Rimski Sokrat – Gaj Muzonije Ruf

Promislite o ovome u svojim srcima: ako s mukom postignete bilo što plemenito, muka prolazi, ali plemenito djelo traje; ako učinite bilo što sramotno poradi zadovoljstva, zadovoljstvo prolazi, ali sramota ostaje.

Iako danas manje poznat, Gaj Muzonije Ruf (oko 30. – oko 100. godine) čini zajedno s Epiktetom, Markom Aurelijem i Senekom četverolist posljednjih velikih predstavnika rimskog stoicizma. Filozofiju je shvaćao kao umijeće dobrog i ispravnog življenja, stoga mu je težište bilo u etici, a zbog života usklađena s etičkim načelima, jasnoće razlaganja i poticanja na vrlinu te zbog hrabrosti u suočenju s posljedicama vlastitih stavova nazivali su ga “rimskim Sokratom”.

Danas ga se uglavnom spominje kao učitelja slavnog Epikteta, no on je bio vodeći stoik u svom vremenu te je za života i u prvim stoljećima kršćanstva te kasne antike uživao velik moralni ugled.

Rođen je u gradu Volsinii, današnjoj Bolseni u središnjoj Italiji, u etrurskoj obitelji viteškog staleža. Za njegov život bili su presudni dolazak u Rim i prijateljstvo s mnogim utjecajnim Rimljanima iz filozofskih i političkih krugova. Zbog tobožnjeg sudjelovanja u Pizonovoj zavjeri1, čiji je cilj bio svrgnuti osiljenog cara, Neron ga je 65. godine prognao na pusti kikladski otok Gyaros2, a car Galba vratio ga je u Rim. Po povratku je otvorio filozofsku školu. Zbog zagovaranja starih republikanskih ideala te osuda tadašnje vlasti, car Vespazijan ga je 71. godine ponovno prognao zajedno s ostalim filozofima, da bi se vratio na poziv cara Tita.

Vjeran stoičkim načelima, u međuvremenu je neprekidno poučavao filozofiju i jednako tako postojano živio u skladu s tim učenjem. Upravo je po tome bio poznat i time osvajao nepodijeljeno poštovanje svojih suvremenika. Filostrat ga na više mjesta spominje u Životu Apolonija iz Tijane gdje kaže da je od svih filozofirao na najizvrsniji način, a ranokršćanski pisac Origen ga, uz Sokrata, uzima za primjer uzvišenog života. Car Julijan Apostata (331. – 363.) piše o njemu tri stoljeća kasnije u par svojih pisama i uspoređuje ga sa Sokratom te napominje da je postao slavan jer je dostojanstveno podnosio patnje [progonstva] i s čvrstinom otrpio okrutnost tirana.

Čini se da je imao širok krug slušatelja (fragment 49 govori o njegovu neodobravanju pljeska nakon predavanja); dolazili su ga slušati mladi i stari, ljudi različitih zanimanja i društvenog statusa, od budućeg konzula Gaja Minicija Fundana do roba Epikteta, a spominje se i sirijski kralj. Imao je i uži krug učenika, od kojih su najpoznatiji Epiktet, Dion Zlatousti (Dion Krizostom), Plinije Mlađi, Eufrat iz Tira, Timokrat i dr. S mnogima je ostvario bliske prijateljske odnose pa je Rubelija Plauta čak pratio u izgnanstvo u Siriju. Nije ostavio ništa napisano, kao ni Sokrat i Epiktet, već je poučavao samo živom riječju i primjerom. Nešto od Muzonijeva učenja zabilježili su njegovi učenici Lucije i Polion, što je sačuvano u prijepisu bizantskog pisca iz V. stoljeća, Ivana iz Stobija3. Radi se o raspravama, odnosno njegovim odgovorima na pitanja koja su mu postavljali učenici. Drugi izvor su izvadci iz djela različitih antičkih autora, uglavnom izreke, crtice, anegdote, koje je sakupio nizozemski filolog Jacobus V. Peerlkamp4 1822. godine.

Oživljavanju zanimanja za filozofiju Muzonija Rufa najviše je u posljednjim desetljećima doprinio francuski filozof Pierre Hadot u svom nastojanju da filozofiji vrati značenje kakvo je imala u antici, kada je podrazumijevala način života, odnosno u rimskom kontekstu honesti vivendi scientia – znanost o časnom životu. Udubljujući se u živote i djela Epikteta, Marka Aurelija i Plotina, bacio je svjetlo i na Muzonija Rufa, koji je imao golem utjecaj na svog učenika. Epiktet nastavlja njegovo učenje te se u svojim izlaganjima često vraća Muzonijevim riječima, a spominje i njegov način poučavanja: Dok smo sjedili ispred njega, svatko od nas imao je osjećaj kao da mu je netko morao obznaniti naše slabosti; s takvom je preciznošću pogađao naša trenutna stanja i pred očima svakog od nas iznosio je njegove slabosti.

Razgovori i rasprave bili su ključan dio Muzonijeva poučavanja, no neprestano je isticao potrebu za praktičnom primjenom učenja. Time je svoje učenike nastojao potaknuti na usavršavanje karaktera, lišiti ih prijetvornosti, vratiti ih jednostavnom životu kako bi u skladu s vlastitom prirodom mogli razvijati vrline svojstvene čovjeku: razboritost, pravednost, umjerenost i hrabrost. Naglasak je bio na usvajanju načina života, a ne samo učenja. Kao što primjećuje Hadot, antički je filozof, u ovom slučaju Muzonije, bio sličniji duhovnom učitelju nego današnjem profesoru filozofije. To je i razumljivo budući da je primarna zadaća filozofije bila briga za dušu.

U dvadeset i jednoj sačuvanoj raspravi Muzonije daje odgovore na niz konkretnih pitanja kao što su primjerice: je li bitnija teorija ili praksa; trebaju li kraljevi proučavati filozofiju; možemo li svi živjeti vrline; koje je zanimanje prikladno za filozofa; trebaju li se žene baviti filozofijom; da nedaćama koje sustižu čovjeka ne treba davati veliku važnost; da progonstvo nije nešto loše; o popudbini za starost itd. Zanimljivo je da se posebno osvrće na pitanje hrane i sam čin objedovanja te da stol smatra pravim mjestom za vježbanje umjerenosti i vladanja sobom, a u odijevanju, stanovanju, namještanju kuća savjetuje da se treba lišiti svega suvišnog. Govori o važnosti skladne bračne zajednice za “dobar i uljuđen način života” grada i ljudske zajednice u cjelini. Mnogi od njegovih stavova izuzetno su napredni za to doba; na primjer, snažno zagovara obrazovanje i jednaka prava za muškarce i žene.

No, kroz sve te rasprave provlači se učenje o četiri temeljne vrline. Kaže da sjeme tih vrlina nosi u sebi svaki čovjek, a moguće ih je uvježbati, poput umijeća sviranja glazbala, liječenja, kormilarenja. Ističe potrebu za učvršćivanjem tih vrlina u duši svakog pojedinca kako bi postali časni i odgovorni građani Božjega grada… Ipak, na prvo mjesto stavlja stjecanje sposobnosti razlikovanja između prividnog i stvarnog, između naizglednih dobara i zala. Savjetuje da za prvima ne treba nastojati, a da druge ne treba izbjegavati, te da užitak nije dobro, a nedaće nisu zlo.

Često se pozivajući na Sokrata, naglašava da filozofija mora biti vidljiva u djelima, izražena u konkretnim životnim prilikama, da ne može biti samo puko teoretiziranje jer filozofija je zapravo vježbanje života i jedino tako može biti od koristi.

Savjetuje suosjećajno razumijevanje u svim međuljudskim odnosima. Zalaže se za odvajanje vlastitih dobara za one u potrebi. Iako ne radi ustupke ni kod kakvog odstupanja od ispravnog i pravednog, ipak u postupanju s onima koji čine krivo savjetuje toleranciju i oprost. U Sokratovom duhu kaže da je nepravdu bolje trpjeti nego je činiti, ali dodaje da uvijek treba biti spreman na oprost. Stoga moramo pomoći onima koji griješe i onima kojima je pomoć potrebna, a razumijevanje drugih pomaže nam da razumijemo sebe. Mnoge od navedenih učenja preuzeli su ranokršćanski pisci i uvrstili u svoju filozofiju u nastajanju.

Od Muzonija Rufa dijeli nas preko devetnaest stoljeća. Čitajući njegove odgovore na pitanja učenika, ne možemo ostati ravnodušni na jednostavnu i jasnu mudrost njegovih riječi koje nam tako uvjerljivo govore da možemo biti bolji, razboritiji, pravedniji, umjereniji i hrabriji, ovladati sobom, trebati malo, a biti ispunjeni… Njegove riječi, aktualne danas kao i u I. stoljeću, i možda potrebnije danas više nego ikada, snažan su podsjetnik na ono bitno čemu trebamo težiti: umijeću dobrog i ispravnog življenja.

***

O vježbanju vrline5

Uvijek je gorljivo poticao one koji su slušali njegovo učenje da ga praktično primjenjuju, koristeći sljedeće argumente. Vrlina, govorio je, nije samo teorijsko znanje, već je i praktična primjena, baš kao što su to umije­će liječenja i glazbe. Stoga, kao što liječnik i glazbenik ne samo da moraju ovladati teorijskom stranom svog umijeća, nego se moraju i izvježbati da bi djelovali u skladu s tim načelima, tako i čovjek koji želi postati dobar ne samo da mora biti dobro upoznat s poukama za postizanje vrline, nego mora biti i promišljen i predan u primjeni tih pouka. Doista, kako bi neka osoba mogla odmah postati umjerena ako samo zna da čovjek ne smije biti ovladan užicima, a poprilično je neiskusna u odolijevanju užitcima? Kako bi čovjek mogao postati pravičan ako je naučio da treba voljeti pravičnost, a nikada se nije okušao u izbjegavanju sebičnosti i gramzivosti? Kako bismo mogli steći hrabrost ako smo samo naučili da se ne trebamo bojati stvari koje prosječnoj osobi izgledaju strašno, ali nemamo iskustva pokazati hrabrost suočeni s tako nečim? Kako bismo mogli postati razboriti ako uviđamo koje su stvari doista dobre a koje zle, ali nikada nismo pokušali odbaciti one stvari koje se samo čine dobrima? … Stoga, nakon pouka koje odgovaraju svakoj pojedinoj vrlini, uvijek mora slijediti praktična vježba ako se doista nadamo izvući neku korist od njih.

… Budući da ljudsko biće nije samo duša niti samo tijelo, već svojevrstan spoj tih dvaju dijelova, osoba koja prima pouku mora voditi brigu o oba dijela; o boljem dijelu, o duši, pomnije, kako to dolikuje, ali i o onom drugom dijelu, ako ne želi da mu ijednom dijelu koji čini čovjeka što nedostaje. Jer očito je da tijelo filozofa treba biti dobro pripremljeno za tjelesne aktivnosti jer se vrline često njime služe kao nužnim alatom za životne aktivnosti. Dakle, postoje dvije vrste obuke: jedna je prikladna samo za dušu, a druga je zajednička i duši i tijelu. Koristimo vježbe zajedničke i jednom i drugom dijelu kada se navikavamo na hladnoću, vrućinu, žeđ, glad, skromne obroke, tvrde krevete, izbjegavanje užitaka i strpljenje u patnji. Jer takvim i sličnim vježbama tijelo jača i postaje sposobno izdržati napore, postaje čvrsto i spremno za bilo koji zadatak, dok je duša ojačana jer se vježba hrabrosti strpljenjem u nedaćama i samoovladavanju suzdržavanjem od užitaka. Vježba svojstvena duši sastoji se prije svega u tome da se uvijek imaju spremni dokazi da naizgledna dobra nisu stvarna dobra, kao i da prividna zla nisu stvarna zla; da se uči prepoznavati ono što je uistinu dobro i navikne razlikovati dobro od onoga što uistinu nije dobro. Nadalje, sastoji se od prakse neizbjegavanja bilo čega što izgleda zlo i nenastojanja za ičim što se samo čini dobrim, kloneći se na sve načine onoga što je doista loše i težeći na svaki način onome što je uistinu dobro…

 

Što je djelotvornije, teorija ili praksa?

Drugom prilikom, među nama se postavilo pitanje je li za stjecanje vrline učinkovitija praksa ili teorija, podrazumijevajući da teorija poučava ispravnom ponašanju, dok praksa predstavlja naviku onih koji su se priučili ponašati u skladu s takvom teorijom. Muzoniju se praksa činila učinkovitijom i, govoreći u prilog tom mišljenju, postavio je jednom od prisutnih sljedeće pitanje: “Pretpostavimo da postoje dva liječnika, jedan koji je sposoban držati sjajna predavanja o liječničkom umijeću, ali nema iskustvo u liječenju bolesnih, i drugi, prilično nesposoban za govore, ali iskusan u liječenju pacijenata u skladu s važećim medicinskim spoznajama. “Da ste bolesni,” pitao je, “koga biste od njih izabrali da bude uz vas?” Upitani je odgovorio da bi odabrao liječnika koji ima iskustva u liječenju.

Muzonije je potom nastavio: “Uzmimo, dakle, još jedan primjer dvojice muškaraca. Jedan je jako dugo plovio i služio je kao kormilar na mnogim brodovima, drugi je plovio vrlo malo i nikad nije radio kao kormilar. Ako bi onaj koji nikad nije kormilario brodom najspretnije govorio o načinima plovidbe, a drugi vrlo šturo i bez učinka, kojeg biste od njih zaposlili kao kormilara da idete na putovanje?” Čovjek je rekao da bi zaposlio iskusnog kormilara.

Muzonije je opet nastavio: “Uzmimo i slučaj dvojice glazbenika. Jedan poznaje teoriju glazbe i najuvjerljivije raspravlja o njoj, ali nije u stanju pjevati ili svirati harfu ili liru; drugi je manje spretan u teoriji, ali majstorski svira harfu i liru, kao što i pjeva. Kojem biste dali mjesto glazbenika ili kojega biste voljeli imati za učitelja djetetu koje ne poznaje glazbu?” Čovjek je odgovorio da bi odabrao onoga koji je iskusan u praksi.

“Pa, dakle,” rekao je Muzonije, “s obzirom na to, po pitanju umjerenosti i vladanja sobom, nije li puno bolje biti u stanju vladati sobom i biti umjeren u svemu nego biti sposoban dobro govoriti što treba činiti?” I tu se mladić složio da je od manjeg značenja i važnosti govoriti dobro o vladanju sobom nego sam pokazivati vladanje sobom. Na to je Muzonije, sažimajući rečeno, upitao: “Kako bi, dakle, s obzirom na ove zaključke, poznavanje teorije o bilo čemu moglo biti bolje od navikavanja na djelovanje u skladu s načelima teorije, ako razumijemo da primjena omogućuje čovjeku da djeluje, ali ga teorija čini sposobnim da o tome govori? Teorija koja uči kako treba postupati povezana je s primjenom i dolazi prva, jer nije moguće činiti ništa uistinu dobro ako praktična provedba nije u skladu s teorijom. U učinkovitosti, međutim, praksa prednjači nad teorijom jer je utjecajnija u dovođenju ljudi do djelovanja.

“Kad filozof”, rekao je, “opominje, uvjerava, kori ili raspravlja o nekom aspektu filozofije, ako publika sipa uobičajene i otrcane riječi hvale u svom zanosu i spontanosti, ako čak i uzvikuje, gestikulira, ako je dirnuta i uzbuđena i ponesena njegovim lijepim riječima, ritmom njegovih fraza i određenim retoričkim ponavljanjima, tada znajte da i govornik i njegova publika trate vrijeme i da ne čuju filozofa kako govori, već svirača flaute. Za um čovjeka koji sluša filozofa,” rekao je, “ako su iznesene stvari korisne i od pomoći i pružaju sredstva za otklanjanje mana i pogrešaka, nema dokolice i vremena za pretjerane i neumjerene pohvale. Slušatelj, ma tko on bio, osim ako nije sasvim izgubio moralni osjećaj, slušajući riječi filozofa, mora zadrhtati i osjetiti se iznutra posramljenim i skrušenim pa opet iskusiti radost i čuđenje te čak mijenjati izraze lica i osjećaje dok filozofov govor utječe na njega i dira njegovo prepoznavanje onog dijela vlastite duše koji je zdrav i koji je bolestan.”

Nadalje, znao je reći da veliki pljesak i divljenje dakako nisu nepovezani, ali da najveće divljenje prije izaziva šutnju nego riječi. Zato je rekao da najmudriji pjesnik nije imao onih koji su, slušajući Ulisesa (Odiseja) kako im priča čudesne priče o svojim nedaćama, poskakivali i izvikivali odobravanje kad je završio s pričom, već on [Homer] kaže da su svi zašutjeli kao da su bili zanijemili i obamrli jer su im njegove riječi toliko zarobile uši i oduzele moć govora.

“Tako im reče, i oni umuče svi i zašute; sve ih je osvajao ushit u sjenovitoj dvorani onoj…”
(Homer, Odiseja, 13.1-2)
(fragment 49)

“Muzonije je”, rekao je Herodes [Herodes Atički, rimski senator], “naredio da se prosjaku koji se gradio filozofom dâ tisuću sestercija [srebrnjaka] i kad mu je nekoliko ljudi reklo da je ta varalica loš i nemoralan čovjek koji ne zaslužuje ništa dobroga, Muzonije je, kažu, odgovorio s osmijehom: ‘Pa onda zaslužuje novac.’”
(fragment 50)

… nije razumno pretpostaviti da čovjek živi u skladu s prirodom kada živi lagodnim životom ispunjenim užicima, već kada živi život ispunjen vrlinama.

 

O hrani – I. dio

O temi hrane govorio je često i vrlo odlučno kao o pitanju nemalog značaja koje vodi do nemalo važnih posljedica; doista je vjerovao da početak i temelj umjerenosti leže u vladanju sobom u jelu i piću. Jednom je, ostavljajući po strani druge teme o kojima je raspravljao, nastavio nešto nalik ovome što slijedi. Treba davati prednost jeftinoj hrani pred skupom i onome čega ima u izobilju pred onim čega ima malo… Ali sada se, rekao je, hranimo puno gore od nerazumnih zvijeri. Jer čak i ako se one, potaknute apetitom kao bičem, obaraju na hranu, ipak nisu krive za preveliku brigu oko hrane i dosjetljivost s tim u vezi, već su zadovoljne onime što im naiđe, tražeći samo sitost, ništa više. A mi se domišljamo svih vrsta umješnosti i načina kako bismo povećali užitak u hrani i učinili primamljivijim čin gutanja. Došli smo do takve točke profinjenosti u jelu i gurmanstvu da, kao što su neki ljudi napisali knjige o glazbi i medicini, tako su neki napisali knjige o kuhanju kojima je cilj povećati zadovoljstvo nepca, ali pokvariti zdravlje. U svakom slučaju, poznato je da su oni koji se povode za izobiljem i neumjereni su u hrani puno slabijeg fizičkog zdravlja…

 

O hrani – II. dio

Sasvim su sramotni, govorio je, proždrljivost i život na visokoj nozi, i nitko se ne usudi to poreći, a ipak sam susreo vrlo malo onih koji bi bili voljni kloniti se tih poroka… Jer iako postoje mnoga zadovoljstva koja odvlače čovjeka na krivo ponašanje i prisiljavaju ga da im se prepusti, u suprotnosti s onim što je dobro, užitku u jelu vjerojatno se najteže oduprijeti… Jer dok se s drugim užicima rjeđe susrećemo, taj nas stavlja na kušnju svaki dan i obično dva puta dnevno… Zato, što smo češće na kušnji kod uživanja u jelu, tim je više opasnosti u pitanju. I doista, kod svakog obroka ne postoji jedna opasnost da se pogriješi, već mnoge. Prije svega, čovjek koji jede više nego što treba, čini loše, a ništa manje čovjek koji jede u pretjeranoj žurbi, kao i čovjek koji se davi u ukiseljenom povrću i umacima, te čovjek koji više voli slatku hranu od one zdravije… treba se stalnom vježbom navikavati na odabir hrane ne radi užitka, već radi prehrane, ne kako bi draškao nepce, već da bi ojačao tijelo… želudac je zamišljen u istu svrhu kao i korijen kod biljke. Jer kao što korijen hrani biljku uzimajući hranu izvana, tako i želudac hrani živo biće iz hrane i pića koje se u njega unose. Isto tako, kao što biljke dobivaju hranu da bi mogle preživjeti, a ne zbog užitka, tako je i nama hrana lijek života. Stoga nam priliči jesti da bismo živjeli, a ne da bismo uživali, ako želimo biti u skladu sa Sokratovim mudrim riječima, koji je rekao da većina ljudi živi da bi jela, ali da on jede da bi živio.1 Svakako nijedno razumno biće, koje teži biti čovjek, neće smatrati poželjnim biti poput većine, koja živi da bi jela, i poput nje provesti život u traženju užitka koji dolazi od hrane… Doista, možete primijetiti da su robovi obično jači od svojih gospodara, seljaci od građana, siromašni od bogatih, da su sposobniji za težak rad, manje zamoreni svojim radom, rjeđe bolesni, vedrije podnose hladnoću, vrućinu, nedostatak sna i sve takve neugode. Nadalje, pa čak i ako skupa i jeftina hrana podjednako dobro okrjepljuju tijelo, ipak treba odabrati jeftiniju hranu jer je primjerenija umjerenosti i više se pristoji dobrom čovjeku. Općenito je u pogledu hrane za ljude zdravih osjetila i razuma bolje ono što je lako nabaviti od onoga što je teško nabaviti, ona hrana koja ne zahtijeva nikakav trud od one koja to zahtijeva, ono što je dostupno bolje je od onoga što nije lako dostupno. Ali, da zaključim po pitanju hrane, smatram da bi njezina svrha trebala biti održavanje zdravlja i snage, da se u tu svrhu treba jesti samo ono što ne zahtijeva velike izdatke, i na kraju, da za stolom treba imati na umu pripadajuću pristojnost i umjerenost.

 

Koja je najbolja popudbina za starost?

Drugom prilikom, kad ga je neki stariji čovjek upitao koja je najbolja popudbina (viaticum) za starost, rekao je: isto ono što je najbolje i za mladost, naime da se živi načinom i u skladu s prirodom. Najbolje biste razumjeli što to znači kad biste shvatili da čovječanstvo nije stvoreno da uživa, kao što to nije ni konj ni pas niti krava… Jer priroda svakog bića vodi ga do njegove vlastite vrline; prema tome, nije razumno pretpostaviti da čovjek živi u skladu s prirodom kada živi lagodnim životom ispunjenim užicima, već kada živi životom ispunjenim vrlinama. Tada je, zaista, s pravom hvaljen i ponosan na sebe te je poletan i hrabar, a takve osobine nužno prati vedrina i spokojna radost.

Općenito, od svih stvorenja na zemlji jedino čovjek nalikuje Bogu i ima iste vrline koje i On ima, budući da ni kod bogova ne možemo zamisliti ništa bolje od razboritosti, pravednosti, hrabrosti i umjerenosti. Stoga, kako je Bog posjedovanjem tih vrlina nesavladan užitkom ili pohlepom, nadmoćniji od želje, zavisti i ljubomore, plemenit je, blagotvoran i dobar (jer takva je naša predodžba o Bogu), pa tako i o čovjeku stvorenom na Njegovu sliku – kada živi u skladu s prirodom – treba razmišljati kao da je sličan Njemu i da je poput Njega… Zaista nije nemoguće da čovjek bude takav, jer zasigurno kad susrećemo ljude koje nazivamo odanim Bogu i božanskima, ne trebamo zamišljati da su te vrline došle odnekud drugdje nego iz čovjekove vlastite prirode. Da se, pak, kojom srećom, dok je još mlad, potrudi dobiti prave smjernice i temeljito savladati sve one pouke koje se smatraju dobrima, te ih praktično pri­mijeniti, takav bi čovjek u starosti, koristeći te unutarnje izvore, živio u skladu s prirodom i bez žaljenja bi se nosio s gubitkom mladenačkih užitaka, ne bi se brinuo zbog slabosti tijela, a niti bi bio uznemiren kad bi mu se susjedi podsmjehivali ili ga rođaci i prijatelji zanemarivali, jer bi u vlastitom duhu imao dobar protuotrov za sve te stvari, naime svoju prošlu izobrazbu…

Najbolji je život, složit ćete se, život dobrog čovjeka, a ipak je kraj čak i takvog čovjeka smrt. Stoga, kao što sam već rekao, ako bi netko u starosti uspio savladati ovu lekciju: čekati smrt bez straha i hrabro, stekao bi nemalo znanje o tome kako treba živjeti bez prigovora i u skladu s prirodom. To bi stekao družeći se s ljudima koji su filozofi ne samo po imenu, već uistinu, da je bio voljan slijediti njihova učenja.

Dakle, kažem vam da je najbolja popudbina za starost ona koju sam spomenuo na početku, živjeti u skladu s prirodom, radeći i razmišljajući o onome o čemu bi trebalo. Jer bi tako i kao starac bio vedar i zasluživao bi pohvale drugih te bi tako živio sretno i časno. Ali ako netko misli da je bogatstvo najveća utjeha starosti, a njegovo stjecanje da znači život bez tuge, prilično se vara; bogatstvo je u stanju priskrbiti čovjeku užitke u jelu, piću i druge osjetilne užitke, ali nikada ne može osigurati vedrinu duha niti osloboditi tuge onoga tko ga posjeduje…

 

O tome da bi i kraljevi trebali proučavati filozofiju

Kad mu je jednom prilikom došao jedan od kraljeva iz Sirije (jer su u to vrijeme još uvijek u Siriji postojali kraljevi kao rimski vazali), ono što je imao za reći tom čovjeku bile su, između ostalog, posebno istaknute, sljedeće riječi. Nemojte misliti, rekao je, da je primjerenije bilo kome drugome baviti se filozofijom nego Vama, ne iz bilo kojeg drugog razloga nego zato što ste Vi kralj. Jer prva je dužnost kralja da bude zaštitnik i dobročinitelj svog naroda, a zaštitnik i dobročinitelj mora znati što je dobro za ljude, a što loše, što je korisno, a što štetno, što je povoljno, a što nepovoljno…

A razlikovati dobro od lošeg, prednosti od nedostataka, korisno od štetnog uloga je nikoga drugog do filozofa, koji se stalno bavi upravo tim pitanjima kako ne bi bio neupućen u bilo koju od tih stvari, te kako bi učinio svojim umijećem razumijevanje onoga što vodi do ljudske sreće ili nesreće. Stoga se čini da bi kralj trebao proučavati filozofiju.

Nadalje, kralju priliči, točnije nužno je potrebno da sudi pravedno među podanicima, tako da nitko ne može imati više ili manje od onoga što zaslužuje, već mu treba pripasti čast ili kazna prema zasluzi. Ali kako bi itko nepravedan ikad mogao time vladati? I kako bi itko ikada mogao biti pravedan ako ne razumije prirodu pravde? To je dodatni razlog zbog kojeg bi kralj trebao proučavati filozofiju, jer bez takvog proučavanja ne bi se podrazumijevalo da poznaje pravdu i pravednika. Jer ne može se poreći da onaj koji ju je proučavao bolje razumije pravdu od onoga koji je nije proučavao, ili da svi koji nisu proučavali filozofiju ne poznaju njezinu prirodu…

Nadalje, presudno je važno da kralj vlada sobom i da zahtijeva od svojih podanika da vladaju sobom, te da uz pomoć trezvene vladavine i dolične pokornosti ne bude nikakve razuzdanosti niti s jedne niti s druge strane. Jer razuzdanost vodi propadanju i vladara i građana. Ali kako bi itko mogao vladati sobom ako se ne potrudi zauzdati svoje želje ili kako bi onaj koji je sam neobuzdan mogao druge natjerati na umjerenost? Ne može se navesti nijedno učenje, osim filozofije, kojim se postiže vladanje sobom. Naročito nas uči da budemo iznad užitaka i pohlepe, da prigrlimo štedljivost i izbjegavamo rasipnost; navikava nas da osjećamo sram i da obuzdavamo jezik, a to stvara disciplinu, red i uljudnost, i općenito ono što priliči ponašanju i držanju čovjeka. Kada su ove osobine prisutne kod običnog čovjeka, daju mu dostojanstvo i vladanje sobom, ali kad su prisutne kod kralja, čine ga izrazito bogu nalik i vrijednim poštovanja.

Dakle, budući da su neustrašivost i smjelost plod hrabrosti, kako bi ih inače čovjek stekao nego čvrstim uvjerenjem da smrt i nedaće nisu zlo? Jer, ponavljam, smrt i nedaće su stvari koje unose neravnotežu i plaše ljude kad misle da su zlo; filozofija jedina uči da to nisu zla. Prema tome, da bi kraljevi posjedovali hrabrost, a trebali bi je posjedovati više nego itko drugi, moraju se posvetiti proučavanju filozofije, jer ni na koji drugi način ne mogu postati hrabri…

Općenito je za dobrog kralja najvažnije da bude ispravan i besprijekoran u riječima i djelima ako doista želi biti “živi zakon”, kakvim su ga doživljavali ljudi drevnih vremena, da unosi red i sklad, suzbija bezakonje i neslogu, i da po ugledu na Zeusa, i poput njega, bude otac svoga naroda. Ali kako bi itko mogao biti takav kralj ako nije obdaren izvanrednom prirodom, i ako nije dobio najbolje moguće obrazovanje i ne posjeduje sve vrline koje priliče čovjeku?…

Kako bi drugačije čovjek mogao biti dobar vladar ili živjeti dobrim životom nego proučavanjem filozofije? Osobno sam uvjeren da je dobar kralj istodobno i nužno filozof, a filozof kraljevska osoba. Od ove dvije tvrdnje ispitajmo prvu: Može li itko biti dobar kralj ako nije dobar čovjek? Ne, to je nemoguće. Ako je netko dobar čovjek, ne bi li imao pravo biti nazvan filozofom? Sasvim sigurno, budući da je filozofija težnja za idealnim dobrom. Prema tome je dobar kralj od samog početka nužno i filozof.

 

Dakle, da je filozof poput kralja, možete shvatiti iz sljedećeg. Karakteristika kraljevske osobe je očigledna sposobnost da dobro vlada narodom i gradovima, te dostojnost upravljanja ljudima. Pa tko bi onda bio sposobniji poglavar grada ili dostojniji upravljati ljudima od filozofa? Jer mu priliči (ako je pravi filozof) da bude razborit, da vlada sobom, da je plemenitog duha, da dobro procjenjuje što je pravedno i što je dolično, da je učinkovit u provođenju svojih planova i strpljiv u nedaćama. Uz to, trebao bi biti hrabar, neustrašiv, da se može suočavati sa stvarima koje se čine strašnima, te k tome da je dobrohotan, pouzdan i čovječan. Može li se pronaći iti jedan koji bolje odgovara tome ili je sposobniji vladati od takvog čovjeka? Niti jedan.

 

O uređenju domova

…Što se mene tiče, dakle, radije bih odabrao bolest nego luksuz, jer bolest šteti samo tijelu, dok luksuz uništava i tijelo i dušu, uzrokujući slabost i nemoć u tijelu te nevladanje sobom i kukavičluk u duši. Štoviše, luksuz rađa nepravdu jer rađa i gramzivost. Jer niti jedan čovjek ekstravagantnog ukusa ne može izbjeći da bude rastrošan u izdacima, a niti tako rasipan može malo trošiti; ali u svojoj želji za mnogim stvarima ne može se suzdržati da ih ne stekne, a u nastojanju da ih stekne ne može ne biti grabežljiv i nepravedan, jer niti jedan čovjek ne može postići mnogo na pravedan način. Na još jedan drugi način bi čovjek luksuznih navika bio nepravedan, tako što bi oklijevao preuzeti dio tereta za svoj grad da ne bi žrtvovao svoj komotan način života, i ako bi se činilo potrebnim pretrpjeti uskraćivanje radi svojih prijatelja ili rodbine, on se tome ne bi podvrgnuo, jer mu želja za raskoši to ne bi dopuštala…

 

1 Tim povodom su, među mnogima, na smrt osuđeni i Seneka, pjesnik Lukan te satirist Petronije.
2 Prema nekim izvorima, na otoku je otkrio izvor vode, a svojim je učenjem privukao brojne učenike i poštovatelje.
3 Ivan iz Stobija, antičkog grada u blizini današnje makedonske Demir Kapije, sastavio je Antologiju koja u četiri knjige sadrži više od pet stotina izvadaka iz djela grčkih pisaca (o filozofiji, fizici, retorici, poeziji i politici).
4C. Muzonii Rufi Philosophi Stoici – Reliquiae Et Apophthegmata.
5 Prijevod prema knjizi Core E. Lutz, Musonius Rufus “The Roman Socrates”, 1947.

1 Ova se izreka često pripisuje Sokratu, a ponekad i Diogenu.

Autor: Dijana Kotarac

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

5 1 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments