Dino Bucati – Sedam spratova

Dino Bucati bio je romanopisac, slikar, novelista i novinar, i sve to u periodu stvaranja između 1906. – 1972. godine. Iako nedovoljno vidljiv široj publici, Bucati je zadirao preko spoljašnjosti, kroz srž samog egzistencijalizma, pa sve do duboke suštine pitanja o istom. O njegovom životu malo se zna, dok je njegovo stvaralaštvo ostalo zabeleženo kroz brojne žanrove, od romana, novela, drama, pa čak i poezije. Priča Sedam spratova kao jedan sržni deo zbirke priča Prodavnica tajni, u svega nekoliko stranica govori o nadanju, o želji za životom. Ono zbog čega je Dino Bucati poseban jeste upravo to što je majstor kratke priče, ispunjenim antikvitetima reči i spleta događanja. Sedam spratova je jedna intriga dešavanja u  bolnici, koja kako naslov kaže ima sedam spratova. Tih sedam spratova nisu obični. Oni predstavljaju skalu života.

Dino Buzzati

U toj bolnici koja metaforički predstavlja život, junak ove priče, Đuzepe Korte bio je smešten na sedmom spratu ugodnog izgleda, i bio sasvim zadovoljan time. Dočekala ga je informacija da su spratovi označavali težinu bolesti, dakle sedmi sprat bio je namenjen lakšim bolestima, šesti već težim, i sve tako do prvog sprata na kom se umiralo. Ova činjenica, da spratovi označavaju stanje u kom se neko nalazi, preokrenula je Đuzepeov život. Objašnjeno mu je da kada se roletne spuste da to znači kraj. Nakon deset dana njegovog dolaska Đuzepeu je objašnjeno da je potrebna jedna soba više, i zamoljen je da se premesti. Đuzepe je to prihvatio, ali postojao je problem. Ta soba je bila na spratu niže. Ovo je početak Đuzepeove agonije, i njegove borbe za život kroz penjanje na više spratove i ne tako lak pristanak na one niže. Zanimljivo je da je svaki sprat bio priča za sebe i imao je svoje načine lečenja kao i doktore. Dino Bucati time pokazuje vrlo precizno ograđivanje lekara pri donošenju odluke da neko siđe na niži sprat. Odnosno, govori da nema usvajanje žalbi. Na taj način bolesnik nije imao kome da se žali. Kako su se spratovi smanjivali tako se vidi da je junak ove priče uznemiren i uplašen pitanjem šta će sa njim biti, iako doktori pokazuju da je sve u redu. Spratovi znače da ima nade, i time Bucati pravi variranje između života i smrti, između same pomisli na to dvoje.

Slika Dina Bucatija

Spuštajući se sa života ka smrti uz neke postojeće razloge koje je lekar predlagao, bilo je paradoksalno. Na nižim spratovima nega je bila veća, navodno zbog težih bolesti, a kada bi se neko našao tu bio je sve bliži smrti, odnosno prvom spratu. To je interesantna činjenica, kao i ta da su lekari obećavali brzi povratak na staro stanje, staro mesto, što je značilo da je živ, da je sve u redu, da će tako biti, i da nema razloga za uzbunu.

Strah, pakleni bes Đuzepea Kortea, eksplodirali su tada u dugačke, besne urlike koji su odjekivali čitavim odelenjem. “Polako, polako, molim vas” preklinjali su bolničari, “ima bolesnika kojima nije dobro.” Ali to nije bilo dovoljno da ga smiri. Najzad je dotrčao lekar koji je rukovodio odelenjem, veoma ljubazna i dobro vaspitana osoba. Obavestio se o čemu je reč, pogladao formular, saslušao Korteovo objašnjenje. Zatim se besno obratio glavnom bolničaru, izjavivši da je to greška, on nije dao nikakvo naredenje takve vrste, odnedavno vlada nepodnošljiva zbrka, sve se krije od njega… Najzad, pošto je to sve rekao svom potčinjonom, obratio se, veoma učtivo, bolesniku, iskreno se izvinjavajući.  “Medutim, na žalost”, dodao je lekar, “na zalost, protesor Dati je baš pre jedan sat otišao na kratak odmor, vratiće se tek za dva dana. Preko njegovih naređenja ne smemo preći, veoma mi je žao. Njemu će prvome biti žao, to vam garantujem, takva greška! Ne shvatam kako se to moglo desiti!”

Bucati na jedan vrlo smeo način rešava ovakve proteste – bez svađe. Stajanje na stranu bolesnika i time ga pridobiti, vraća sve u stanje mira. Prilagođavati se bolesnicima, pružiti im osećaj prava glasa i sam čin izvinjavanja lekara značio je da on sve čini da pomogne bolesniku. To i jeste jedan od važnih elemenata ove priče. Svaki od razloga pri spuštanju bolesnika bio je vrlo dobro osmišljen, kako bi nada mogla da opstane, a buna protiv toga ne uvažena.

Nada kao prvi i poslednji sprat

Činilo se da njegova bolest stagnira.

Ovo je rečenica koja se više puta ponavlja u priči. Ona znači da se bolest niti pogoršava ali se ni ne poboljšava. Upravo zbog ovoga nada je postojala, jer “ne pogoršavanje” znači da ima nade, ali “ne poboljšavanje” vraća sve na stanje početka. Tokom čitavog dešavanja Bucati to i želi da uradi i pokaže da nada varira između života i smrti. Ona je ovde i prvi sprat, ujedno i poslednji, jer i kada gotovo da nema nade i da je to izvesno, ona se uvek nađe kao tračak negde u vazduhu i to je borba za život koju vodi Đuzepe Korte. Zanimljivo je što je nada uvek vezana za neizvesno, za išćekivanje, dok Bucati pokazuje da je ona prisutna i kada je sve izvesno. Teorijski ona i ne umire, ona postoji sve vreme oivičena mogućnošću da ipak “ne bude tako kako jeste”.

Bucati je spojio prvi i poslednji sprat tako što je nadu stavio između njih. Nada je most koji ih povezuje zato je ona prisutna na svim spratovima. Podatak da su spratovi zapravo nešto više od delova bolnice, da oni znače sami život i oblikuju ga, pretvorio je Đuzepeov život u stalnu strepnju da ostane na što višem spratu. Jedan podatak samo učinio je da se sve posmatra iz drugog ugla, drugačijim očima. Ovde se može povući paralela sa Šekspirovim Makbetom, gde veštice izgovore Makbetu  tu čarobnu rečenicu : pozdravljamo kraja! nakon čega Makbet uprlja ruke krvlju, kako bi se to predviđanje obistinilo. Tako je i Đuzepe Korte činio sve da se odbrani od nižih spratova, nakon obaveštenja šta oni znače, ali nije mogao. Sprat je ovde značio stepen življenja a junak ove priče je silazio stepenik po stepenik. Zamisao bolnice u kojoj se pruža nada kroz banalne razloge zbog kojih Đuzepe silazi, još jedna je genijalnost Bucatija. Postepenim premeštanjem s višeg sprata na niži uz psihološku datost šta spratovi predstavljaju, Đuzepe se snalazio samo držeći se za nadu, dok sve ostalo njemu izgleda apsurdno, a čitaocima deluje namešteno. Bizarnost spleta događaja u ovoj bolnici pokazuje nesavladivi i neizbežan kraj i dolazak na prvi sprat gde Đuzepe umire.

Čak i tumačenje prema kome je ova bolnica isključivo stvorena za one za koje nade nema, daje još jedan paradoks celoj priči. Dolazak na sedmi sprat značio je početak nadanja, dok ju je idenje ka nižim samo povećavalo. Ova priča pokazuje put nade kojim je išao Đuzepe Korte, čovek koji je došao u ovu bolnicu da bi počeo da se nada. Da u čoveku bez obzira na saznanja izvesnog, ipak postoji nada, pokazala je ova priča isprepletena apsurdom. Dino Bucati izvandrednim stilom, koji se lako čita doprinosi razumevanju stvarnosti i dubokom razotkrivanju njenih egzistencijalnih pojmova.

za P.U.L.S.E: Anđelina Marčeta

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Банатмен
Банатмен
2 years ago

Животне фазе и спратови нису у јасној вези. Зашто баш седам? Бирократски механизам из Кафкиног “Процеса” ми прва асоцијација на Буцатијевих “Седам спратова”.