Bekim Fehmiu – Blistavo i Strašno

Ulogujte se / Kreirajte profil

Bekim Fehmiu – Blistavo i Strašno

.

Become a Patron!

.

fehmiu

Ne mogu reći da sam ga lično poznavao…bilo bi to prejako tvrđenje. Biće da sam ga znao više iz priča drugih. Svi su bili fascinirani njime. Bio je tvrd čovek, jakih i teško promenljivih uverenja. Jedino takvi, mogu uraditi sa sobom ono što je uradio Rubljov. A to je zaćutati. Odrekao se da drugima i sebi pokaže taj veliki dar glume koji je kod njega došao niotkuda. Od 1987 godine nije progovorio ni reč ….Njegov sin Uliks napisao je sledeće:

“Raspad Jugoslavije, strašan bratoubilački rat, uništenje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, dugogodišnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu, bombardovanje SR Jugoslavije, učinili su da se moj otac još više povuče. Odrekao se reči koje su za glumca najjače i najlepše sredstvo. Odrekao ih se i pretvorio ih u ćutanje – u protest. Hamlet bi rekao ‘Ostalo je ćutanje’“.

Kao i pokojni Abdurahman Šalja bio je Albanac ali i Jugosloven…u onom smislu Kusturičinih likova koji,  mrtvi, odlaze  nekuda na plutajućem ostrvu.

bekim-fehmiu--6-

Imao je šansu za internacionalnu karijeru. Izbor za ulogu u filmu „Avanturisti“ po romanu Harolda Robinsa nije bio uspešan….kasnije je došla i teška saobraćajna nesreća koja ga je dugo odvojila od filma i pozorišta. Ipak, ostao je upamćen kao glumac iz bivše nam Jugoslavije koji je najviše učinio u inostranstvu. A kod nas su ostale velike i majstorski odigrane uloge u Depsu, Klaksonu, Roju, Specijalnom vaspitanju i nadasve uloga Belog Bore u „Skupljačima perja“. Enver Petrovci, još jedan od odličnih albanskih glumaca, mi je pričao da je nepisano pravilo da glumac jedne nacionalnosti svoje najbolje uloge pruži glumeći lik druge nacionalnosti, dodajući u šali kako niko bolje nije odigrao četnike do njega u „Gluvom barutu“ i Šalje u „Bici na Neretvi“.  A niko kao Bekim Fehmiu nije odigrao Ciganina u kome se skupilo i eksplodiralo sve ono u svima nama, što teži slobodi…običnoj i nedostižnoj ljudskoj slobodi pojedinca…

Svojim shvatanjem ljudske slobode odlučivanja,  gospodin Bekim Fehmiu je odigrao svoju poslednju ulogu. Blistavo i strašno.

za P.U.L.S.E:   Boban Savković

Blistavo i strašno: Bekim Fehmiu i Branka Petrić

Beograd je u bivšoj Jugoslaviji bio grad koji je privlačio mlade različitih vera i nacija.

Tako su se, krajem pedesetih godina prošlog veka, na odseku za glumu Beogradskog fakulteta dramskih umetnosti obreli Bekim Fehmiu, sin učenog Albanca Ismaila Fehmiua, saborca Bajrama Curija, borca za nezavisnost Albanije koji je došao iz muslimanske porodice iz Prizrena, i Branka Petrić, s očeve strane katolkinja iz Rijeke, a sa majčine od sandžačkih Karamatijevića, Srba među kojima su i istaknuti Solunci i partizani.

Njihova ljubav i brak, koji će trajati pedeset godina, nije bila ljubav na prvi pogled. Godinama pre nego što su se zavoleli, putevi su im se višestruko preplitali. Sretali su se na glumačkoj akademiji, a posebno na časovima plesa, u kojima se Bekim toliko isticao da ga je profesorka Sonja Dojčinović ubeđivala da pređe u baletane rečima: „Verujte, prevazišli biste Nurejeva“. Najviše je plesao sa, „vitkom, dugonogom, tamnosmeđom“ Brankom, kako je opisuje. No, iako im je profesorka govorila kako su divan par, tada su još uvek bili samo kolege. Bekim je na studijama bio ćutljiv, marljiv, nenametljiv, a Branka mu je, kada ju je prvi put pitao da budu par, odgovorila „Suviše si mlad za mene“.

U jednom trenutku izgledalo je da između njih neće biti čak ni drugarstva – Bekim se jednom prilikom potukao sa Brankinim najboljim drugom Batom Stojkovićem, koji mu je opsovao „šiptarsku majku“. Branka ga tada, priseća se Bekim, nije ni pozdravila, pogledavši ga „krvnički“. Bez obzira na ovu čarku, Bata i Bekim postali su veliki prijatelji, a njegovi odnosi sa Brankom su otoplili, posebno tokom Bekimovog vojnog roka, kada mu je Branka često pisala. Opisujući te godine prijateljevanja, Bekim naziva Branku „moj anđeo“ koja se brinula o njemu, a ona njega kao „mog viteza“, džentlmena koji je branio i pratio kući. U poslednjem vojničkom pismu, Branka mu nudi filmsku ulogu i poziva kod njenih u Novi Vinodolski. Tu, na moru, posle večere u domu Petrića, rađa se ljubav između njih dvoje, koju Bekim ovako opisuje u svojim memoarima:

„Noć je topla i puna svitaca. Lahor donosi miris mora. Čuju se cvrčci i udaljeni zvuci harmonike. Zapalili smo cigarete. Čini mi se da sanjam divan san. Pod zvezdanim ljubičastim nebom našlo se dvoje mladih, čije su iskre međusobnih svesno ili nesvesno potiskivanih simpatija počele da varniče još od prvog viđenja… Ta topla noć u avgustu ‘doći će mi glave’.“

Posle prvih godinu dana, njihova veza našla se na prekretnici – ili će se raspasti ili će prerasti u nešto dublje i trajnije. Tog leta, Brankin otac Vinko pita Bekima kakve su mu namere s njegovom ćerkom. „Pitajte Vašu ćerku, kakve su njene namere sa mnom“, odgovorio je Bekim, koji je smatrao da Branka tada još nije bila spremna da se smiri. „U par navrata pokušao sam da se raziđemo na lep način. Nije mi pošlo za rukom“, kaže Bekim, koji se zatim tokom gostovanja u Moskvi zbližio sa lepuškastom Ruskinjom Ljudmilom. Zbog ovog otvorenog neverstva je na sebe navukao gnev celog pozorišnog ansambla, pa je u povratku iz Moskve ostavljen da sedi sam u kupeu voza. Neizvesnost i neprijatnost je prekinula sama Branka – prišavši mu i pozdravivši ga sa „Zdravsvujte!“, oprostila mu je avanturu rečima „Mogao si da nađeš i neku manje lepu”. Bekim, ganut, shvata: „To je žena za mene. Odlučio sam. Definitivno“.

Usledile su decenije međusobne sreće, slave i uspeha. Prekretnicu u Bekimovoj karijeri predstavlja njegova maestralna uloga Belog Bore u filmu Aleksandra Petrovića „Skupljači perja“, koji je na Kanskom filmskom festivalu 1967. godine bio nominovan za Zlatnu palmu, a nagrađen Grand prijem žirija i nagradom filmske kritike. Posle svetskog uspeha ovog filma, počinje i Bekimova dugogodišnja uspešna internacionalna karijera. Do kraja osamdesetih, radiće sa prestižnim svetskim rediteljima i producentima poput Dina de Laurentisa, Džona Frankenhajmera, Tinta Brasa… Među mnogobrojnim ulogama koje je ostvario u inostranstvu izdvajaju se glavne role u italijanskoj mini-seriji Odiseja s Irenom Papas, koju smatraju prvim italijanskim blokbasterom, filmu Avanturista s tadašnjim lepoticama Kendis Bergen i Olivijom de Havilend, gde je igrao Daksa, odnosno plejboja Porfirija Rubirosu, Dezerter s Džonom Hjustonom, Dozvola za ubistvo s tada vremešnom, ali i dalje neodoljivom Avom Gardner, Dirkom Bogardom, „bondovcem“ Timotijem Daltonom, Crna nedelja Džona Frankenhajmera, reditelja Francuske veze II, s Martom Keler, Libera, ljubavi moja s Klaudijom Kardinale i mnogi drugi.

Foto: Dušan Milenković/RAS Srbija

Branka ga često posećuje na snimanjima. Venčali su se u Rimu i to dva puta. Najpre je Branka, već trudna, stigla na pripremljenu proslavu zaboravivši rodni list; ipak, venčanje su proslavili i objavili, da bi se ona tek naknadno ponovo vratila u Rim, ovoga puta s potrebnim papirima. Sledi život filmskog para, zajednička putovanja po svetu, od Engleske do Kolumbije, šetnja po crvenom tepihu u Njujorku, rođenje sina Uliksa 1968. godine, a zatim i Hedona nekoliko godina kasnije. Pored sve slave, uspeha i avantura sa najpoznatijim ženama toga doba – Brižit Bardo, Širli Meklejn i Avom Gardner, najtoplije stranice Bekimovih uspomena govore o zajedničkim porodičnim letovanjima na Jadranskom moru, u domu Petrića u Novom Vinodolskom, čistoj nepomućenoj sreći i spokoju dok gleda Branku, „Amazonku, moju Ester Vilijams“, kako kaže, dok pliva sa sinovima Uliksom i Hedonom.

Bekim Fehmiu nikada nije krio svoje poreklo ni svoja ubeđenja. Nekoliko puta su ga zapadni producenti ubeđivali da promeni ime u neko zvučnije, koje će mu omogućiti bolju karijeru. Nije hteo ni da čuje za to, kao što nije želeo ni da se preseli u Kaliforniju radi boljih filmskih kontakata i veza. U svojim memoarima, otvoreno pokazuje prezir prema nacionalizmu i gorčinu zbog raspada Jugoslavije koju je doživljavao kao svoju zemlju, kao i poštovanje prema Titu, i ne krije kako je plakao na vest o njegovoj smrti i davao počasnu stražu nad njegovim odrom.

Krajem osamdesetih, Bekim se sve više povlači iz javnog života. Sve jača antialbanska propaganda, zatim raspad zemlje i građanski rat, navode ga da se zatvori u četiri zida i retko pojavljuje u javnosti. Poslednja uloga u Italiji bila mu je 1987. godine u filmu Dete po imenu Isus (Un bambino di nome Gesù) u režiji Franka Rosija, a poslednji film Džingis Kan (Gengis Khan) 1992. godine u režiji Kena Anakina, u kome je igrao i Čarlton Heston. Scenarista i producent Frančesko Skardamaglja rekao je: „Bekim Fehmiu je jedini internacionalni glumac iz istočnih komunističkih zemalja koji je snimao na Zapadu, gotovo dvadeset godina, probijajući gvozdenu zavesu, sve do pojave Gorbačova i pada Berlinskog zida”. Sin Uliks ističe sledeće: „Nakon Aleksandera Mojsiua, glumca iz prve polovine XX veka, moj je otac prvi internacionalni glumac Albanac”.

Svoj život Bekim je okončao onako kako ga je i živeo, filmski. Čehov ima onu poznatu misao da zakoni književnosti nalažu da ako na početku puška visi na zidu, na kraju mora da opali. U prvom delu svojih memoara, Bekim u više navrata pominje pištolj koji je njegovom ocu poklonio kosovski komunistički funkcioner Spasoje Đaković. U drugoj knjizi, on isto tako često opisuje pištolj koji mu je poklonio Dino de Laurentis. Upravo će iz pištolja Bekim izvršiti samoubistvo u svom beogradskom stanu 2010. godine. Branka Petrić je u jednom intervjuu rekla kako je i tada mislio o pozorištu: „Da sam mu sat vremena ranije rekla da to veče imam predstavu, sigurna sam da bi naum odgodio za neki drugi dan, jer je znao da bi u tom slučaju predstava morala biti pomerena”. Na njegovu odluku presudno je uticao moždani udar koji ga je delimično onesposobio. Tu fizičku nemoć on nije mogao da podnese; kako je jednom rekao njegov sin Hedon, on je „živeo i umro kao samuraj, ponosno, hrabro i časno, sa voljom i željom da ode kad bude nespreman za ovaj život”.

Po želji pokojnika, supruga i deca su posuli njegov pepeo po Bistrici, zagazivši zajedno u njenu hladnu vodu. Tako je, niz brzake ove prizrenske reke uz koju je odrastao, otišao Bekim Fehmiu, Prizrenac i Beograđanin, Albanac i Jugosloven, a pre svega veliki glumac.

Piše: Agron Bajrami

Tekst je objavljen u okviru publikacije Evropskog pokreta u Srbiji „Kada su se voleli Srbi i Albanci“ 

Danas

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



0 0 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
7 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Anamnesis
10 years ago

Bekim Fehmiu je bio izvrstan glumac.

Karizmatičan, talentiran, neodoljiv – Ex Yu Belmondo.

Beli Bora leti u nebo… sloboda, sudbina.

Skaramush
10 years ago

Kod jakih ljudi, talentovanih i posvećenih – ćutanje je veoma rjecito.

Moj san o “Odiseju”, od kada sam ga kao deran citao, Bekim je docarao u sjajnoj seriji.

Bjese prava balkanski Brando – sa sjajnim talentom, iz kog je izbijala lakoca konformizma – i strasnim dramskim nabojem u pokretu i gestu.

Bekim Fehmiu je jedan od vaznih simbola moje mladosti. Mog shvatanja umjetnika, filma…

Ako je otplovio na onom otkinutom dijelu jugoslovenskog ostrva iz Kusturicinog i Kovacevicevog remek-djela “Andergraund” – miran put majstore!

Itaka na vidiku!

Moca
10 years ago

ode nastavnik žarko. možda je tako i bolje.

Anamnesis
10 years ago

Antički heroj Bekim Fehmiu

Kažu da nema najvećih glumaca i glumica. Kažu da je pravedno reći da ima velikih i posebnih i jednakih u svojim veličinama. Pa ću i ja, ovoga puta, u namjeri da podržim to bratstvo naših velikana koji su nas prerano napustili, napisati: Otišao je jedan od najvećih umjetnika kojeg smo imali – Bekim Fehmiu. Legenda. Mit. Uzor.

Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio. A učinio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi – mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu. Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao “u liniji što siječe”. Ratnik, pjesnik, mudrac, samuraj – takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.

Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost. Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda. Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov “posljednji dah” dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju. Trenuci za vječnost. Takav će u našoj svijesti svijetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma.

No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima. Tako je nekako i s Bekimom. U teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i osiromašila nas, i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda. Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio. Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta “izdajnička profesija” izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.

Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio. Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio. Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao. Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti. Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze…

Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio: od svoje žene Branke, od svojih sinova Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine. Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao. Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?

Rade Šerbedžija

Skaramush
10 years ago

Ponosni ljudi žive kao vukovi.

I umiru sami.

Pročitah maloprije da je Bekimov zemni prah završio u Prizrenu…

Što reče pjesma: “Ja sam Božjom rukom vođen da umirem gdje sam rođen..”

Odisej je definitivno ponovo našao svoju Itaku.

Snežana Moračić
Snežana Moračić
10 years ago

ja ne znam koliko su nase zene, tada, mislim na Jugoslaviju, uopste bile svesne animalne, harizmaticne muzevnoisti Bekima Fehmiju, jugoslovenski Bert Rejnolds, mesavina sa Stiv Mekvinom, najverovatnije poslednji jugoslovenski muzjak svih vremena.
Cak mu je i naglasak bio seksepilan.

Pozdrav samuraju!

Angela Prete
Angela Prete
2 years ago

Non finirò mai di fare commenti su Bekim Fehmiu, fino a quando ne avrò sempre l’occasione.Bravissimo attore e da quello che ho letto:bravo marito e bravo papà.Dopotutto cosa possono trasmettere i suoi occhi se non la verità su ciò che ho scritto. Ciao Bekim con tanto affetto per
tutte le cose belle che hai fatto.