Heraklit: Heroizam samopoznaje

Zapadna filozofija nastala je u antičkoj Grčkoj, suprotstavljajući se mitološkom svjetonazoru koji spoznaju prenosi simboličkim govorom, razumljivim samo upućenima. Filozofija nastoji razviti preciznu terminologiju da izbjegne višeznačnost i metodologiju utemeljenu na racionalnom preispitivanju svega datog. Zato je početak uvijek ispitivanje, kritika, da bi se sve provjerilo, vatrom razuma prekalilo, i tako prevrednovalo, obnovilo. Ništa se ne prihvaća kao konačno, zadano, naslijeđeno. Filozofija je prirodnim znanostima pripremila put egzaktnosti, te otvorila novu stranicu razvoja čovječanstva, razdoblje u kojem se razvija sposobnost razumnog spoznavanja. Valjanost ovakvog puta naglašava izreka jednog od prvih grčkih filozofa, Heraklita iz Efeza: Razumnost je pristupačna svima. (Fragment 113)

 

Heraklitov život i učenje

 

Heraklit je živio na prijelazu 6. i 5. stoljeća stare ere. Rođen u kraljevskoj obitelji, plemićke je počasti i poslove ostavio mlađem bratu, posvetivši se u potpunosti filozofiji jer Časti zarobljavaju i bogove i ljude. (Fr. 132)

Filozofski govor još je nerazvijen pa ne čudi što je Heraklit odabrao način izražavanja Sibile, proročice iz Delfa. Kroz njena usta govori Apolon, koji niti što kazuje, niti skriva, nego nagovješćuje (Fr. 93). Drugi izvor njegova stila su narodne poslovice, gnome, često u obliku zagonetki. Heraklitovi aforizmi otkrivaju nesumnjiv pjesnički dar. Tako aristokrat ipak govori jezikom koji je razumljiv narodu pa nam se i na ovaj način otkriva jedna od proturječnosti kojima obiluju njegova ličnost i njegova filozofija. Njegov stil nazivaju proročkim, opisujući Heraklita kao mračna proroka koji viče i grdi svjetinu. Ovakvu sliku kao da potvrđuju i neki od sačuvanih odlomaka:

Sibila, koja zaneseno izgovara ozbiljne, nekićene i mukle glasove, prodire glasom svojim kroz tisuću godina, bogom obuzeta. (Fr. 92)

Heraklit je svoju knjigu ostavio u Artemidinu hramu, neka čitaju oni koji su sposobni razumjeti. Pročitao ju je Sokrat te rekao da je “ono što je razumio dobro, a dobro je po svemu sudeći i ostalo, samo bi za razumijevanje bio potreban ronilac”. Heraklita prozvaše tamnim, nejasnim, ali često se pod time misli da je mračan. Djelo je izgubljeno. Engleski filozof Bertrand Russel u svojoj Povijesti zapadne filozofije kaže da nam je Heraklit poznat “samo preko navoda koje su iznosili njegovi protivnici da bi ih pobili, pa je bez sumnje bio izvanredan kad izgleda velik i kroz veo zlobe koji su širili njegovi neprijatelji.”

Procjenjuje se da je sačuvano 10 – 20 % aforizama, tako da je Heraklitova filozofija danas nalik na ruševine kakve antičke zgrade iz kojih pokušavamo rekonstruirati prvobitni izgled i namjenu. S obzirom na to da obiluje proturječnostima, nije laka za tumačenje. Površni neka se čuvaju prebrzog otkrivanja “nedosljednosti” u Heraklitovoj filozofiji jer se njegovo mišljenje kreće kroz oštre suprotnosti; uživajući u njima, pronalazeći neslućenu harmoniju u antagonizmu.

Heraklit u osnovi materijalnog svijeta vidi neprestano kretanje, sudar energija protivnog polariteta koji vodi razrješenju kroz sukob. Tako bitak naziva vatrom, a proces razgrađivanja i izgrađivanja svijeta ratom. Odlomke ćemo citirati po značenju, ali i po ljepoti, te se suzdržati od komentara koliko je moguće, kako bismo čitateljima prepustili da ih sami dožive.

Treba znati da je rat opći, da je pravda zavada i da sve nastaje razdorom, i da tako treba biti. (Fr. 80)

Rat je otac svemu, svemu kralj. Jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne načinio slobodnima, druge robovima. (Fr. 53)

Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan čovjek, nego je uvijek bio i jest i bit će vatra vječno živa, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. (Fr. 30)

Grčka kozmogonija ne poznaje stvaranje svijeta iz ništavila. Svijet je nastao uređivanjem kaosa. Riječ kozmos zapravo znači nakitukras, nešto što je lijepo napravljeno, ali i red, uređeno stanje. Svijet je isti za sve, ali se bića razlikuju po svojim potrebama i sposobnostima pa ga različito vrednuju:

Magarci bi voljeli sijeno nego zlato. (Fr. 9)

Svinje se kupaju u blatu, a živad u prahu i pepelu. (Fr. 37)

Najljepši majmun je ružan kad se usporedi s ljudskim rodom: isto tako će se i najmudriji čovjek pokazati kao majmun pred bogom i po mudrosti, i po ljepoti, i po svemu ostalom. (Fr. 82-83)

Kozmos je sazdan od tvari i energija koje su više ili manje fine, eterične, odnosno grube, materijalne. Tako se sve kreće, zgušnjavanjem, od vatre, preko zraka, do vode i zemlje, te obrnuto, isparavanjem. Sve je u komešanju i tu nema mirovanja.

Vatra živi o smrti zemlje, zrak živi o smrti vatre; voda živi o smrti zraka, zemlja o smrti vode. (Fr. 76)

Ovo je kretanje dvosmjerno:

Put prema gore i prema dolje je jedan isti. (Fr. 60)

Odnosno put koji vodi uzbrdo vodi i nizbrdo.

Ljudska je duša najbolja kada je “suha”, to jest bliža božanskoj vatri. Ali Heraklitu je posve jasno da to nije lako:

Dušama je radost ili smrt da vlažne budu. Radost im je pad u život. (Fr. 77a)

Na drugom mjestu opet kaže:

Mi živimo o njihovoj smrti, a one žive o našoj smrti. (Fr. 77b)

Ovaj odlomak upućuje na stara učenja o reinkarnaciji. Rođenje je smrt za dušu koja biva zarobljena u tijelu. Smrt tijela je ponovno rođenje duše u duhovnom svijetu. Ovakvo uvjerenje nije usamljeno kod starih Grka. Ovdje se otvara jedan problem koji danas nije do kraja rasvijetljen, a to je utjecaj Egipta na grčku kulturu. Većina tumača usputno spomene kako su mnogi istaknuti Grci u Egiptu upućivani u “tajne misterije”, ali dalje od toga se ne ide.

Mijenjajući se, odmara se. (Fr. 84a)

Subjekt ove rečenice je duša: čovjek mora duhovno napredovati, da bi se duša približila svome zavičaju. I sljedeći odlomci o duši osvajaju ljepotom izričaja i dubinom značenja:

Granice duše nećeš idući pronaći, pa ako i svim putovima prolaziš: tako dubok logos ima. (Fr. 45)

Čovjek posiže noću za svjetlom, kad mu se ugasi očinji vid. Živ dotiče se mrtva spavajući, budan ­spavajućeg. (Fr. 26)

Smrt je sve, što gledamo budni, a san, što gledamo spavajući. (Fr. 21)

(Iza toga zacijelo su slijedile riječi: a život, što ­gledamo mrtvi.)

Svijet mrtvih i živih dijeli Leta, rijeka zaborava. Tako duše živih zaboravljaju onostrano i gledaju smrt, što znači da svuda oko sebe vide prolazno, smrtno. San je veza s onostranim, koje za dušu predstavlja pravi život.

Sljedeći odlomak spada među najljepše Heraklitove aforizme:

Lȗku je ime život, a djelo smrt. (Fr. 48)

Posluživši se igrom riječi, sličnošću izraza za luk (bio’s) (luk kao oružje) i život (bi’os), te suprotnošću pojmova života i smrti, Heraklit uzima luk kao metaforu svijeta. Dvije sile koje upinju na suprotne strane, drvo i ruke proizvode kretanje, život. Na kraju puta, na cilju, je neminovna smrt. Opoziti su sjedinjeni i napetost proizvodi harmoniju:

Što je u sebi suprotno, samo sa sobom se slaže, to je harmonija koja k protivnosti teži, kao kod luka i lire. (Fr. 51)

Heraklit je i danas poznat po dvjema izrekama koje su postale dio opće kulture, ljudi ih izgovaraju i ne znajući tko im je autor.

Sve teče (Panta rhei). Ovo je Aristotelovo nastojanje da sažme bit Heraklitove filozofije.

Ne možeš dva puta ući u istu rijeku. Originalni odlomak zapravo glasi:

U iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i nismo. (Fr. 49)

Čovjeku nije suđeno da opušteno uživa, već se mora neprestano potvrđivati. Zar je to tako strašno?

Rijeka zadržava isto ime, ali voda koja pritječe nije ista. Štoviše, i mi smo podložni neprestanoj promjeni, “i jesmo i nismo”.

Kao mala djeca koja od roditelja zahtijevaju sigurnost i predvidljivost, ponavljanje ustaljenog ritma na koji su navikli, tako i mnogi odrasli osjećaju strah suočeni s Heraklitovim svijetom u kojem kao da nema čvrstog oslonca. Međutim tko pravilno razumije Heraklita zna da je rezultat sukoba uvijek nova harmonija, ali kao što titraji lire zamiru, ni harmonija ne može biti vječna i ubrzo nastupa novi sukob, jer mirovanje ne donosi spas.

Napitak se razdvaja (taloži), ako se ne miješa. ­(Fr. 125)

Čovjeku nije suđeno da opušteno uživa, već se mora neprestano potvrđivati. Zar je to tako strašno? Zar ne stvara tek borba prave ljude, prave prilike za napredovanje? Heraklit je za heroizam, za čovjeka koji se ne boji iskušenja. Njegov heroj nije današnji sportaš koji pobjeđuje u natjecanjima da bi se propio kada mu završi karijera. Heroj kroz borbu sazrijeva, postaje bolji i približava se bogovima, dajući ostalima primjer. Nitko čovjeku ne može pokloniti znanje u obliku gotovih formula, poput pilula. Svatko se mora sam izboriti za svoj napredak, i u društvu i u spoznaji. To je Heraklitov Put. Njegova je filozofija zato strastvena, duboko proživljena, natopljena vlastitim iskustvom i istovremeno pročišćena britkim razumom. Iz Heraklita ne progovara hipertrofirani razum, hladan i odvojen intelekt, već cjelina čovjekova bića. Nije slučajno da on um (logos) naziva vatrom.

Ja sam zapitao (proučio) samog sebe. (Fr. 101)

Ovako Heraklit objašnjava svoje napredovanje, posve u stilu delfskog proročišta. Heraklit poziva i ostale da slijede njegov put. Ali njegova je narav žestoka pa nimalo ne štedi ljude koje savjetuje. Za većinu kaže:

Nisu podobni ni da čuju ni da reknu. (Fr. 19)

Drugim riječima, ne isplati se gubiti vrijeme razgovarajući s njima. Jer oni ne prepoznaju istinu ni kada se sudare s njom, a i kada nauče, kao papige, zapravo ne razumiju. I zato:

Mnogoznalost ne uči pameti,

iako

Ljudi koji vole mudrost moraju biti u mnogo stvari obaviješteni. (Fr. 35)

Pomirenje ovih proturječnih odlomaka daje treći:

Obrazovanje je obrazovanima drugo Sunce. (Fr. 134)

Oči i uši su ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše.

Eto koliko griješe tumači koji citiraju samo jednu izreku, ne tražeći dopunu u proturječnosti!

I tu se mole božjim likovima, kao kad bi se tko htio razgovarati s kućama, jer ništa ne znaju o bivstvu bogova i heroja. (Fr. 5)

Nema koristi od klanjanja kipovima, treba zapitati samog sebe jer čovjek sve nosi u sebi kao potencijal, samo treba kroz životna iskušenja odbaciti bezvrijedno i pročistiti ono što je trajno.

Kopači zlata mnogo zemlje prevrnu, ali malo nađu. (Fr. 22)

Heraklitov simboličan govor zadržava neodređenost i svakome se otkriva u skladu s njegovim nazorima i sposobnostima. Sljedeći odlomci nedvojbeno otkrivaju Heraklita kao pravog filozofa:

Sve, što se može vidjeti, čuti i spoznati, to ja osobito cijenim. (Fr. 55)

Razumno misliti je najveća vrlina, a mudrost je istinu govoriti i raditi prema prirodi, slušajući je. (Fr. 112)

Dakle, treba proučavati prirodu, koristeći osjetila, provjeravajući sve razumnim mišljenjem. Na kraju dolazi praksa: raditi prema prirodi, koja tako biva i početak i kraj spoznajnog procesa. Filozof mora djelovati u skladu sa svojim učenjem, ne smije se zaustaviti na spoznaji. Sama osjetila nisu dovoljna za spoznaju istine:

Oči i uši su ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše. (Fr. 107)

Oči su pouzdaniji svjedoci nego uši. (Fr. 101)

Vrjednija je istina u koju se sam osvjedočiš, nego naučena, predajom prenesena. Ovo ima dalekosežne posljedice koje na prvi pogled nisu vidljive. Vjera u boga na osnovu dogme je za Heraklita besmislena, kao i klanjanje kipovima. Vlastiti uvid u božansko biće, koje svatko od nas nosi u sebi, mnogo je bolji put. Time se Heraklit svrstava u tradiciju gnostičkih mudraca. Ali Heraklit je pun proturječnosti pa je istovremeno gnostik, mistik, filozof i, na svoj žestoki način, prosvjetitelj naroda.

Da ne treba pretjerati nazivajući Heraklita mračnjakom, potvrđuje odlomak koji je mogao napisati samo veliki humanist: I ljudi, koji spavaju, radnici su i pomagači pri događanjima u svemiru. (Fr. 75)

Ljudi koji spavaju su oni koji ne razumiju istinu, makar se s njome svaki dan sudaraju. Ali i oni sudjeluju u poretku svijeta, te Heraklitov prezir koji ponekad otvoreno pokazuje treba shvatiti kao ljutnju čovjeka koji uzaludno pokušava otvoriti oči ljudima koji posjeduju razum, ali se njime ne znaju služiti.

Najbolji vole jedno od svega drugoga, vole vječnu slavu nego prolazne stvari. A svjetina samo gleda da se nasiti kao stoka. (Fr. 29)

Ovime smo došli do Heraklitove omiljene teme: izuzetnog pojedinca. Zapravo do suprotnosti između mase i prosvijećenog ili, pak, prosvijetljenog pojedinca.

Jedan je meni koliko i deset tisuća, samo ako je najbolji. (Fr. 49)

Da nije Sunca, po drugim zvijezdama mogla bi biti noć. (Fr. 99)

Izuzetan pojedinac svijetli kao Sunce. Sunce je u starih naroda božanstvo koje daje život. Iz njega neprestano izvire energija, tako da ono predstavlja božansku kreativnu moć.

Sunce je svaki dan novo. (Fr. 6)

Izuzetan pojedinac je kreativan, svaki je dan nov. Obični se ljudi ponavljaju, držeći se naučenoga. Tako se znanje pretvara u mnijenje, božanska objava u dogmu, a zaigrana djeca u bezlične birokrate.

Razumno misliti je najveća vrlina, a mudrost je istinu govoriti i raditi prema prirodi, slušajući je.

Heraklit je bio samotnjak pa se nije odviše bavio politikom, ali je razmišljao o opreci tiranije i demokracije, što je u njegovo vrijeme bila goruća tema. On ne smatra da je demokracija dobro društveno uređenje ako joj narod nije dorastao:

Jer kakav je njihov duh? Narodne pjevače slušaju i za učitelja uzimaju svjetinu, a ne znaju da je većina rđava, a malo je dobrih. (Fr. 104)

Za njega je bolja dobra tiranija od loše demokracije. Vladati treba prosvijećen i plemenit čovjek kojeg ostali slušaju jer im u svemu daje dobar primjer: tema je to koju su razrađivali Platon i Konfucije. Ako vladar nije dorastao tom idealu, treba se ukloniti. Heraklit je nagovorio jednog efeškog tiranina da se odrekne vlasti u korist Hermodora, čovjeka izuzetnih vrlina. Ali kada su Hermodora njegovi sugrađani uskoro prognali, kao da se nešto u njemu prelomilo:

Efežani bi učinili pravo, kad bi se svi listom objesili i prepustili grad svoj nedoraslima, oni, koji su Hermodora, svoga najvrjednijeg čovjeka, prognali govoreći: Od nas neka nitko ne bude najvrjedniji, ako pak tko jest, neka bude drugdje i među drugima. (Fr. 121)

I zato viče na njih:

Ne presahlo vam, Efežani, bogatstvo, da bi na vidjelo izašlo vaše nevaljalstvo. (Fr. 125a)

Populizam nije po Heraklitovu ukusu, jer povlađuje svjetini, a za ljude nije najbolje ako im se ostvari sve što žele. (Fr. 110) Vladari koji su po ukusu svjetine i sami će gledati “samo da se nasite”. U Heraklita etika nije odvojena od politike, naprotiv samo onaj koji je izuzetno moralan smije se baviti politikom.

Evo fragmenata koje možemo smatrati političkim:

Narod se treba boriti za pravednost isto tako kao i za svoje zidine. (Fr. 44)

Grci su živjeli u gradovima-državama, tako da zidine simboliziraju granice, imetak, ali u krajnjoj liniji i opstanak naroda. Stoga bismo, osuvremenjujući ovaj odlomak, mogli reći da se narod treba boriti za pravednost jednako kao i za svoju opstojnost.

Oni koji sa razumom govore, trebaju uporište tražiti u onom što je opće za sve, isto kao i država u zakonu, i još mnogo čvršće. Jer svima ljudskim zakonima daje hranu jedan božanski: ovaj svojom moći doseže toliko daleko koliko hoće, i ima ga dovoljno za sve, i još preostaje. (Fr. 114)

Jer pravda će već znati ščepati i osuditi kovače i svjedoke laži. (Fr. 28)

Heraklitove rečenice udaraju poput biča pa je jasno da na nije mogao biti omiljen među suvremenicima. Heraklita međutim goni snažan osjećaj moralnosti:

Najkraći je put do slave dobar postati. (Fr. 135)

Sve će vatra, kad dođe, ščepati i osuditi. (Fr. 66)

Jer kako bi se čovjek mogao sakriti pred onim što nigdje ne zalazi. (Fr. 16)

Na kraju recimo da Heraklitove fragmente treba iznova i iznova čitati, puštajući da doživljaj i razumijevanje polako sazrijevaju. Tumačenja ispočetka pomažu, ali ih nikad ne treba stavljati ispred originalnog teksta, koji zadržava svoju višeznačnost i dubinu. Isto tako o Heraklitu ne treba “filozofirati” u smislu kabinetske, teorijske rasprave. Treba živjeti heraklitovski, bez očajavanja, jer “Sunce je svaki dan novo” – treba jednostavno prihvatiti herojski ethos samospoznaje i nastojati svakom svojom gestom i riječju izraziti ono što je um pročistio vatrom, te neprekidno stremiti dalje, jer “duši granica nećeš idući naći.”

Autor: Aleksandar Dmitrović

Izvor: Nova Akropola

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments