Na tom mjestu gdje pjeva pjesnik, mjestu još nepripitomljene, odnosno nepokrštene divljine, obuzet tugom pred ruševnim prizorom propadljivosti i prolaznosti svih stvari i pojava, pjesnik ustaje maštom protiv sile vremena, te zamišlja kakav je mogao biti njegov život i udes. Helderlinov poetski izraz se izdiže snažnim emotivnim nabojem, istražujuči dubine ljudske duše i proživljavajuči suštinske konflikte između prirode i kulture. Kroz svoje stihove, on stvara emotivnu vezu sa čovjekom, pozivajući ga da zaroni u introspektivni svijet u kojem se rađaju misli o prolaznosti vremena i vječnosti umjetnosti. Kroz Hiperion i Patmos, oživljavaju se mitološki elementi sa ličnim doživljajma, među kojima Fridrih Helderlin ostavlja prostor za susret prošlosti i sadašnjosti, prirode i duhovnosti, stvarnosti i sna. Istražujući ideje o čistoj ljepoti i harmoniji, njegova imaginacija doseže vrhunce dok oslikava slike herojske epohe i ujedno izražava melanholiju zbog nestanka tih vrijednosti. Riječ je o opusu koji je isprepletan filozofskim promišljanjima, a njegova ljubav prema grčkoj kulturi ostaje ključna tema svih djela. Autentičnim pjesničkim jezikom, on pronalazi način da izrazi svoje viđenje svijeta, suočavajući se s izazovima vremena i pokušavajući da premosti jaz dekadencije. Njegova fascinacija grčkom antikom ogleda se ne samo kroz direktno bavljenje grčkim mitovima, već i kroz osjećaj klasične harmonije u pjesničkom izrazu. Grčki heroji, bogovi i mitovi postali su ključni element stvaralaštva “duševnog zatočenika” gradske kule u Tibingenu. Sa izuzetnim majstorstvom poznavanja helenističke doktrine, Helderlin je pokušao da reinterpretira klasične ideale u savremeni kontekst.

Vrtlog evropske književne scene jedne epohe u kojoj su sabrani mehanizmi ludila i genijalnosti, demonstrira ekstaze koje ostavljaju bez daha pred njihovom buntovnom i neuhvatljivom moći. Prekaljeni ravnoapostolni pjesnik, stoji kao ikona koja probija granice ljudskog uma i osjećaja. Njegova poezija nije samo atribut individualne agonije, već je to crnilo duše koja progovara univerzalnim jezikom patnje i strasti. Rođen je u doba kada su se stari svjetovi rušili pod težinom novih ideja, kada su krvave revolucije zamagljivale granice između ludila i razuma. Takva poezija nije se bojala zaroniti u najmračnije kutke ljudske psihe, razotkrivajući na taj način tamu koja leži ispod povrišine civilizacije. Nepatvorena srodnost s klasičnom antičkom tradicijom nije bila samo estetska fascinacija već instrument njegove žudnje za dubokim, neuhvatljivim istinama koje leže u srcu ljudskog iskustva. No, ta ista ljubav prema klasičnom idealu bila je izvor njegove najdublje agonije, podsjećajući ga na propast ljudskog duha pod teretom modernosti. Himne, elegije i ode koje je stvarao bile su poput otvorenih rana iz kojih su kapali krvavi stihovi o gubitku, očaju i beznađu. Onako kako je virtemberški tajnovidac zapečatio poeziju nije bio samo čin umjetničke kreacije, već čin samokažnjavanja, način da se stavi konačna tačka na bolnu simfoniju duše. Sve rane naroda Evrope pokušavao je kroz stihove da izliječi Fridrih Helderlin. Svaka rima, svaki stih kao ožiljak na koži njegovog bića, samo su krunski dokaz o nepodnošljivoj stvarnosti postojanja Helderlina i njegovih savremenika. Eksplozija emocija koja je tresla temelje konvencionalne estetike nije bila samo umjetnost, već udar groma u tamno nebo njemačke književnosti, probudivši sve usnule duhove prošlosti po drugi put ih je prizvao u sadašnjost, oslikavajući sliku svijeta koji je zakoračio preko granice bezumlja. On nije bio samo pjesnik koji je uskočio u “vulkan” ljudske patnje, kao što je to učinio Empedokle, o čijem smrtnom času je i sam Helderlin pisao, već je skliznuvši u najdublje ponore kulturne materije iz iste izvukao zvukove nebeskih harfi. Njegova poezija neumorno svjedoči o beskonačnoj borbi ljudskog duha protiv sila koje ga pokušavaju slomiti, ostavljajući neizbrisiv pečat u sjećanjima svih koji su imali čast čitati njegove stihove.

Njegova lirska elegancija je kao maska cjelovitosti svijeta, koja sve obuhvata, od nebesa do podzemlja. Umjetnički izraz koji Helderlin interpretira kao poetsko i mentalno tumaranje kroz vrijeme i prostor, u kojem se susrijeću mitologija, filozofija i estetika, otvara pred nama složeni mozaik simbola sa svim svojim atributima, postavljajući kao oslonac univerzalnu povezanost svih stvari i sila, dok se pjesnik ophodi kao posrednik između božanskog i ljudskog svijeta. Takva metafizička skulptura povijesnih, a nipošto asimetričnih ciklusa i intervala tradicije i naprednosti, predstavlja vijenac intimističke i duboko misaone poetike, koja je u helenizovanom svijetu Fridriha Helderlina samo oličenje životne regeneracije i prekaljene čistote, bogolikosti i same besmrtnosti. Time, Helderlin ne samo da poštuje tradiciju i nasljeđe, štaviše on u njoj vidi spoj različitih svjetova, stvarajući most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dajući novi život starim pričama i otvarajući nove perspektive za ulogu čovjeka u svijetu. Nego, Fridrih Helderlin nije pisao samo poeziju; on je trasirao put poetske baštine neurotične i buntovne civilizacije. Stihovi koji nijesu samo riječi na papiru, čak i oni stihovi koji su bili nešto osobniji i ležerniji nakon pada u mentalno bezvlašće, pokazivali su se kao talisman poklonicima anatomije estetske refleksije. Ljubav prema Grcima za Helderlina nije samo na nivou obožavanja estetike; to je Helderlinu jedino svrsihodno osjećanje za duhovno nasljeđe koje je preoblikovalo evropsku misao i sve ostale vrijednosti. Poput Ničea, ovaj pjesnik je osjetio puls grčkih bogova u srcu svog stvaralaštva, a ta ljubav je bila njegova snaga i prokletstvo.

Uvijen u plašt zaborava, jedan od najvećih pjesnika koje je svijet ikada vidio – Fridrih Helderlin. I dok se možda ne uzbuđujemo glasno reći da je nadmašio Hegela, Šelinga ili pak Šilera, činjenica je da je on taj koji je oblikovao i njihov put razmišljanja, poput nevidljive ruke koja vodi filozofske i književne tokove. A onda, tu je i Hajdegerova opčinjenost njime. Njegova veza sa Helderlinom nije bila samo akademski interes; to je bila ljubav koja je transcendovala kroz vrijeme i prostor. Kroz njegove stihove je Hajdeger otkrio dublje ontološke slojeve, tajne koje su ležale ispod zakopane površine svakodnevnog života. Ali, šta je sa današnjim vremenom? Zašto je sramota što ga povezujemo sa velikanima prošlosti, kad je on u mnogo čemu bio njihov pandan, možda čak i njihov vladar? Dok se svijet okretao ka materijalnom i pargmatičnom, Helderlin je bio onaj koji je lupom posmatrao u dubinu duše, istražujući neistražene pećine ljudskog uma. Poezija koju je pisao nije bila samo lijepa; bila je istinska, istinita do srži. Sramota je što današnji svijet ovog čovjeka poznaje samo kao prijatelja velikana s kojima je dijelio životni prostor. On je više od pratnje i potpore; on je sam po sebi izvanredan, ali ga povijest često ne prepoznaje kao takvog. Tako, neka se ponovo otvore oči svijeta ka ovom zaboravljenom geniju, neka se prizna njegovo pravo mjesto među velikanima! Spoznavši pravu poeziju, onaj čija djela i danas zapanjuju i očaravaju, ostavio je neizbrisiv trag u istoriji ljudske misli i ne zaslužuje takav dementan kulturni tretman. Johan Kristijan Fridrih Helderlin, virtemberški pustinjak: ime koje treba izgovarati s poštovanjem, s divljenjem, kao ime jednog od najvećih umova evropske civilizacije.

za P.U.L.S.E Vlado Jovanović

  Helderlin, Književnost, Vlado Jovanović