Bek, Bogert i Apis – Ova vrsta tekstova, po uzoru na slavnu epizodu Top liste nadrealista, govori o pomalo zaboravljenim izvođačima i grupama, koji možda nisu toliko dugo trajali ili su imali kratke bljeskove na najvećoj sceni. Prvi na redu su bivša supergrupa Beck, Bogert & Appice (u nastavku teksta BBA).

Supergrupa je termin koji se počeo koristiti u 60-im godinama, opisujući grupe u kojima su članovi bili muzičari koji su iza sebe imali već uspješne karijere i koji su bili daleko poznati široj javnosti. Supergrupa se nekada formira kao sporedni projekat bez namjere da opstane, dok u drugim slučajevima nastave sa radom. Kao jedna od prvih, uvijek se spominje grupa ”Cream”, predvođena Eric Clapton-om, Ginger Bakerom i Jack Bruce-om.

Grupa BBA se prvobitno trebala okupiti 1969. godine kada je Jeff Beck, oduševljen nastupom grupe Vanilla Fudge, pozvao njene članove Tim Bogert-a i Carmina Appice-a da mu se priključe u novom bendu. Već su bili spremni i ugovori, postojao je usmeni dogovor, ali desila se saobraćajna nesreća u kojoj je povrijeđen Jeff i sve je pauzirano. Kada se oporavio, Jeff je formirao Jeff Beck Group, sa kojom je nastupao do 1972. godine. Tada je ponovo aktivirana ideja o BBA grupi i njihova pojava na muzičkoj sceni bila je neviđena od vremena Cream-a.

Navedenom trojcu su se pridružili klavijaturista Max Middleton i pjevač Kim Milford. Njih dvojica su se kratko zadržali, odradivši samo jednu turneju po Americi. Tada BBA nastavlja rad kao trio, gdje je Appice je preuzeo ulogu vokala uz pomoć Jeffa i Carmina. Poslije turneje po Evropi, vraćaju se u studio, gdje su počeli spremati album prvenac.

Album, pod istoimenim nazivom, izlazi u martu 1973. godine i odmah dobiva pozitivne kritike. Album otvara numera ”Black Cat Moan” koju je komponovao Don Nix, inače producent albuma. Zatim slijede ”Lady” i ”Oh to Love You”, nakon čega prvu stranu zatvara obrada ”Superstition” od Stevie Wonder-a. Postoji jedna zanimljivost vezana za ovu pjesmu koju možda neki ne znaju. Stevie Wonder se oduvijek divio radu Jeff Beck-a, tako da ga je jednom prilikom pozvao da gostuje na njegovom albumu ”Talking Box”.

Jeff je pristao na to, uz dogovor da Stevie snimi jednu pjesmu za njega. Upravo je tada, njihovim zajedničkim radom, snimljena demo verzija ”Superstition”. Iako je ta pjesma bila namjenjena za BBA, problem je nastao kada je tu pjesmu čuo Berry Gordy, jedan od najvažnijih ljudi u izdavačkoj kući Motown Records. Uvjeren da će pjesma postati veliki hit (što kasnije i jeste) i da će značajno povećati prodaju novog albuma, Gordy je nagovorio Stevie-a da izda ”Superstition” pod svojim imenom. Grupa BBA je ostala bez velikog hita i jedino im je ostalo da je obrade na svoj način. Napravili su mnogo energičniju i bržu verziju, ali ona nažalost nikada nije dostigla popularnost kao prvobitno izdanje. Ko zna kakva bi sudbina i rast popularnosti benda bio u suprotnom.

Drugu stranu albuma ponovo otvara numera koju potpisuje Nix, pod imenom ”Sweet Sweet Surrender”. Tu se nalaze još sjajne ”Why Should I Care”, ”Lose Myself with You”, ”Livin’ Alone” i ”I’m So Proud”. Instrumentalni aspekt albuma predstavlja sami vrh muzičkog stvaralaštva u tadašnje vrijeme. Tokom promocije novog albuma, grupa je, pored Amerike i Evrope, posjetila i Aziju, gdje je u Japanu snimljen dupli live album ”Live in Japan” koji je izašao u decembru 1973. godine. Smatra se veoma rijetkom pločom, pošto je proizvedena samo u Japanu, u ograničenom tiražu. Tu se, pored pjesama sa prvog albuma, nalazi nekoliko numera Jeff Beck grupe. Sledeće godine su održali koncert ”At Last Rainbow” u Londonu, gdje se mogu pronaći određeni bootleg snimci nastupa sa novim pjesmama koje su trebale biti na sledećem albumu.

Snimanje drugog studijskog albuma počelo je početkom 1973. godine, ali već u maju su se pojavile određene glasine o prekidu, što se na kraju i obestinilo. Nažalost, grupa je prestala sa radom prije završetka druge ploče, tako da nikada nismo uspjeli čuti šta su nam spremali za novo izdanje.

Bili su virtuozni, na svoj način specifični, svaki njihov koncert je bio pun energije, ali uspjeli su opstati samo dvije godine. Koliko god je Jeff bio vanserijski gitarista, nekada je bilo teško raditi sa njim, uvijek je težio perfekcionizmu i nikada nije bio u potpunosti zadovoljan. Uzevši u obzir temperament i ličnosti takva tri velika muzičara i nije za iznenađenje da je bend prestao sa radom. Ali ostaje nam odlični prvi album, koji je možda nepravedno zapostavljen u muzičkim vodama i, ako ga možda niste poslušali, obavezno to učinite.

za P.U.L.S.E Nebojša Vasić

  Bek, Bogert i Apis, Muzika, Nebojša Vasić