučaja dominirati novom državom.

Ovo je bilo sudbonosno pitanje, ne samo za novostvorenu državu, već i za budućnost jugoslovenske ideje. Jugosloveni nikad dotad nisu živjeli zajedno. Nisu se dobro poznavali, bili su na različitom stepenu razvoja, pod različitim političkim i kulturnim uticajima. Život u zajedničkoj državi nisu počeli na temelju kompromisa i konsenzusa, već preglasavanja, nametanja i kupovine glasova u Ustavotvornoj skupštini. Dovoljno za početno nepovjerenje i sumnjičenje, koje će se kasnije samo povećavati. Da je tako, 30-ih godina je potvrdio i Svetozar Pribićević, jedan od vodećih srpskih političara koji je zagovarao unitarno uređenje i monarhijski oblik vladavine, koji se kasnije prometnuo u jednog od velikih protivnika Aleksandrove diktature. Pošto se radilo o stvaranju nove države, pitanje načina njenog nastanka nije se moglo posmatrati sa stanovišta doprinosa u ratu, jer nova država je trebalo da bude vječna ili barem dugotrajna, i onda kad generacije koje su učestvovale u ratu davno napuste životnu i istorijsku scenu. Osim toga, Jugosloveni iz Austro-Ugarske nisu bili krivi zato što su u ratu, kao podanici ove monarhije, učestvovali na poraženoj strani. Na kraju, znatan broj Jugoslovena  učestvovao je u borbama na strani Antante u sastavu Srpskog, kasnije Jugoslovenskog dobrovoljačkog korpusa, koji je u vrijeme Februarske revolucije 1917. u Rusiji brojao 40.000 vojnika. Kasnije, oko 12.000 pripadnika ovog korpusa stiglo je na Solunski front.

Rasprave koje su vođene u Ustavotvornoj skupštini pokazale su ogroman jaz između političkih stranaka u pogledu ustava koji treba da bude donesen. Činjenica je da su razlike bile velike. S jedne strane, Jugoslovenska demokratska stranka i Narodna radikalna stranka zagovarale su unitarnu monarhiju. Za usvajanje unitarnog i monarhističkog ustava nisu imale čak ni apsolutnu većinu, jer su kontrolisale samo 183 od ukupno 419 poslanika. U takvoj situaciji, iako su zastupali interese srpske buržoazije i dvora, učinili su medvjeđu uslugu novoj državi insistirajući na njenom unitarnom uređenju, koje nisu htjele da prihvate političke stranke iz drugih dijelova zemlje. Ali, njihov prijedlog nisu prihvatale ni neke stranke koje su imale solidnu, iako ne i većinsku, podršku u Srbiji, kao što su bile Komunistička partija Jugoslavije, Savez zemljoradnika i Republikanska demokratska stranka. U ostalim zemljama, novi ustav nije bio prihvaćen. Čak su političke stranke podnosile svoje nacrte ustava. Najdalje je u tome otišla Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), koja je osvojila 50 mandata, bojkotovala je rad Ustavotvorne skupštine, a njeni stavovi su oscilirali između federalizma i neprihvatljivog i objektivno nefunkcionalnog konfederalizma. U takvoj situaciji, trebalo je težiti kompromisu, a ne kupovini begovskih glasova.

Kad se sagledaju ove činjenice, očigledno je da je prva jugoslovenska država loše počela svoj život. Tako će nastaviti, jer se u njenom uređenju i političkom funkcionisanju ništa neće poboljšati. Kad se država gradi, ne uzima se u obzir interes samo jednog dijela njenih graditelja i potencijalnih upravljača, već se nastoji naći kompromis onih koji u tu državu ulaze, a međusobno se razlikuju. Ma kolike i ma kakve nečije zasluge bile, one ne mogu predstavljati trajni temelj uređenja države. Na kraju, oni koji su se na te zasluge pozivali, a to su bili radikali i demokrati, i nisu lili krv, nego su to bili srpski seljaci i radnici, koje niko ništa i nije pitao o uređenju države.

Autor: 

 

 

 

 

 

Novi Plamen

Donacije

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.