Dekartova filozofija kao sistem mišljenja

 Dekartova filozofija postavljena kao koordinatni sistem mišljenja

 

UvodDekartov život, delo i osnovni pravac mišljenja

 

Rene Dekart (René Descartes, Renati Des-Cartes Renatus Cartesius) bio je francuski mislilac koji se ostvario na polju nauke pre svega kao filozof i matematičar, ali i u drugim oblastima. Rođen je u La Eju (danas La Haye Descartes) u provinciji Turein (Touraine) u Francuskoj, 31. marta 1596. godine, a umro u Stokholmu (Švedska) 11. februara 1650. godine. Sa samo godinu dana ostao je bez majke, a o njemu, njegovoj sestri i bratu se brinula baka, jer otac koji je bio advokat, sudija i član bretanjskog parlamenta nije imao mnogo vremena za porodicu. Rano ga je upisao u jezuitsku školu u La Flešu (La Fleche) u kojoj je stekao humanističko i religiozno obrazovanje i od početka školovanja izražavao sklonost ka razmišljanju, usamljenosti, ali i oholosti francuskog plemića i time pokazao protivrečnosti svoje umne i ljudske prirode. Nakon završetka ove škole, odlazi u Pariz gde se prepušta hedonizmu, a zatim studira različite nauke od kojih ga matematika najviše privlači. Posle toga odlazi u Holandiju i postaje neplaćeni oficir da bi upoznao što više ljudi i video što više od sveta misleći da će mu ova saznanja pomoći da pronađe ono što još nije otkrio u sebi. Nakon putovanja po Holandiji, Češkoj, Mađarskoj, Nemačkoj, Švajcarskoj i Italiji, vraća se u Pariz gde počinje da stvara svoja naučna i filozofska dela. Napušta Pariz i vraća se u Holandiju, da bi 1649. godine prihvatio poziv švedske kraljice Kristine i otišao u Stokholm kako bi je podučavao nauci i filozofiji. Ipak, kako mu hladna klima nije odgovarala umro je u pedeset četvrtoj godini.1

Rene Descartes

Dekartovo prvo poznato delo jeste Sažet pregled muzike (lat. Musicae Compendium) iz 1618. godine, a naredno, koje je pisano od 1619., objavljeno je 1628. pod nazivom: Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine (De regulis utilibus et claris ad ingenii directionem in veritatis inquisione). Zatim u perodu od 1630. do 1633. Dekart objavljuje dela Svet (Le Monde), Čovek (L’ Homme) i Istraživanje istine putem prirodne svetlosti (La recherche de la vérité par la lumière naturelle).

Svoje najznačajnije filozofsko-metodološko delo „Kartezije“ objavljuje 1637. godine na francuskom, kako bi ga razumeli ne samo učeni koji su se koristili latinskim jezikom, nego svi sa zdravim razumom. Reč je naravno o delu Reč (rasprava) o metodi dobrog vođenja svog razuma i istraživanja istine u naukama uz Dioptriju, Meteorologiju i Geometriju koji su testovi (eseji) ove metode (Le Discours de la méthode pour bien conduire sa raison et chercher la vérité dans les sciences plus la Dioptrique, les Météores et la Géométrie, qui sont des essais de cette méthode).2 Ovo delo će biti jedno od ključnih kada je naš rad u pitanju. Iste godine Dekart objavljuje takođe zasebnu, „veliku“ Geometriju (La Géométrie), u kojoj iznosi svoje centralne stavove vezane za matematiku, odnosno prvenstveno za analitičku geometriju koju je on zasnovao. Zatim 1641. konačno izlaze Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia), takođe poznate i kao Metafizičke meditacije (Les Méditations métaphysiques), a 1644. Dekart objavljuje Osnove filozofije (Principia philosophiae). Dela koja je objavio do kraja života su još i Komentari programa (Notae in programma) 1647., naredne 1648. Opisi ljudskog tela (La description du corps humain), a njegovo poslednje delo su Strasti duše (Les passions de l‘âme), objavljene 1649., koje je posvetio kraljici Kristini. Uz ova dela postoje još mnoga druga među kojima su veoma značajna ona koja su nastajala u praksi korespodencije.3

R. Descartes – Principa philosophiae – 1644.

Dekart se smatra utemeljivačem, tj. „ocem“ modernog mišljenja, a filozofski pravac kojem on uz Baruha de Spinozu i Gotfrida Vilhelma Lajbnica, kao najznačajnije predstavnike, svakako pripada jeste racionalizam, koji se u doba kulturno-umetničkog perioda baroka javlja na teritoriji kontinentalne Evrope, nasuprot empirizmu koji je u mnogome zastupljen na britanskom ostrvu. Grubo rečeno, predstavnici ovog misaonog pravca smatraju da je razum, nezavisno od spoljašnjeg sveta i čulnih utiska, glavni izvor, kriterijum i garant znanja i da u njemu postoje večne istine, odnosno urođene ideje koje prethode svakom iskustvu, odnosno da stvarnost ima logičku strukturu koju razum može da iščita, odnosno da neposredno shvati.4

Teza ovog rada se finalizuje u okviru creda koji predstavlja izvesnu vezu u našem misaonom radu sa seminarskim radom o Hristu iz srednjevekovne filozofije, a osim toga će okviru rada biti korišćena i originalna terminologija, kao što je to urađeno u prethodnom radu putem pojma logos, ovde ćemo nastojati da to izvedemo putem pojma cogito. Naš interes je u tome da pokažemo kako je Dekartova ideja koordinatnog sistema bila ključna i za njegovu filozofiju uopšte, a ne samo naučni rad i kako se mnogobrojni odnosi ključnih pojmova Dekartove filozofije mogu shvatiti kao u sebi koordinirajući. Kako bismo došli do ovoga, svakako je potrebno „prevaliti“, odnosno izložiti veliki deo Dekartovog misaonog puta u kojem se njegova metodologija ispostavlja kao ključni faktor za razotkrivanje svih onih odnosa u njegovoj filozofiji koji se na kraju mogu ispostaviti kao koordinirajući. Stoga ćemo putem analize i dijaloga sa primarnom i sekundarnom literaturom, koja nam je na akademskom nivou dostupna otpočeti ovo istraživanje za koje smo naveli dokle treba da nas odvede.

R. Descartes – Discourse on the Method – 1637.

Dekartov (medodološko)-predmeditativni put

U ovom radu je prvenstveno neophodno prikazati Dekartov metodološko – misaoni put i objasniti rezultate i posledice do kojih je došao takvim načinom mišljenja. Dekart u svojoj filozofiji, slično Frensisu Bekonu, posebnu pažnju posvećuje problemu metoda u naukama. Ovaj problem, odnosno uopšte pitanje o tome kako treba misliti i svest o činjenici da sa mišljenjem nešto treba „raditi“, da ono ne može da bude u izvesnom smislu samostalno, nego da se njime mora na neki način upravljati, jeste jedna od bitnih odlika modernog mišljenja uopšte, koja se formira već u renesansi kao otpor sholastičkim doktrinama.

Gorepomenute filozofe zanima kojim se to misaonim koracima sprovodi ovaj proces, odnosno oni traže uputstva za upotrebu našeg saznajnog aparata kako bi on davao najbolje moguće rezultate. Iako imaju slične motive za metodsko postupanje, evidentne su i razlike u toku i rezultatima njihovog mišljenja. Bekon na osnovu usmeravanja razuma ka pojedinačnostima dolazi do nove induktivne metode, dok Dekart smatra da se razumom ne može valjano upravljati dok se ne ispita kako on uopšte funkcioniše.5

Kao što je već nagovešteno, kod oba ova filozofa, ali i pre njih prisutna ideja izgradnje nauke, čija je osnovna nit vodilja u tome da ne može jedan čovek sve da zahvati, a znanje je nešto što se tiče svih nas. Kod Bekona se znanje tiče svih, jer koristi našoj zajedničkoj dobrobiti, blagostanju i praktičkim svrhama, dok Dekart proširuje smisao i zadatak ove ideje. On počinje svojuRaspravu o metodi stavom: „Zdrav razum je nešto što je na svetu najbolje podeljeno, jer svak misli da ga ima sasvim dovoljno; tako da čak i oni koje u svemu drugom je vrlo teško zadovoljiti, nemaju običaj da ga žele imati više nego što ga imaju.“6 Jasno je da se ovaj stav tiče svakog čoveka, a to znači da svi mi imamo prirođenu sposobnost zdravorazumskog mišljenja. Razlika je u upotrebi toga što je nama urođeno. Iz te upotrebe, u zavisnosti od toga kako se mi koristimo svojim razumom, zavise i rezultati našeg istraživanja, odnosno način na koji će izgledati naše nauke.

Dekart zapravo želi da nam suptilno stavi do znanja da ako je razum jednako raspodeljen svima, onda svi mi na neki način imamo obavezu da se njime rukovodimo. Ako takav razum dovodi do toga da imamo neka saznanja, onda bi svi trebalo da radimo na nekom zajedničkomprojektu”, koji će da ispostavi nešto što je valjano, odnosno da obezbedi da se efikasnije, bolje i brže dolazi do konkretnih saznanja.

Ovakvom argumentacijom postaje nam jasnije da je kod Dekarta prisutna ideja sistema, jer znanje mora biti sistematično u svakom smislu te reči. On pokušava da otkrije kako treba razumom da upravljamo i shodno tome izlaže metodu koju, ako svi pratimo i primenjujemo je na različite situacije, dobijamo valjano znanje. Iako Dekart na početku Rasprave o metodi kaže da nema nameru da izlaže metodu koju treba svako da prihvati, očigledno je da je ovaj uput izrečen više iz naučne pristojnosti, jer kasnije se ipak ispostavlja da svi treba da primenjuju ista metodska pravila, odnosno isti zakon.7 Legitimitet primene ovog zakona je u tome što je taj zakon, tj. metoda koju Dekart predlaže, nešto što proizilazi iz načina na koji funkcioniše sam razum, imanentna je razumu. Način na koji razum ispravno funkcioniše nije nešto što smo mi osmislili i nametnuli razumu. Iako nam je razum svima jednako raspodeljen, nismo svi zakonodavci, ali zato što svi možemo da se pridržavamo zadate metode i da njome dobijamo valjane rezultate. Svi možemo da budemo zakonodavci, jer imamo taj isti razum i, pošto ga imamo, možemo da saznamo način na koji on funkcioniše.

Pitamo se sada kakva je to metoda na delu? Kada smo još u nižim razredima osnovne škole rešavali zadatke iz matematike učiteljica nam je naglasila da prvo dobro pročitamo zadatak, a onda da krenemo na rešavanje zadatka njegovim raščlanjivanjem na najjednostavnije delove. Zatim treba da postepeno od najprostijih delova dođemo do sve kompleksnije strukture i samog rešenja zadatka i na kraju izvršimo proveru da li smo sve dobro uradili. Ne verujemo da je učiteljica čitala Dekarta, ali svakako je očigledno da je ovaj metododološki postupak koji je on ustanovio još 1637. i danas primenjiv čak i na neke jednostavne probleme.

Umesto velikog broja pravila iz kojih je sastavljena tradicionalna logika, iz gorepomenutog primera jasno je da nam Dekart nudi svega nekoliko, a sada ćemo pokazati da ih je tačno četiri. Prvo njegovo metodološko pravilo jeste da se prema svim stvarima zadržava sumnja i da se ništa ne usvaja kao istinito saznanje, jer se ni o jednoj stvari ne sudi ako ona nije jasno i razgovetno (clare et distincte) postavljena pred našim razumom. Jasno i razgovetno su kriterijumi na osnovu kojih ćemo mi uopšte znati da je neko konkretno saznanje valjano, tj. validno i tačno. Pojam razgovetnost Dekart koristi u kontekstu distinkcije – razlaganja, analize. Ipak, da bi nešto bilo razgovetno, ono mora biti predočeno u svojoj strukturi na jasan način – svaki deo pojedinačno mora biti sagledan u svojoj suštini, odnosno pojmu svoga predmeta, odnosno jasna spoznaja je ona koja je živa i otvorena kao da je pred našim okom koje promatra i ono što dosta snažno i otvoreno na njega deluje.8 Razgovetnost se odnosi na to što radimo analizom, ali to ne znači da se pojam razgovetnosti izvlači iz postupka analize, već naprotiv da je razgovetnost temelj na kojem počiva analiza. Upravo je analiza uvrežen naziv za drugo pravilo Dekartove metode, dok je treće shodno tome sinteza, a četvrto i poslednje, već pomenuta provera.9

Važno je naglasiti odnos jasnosti i razgovetnosti, za koji Dekart koristi primere bola i detinjstva, odnosno da kada nas nešto boli to osećanje je vrlo jasno, kao i da smo neke istine iz detinjstva vrlo jasno primili, jer je duh bio uronjen u telo, međutim u oba primera ove spoznaje u sebi ni u čemu nisu razgovetne, pa je ovime jasno da neka spoznaja može biti jasna, a da ne bude razgovetna, ali nikako ne može biti razgovetna a da ne bude jasna.10 Osim ovih kriterijuma, ono što Dekart fundamentalno novo donosi ovom metodom jeste zahev da se ona primenjuje na sve predmete saznanja, odnosno na izvestan način bude univerzalna.

Nameće nam se sada pitanje zbog čega bi Dekart koristio ovu perspektivu upotrebe jednog, kao što smo videli, svojevrsno matematičkog načina rešavanja stvari (koji ima jedino odstupanje u okviru prvog pravila “sumnje”, kao univerzalnu metodu) kao ono što je imanentno razumu u načinu njegovog funkcionisanja? Svakako da je matematika izvesna, jer daje najpouzdanije rezultate u odnosu na sve druge nauke. Sve ostale nauke su empirijske, dok je matematika apriorna. One imaju problem slaganja misli sa spoljašnjim svetom, a samo se matematika tiče onoga do čega dolazimo isključivo razumom i na taj način je isključivo razumska nauka. U tom smislu, baveći se matematikom, mi možemo bolje da razumemo način na koji funkcioniše naš razum. Kada ustanovimo po kojim principima naš razum funkcioniše i, još važnije, po kojim principima dobro funkcioniše, onda taj postupak prenosimo na bilo koji drugi sadržaj. Međutim da li ovaj odgovor zadovoljava?

Da, ali ne u potpunosti, jer je i logika takođe čisto razumska disciplina, koju Dekart ipak odbija da upotrebljava, ali i kada je matematika u pitanju nam još pre izlaganja pravila same metode u Raspravi, u okviru dela Regulae u četvrtom pravilu kaže da je „disciplini koju on zahteva” matematika odeća, a ne njen sastavni deo i da ona treba da sadrži prve rudimente ljudskog uma i tako proširi svoju delatnost na pronalaženje istina u svim predmeta.11

Basilius Vlentinus – Materia Prima

Ovde dolazimo do ideje o mathesis universalis, a sam taj pojam odnosi se na univerzalno učenje (znanje) univerzalnu nauku (disciplinu). Njena univerzalnost počiva na metodi, a metoda se legitimiše istraživanjem pravilne upotrebe razuma, odnosno time da se iz samog razuma iščita njegov “softver”, tj. njegova unutrašnja struktura. Dakle, iako je svest o potrebi da se matematika filozofski promisli postojala i mnogo pre Dekarta, ono što ovaj mislilac donosi kao novo jeste to što na filozofski način otvara mogućnost mišljenja matematičke metode i njene primene izvan same matematike.12

Na citiranom mestu Kartezije ne pravi samo etimološku referencu na izvorno značenje reči „matematika“ kao „disciplina“, tj. znanje (grč. mathesis/mathema), već nas ujedno upućuje i na određenje matematike kao nauke koja se bavi odnosima i merama između brojeva i figura, a shodno tome, univerzalna nauka bi se bavila redom i merom bez obzira na specifičnost sadržaja predmeta koji se proučava. Ta jedinstveno-jednostavna nauka je izvor svih drugih nauka i time je superioriornija od njih, jer sadržeći prve rudimente ljudskog uma, koji su prvi zameci istine koje je priroda položila u ljudski duh, “ova disciplina” nosi u sebi sve ono zbog čega su druge nauke nazvane delovima matematike.13 Ovakav način primene univerzalne metode je omogućen otkrićem analitičke geometrije, što je Dekart sproveo algebrizacijom geometrije i geometrizacijom algebre, odnosno time što ona nije ni jedno ni drugo, već njihov temelj i izvor. Univerzalna matematika takođe podrazumeva ne samo mogućnost saznanja odnosa stvari, već i to da saznajemo i iz odnosa stvari, onkvih kakvi su nam dati u iskustvu, dakle onih najobičnijih jednostavnih i svakodnevnih. Na taj način se upoređivanjem na osnovu zajedničke prirode predmeta saznavanja dolazi do pojma veličine, a ona koja se najlakše i najrazgovetnije spoznaje od svih veličina jeste veličina protežnosti. Ona se najjasnije i najrazgovetnije saznaje, jer se na spoljašnjim predmetima spoznaju njihova kvantitativna određenja. Dakle, putem matematičkih, tj. geometrijskih odnosa, očišćenih od svih čulnih kvaliteta ti isti predmeti postaju geometrijske tačke u prostoru. Tako prostor lišavanjem svih kvalitativnih određenja postaje nešto po sebi postojeće, što ne zavisi od mišljenja, odnosno “materija” protežna supstancija – res extensa.

Ovakvim putem univerzalna matematika dolazi u dodir sa fizikom, a kasnije i ostalim naukama, ali prevashodno pokazuje da Dekartova fizika u sebi sadrži ideal matematičnosti.14 Ovakvo saznanje svakako se događa po principu nužnosti i Dekart ga naziva dedukcijom.15 On navodi da je ono što odlikuje dedukciju to da nam je za nju neophodno pamćenje, jer se ovakva spoznaja ne odigrava u trenutku, već ona zahteva spore, pouzdane i promišljene korake i zato je razumu problematično da se njome služi kao metodom. Njeno izvođenje vrši se uvek iz nečeg drugog, prethodno već spoznatog, ili iz intuicije.16

Dakle, osim upoređivanja predmeta i postupnih koraka izvođenja, Dekart nam nudi alternativu time da se ljudsko znanje može dobiti i iz intuicije. Iako nije kontrolisana, jer nema postepene korake u spoznaji, koje Dekart u Regulae smatra za bitan faktor u osmišljavanju metode, intuicija se svakako može smatrati pouzdanom. U intuitivnom saznanju ne postoji mogućnost greške, jer je topos (mesto) njenog rođenja svetlost uma (lumen naturale), a ne može se ni pogrešno izvesti iz razloga što ona nije saznanje koje mi stičemo u kontinuitetu, već u jednom trenutku kada momentalno, jasno i čisto obuhvatamo čitav idejni sadržaj neke stvari. Mada je pitanje da li ćemo kao što je slučaj i sa očnim vidom, koji nije predmet intuicije, ali jeste Dekartov primer iz Regulae za nju, biti u stanju da tako taj sadržaj stvari vidimo potpuno razgovetno, kao što smo već naveli u njegovim primerima bola i detinjstva.17

Ipak, pojam jednostavnosti, koji nema ontološku nego epistemološku funkciju – što Dekart iznosi već u 6. pravilu Regulae18, upravo jeste karakteristika koja intuiciju stavlja iznad dedukcije, i osigurava da se odnos između jednostavnog i složenog nikada ne uspostavlja proizvoljno. Naprotiv, iziskuje se uporište u jednostavnom, posredstvom kojeg mišljenje strpljivim i sigurnim koracima napreduje ka složenom.19

Sada se postavlja pitanje na koji način je Dekart uspeo da približi jednu drugoj intuiciju i dedukciju, odnosno da prvu disciplinuje (i u smislu discipline kao odgovornog odnosa prema nečemu i u smislu približavanja intuicije „disciplinama“ kao naukama), a drugoj prilagodi pitanja mogućnosti naučnosti, pomenutih nauka kao što je npr. pitanje: „kako je moguća fzika ili mehanika?“, kao i probleme onog ontološkog (metafizičkog)? Odgovor je jasan. Na način meditacije.

R. Descartes – Discourse on the Method – 1637.

Dekartov (metodološko)-meditativni put i njegove posledice

Meditaciju, koju Dekart svakako preuzima kao postupak još iz svog jezuitskog obrazovanja20, ne treba da razumemo kao neki religiozni ili okultistički postupak, nego kao prvi korak u koordinaciji kako onog intuitivnog i deduktivnog iz njegovih ranijih razmatranja, tako i onog ontološkog i epistemološkog. Ono što se u Meditacijama o prvoj filozofiji traži jeste fundamentum inconcussum, čvrst nepromenljivi temelj onog što temelja nema, ali „radi“, funkcioniše i to kao temelj sveg znanja. Da bi prikazao svoje viđenje tog temelja, on kao motiv uzima arhimedovsku tačku21, za koju ćemo reći, a kasnije i pokazati, da je upravo ona mesto početka mišljenja kao presecanja gorepomenutih odnosa načina spoznavanja, filozofskih disciplina, a da li možda i još nečega, to takođe treba pokazati.

Odbacujući tradicionalni aristotelovski kategorijalni način govora o biću u okvirima preuzetog Aristotelovog pojma prve filozofije (prote philosophia)22, kao i ostale načine njegovog govora, izuzev odnosa istinitog i lažnog (alethos – pseudos)23, jasno je da je sav Dekartov kategorijalitet sadržan u onom epistemološkom, koje, kao što je rečeno, svakako mora da koordinira sa onim ontološkim. Ovo se jasno pokazuje kod Kanta u njegovom kategorijalnom sistemu koji je postavljen u formi koordinatnog. Dekartova namera, za razliku od aristotelovske tradicije koja do istine kao rezultata mišljenja dolazi, jeste da od istine pođe ka onom nepoznatom.

Kao što je slučaj sa Raspravom o metodi, tako je i smisao Dekartovih Meditacija da nas ubedi u njegov način mišljenja, takođe postupkom koji svako sam za sebe mora da prođe, ali ovoga puta njegovi su zahtevi mnogo radikalniji. Dekart traži da mi meditiramo sa njim i pratimo njegov misaoni tempo, a ne da budemo samo obični čitaoci. Najčuvenija Dekartova maksima: Cogito ergo sumMislim, dakle, jesam jeste stav koji je bio izrečen već u Raspravi o metodi24, ali u Meditacijama on više nije samo postavka, fundament, nego se izvodi kao rezultat jednog vežbanja u mišljenju. Taj stav je rezultat metodološkog postupka metodske sumnje, koju Dekart najviše radikalizuje argumentom “zlog demona” sa kraja prve meditacije.25 Metodska sumnja koristi se na malo drugačiji način (argumentacijom iz prve meditacije26) nego sumnja kao prvo pravilo iz Rasprave, ali svakako sa istim ciljem i zajedno sa ostalim metodskim koracima “naučne metode” iz ranijih dela, ali ipak u jednom drugačijem i širem smislu u okviru Meditacija koji ćemo pokušati da donekle ekspliciramo.

Kaspar David Fridrih – Brodolom Nade – 1824.

Osnovna posledica, odnosno prvi rezulat u okviru ove “meditativne metode” je da Dekart ne sumnja u rezultate onoga što je u dosadašnjem životnom iskustvu saznao, nego u temelje tog znanja. Naredna bi bila odbacivanje moguće izvesnosti čulnog saznanja, a zatim uvodi argument sna kako bi dodatno radikalizovao celinu iskustvenog saznanja. Ovo iskazuje tako što navodi da se ne mogu zasigurno razlikovati znaci jave i sna, ali da ni te slike iz snova ne mogu drugačije nastati nego po sličnosti prema istinitim stvarima, tako da ni one nisu imaginarne nego da zaista egzistiraju. Sledeći korak je uvođenje gorepomenutog argumenta “metodskog Boga” – “zlog demona” koji nas je u svemu prevario još pri našem stvaranju i da će Dekart zato da sumnja u sve, pa čak i ono što bi označili urođenim istinama, odnosno samim načinima saznavanja razuma, njegovim “softverom” koji se nalazi u okvirima logike i matematike.

Ipak, najvažniji rezultat ovog postupka jeste gorepomenuti stav Cogito ergo sumMislim, dakle, jesam, do kojeg se došlo uplitanjem “naučne metode” u okvire ove “meditativne” koja je ispostavila nemogućnost sumnjanja u sumnju. Time dolazimo do toga da je za Dekarta ono misleće kao egzistencija zbilja ono što je mišljenje kao esencija i da time “JA” (pojedinačno i opšte), prvo kao Cogito sum, a zatim i Ego cogito određuje ono DA JE i time ŠTO JE.27 Na taj način Dekart određuje sebe kao stvar što misli, odnosno kao misleću supstanciju, res cogitans. Da ne bi zapao u solipsizam, takođe ne poriče da mi sebe uvek zatičemo kao spoj duše i tela, koji su modusi dve supstancije res cogitans (misleće) i već pomenute protežne res extensa, ali on ne može da objasni otkud to i kako to, jer su dve supstancije radikalno različite i odvojene, a kao mogućnost njihove komunikacije u ljudskom telu označava pinalnu žlezdu – epifizu (glandula pinealis).28 Osim prvog metodskog koraka sumnje, svakako počevši od druge meditacije pa nadalje su u okviru ovog dela prisutni i ostali koraci analize, sinteze i provere. Za razliku od prvog koraka za koji smo eksplicirali način kako se on izvodi, odnosno njegove momente, za ostala metodska pravila će nam biti relevantnije pitanje zašto on sav taj meditativni put čini?

Faulty Schematics of a Ruined Machine – Godspeed You! Black Emperor!

Umesto one Montenjovske teze da je on sopstvena metafizika i fizika, Dekart, iako takođe ima manir da filozofira iz prvog lica, iskazuje da on studira mišljenje nebili utemeljio novi kriterijum istine i tako na način nauke saznao bivstvovanje, Boga, svet.29 Osim ovih ontoloških pojmova, možemo reći da centralni ontološki pojam bića on razume kao nešto što je osim, kako Hegel kaže, prosta neposrednost, čist odnos kao idenetitet sa sobom30, iz druge perspektive posmatrano i ono „dimenzionalno“ i kao takvo merljivo.31 Ovakav način razumevanja osnovnog ontološkog pojma je svakako u skladu sa novovekovnim zaokretom preimućstva tradicionalno fundamentalne kategorije kvaliteta na kvantitet i upravo je Dekartovo mišljenje osnov za tako postavljenu strukturu razumevanja zbiljnosti. Time postaje jasno da Dekart, za razliku od Montenja, proučavajući mišljenje nastoji da metafizikom utemelji fiziku, što mu je svakako bila ideja i pre meditacija.32

Postalo nam je jasnije da se ona ista metoda koja je izložena u Raspravi sada koristi i u razmatranju i rešavanju ontoloških, tj. metafizičkih pitanja. Time se pokazuje njena primenjivost na svaki domen saznanja, na svaki sadržaj, tj. svaku nauku, te je tako dobijeno saznanje ono koje poseduje garant istinitosti. Međutim, shodno ovoj tvrdnji nameću se dva pitanja: da li je onda metoda i kako primenjiva i na teološka pitanja? I gde se kod Dekarta nalazi taj garant saznanja?

Odgovore na ova pitanja pokušaćemo da dobijemo putem razumevanja višeznačnog pojma COGITO. Namerno označen velikim slovima, ovaj pojam treba da pokaže jednu specifičnu povezanost odnosa božanskog i čovekovog u najopštijem uzevši LOGOSAMIŠLJENJA – SVIH COGITATIONES COGITA. Neki autori ovo nazivaju odnosom malog i velikog COGITA.33 Ipak, treba razjasniti kakav je odnos ontologije i teologije, odnosno mišljenja kao jedinstva svesti koje putem samosvesti proučava ontološka pitanja i teoloških pitanja ideje i mišljenja Boga34, jer po pitanju ovog odnosa neki autori smatraju da Dekarotva ideja Boga nije u svesti, nego da je ona u stvari sama svest.35 Međutim, ako želimo da stvar jasnije postavimo, možemo reći da se problem saznanja, a time i njegovog garanta kod Dekarta nalazi u odnosu Boga i čoveka. Cogita i cogita. Dekart ovaj odnos dokazuje i pokazuje se na više mesta, prevashodno pozivajući se na princip da u posledici mora biti bar onoliko realnosti koliko i u uzroku, i time zaključuje da je nemoguće da konačna supstancija bude uzrok ideje o beskonačnoj.36 Dakle, i Bog je za Dekarta supstancija, ali u drugačijem smislu u odnosu na res cogitans i res extansa. On je ono što je ne samo beskonačno, nego i neograničeno, za razliku od razuma koji postavlja granice, koje su vrednosno pozitivno shvaćene u novom veku.

Mistery of Da Vinci

Ljudski logos, tj. razum (koji kao tradicionalan termin Dekart želi da izbegne, odnosno da mu da novo ruho i nov smisao u obliku cogita, ali mi ga ovde namerno koristimo), razloge prirodnih stvari koje želi da proučava ne može dobiti iz svrhe koju su deus sive natura (bog ili priroda – Dekart dakle pre Spinoze neposredno iznosi ovaj stav) imali pred sobom u stvaranju, već nam u otkrivanju njihovih namera pomaže lumen naturale (prirodna svetlost uma), odnosno intuicija. Ipak, i u tako određen razum treba verovati dok nam bog ne objavi nešto njemu protivno.37

U tom smislu treba da se složimo sa interpretacijom koja smatra da se u Dekartovoj filozofiji ideja Boga pokazuje kao centralna za njegov ideal sistematskog znanja i da se organizacija nauka ne može izvesti bez urastanja metafizičkog korenja u neko božansko tlo.38 Složićemo se takođe i sa interpretacijom da se Bog ispostavlja kao produkt te filozofije jednako kao i bilo koji drugi od njenih pojmova39, kao i onom da Dekartova argumentacija dokazivanja Boga liči na Anselmovu iz Proslogion-a40. Sa druge strane, da li je zaista, ako se pozovemo na gorenavedeni stav iz Principia, opravdana tvrdnja da sholastička i Dekartova filozofija ne dokazuju istog Boga, odnosno da je jedan Bog otkrovenja, a drugi Bog filozofa?41 Smatramo da stvari ne stoje sasvim tako i bliži smo hegelovskom načinu interpretacije ovog problema, u smislu da Bog kao ideja, pa čak i kao Bog otkrovenja jeste isti, ali da se način odnosa i ugao njegovog posmatranja promenio u smislu razvitka ideje Boga kao ideje čoveka, kao duhom ovaploćene moralne slobode, koja kod Dekarta ostaje u protivrečnosti odnosa čovekove i božije volje42, ali se ova ideja Boga kao ljudske slobode jasnije pokazuje već u okvirima transcedentalne filozofije.

U završnom razmatranju ćemo pokušati da objedinimo Dekartove ideje “dimenzionalnosti” i koordinacije sa idejom drveta znanja u kojoj je u okvirima morala svakako prisutno i važno pitanje o volji, a time i slobodi.

Anne Griswold Tyng – Form finds Symmetry in Geometry – 1969.

Filozofija koordinatnog sistema mišljenja

Vratićemo se na Raspravu o metodi i delo Geometrija, koje se nalazi u njegovom sklopu, i izložiti da, iako je Dekartova upotreba koordinata jedna od ključnih stvari za nastanak analitičke geometrije,43 model koordinatnog sistema u ovom delu nije prisutan. Ipak, prisutna je osnovna ideja dovođenja tačaka ispitivane figure u odnos sa tačkama na nekoj referentnoj liniji. Osim ove linije, još važniju funkciju u analitičkoj geometriji ima koordinatni referentni sistem, čija je funkcija da obezbedi neophodno referentno telo (objekat).44 Međutim, u čitavom referentnom sistemu od krucijalnog značaja je samo koordinatni početak, jer početak je ono apsolutno spram čega će sve ostalo biti upoređivano.45 Ovi pojmovi, koji se odnose na Dekartovo shvatanje prostora, mogu nam pomoći i u dubljem razumevanju samog Dekartovog mišljenja i drugih problema koji u sebi ne podrazumevaju prostornost. Naime, iako je ideja Boga u svesti i mi je tumačimo kao našu, Bog i dalje ostaje Bog, a i sama njegova ideja je ipak pridošla spolja od strane njega kao svog “referentnog objekta”46, koji kasnije omogućava i neograničeno-beskonačni, svakako neprostorni “koordinatni referentni sistem mišljenja”, ali i njegov početak, kao i početak i vremenitosti i prostornosti, jer je uzročnik, odnosno tvorac univerzuma47. Na koji način je on to?

Na taj način što su mišljenje i htenje, kao cogitationes ljudskog cogita, kod Boga ujedno, i zato što je on savršen, odnosno nema delova.48 Njegov razum nije uži od njegove volje kao čovekov i zato se on, iako nedeljiv, “duhovno proteže” na sve i sve omogućava, a samim tim i naše saznanje, koje je saznanje njime i kojem je onda on i garant.49

Upravo se time pokazuje kako u dva različita ranga koordiniraju odnosi supstancija gde je Bog u jednom smislu supstancija, a u drugom ostale dve, koje zapravo kao što smo pokazali On omogućava, slično kao što je jasnost preduslov za razgovetnost.

Na taj način se ljudski cogito, koji zajedno sa Cogitom čini celinu koju označavamo terminom COGITO50, u okviru te celine ispostavlja kao medijum Cogita. Tek će se kod Kanta kasnije i mnogo jasnije videti kako je ipak cogito taj koji postavlja granice mogućnosti naše spoznaje i time biva njen jedini garant.

Dakle, granica je veoma važan pojam, jer ćemo reći da kod Dekarta ona zapravo predstavlja one OSNOVNE referentne linije tog koordinatnog sistema mišljenja u kojem se kao prvi koliko-toliko “ravnomeran” i “ravnopravan” dvodimenzionalni koordinatno-misaono-sistematski odnos pojavljuju metoda intuicije i dedukcije koje se seku, odnosno prepliću u spontano-univerzalnomatematskoj-metodološkoj tački ljudskog cogita.

Drugi, analogan prvom jeste onaj odnos između ontološke, tj. metafizičke apcise – “x ose”, koja se temelji presecanjem sa epistemološkom, odnosno gnoseološkom ordinatom – “y osom”, koja se usađuje kao drvo ili utabava kao stub u istoj “onoj” arhimedovskoj tački ljudskog cogita i sa ovom prvonavedenom sjedinjava. Za razliku od Platonove linije, gde postoji paralelizam u odnosu ontološkog i epistemološkog, možemo reći da je kod Dekarta prisutna izvesna “normalnost” u odnosu “osnovnih referentnih linija” bića i mišljenja. Kao što Hegel kaže, ono “dakle” u cogito ergo sum nije “dakle” zaključka, nego samo postavljena sveza bića i mišljenja.51 Ipak, kao što je pokazano, ova normalnost ne funkcioniše bez Cogita sa kojim cogito čini celinu COGITO, i kao što smo već naveli u okviru te celine omogućava cogito, jer je sada “ono teološko” ravnomerno raspoređeno kako u domen ontološkog, tako i u domen epistemološkog. To se pokazuje tako što su u Bogu mišljenje i biće istovetni, odnosno u onome što je negativno, u pojmu, njegova zamišljenost jeste biće.52

Treći ravnomerno-ravnopravni koordinatno-sistematsko-misaoni odnos je moguće samo uslovno postaviti, jer je on trodimenzionalan, ali sve većim razvojem nauke, što u razvitku nauka kao referentnih linija (dimenzija), tako i u razvitku dimenzionalnog poimanja zbiljnosti se danas ispostavlja kao n-dimenzionalan. Ipak, neophodno ga je izložiti, jer je to bila osnovna ideja ovoga rada.

Naime, Dekartovo drvo znanja nam govori da postoji jedan imanentan organski spoj sveg znanja. Postoji unutrašnje jedinstvo, kohezija, i ta kohezija proističe iz korena koji je ontologija, tj. metafizika kojom se iskazuje fundamentalna ideja sistema. Međutim, kako razum postavlja granice onome spoljašnjem, kao što postoji dvanaest crtica kao dvanaest graničnih oblasti svakog jednočasovnog perioda na časovniku, tako je i “drvo” kao model svakako moguće shvatiti kako od spolja, tako i iznutra odelito. Ovo je moguće na taj način što će mu se odrediti spoljašnji delovi, kao granice (korenje, stablo, grane), ali i sagledati kako se to drvo iznutra proteže i koji deo ima koju funkciju, kao npr. šta radi koji zupčanik u satu. I organizam i mehanizam predstavljaju nekakav odnos između delova i celine koji je svrsishodan, gde svaki deo određuje celinu i celina određuje svaki deo. Ipak, razlika je u upotrebi cogita, kao što smo to videli i na primerima dvodimenzionalnih-koordinatno-misaono sistematskih odnosa. Kada se govori o mehanicističkom postmatranju sveta svakako se govori o res extensa i ona je neprimenjiva na misleću supstanciju, jer upravo ljudski razum konstituiše časovnik, pa je tako za njega i odgovoran, dok koliko god pokušavali da drvo poistovetimo sa časovnikom, neke “tajne” organskog jedinstva drveta kao bića ostaće nam nedokučive, jer su delo “deus sive natura”, a ne “našeg softvera”. Dakle, sada treba pokazati delove tog “modela drveta”, odnosno razjasniti koordinaciju prve filozofije i ostalih nauka.

Svakako da se ova koordinacija pokazuje u odnosu ontologije, koja omogućava apsistički temelj i drugih nauka, koje joj brojčanim proširivanjem dimenzionalnosti daju svrhu. Tako bi fizika, kao stablo drveta, svakako bila “ordinatna”, tj. druga dimenzija ovog sistema, a šta ćemo sa granama? Mehanika, medicina i moral bi u ovom slučaju činile treću dimenziju.

Ovu treću, najproblematičniju dimenziju možemo shvatati u smislu morala pre svega, kao onu vrednosnu – ona je dimenzija čije su svrhe čoveku najprijemčivije, pa tako iako bi trebale da budu najmanje problematične, ali se u praksi često ispostavljaju kao najproblematičnije kako vrednosno, tako i “filozofski” (ontološki) posmatrane, odnosno utemeljene. Ovime naslućujemo da Dekartu ovde najveći problem svakako pravi etika, a možemo samo zamisliti koliki bi problem pravila estetička pitanja o lepom i umetnosti, stoga zato slabo o tome i govori. Jedan od Dekartovih problema sa etikom jeste taj što su na njoj neupotrebljivi kako sumnja, tako i intuitivni principi, ali i oni principi jasnosti i razgovetnosti. Da se u delanju moramo zadovoljiti samo onim što je verovatno, jer kao što bismo konstantnom sumnjom u epistemološkom smislu zapali u skepticizam, što iako Dekart ne želi, uopšteno filozofsko-naučno uzevši i nije tako strašno, u domenu praktičkog bi svakako bilo nedopustivo, jer bi nam često izmakla prilika za delanje.53 Ipak, bilo kako bilo, vrlo je moguće da je upravo ovo bio psihološki svesan ili nesvesan motiv Baruhu de Spinozi da svoje osnovne filozofske stavove geometrijskim metodom izloži u delu koje je nazvao baš Etika. Sa druge strane, videli smo da je Spinoza imao kod Dekarta plodno tle i kada su u pitanju odnosi Boga i prirode. Ovo je pokazano postavljajući barem dva dvodimenzionalna i uslovno Dekartovo drvo znanja kao jedan u osnovi trodimenzionalni koordinatni sistem mišljenja, ali koji je suštinski više – (n) dimenzionalan, jer ostavlja mogućnost za dalje grananje nauka. Ovakva perspektiva sagledavanja ovog problema može nam prikazati jedan vid misaono – metodološke matematizacije, odnosno geometrizacije koja se može isčitano učitati kao možda nesvesno, ali duboko i krucijalno uronjena u filozofskoj misli Renea Dekarta.

Trodimenzionalno Trojstvo (fidžet spinera)- Vania Janković 2018.

Credo

Pokazali smo da je ideja koordinatnog sistema kod Dekarta u sebi zadržala, ali i razumskom apstrakcijom negirala, odnosno načinila prvi spekulativno-dijalektički korak u ukidanju (Aufhebung-u) simbola vere, kao modela Hristovog krsta, gde je središte bilo u ljudskom srcu i postavila novo središte u ravnomerni i ravnopravni matematički određen kordinatni početak.

Sa druge strane ova ideja je omogućila dublje razmatranje problema kvadrature kruga, a modele Sokratovog, Hristovog kao i ostale ranije pokušaje izgradnje „fundamentalnog etičkog subjekta“ još više pomerila u zadataku izgradnje „totalnog („slobodnog“) subjekta“.

Za P.U.L.S.E  Vuk Trnavac

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Apstrakt

U radu nastojimo da u dijalogu sa kako izvornom literaturom, tako i sa mnogobrojim interpretacijama iz različitih filozofskih perspektiva pružimo što celovitiji prikaz Dekartove filozofije. Nakon informativnog uvoda, a zatim putem prikaza Dekartove metodologije kao srži ovog rada i na osnovu dobijenih rezultata u okviru metodološkog izvođenja dolazimo do interpretacije Dekartove misli kao filozofije koordinatnog sistema mišljenja.

Ključne reči:

Dekart, filozofija, mišljenje, koordinatni sistem, metoda, metodologija

Literatura:

Dekart, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Plato, Beograd, 1998.

Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951.

Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990.

Dekart, R., „Reč o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990.

Hegel, G. W. F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970.

Matković, A., „Lajbnic i Dekart: Od univerzalnog jezika do univerzalnog znanja“, Arhe XII, 23/2015.

Popović, U., „Dekart i sholastička filozofija: problem Boga”, Arhe IX, 17/2012.

Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012.

Rujević, G., „Teorijske pretpostavke Dekartove „Geometrije““, Arhe IX, 17/2012.

Šakota-Mimica, J., „Dekartova odbrana razlike“, Arhe II,3/2005.

https://en.wikipedia.org/wiki/René_Descartes, poslednji ulaz 20. 07. 2018.

Novaković, T., Dekart, http://www.filozof.rs/clanci/dekart, poslednji ulaz 24.07.2018.

1 https://en.wikipedia.org/wiki/René_Descartes, 20. 07. 2018.

2 Bold i svi ostali boldovi u tekstu i zagrade na ovom mestu (V.T.)

3 https://en.wikipedia.org/wiki/René_Descartes, poslednji ulaz 20. 07. 2018.

4 Isto.

5 Uporedi (u daljem tesktu Up.) Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990., str. 55.

6 Dekart, R., „Reč o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990., str. 11.

7 Isto, str. 12-13.

8 Up. Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951, str. 82.

9 Isto, str. 20.

10 Up. Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951, str. 82-83.

11 Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, ValjevoBeograd, 1990., str. 63.

12 Up. Matković, A., „Lajbnic i Dekart: Od univerzalnog jezika do univerzalnog znanja“, Arhe XII, 23/2015., str. 67.

13 Up. Rujević, G., „Teorijske pretpostavke DekartoveGeometrije““, Arhe IX, 17/2012., str. 60.

14 Isto,ista.

15 Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, ValjevoBeograd, 1990., str. 61.

16 Isto., ista.

17 Isto, str. 60.

18 Isto, str.67.

19 Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012., str. 2.

20 Šakota-Mimica, J., „Dekartova odbrana razlike“, Arhe II,3/2005., str. 171.

21 Dekart, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Plato, Beograd, 1998., str 19.

22 Up. Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012., str. 3.

23 Dekart, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Plato, Beograd, 1998., str. 37.

24 Dekart, R., „Reč o metodi dobrog vođenja svoga uma i istraživanja istine u naukama“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990., str. 28.

25 Dekart, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Plato, Beograd, 1998., str 18.

26 Isto., str. 15-18.

27 Isto, str. 20.

28 Isto, str. 58.

29 Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012., str. 17.

30 Hegel, G. W. F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970., str. 264.

31 Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, ValjevoBeograd, 1990., str. 105.

32 Up. Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012., str. 17.

33 Novaković T., Dekart, http://www.filozof.rs/clanci/dekart, poslednji ulaz 24. 07. 2018.

34 Ili kako bi Hegel rekao da se radi o jedinstvu svesti i samosvesti o onome što je predmetno, a to jedinstvo se nalazi u bogu, odnosno da ono jeste sam bog. – Hegel, G. W. F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970., str. 267.

35 Up. Prole, D., „Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije“, Arhe IX, 17/2012., str. 12.

36 Dekart, R., „Praktična i jasna pravila rukovođenja duhom u istraživanju istine“, u Rasprava o metodi, Estetika, Valjevo – Beograd, 1990., str. 90. – logički iskaz toga. Razrada ideje: Dekart, R., Meditacije o prvoj filozofiji, Plato, Beograd, 1998., str 29. I konačna forma: Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., str. 71.

37 Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., str. 76.

38 Up. Popović, U., “Dekart i sholastička filozofija: problem Boga”, Arhe IX, 17/2012., str. 38.

39 Isto, str. 45.

40 Isto, str. 44.

41 Up. Popović, U., “Dekart i sholastička filozofija: problem Boga”, Arhe IX, 17/2012., str. 45.

42 Hegel, G. W F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970., str. 281.

43 Up. Rujević, G., „Teorijske pretpostavke DekartoveGeometrije““, Arhe IX, 17/2012., str. 52.

44 Isto, str. 57., a zagrade V. T.

45 Isto., ista.

46 Up. Popović, U., “Dekart i sholastička filozofija: problem Boga”, Arhe IX, 17/2012., str. 42.

47 Hegel, G. W. F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970., str. 274.

48 Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., str. 74.

49 Isto, str. 78.

50 Ovde referiramo na istu terminologiju koju smo postavili u interpretaciji Svetog trojstva terminima (dia)logos, Logos i njihove celine LOGOS.

51 Hegel, G. W. F., Istorija filozofije 3, Kultura, Beograd, 1970., str. 261-262.

52 Isto, str. 273.

53 Up. Dekart, R., Osnovi filozofije, I dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1951, str. 65.

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Petar
Petar
4 years ago

Odličan tekst! Da li možete da postavite ovde i rad o Hristu koji je autor spominjao u ovom tekstu?

Boban Savković
Admin
4 years ago
Odgovor korisniku  Petar
Milan Aksentijevic
Milan Aksentijevic
4 years ago

Izuzetno svež, temeljan, i prodoran uvid u Dekartovu filozofsku misao. Međutim, ostala je donekle nedorečena autorova referenca na rad o Hristu iz srednjovekovne filozofije. Stoga, apelujem na uredništvo i autora da se objavi i taj rad o Hristu, kako bi čitalac mogao imati kompletan uvid u totalitet autorovog misaonog pregnuća.