Ivan Galeb u kaleidoskopu života

(Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba)
 
„Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao…Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren s prolaznošću“
 
U svom romanu „Proljeća Ivana Galeba“ autor Vladan Desnica (tj. njegov junak koji govori u prvom licu) definiše cilj i sadržaj svog romana na ovaj način: „Da ja pišem knjige, u tim knjigama se ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što god mi na pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom“. Tako i Ivan Galeb, violinista na kraju karijere koji ležu u nekoj neznanoj bolnici nakon obavljene operacije, nekada preosteljivo dete („ovo vam dijete čuje kako trava raste“) prebira stranice svog života („jedan neosmišljeni životopis“) – detinjstvo, obrazovanje, porodicu, karijeru, razmišljajući putem asocijacija i diskutujući sa samim sobom ili sa zamišljenim sabesednicima o raznima životnim i filozofskim temama – od karaktera ljudi, do suštine umetnosti, pozorišta, pitanja vere, vlasti, pisanja, uloge tavana u životu neke familije, uspeha u životu, sreće, smrti, boga, životnog smisla i o mnogo toga drugog.
 
Sad gledam na život kao što se gleda na pejzaž…Život ćilim. Kad gledam moja išarana slova na pjesku života koja su vjetri pomrsli, gledam na njih kao na poremećenu arabesku.“
 
Ovo je roman bez glavne radnje, tj. misaoni, „spori“ roman koji upućuje više na roman-esej, delo analitičkoe kontemplacije, a ne na tradicionalnu romanesknu priču. Rekao bih da se ovo modernističko delo sredine XX veka nalazi na džojsovskom tragu jedne vrste eksperimentalnog romana.
 
Srbin iz Hrvatske, Desnica se ubraja u vrlo značajne pisce u obe književnosti – srpskoj i hrvatskoj. Esejističko-intelektualno-kozerski stil i građanska atmosfera njegovog romana – koje odražava društvo i vreme međuratnih godina (Galeb je poslednji izdanak ugledne, građanske familije koji se, i pored nezadovoljstva njegovog energičnog deda – sreskog načelnika – „umetnuo“ na „slabu krv“ svoje babe, pa „završio“ kao umetnik posvećen „ciganskom zanatu“, violini) – mene najviše asocira na tekstove M. Krleže ili R. Marinkovića. Sećam se da sam davno čitao Desnicino „Zimsko letovanje“, roman teške atmosfere, koji je priča o izbeglištvu i potucanju u II svetskom ratu kao i o sukobu mentaliteta grad-selo (kasnije je kod nas sličnu tematiku razrađivao S. Selenić) sa potresnim scenama koje zauvek ostanu u sećanju (svinja koja unakažava bebu…).
 
Intelektuala roman pun zapitanosti, ironije i samoironije, Proljeća Ivana Galebamože da se čita kao zbornik esejističkih razmišljanja, crtica i životnih priča, ali i kao neka vrsta sinteze i rezimea života (jednog ili svačijeg) koji se na kraju krajeva uvek sastoji od čovekovog sećanja, zgusnutog u šareni oblak svesti, u kojoj su pomešani proživljeno i izmaštano, ostvareno i željeno, ideje i iskustva. Ljudsko biće večno zagledano u svet u kome je rođeno, koje pokušava da odgonetne tajnu života koji nije ni tražilo, niti se za njega pripremalo. Posebno su jaka poslednja poglavlja, koja putem toka svesti prikazuju snoviđenje junaka, tokom njegovog oporavka u polusnu u bolnici:
Sklapam oči i tonem u polusan, u stanje satkano od lijenog odlaganja, od dragovoljnog stpljenja, od istrganih vlakanca vremena…Tanana mliječna opna nad površinom svjesnog, na kojoj se odrazuju i na koju se prenose naša mala unutrašnja nabiranja i mreškanj, mali unutrašnji trzaji bića..Volim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, protjecanje stvarnosti. Samo da ja ostanem izvan njega, da ne učestvujem u njemu.“
Uz sve visoke kvalitete ovog mudrog dela (idejne i stilske) meni se čini da ono ima i jedan bitan „manjak“ koji utiče da se roman čita sa dosta napora i da se ipak ne može svrstati u sam vrh naše književnosti. Naime, Desničino delo je ipak u prvom redu „meditativno-kontemplativnog“ tipa, brojna poglavlja skoro da liče na eseje. S druge strane, neka važna poglavlja iz života Ivana Galeba – na primer ona koja opisuju brak i razvod, epizoda o devojci koja se ubila jer ju je ostavio, epizoda o ljubavi sa pijanisticom – napisana su kratko i dosta suvo, skoro na novinarski objektivno-opisan, skoro hladan, distanciran način. Bez obzira šta je pisac sa ovim želeo da postigne, miislim da se velika umetnost ne ostvaruje ako ona i istovremeno ne izražava i oslikava velike ljudske strasti i emocije – buku i bes života – i ne dotakne srce, a ne samo mozak čitaoca, što je poprilično odsutno iz ovog značajnog dela (bez obzira i na neke „toplije“ stranice, poput opisa detinjstva ili kratkog, ali potresnog opisa umiranja junakove kćeri i dva posednja poglavlja u bolnici koja su zaista jedna vrsta remek dela poezije u prozi) koje bih u svakom slučaju preporučio, kao jedno između dvadesetak „klasika“ s-h književnosti.
 
Citati iz romana „Proljeća Ivana Galeba“:
 
„Samo je jedna stvar jedincata i nedoknadiva u svemiru: to je JA. Doista, u čitavom svemiru postoji sa,o jedno jedino JA.“
 
„Stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da može nositi svoju ljepotu“.
 
„Smrt je ono što stvarima daje posvetu…Jedino je smrt realna. Ona je jedino što se u životu stvarno događa“.
 
„Čovjek – na samom razmeđu dvaju provalija, provalije beskonačnosti i provalije smrti i mraka.“
 
„Tajna jakih je u tome da kada to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih je u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati…“
 
„Za ljubav treba invencije, pravo kažu. Moraš izmišljati uvijek nešto novo. Bez toga ona se brzo rasplinjuje…Život ljubavi je život maslačka“
 
„Žene su bolji dio čovječanstva“.
 
„Kontradiktornost je jedan od temeljnih zakona ljudske psihe i ko to nije shvatio, nije shvatio ama baš ništa o čovjeku“.
 
„Ima stvari u životu o kojima niko nikoga ne pita, te zato nikad pravo ne znamo koliko drugi o njima znaju“.
 
„Svi se mi umjetnošću lječimo od života, svako na svoj način“.
 
„Historija jakih su priče o pojediincima. Historija slabih, to je povjesnica čovječanstva.“
 
„Na svijetu postoji i dobro. Jednako i jednako neuništivo kao i zlo.“
 
„Romani nikad ne izlaze na dobro. Kad bi imali da izađu na dobro, ne bi bilo zašto da se pišu“.
 
„Sposobnost osjećanja jedna je zanemarena ljudska sposobnost. Današnji čovjek je na putu da sasvim zaboravi osjećati“.
 
„Svijet je prepun uspomena, svijet je preopterećen prošlošću…I previše se pamti…Treba se otresti povijesti treba pokopati prošlost…Budućnost pripada onima koji nemaju prošlost.“
 

Duško Lopandić

Tekst je preuzet sa fejsbuk stranice “Klasici književnosti”

5 4 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments