Žak Alen Miler: O ljubavi

Žak Alen Miler: O ljubavi

Lakan je govorio: “Voleti je davati ono što se nema”. Što znači: voleti znači prepoznati svoj nedostatak i dati ga drugom, staviti ga u drugog. To nije dati ono što posedujemo, dobra ili poklone, to je davati nešto drugo što ne posedujemo, što nas prevazilazi. Da bi to uradili, morate da pretpostavite svoj gubitak, svoju “kastraciju” kao što je govorio Frojd. A to je suštinski ženski. Neko stvarno voli samo iz ženske pozicije. Ljubav poženskuje. To je razlog zašto je ljubav uvek pomalo komična kod muškarca. Ali ako on dozvoli sebi da ga ta komičnost zastraši, onda u stvari nije dovoljno siguran u svoju muževnost.

Mi volimo onoga ko odgovara na naše pitanje “Ko sam ja?” Uči li nas psihoanaliza nešto o ljubavi?

Puno toga, jer je ona jedno iskustvo čije izvorište je ljubav. To je pitanje one automatske i češće nesvesne ljubavi koji analizirani pruža analitičaru, a koju nazivano transfer. To je veštačka ljubav, ali napravljena od istog materijala kao prava. Ona baca svetlo na mehanizam prave ljubavi: Ljubav je upućena onome za koga mislimo da zna našu pravu istinu. Ali, ljubav vam dopušta da mislite da će vam se ta istina dopasti, da je prihvatljiva, dok je u stvarnosti ona pre teško podnošljiva.

Dobro, šta znači zaista voleti?

Zaista voleti nekoga znači verovati da ćemo voleći ga doći do istine o nama samima. Volimo onoga ko krije u sebi pravi odgovor ili bar jedan odgovor na naše pitanje: “Ko sam ja?”

Zašto neki ljudi znaju kako da vole, a ne i drugi?

Neki ljudi znaju kako da izazovu ljubav u drugoj osobi, na primer serijski ljubavnici, muškarci ili žene. Oni znaju koju dugmad treba pritisnuti da bi bili voljeni. Ali oni sami ne moraju nužno da vole, oni se radije igraju mačke i miša sa svojim plenom. Da bi voleli, morate da priznate svoj nedostatak, da shvatite da trebate drugog, da vam on ili ona nedostaju. Oni koji misle da su već kompletni, ili to žele da budu, ne znaju kako da vole. A ponekad, ovo saznaju bolno. Oni manipulišu, povlače konce, ali ne okuse ni rizik ni zadovoljstva ljubavi.

“Već kompletni”: samo muškarac može das pomisli tako nešto…

Dobro uočeno! Lakan je govorio: “Voleti je davati ono što se nema”. Što znači: voleti znači prepoznati svoj nedostatak i dati ga drugom, staviti ga u drugog. To nije dati ono što posedujemo, dobra ili poklone, to je davati nešto drugo što ne posedujemo, što nas prevazilazi. Da bi to uradili, morate da pretpostavite svoj gubitak, svoju “kastraciju” kao što je govorio Frojd. A to je suštinski ženski. Neko stvarno voli samo iz ženske pozicije. Ljubav poženskuje. To je razlog zašto je ljubav uvek pomalo komična kod muškarca. Ali ako on dozvoli sebi da ga ta komičnost zastraši, onda u stvari nije dovoljno siguran u svoju muževnost.

Da li je onda muškarcima mnogo teže da vole?

O, da. Čak i muškarac koji voli ima trenutke ponosa, izlive agresivnosti prema objektu svoje ljubavi, jer ga ta ljubav stavlja u poziciju nekompletnosti, zavisnosti. To je razlog zbog koga on može da želi ženu koju ne voli, da bi na taj način povratio svoju muževnu poziciju koju suspenduje u ljubavi. Frojd je ovaj princip nazvao “derogiranje ljubavnog života” u muškarcu: rascep između ljubavi i seksualne želje.

A u ženama?

To je manje uobičajeno. U većini slučajeva po sredi je podvostručavanje muškog partnera. Sa jedne strane, on je muškarac koji im daje užitak (jouissance) i koga žele, ali on je istovremeno i čovek ljubavi, koji je feminiziran, nužno kastriran. Samo što tu nije u pitanju anatomija: postoje i žene koje usvajaju poziciju muškarca. I sve ih je više. Jedan muškarac za ljubav, kod kuće; a drugi za užitak, koga su upoznale na netu, ili u vozu.

Zašto ih je “sve više i više”?

Socio-kulturni stereotipi ženstvenosti i muževnosti su upravo u procesu radikalne transformacije. Muškarci su pozvani da se otvore prema vlastitim emocijama, da vole i feminiziraju sami sebe; žene pak preživljavaju svojevrsni “pritisak ka maskulinizaciji”: u ime pravne jednakosti one one su podstrekivane da kažu “i ja to mogu”. U isto vreme, homoseksualci traže ista prava i simbole kao i heteroseksualci, kao što su brak i usvajanje. Odatle ogromna nestabilnost u ulogama, široka fluidnost u pozorištu ljubavi, koja je u suprotnosti sa fiksiranim svetom jučerašnjice. Ljubav postaje “tečna”, kao što je primetio sociolog Zigmund Bauman. Svako je pozvan da izmisli vlastiti stil života, da preuzme odgovornost za svoju vrstu užitka i oblika ljubavi. Tradicionalni scenariji polako postaju neupotrebljivi. Socijalni pritisak da se prilagodimo nije nestao, ali je u opadanju.

“Ljubav je uvek uzajamna”, kaže Lakan. Da li je to i dalje tačno u današnjem kontekstu? I šta to u stvari znači?

Ta rečenica se stalno ponavlja a da nije shvaćena, ili se razume uvek na pogrešan način. Ona ne znači da je dovoljno nekoga voleti da bi i on vas voleo. To bi bilo očigledno netačno. Ona znači: “Ako te volim, to je zato što imaš nešto u sebi (because you’re loveable). Ja sam ona/j koji voli, ali i ti si umešan/a u to, jer ima nešto u tebi što u meni izaziva ljubav. Ljubav je uzajamna jer se sastoji od “ka” i “od”: Ljubav koju imam za tebe je povratni efekat činjenice da si ti za mene uzrok ljubavi. Tako, ti si umešan/a. Moja ljubav prema tebi nije samo moja stvar, nego i tvoja. Moja ljubav možda govori nešto o tebi što ni sam/a ne znaš.” Ovo uopšte ne garantuje da će na nečiju ljubav uvek biti uzvraćeno ljubavlju drugog: kada se to desi u tome uvek ima nešto od čuda, to se ne može unapred predvideti.


Mi se dakle ne nalazimo slučajno. Zašto taj momak? Zašto baš ta devojka?

Tu se javlja nešto štoje Frojd zvao Liebesbedingung, uslov za ljubav, uzrok želje. To je posebna crta – ili skup crta – koje imaju odlučujuću ulogu da neko bude izabran kao voljeni. Ovo u potpunosti izmiče neuronaukama, jer je različito od osobe do osobe i zavisi od njihove pojedinačne, intimne istorije. Crte koje se ponekad pojavljuju samo na trenutak. Na primer, Frojd je izdvojio jedan slučaj muškarca, njegovog pacijenta, za koga je uzrok želje bio odsjaj na ženskom nosu!

Teško je verovati u ljubav zasnovanu na takvim tricama!

Realnost nesvesnog nadmašuje maštu. Ne možete ni zamisliti koliko je stvari u ljudskom životu, posebno u vezi ljubavi, zasnovano na malim stvarima, sitnicama, “nesvakidašnjim detaljima”. Tačno je da kod muškaraca ovakvi uzroci želje igraju prevashodnu ulogu, oni su kao fetiši čija je prisutnost neophodna da bi se upalila varnica koja vodi ka ljubavi. Takve sitne pojedinačnosti, podsećanja na oca, majku, brata ili sestru ili nekoga iz detinjstva, takođe igraju ulogu u ženskom izboru objekta ljubavi. Ali ženska forma ljubavi je češće erotomanska nego fetišistička: one žele da budu voljene, i interesovanje ili ljubav koja im je iskazana, ili za koju pretpostavljaju da postoji u drugoj osobi, je često sine qua non za izazivanje njihove ljubavi, ili makar njihovog pristanka. Ovaj fenomen leži u osnovi muškog fletovanja sa ženama.

Da li dodeljujete neku ulogu u svemu tome fantazijama?

Kod žena, fantazije, bilo svesne ili nesvesne, odlučujuće su više za poziciju užitka nego za izbor objekta ljubavi. A upravo je obrnuto kod muškaraca. Na primer, može se dogoditi da žena može da doživi užitak – orgazam, recimo – ako u toku odnosa zamišlja da je tuku, ili siluju, ili zamišlja da je neka druga žena, ili da je negde drugde, odsutna.

A muška fantazija?

Ona, na primer, igra ulogu kod ljubavi na prvi pogled. Klasični primer, koji je komentarisao Lakan, je iz Geteove novele: iznenadna strast mladog Vertera prema Šarloti, kada je vidi po prvi put kako hrani hrpu dece okupljene oko nje. Ovde je materinstvo to što pali iskru ljubavi. Drugi primer, iz moje prakse, je sledeći: poslodavac u svojim pedesetim dočekuje kandidatkinje za posao sekretarice; jedna dvadesetogodišnjakinja ulazi i on joj smesta izjavljuje ljubav. Onda se pita šta ga je spopalo i analizira sebe. Onda, otkriva okidač: u njoj je video crte koje su ga podsetile kakav je on sam bio kada je imao dvadeset, kada je otišao na svoj prvi intervju za posao. U neku ruku, on se zaljubio u samog sebe. U ova dva primera vidimo dve strane ljubavi koje je razlikovao Frojd: ili volite osobu koja štiti, u ovom slučaju majku, ili volite narcističku sliku samih sebe.


To zvuči kao da smo lutke!

Ne, između bilo koje žene i muškarca, ništa nije predodređeno, nema kompasa ili unapred postavljenog odnosa. Njihov susret nije programiran kao susret između spermatozoida i jajne ćelije, takođe nema veze ni sa genima. Muškarci i žene govore, oni žive u svetu diksursa, to je ono što je odlučujuće. Modaliteti ljubavi su ekstremno osetljivi na kulturu koja ih okružuje. Svaka civilizacija je odgovorna za način na koji strukturiše odnose među polovima. Na primer, tako se događa da je na Zapadu, u našim društvima koja su liberalna, tržišna i pravna, “mnoštvo” na dobrom putu da skine sa prestola “jedinstvenost”. Idealni model “velike ljubavi za ceo život” polako gubi tlo pod nogama u susretu sa brzim izlascima, brzim ljubavima, i čitavom flotilom alternativnih, izastopnih, ili čak istovremenih ljubavnih scenarija.

A ljubav za sva vremena? Za večnost?

Balzak je rekao: “Svaka strast koja nije večna je odvratna”. Ali može li neka veza biti strasna i trajati ceo život? Što više muškarac sebe posvećuje samo jednoj ženi, to će ona više za njega dobijati majčinsko značenje: više uzvišeno i nedodirljivo, nego voljeno. Venčani homoseksualci najbolje razviju ovaj kult žene: Aragon izjavljuje ljubav Elsi, ali čim ona umre, okreće se ka muškarcima! A kada se žena prilepi za svog muškarca ona ga kastrira. Tako da je staza uska. Najbolji ishod za ljubav u braku je prijateljstvo, to je u osnovi ono što je Aristotel rekao.

Problem je što muškarci kažu da ne razumeju šta žene žele, a žene, da ne razumeju šta muškarci očekuju od njih…

Da. Prigovor Aristotelovom rešenju je činjenica da je dijalog između polova nemoguć, kao što Lakan reče uz uzdah. Ljudi koji se vole osuđeni su da idu napred stalno učeći jezik onog drugog, tumarajući, tražeći ključeve za značenja – ključeve koji se uvek mogu pokazati kao pogrešni. Ljubav je lavirint nesporazuma iz koga ne postoji izlaz.

Razgovarala Hana Var (Hanna Waar),

Filozofski magazin

preuzeto sa www.lacan.com

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments