Čovek iz podzemlja Fjodora Dostojevskog

Čovek iz podzemlja Fjodora Dostojevskog

Celokupno delo ovog velikog pisca ide putem psihologije mnogo pre pojave ove nauke. Sva dela je posvetio proučavanju ljudske duše, patnje, borbe sa samim sobom, sa mračnim delovima u sebi i van sebe. Kako je i sam mnogo propatio u životu, na svakom mogućem planu, svoje likove je kreirao baš po tom kalupu. Čovek je samo čovek, šopenhauerovski mračan, nesrećan. Likovi koje je kreirao u svojim delima, mahom su šizofrena stvorenja koja borbu sa sobom neretko izgube. Hrišćanski motiv se provlači u njegovim delima, pa muka kroz koju njegovi junaci prolaze može dovesti do konačnog mira i oproštaja. Međutim, u delima Dostojevskog, to spasenje sa neba ne pruža uvek utehu. Čak više ostavlja gorak ukus u ustima.

„Zapisi iz podzemlja“ je jedan od prvih romana koje je napisao po povratku iz izgnanstva. Dostojevski u ovom delu prikazuje jednog čoveka, predstavnika svog vremena, kako i sam pisac kaže: „To je jedan od predstavnika pokolenja koje još živi“. Koncipirano je kao memoari čoveka iz podzemlja njegove duše. A takav jedan čovek koji se javlja iz podzemlja, definitivno je produkt društva. Bolesno društvo, sa mnogim anomalijama, stvara idealne uslove za razvoj takvog čoveka. A kakav je to čovek? To je čovek koji je bolestan, psihički, fizički. To je čovek koji je protraćio svoj život, koji nikada nije mogao postati nešto. On je produkt jednog nesrećnog, nemoralnog doba. Nije mogao biti ni zao ni dobar. On nije mogao postati ništa. Pa čak ni insekt. On je jedno beskorisno stvorenje koje u ovom svetu vegetira. Nema nijednu osobinu koja bi ga na bilo koji način okarakterisala. On je bezbojan, bezličan, on se ruga svemu što je „lepo i uzvišeno“. On čini gadosti, zbog kojih se u početku jedio, ali na kraju, od silnog jeda, gadost mu je pružala ogromnu nasladu. U njemu ne postoji nijedno osećanje koje će da izgura do kraja. Jer on u tome ne vidi nikakav smisao. Borio se on protiv žabokrečine u kojoj se zaglibio, protiv takvog stanja svesti, borio se u svojoj malenoj duši, trudio se da pobedi taj osećaj beskorisnosti. Jer on ovde nije vodio borbu samo protiv sebe. Na početku je vodio borbu protiv okoline, protiv klime koja je vladala u društvu oko njega. Na kraju je okolina pobedila, i on je samo utonuo u kolotečinu, prihvatio obrasce ponašanja i predao se moru beskorisnih duša. Beskorisnih sami sebi.

„Kao da je to bilo moje normalno stanje, a ne bolest ili nedostatak, tako da sam, naposletku, izgubio volјu da se borim protiv toga. Svršilo se time što sam počeo da verujem (a možda sam zaista i poverovao) da to i jeste moje normalno stanje. A koliko sam u početku muka prepatio u toj borbi! Nisam verovao da se to i drugima dešava, i zato sam to celog života skrivao u sebi kao tajnu.”

Takav nesnađen čovek, koji živi onako kako mu je nametnuto, sigurno je bolestan. Pa kakav bi drugačije mogao da bude? Bolesno društvo, štiti samo sebe. Osvešćeni se odbaciju kao gamad, nepoželjni. A onda se i oni sami pretvore u tu istu gamad da ne bi bili odbačeni od većine. Ko je čovek bez društva? Kao društveno biće, mora da se uklopi u određen nametnuti sistem vrednosti. A kada njegova priroda nalaže drugačije, on postaje bolestan, prvo psihički, pa i fizički. Onda mu više nema spasa. Onda beži u svoje podzemlje, u kome se u početku gadi sam sebe, da bi na kraju prihvatio svoje stanje i uživao u njemu. Mazohistički, bolesno ide do krajnjih granica gadosti. Proširuje polje svoje nepristojnosti i nemoralnosti. A na kraju, kada mu i sam život postane mrzak, on priželjkuje svoju smrt jer je, u principu, ljudski život za njega bezvredan. Jedan čovek, predstavnik svog vremena, oslikava generacije, prošle i buduće. U ovom delu čovek je ogoljen do kosti, do srži svog bića. A srž svakog čoveka jeste njegova duša. Onaj dvadeset jedan gram, koliko teži. Tako malo čini toliko mnogo. Kada čovek izgubi svoju dušu, šta od njega ostane? Ostaje podzemlje, mrak.  A Dostojevski nam je, u nasleđe, ostavio zapise jednog takvpg čoveka. Putovanje kroz mračne predele jedne duše. Apsolutno neverovatno iskustvo.

Kakav je to sjajan pisac! Retki su takvi majstori manipulacije i poznavaoci ljudske psihe koji uspeju da uvuku čitaoce u svaki deo svoje priče. Bolest uma i duše su njegova specijalnost, a to je ono što čini atmosferu u njegovim delima. Toliko je jaka ta psihička napetost, skoro je opipljiva i bezmalo se prenosi na čitaoce. Kada čitate Dostojevskog, vi ste bolesni, i to je jedino sigurno. Svesni toga bili ili ne.

Žilijen

Izvor: DŽabaletan

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Ђорђевић
Ђорђевић
5 years ago

Ех тај проклети и генијални манипулатор!!!

Milos
Milos
5 years ago

Fjodor, neverovatan lik. Kakva dela je covek stvorio to je neverovatno. Kakav um. Gledam sebe i gledam njega, ja citam neke strategije na Casino Guru sajtu, razmisljam o glupostima, umesto da se edukujem jos uz ovog maga!