Gael Faj – Mala zemlja

Gael Faj – Mala zemlja

Gael Faye

 

Patnja se u svakoj raspravi koristi kao džoker, ona pobija sve druge argumente. Ona, u neku ruku, nije fer.

Mala zemlja (Petit Pays) je prvi roman francusko-ruandskog pisca Gaela Faja (Gaël Faye), objavljen 2016. godine. Roman je preveden na više od trideset jezika, a dobio je i brojne nagrade: Nagradu za prvi roman, Gonkur gimnazijalaca, Gonkur studenata Srbije, Fnak, Audiolib…

Zašto je Mala zemlja privukla toliku pažnju čitalaca? Verovatno zato što govori o zemljama i sukobima o kojima ljudi uglavnom znaju malo ili ne znaju ništa, a opet govori o nekim univerzalnim temama. Priču pripoveda tridesettrogodišnji Gabrijel, koji se priseća detinjstva u Burundiju, tačnije burnog perioda u istoriji te zemlje – od 1992. do 1994. godine, koji su obeležili prvi demokratski izbori, ali i građanski rat i genocid u susednoj Ruandi.

Na početku knjige, Gabrijel–Gabi ima deset godina i atmosfera u kojoj živi deluje idilično: živi sa roditeljima i mlađom sestrom u Budžumburi (glavnom gradu Burundija), ima nekoliko bliskih prijatelja sa kojima često krade mango i njegov život je lep i bezbrižan. Gabi i njegova sestra Ana su deca iz mešovitog braka – njihov otac je Francuz, a majka Ruanđanka, pripadnica etničke grupe Tutsi. Žive u lepoj kući, imućni su, imaju poslugu, a i klima je dobra – Gabijev otac smatra da u Evropi takav luksuz nikad ne bi mogli da imaju.

Međutim, ova idilična slika se brzo raspada – Gabijevi i Anini roditelji se razvode. On teško prihvata novonastalu situaciju, a kada roditelji ponovo počnu da razgovaraju, Gabi se naivno nada da će se ipak pomiriti.

Situacija u zemlji takođe biva sve gora – prvi demokratski izabrani predsednik Burundija, Melkior Ndadaje, ubijen je 1993. godine. Tog dana, 21. oktobra 1993. na radiju se čuo Vagnerov Sumrak bogova (klasična muzika znači državni udar). Sledeće godine, 6. aprila 1994. ubijeni su predsednici i Burundija i Ruande. Za ubistva su optuženi Tutsiji, a pripadnici etničke grupe Hutu su pozvani da se u znak odmazde naoružaju.

Je l’ Tutsiji i Hutui ratuju zato što nemaju istu teritoriju?

Ne, ne zato, oni žive u istoj zemlji.

Onda… nemaju isti jezik?

Ma ne, govore istim jezikom.

Onda nemaju istog Boga?

Ma ne, imaju istog Boga.

Pa… zašto ratuju?

Zato što nemaju isti nos.

Rasprava se tu završila. Ipak je to bilo čudno. Mislim da ni tati nije bilo sasvim jasno. Počev od tog dana gledao sam nos i stas ljudi na ulici. Kad smo kupovali u centru grada, moja mlađa sestra Ana i ja pokušavali smo neupadljivo da pogodimo ko je Hutu, a ko Tutsi.

Kako novonastalu situaciju objasniti detetu? Kako detetu objasniti zbog čega je uopšte došlo do sukoba? Zbog čega je ubijeno 800.000 pripadnika manjinske grupe Tutsi? Zašto se mržnja tako lako širi i šta je sve čovek spreman da uradi drugom ljudskom biću?

Uzalud sam preturao po sećanju, nisam mogao jasno da se setim kada smo tačno prestali da delimo ono malo što smo imali, kada smo izgubili poverenje u ljude, počeli da ih doživljavamo kao opasnost, povlačimo nevidljivu granicu između sebe i spoljnog sveta, pretvarajući svoju četvrt u tvrđavu, svoju slepu ulicu u zabran. Još se pitam kada smo moji drugari i ja počeli da se plašimo.

Gael Faj na sjajan način predstavlja Gabijev doživljaj cele situacije i njegove uzaludne pokušaje da bude „izvan svega“: on čeka da „vanredna situacija“ prođe, pa da život ponovo živi kao ranije. Njegova stvarnost je drugačija. On je nekada bio samo običan dečak iz kraja, a sada je melez, Tutsi, Francuz… Sada o njemu i sestri brine otac koji i sam nije siguran kako dalje da postupa, a majka, iako je fizički i dalje prisutna, posle svega što se desilo njenim rođacima u Ruandi više nije ista osoba – ona je potpuno slomljena i počinje da se sve više udaljava od ostalih ljudi.

Spisak mrtvih bio je iz dana u dan sve duži, Ruanda je postala ogromno lovište u kome su Tutsiji bili divljač. Ljudsko biće je bilo krivo zato što se rodilo, zato što postoji. Ono je za ubice crv, žohar koga treba zgaziti. Mama se osećala nemoćno, beskorisno. Uprkos njenoj odlučnosti i energiji koju je ulagala, nije uspevala nikoga da spase. Prisustvovala je nestajanju svog naroda, svoje porodice, a pritom nije mogla ništa da učini. Gubila je prisebnost, udaljavala se od nas i od same sebe.

Ipak, Gabi uspeva da u knjigama koje čita pronađe kakvo-takvo utočište i da pobegne od surove stvarnosti. Upečatljiv je njegov razgovor sa gospođom Ekonomopulos, od koje počinje da pozajmljuje knjige i svako ko je bar nekada tražio „utočište“ u knjigama može ga razumeti:

Pročitali ste sve ove knjige?“ upitao sam je.

Da. Neke i po nekoliko puta. One su moja velika ljubav. Zbog njih se smejem i plačem, one me teraju da sumnjam, razmišljam. Omogućavaju mi da pobegnem iz stvarnosti. One su me promenile, zbog njih sam postala druga osoba.“

Zar knjiga može da nas promeni?“

Naravno, knjiga može da te promeni! Može čak i da ti promeni život. Kao grom iz vedra neba. I niko ne zna kada će se to desiti. Treba se čuvati knjiga, to su uspavani duhovi.“

Zahvaljujući čitanju, izbrisao sam granice ćorsokaka, ponovo sam disao, svet se pružao dalje od ograda zbog kojih smo se zatvarali u sebe i svoje strahove. Nisam više išao u skrovište, nisam više želeo da se viđam s drugovima, slušam kako pričaju o ratu, mrtvim gradovima, Hutuima i Tutsijima. Sedeo sam sa gospođom Ekonomopulos ispod jakarande u njenoj bašti. Ona bi stavila topao čaj i keks na sto od kovanog gvožđa. Satima smo razgovarali o knjigama koje mi je davala. Otkrivao sam da mogu da govorim o raznoraznim stvarima koje su se skrivale duboko u meni, a za koje nisam ni znao da postoje. U toj luci od zelenila otkrivao sam sklonosti i želje, način na koji vidim i doživljavam svet.

Iako nije u potpunosti autobiografski, roman Mala zemlja je u velikoj meri inspirisan piščevim ličnim iskustvom. I on je odrastao u Burundiju za vreme događaja koji su opisani u knjizi: „Koristio sam neke autobiografske elemente kako bih imao realističnu i čvrstu podlogu. Bio je to moj prvi roman i želeo sam da moje pisanje bude utemeljeno, da stvori autentičnu atmosferu. Glavni lik je ruanđanski Francuz; otac mu je iz Francuske, a majka je Ruanđanka koja je izbegla u Burundi, što je slučaj i u mojoj porodici. Bilo mi je važno da glavni junak i ja delimo isto poreklo.”

U jednom intervjuu, Gael Faj je rekao kako je želeo da ovo bude roman o ljudskosti i kukavičluku, ali i roman o izgubljenom raju: glavni junak, Gabi, ne želi da se suoči sa stvarnošću i želi samo da ostane dete:

Uzalud sam se nadao, stvarnost je uporno sputavala moje snove. Svet je, sa svojim nasiljem, iz dana u dan bio sve bliže i bliže.

Ipak, iako se Gabi sa mlađom sestrom skloni u Francusku, gde je daleko od rata i bezbedan je, on ne može da pobegne od onoga što je preživeo. Njegovo, kao i detinjstvo mnoge dece, prekinuto je užasnim događajima na koje nije mogao da utiče. Kada se, posle mnogo godina, ponovo vrati u Burundi, spoznao je realnost koja je najbolje opisana sledećim rečima:

Posrćem između dve obale, duša mi je bolesna. Hiljade kilometara me dele od mog nekadašnjeg života. Putovanje nije dugo zbog kopnene razdaljine, nego zbog vremena koje je proteklo. Bio sam na jednom mestu, okružen porodicom, prijateljima, poznanicima i vrućinom. Pronašao sam to mesto, ali tamo nema onih koji su ga nekada nastanjivali, davali mu život, telo i meso. Uzalud se moje uspomene postavljaju preko onoga što mi je pred očima. Mislio sam da sam otišao iz svoje zemlje. Idući ponovo tragovima svoje prošlosti, shvatio sam da sam otišao iz svog detinjstva. Čini mi se da je to još surovije.

Iako je Mala zemlja prvi roman Gaela Faja, on se već dugo bavi pisanjem: kao uspešan rep muzičar, piše tekstove svojih pesama, piše za pozorište i film, a ponekad i novinske članke.

Jedna od njegovih popularnih pesama se takođe zove Mala zemlja (Petit pays) i možete je čuti ovde.

Za P.U.L.S.E Bojana Komarica

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Goran
Goran
3 years ago