„Više od statistike, mene su na tom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, gibanja, pokreti, rasvjete, dinamika, klima. Ja sam gledao ruske crkve i – dopustite mi da budem sentimentalan – slušao šum vjetra u borovini i mislio o kulturnim problemima više, nego o statistikama.”

Ali što je onda toliko intimo u tom Izletu u Rusiju? Na neki način to je, izuzimajući Dnevnike, najosobnija Krležina knjiga, ličnija, svakako, od njegovih reminiscencija o agramerskome djetinjstvu, i možda je Izlet u Rusiju njegova nehotična autobiografija, ispričana u formi vrlo neortodoksnog putopisa ili književne reportaže. Nikada se tako i toliko Krleži nisu izmaknule žanrovske odrednice, nije mu se, mimo Izleta u Rusiju, događalo da naumi pisati jednu knjigu, počne je kao posve drugu i završi kao treću, koja će se devedesetak godina kasnije čitati kao četvrta knjiga, koja je upravo po svojoj žanrovskoj i formalnoj neodredivosti neočekivano moderna. Izlet u Rusiju danas nalikuje zagonetnim proznim masivima G. W. Sebalda, putopisima Brucea Chatwina, književnim reportažama Ryszarda Kapuścińskog, Putovanju u Babadag Andrzeja Stasiuka… Pisana, većim dijelom, za novine i časopise, kao izvještaj s putovanja u svijet do kojega se vrlo teško dolazilo, u opasan svijet, Izlet u Rusiju nema čvrstine i cjelovitosti, pa čak ni stilske dosljednosti. Krleža, koji se inače veoma brinuo oko uređivanja, redigiranja i sadržaja svojih knjiga, prema ovoj je znao biti aljkav, ostavljao ju je otvorenom, dopuštao je da se koješta u nju stavi – ili je sam stavljao – od domobranskih novela do publicističkih tekstova o revoluciji, ostajući, valjda, pri tome da bi Izlet u Rusiju trebao izvršiti nekakvu kulturološku, pa i propagandnu ulogu, a ne ostati kao jedno od njegovih važnijih dijela.

Na kraju, kao kanonsko izdanje knjige, očišćeno od svih pridodataka i naplavina vremena, uzima se ono prvo, objavljeno u Zagrebu 1926, u srpskoj ekavici, koja u Krležinoj izvedbi zvuči sočno i tačno, po prilici onako kako hrvatski jezik zvuči u proznim izvedbama Mirka Kovača.

To, možda, nije umjesno niti napominjati, ali recimo, ipak, radi atmosfere, zvuka i mirisa putovanja: Krleža je u Rusiju putovao vlakom. Trasa nije bila do kraja logična, barem sa stanovišta današnjih turističkih itinerera, i vodila je: Zagreb – Beč – Dresden – Berlin – Königsberg – Virbalis – Riga – Moskva. To je put koji Krleža opisuje u jednom pravcu. Ne znamo kako je išao i kamo je vodio povratak.

U tom nizu tekstova, koji samo dijelom poštuju kontinuitet putopisa, a dijelom su reminiscentni, ili Krleža u njima pripovijeda o onome o čemu je razmišljao usput, ili što bi se moglo pridodati temi putovanja, najdraža su mi ostala dva: „Razgovor sa senom Frana Supila” i „Ulazak u Moskvu”, drugi s podnaslovom „O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova”. Razgovor sa Supilom ustvari je sjećanje, izazvano putopisnim zastajanjem u Beču, na jedan od prvih naših političkih procesa, vođenih pred habsburškim sudom, čiji je osnovni cilj, kao i u svih političkih procesa, vođenih pred našim sudovima ili u našim novinama, da se likvidira čovjek koji je logikom svoga mišljenja, ili tom logikom što je u Hrvatskoj uopće nešto i mislio, na kraju ostao u manjini. I nužno ga je bilo likvidirati, jer sa stanovišta onih koji sude nikada nije posve izvjesno što je manjina, a što većina, i kada će se manjina premetnuti u većinu. Likvidacija Supilova je, naravno, uspješno izvedena, iako će se to vidjeti puno kasnije, kada Konavljanin završi u nekakvoj engleskoj ludnici, tako da je Friedjungov proces u cijeloj stvari, i u „Razgovoru sa senom Frana Supila”, samo metafora, tačna i učestala hrvatska metafora. Umjesto velike prozne cjeline, romana o političaru čija ga je sudbina opsjedala, Krleža je ostavio samo nekoliko manjih dijelova, eseja s elementima fikcije, od kojih je ovaj najdojmljiviji. Završetak mu je takav da ga vrijedi udjenuti i u ovu priču, i još jednom pročitati:

„I tako smo razgovarali o gradu o kome je Supilo napisao, da od glave riba smrdi. Kako se mnogo pije a malo misli u tom gradu, kako se pleše indiferentno, sito i nehajno, i kako nema u našim ljudima interesa za javne probleme. Supilo je govorio o teškoj samoći naših političara, koji bivaju ostavljeni u najkobniji momenat, i tako mi je izgledalo, kao da je tek stao da razlaže svoju misao i hteo da mi kaže nešto neobično važno i aktuelno, kada se nekud iz pivnice carskoga Burga javio petao i sene je nestalo. Bilo mi je kao Horaciju, kada u prvoj sceni Hamleta viče za prikazom upokojenog danskog veličanstva, ali se petao ponovo javio po drugi put i ja sam ostao sam u prljavom i neosvetljenom dvorištu Burga, pun mutnih slutnja. Bilo je kasno i bio sam teško umoran.”

A drugi tekst, taj „Ulazak u Moskvu”, stoji na suprotnoj strani Krležinih interesa i preokupacija. Namjesto lamenta nad hudom i mračnom sudbinom jednoga hrvatskog političara, hrabrog provincijalca, stradalog i sramoćenog „dok grad Agram živi svojim mirnim i nepromenjivim životom”, namjesto nenapisanog romana o jednoj od rijetkih hrvatskih političkih persona čiji se život uzdigao na nivo sudbine, Krleža piše putopis, vrlo čulan i ćutilan, u kojemu proniče u samu narav dojma koji imamo o mjestu koje prvi put posjećujemo – uplovljavajući u njega željeznicom – opisujući, istovremeno, i konkretan dolazak u Moskvu.

„Od svih tajna životnih mirisi su najžalosnija tajna… Nema bede, koja bi se dala izraziti bez boje, jer boja i rasveta osnovni su elemenat bede kao i raskoši… Stajao sam tako pred jednom bednom trgovinom odela u predgrađu i posmatrao tu tajanstvenu igru boja i zvukova, u sumporastoj intenzivnoj rasveti februarskog proljećnog poslepodneva… Tako je moj prvi ulazak u Moskvu ispao žalostan. Još u prvi momenat što sam stupio na moskovsko tlo, odmah, u onu prvu sekundu, kad sam sa terase vindavskog kolodvora mahnuo izvoščiku, ja sam namirisao žalost. Vonjalo je po snegu, vrane su graktale sa zlatnih lukovica jedne ruske crkve i negde nedaleko kao da su se pripalile prnje: zrak je bio zasićen vlagom i oporim vonjem osmuđenog sukna… Konjak me je bio ugodno zagrejao i opet u normalnoj temperaturi, ja sam ustao i pošao do prozora i tako dugo ostao u šutnji, osećajući, kako dobre i simpatične boje pobuđuju u duši mračnost sviju mrlja i infernalnost zlih stvari. Na krovu jedne limom obite jednokatnice, videle se rastopljene krpe snega, drveni plotovi, jedan lagav sa smrznutom vodom, sve je bilo pokriveno mekanom belom bojom. Tiho je snežilo i ja sam dugo posmatrao onu belinu snega i osećao kako sa svakom pahuljom pada u mene sve veći mir i spokoj. Bilo je sve tiho i belo i čuo se klavir iz donjih spratova hotela. U harmoniji boja i zvukova sve je opet bilo dobro i dostojanstveno.”

Eto tako bi, u dramaturškom smislu, kao jednominutna novela i crtica, izgledao taj tihi, prustovski Krležin ulazak u Moskvu. Jednome komunistu, a Krleža je bio komunist, tada i doživotno, mora da je te prve zime nakon Lenjinove smrti, godine 1924. na 1925, ulazak u Moskvu bio što i vjerniku, bilo muhamedancu, kršćaninu ili mojsijevcu, ulazak u Jeruzalem. Ali ono što Miroslav Krleža vidi, ono što njuši, čuje i osjeća, istovremeno je i blasfemično, i veličanstveno u tom ceremonijalu kompozicije koja sve više usporava, dok ulazi u Moskvu. Veličanstveno je kao književni izraz, njegova istinitost i tačnost. A blasfemično je prema samom povodu putovanja i prema mjestu kojem se dolazi za posvećenje. Ali ne može se do podne biti pisac, a od podne vjernik svejedno koje vjere. Ili jedno ide s drugim, ili se biva samo vjernikom, ne i piscem. Pisci s manjkom dara izvanredni su vjernici. Vjernici koji imaju književnoga dara samo sretnim slučajem izbjegnu lomaču. Krleža je, međutim, gorio više puta u životu. Tko je već 1926. znao čitati „Ulazak u Moskvu”, znat će i zašto je gorio. Ono što ga je opčinilo kao pisca – ta čulnost i osjetilnost – nije dopušteno dobrome kršćaninu, muslimanu, židovu ili komunistu.

Često se, pri spomenu Miroslava Krleže, a naročito kada se govori o ovome piscu kao o oštećeniku u fami jedine južnoslavenske Nobelove nagrade – baš kao da je rečena nagrada dodijeljena Jugoslaviji ili srpskoj/bosanskoj/hrvatskoj književnosti, a ne jednom i jedinom Ivi Andriću – spomene i nedovoljna Krležina prevođenost na europske jezike. Kao da prevođenost nekoga pisca čini važnim i velikim, i kao da je neko djelo determinirano time što je prevedeno na strani jezik, budući je na hrvatskom, po usudu lingvističke nužnosti, nužno beznačajno. Je li Krleža prevođen ili je neprevođen, to je sa stanovišta onoga tko zna hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski ili još poneki isti jezik, savršeno irelevantna stvar. Važno je to za nekoga tko ove jezike ne zna. Ili nije ni za takvoga važno, budući te važnosti nije svjestan.

Ali Izlet u Rusiju je, pomalo, drukčiji slučaj. U vrijeme kada ga je Krleža objavio, sredinom dvadesetih, pa kroz tridesete i do prvih velikih staljinističkih procesa, putopisi, reportaže i dnevnici bili su neka vrsta socijalnog žanra europskih književnosti. I danas, kada se govori o Sovjetskom Savezu na prijelazu iz lenjinskoga u staljinsko doba, iz ruske umjetničke avangarde u etiku i estetiku Gulaga, prije svih historiografskih djela spomenu se literarna svjedočenja velikih, uglavnom lijevih, pisaca sa Zapada. Vrijednosne usporedbe rijetko su umjesne, obično su bespotrebne i ne govore ništa važno o literarnom djelu po sebi, ali teško je, ipak, ne primijetiti kako u tom putničkom i turističkom žanru jedva da ima knjige koja bi mogla izdržati usporedbu s Krležinim Izletom u Rusiju, u političkom, intelektualnom i što je najvažnije u estetskom smislu. To je razlog zbog kojega svaki europski prijevod Izleta u Rusiju više znači samoj Europi i njezinoj sovjetskoj temi, nego što bi bio važan za širu recepciju djela Miroslava Krleže.

Ipak, postoji knjiga koja stoji uz Izlet u Rusiju, na istoj polici kućne biblioteke i zove na usporedna i dijaloška čitanja. Riječ je o Moskovskome dnevniku, njemačkoga filozofa i jednoga od najizazovnijih europskih pisaca dvadesetog stoljeća Waltera Benjamina. Pjesnik i esejist po vrsti svoga dara, Benjamin je bio Židov i bio je komunist na način vrlo sličan Krleži. Bio je, dakle, komunistički renegat. U Moskvu je putovao krajem 1926, ostao je tamo duže od dva mjeseca, i vratio se zdvojan. S Krležom se zamalo mimoišao, da bi se zatim nastavili zamalo mimoilaziti sve do Benjaminove smrti, koja je nastupila heroinskim predoziranjem, nakon što ga, dok je bježao od nacista, nisu htjeli pustiti preko francusko-španjolske granice. Mimoilazili su se i nakon toga, jer Benjaminovo djelo nekako nije stizalo na Krležin radni stol, iako mu je po vrsti osobnoga tragizma, ali i lirskoga dara i filozofskih uvida, mogao biti zanimljiv.

Na naše jezike Moskovski dnevnik preveden je u cijelosti samo jednom: 1986, u izdanju sarajevskog nakladnika „Veselina Masleše”. Prevoditeljica Mira Đorđević.

Putujući od Rige prema Moskvi, Krleža se u spavaćim kolima našao s perzijskim ministrom i njegovom pratnjom. Bilo je to putovanje na vrlo visokom nivou, uza sve ceremonijalne dodatke, kojima je u zlatno doba željeznice bivala aranžirana liturgija prvoga razreda i pripadajućih mu spavaćih kola. U tom poglavlju Izleta u Rusiju, naslovljenom „U spavaćem vagonu Riga-Moskva” Krleža na vrlo duhovit način opisuje svakodnevicu željezničkih vagona, u vrijeme kada se danima putovalo s odredišta na odredište i kada je svijet još uvijek imao vremena, čime se otkriva još jedan, vrlo važan sloj ove knjige, onaj prema kojem ovaj čitatelj ima najintimniji odnos: Izlet u Rusiju je, naime, pohvala željeznici i njezinom dobu, valjda najbolji komad željezničke proze u povijesti naših književnosti. Krleža osim što je bio komunistički vjernik, znatiželjni novinar, literat koji je bujno fabulirao i svijet gledao kroz njegovu literarnu prispodobivost, bio je hedonist, i željeznici je pristupao sa strašću, koja nije bila samo putnička. U to vrijeme, prije nego što se svijet počeo okupljati po aerodromima, meditiralo se po kupeima i vagonima, ljudi su razgovarali i saznavali uglavnom koješta bespotrebno i beskorisno o drugim ljudima, ali u tome je bilo užitka. I taj je užitak bio povezan s vremenom kojeg je bilo više nego danas. Uostalom, Krležin izlet u Rusiju trajao je, na ovaj ili onaj način, skoro šest mjeseci. (Tri godine kasnije, u vrijeme atentata na Radića, pisac će prvi put putovati zrakoplovom, linijom između Beograda iz Zagreba, koja je tada postojala, a danas, u proljeće 2013, eto, ne postoji. Tome će, naravno, posvetiti jednu svoju nefikcionalnu prozu.)

Evo kako se gostilo u vlaku od Rige prema Moskvi:

„Našli smo se dakle tako svi u vagon-restoranu i jeli kavijar, divljač i pudinge. Pili smo čaj i kavkasku mineralnu vodu ‘Esentuki’ i rakiju; dimili smo lagane ruske cigarete i slušali u fonografu Majakovskoga. To nisu više bile bordelske pjesme iz malenog priručnog putnog fonografa g. Ajerstanglera. To nije više bio ni šimi ni džezbend. To je bio Majakovski u dubokom baritonu nekog recitatora u ljevku ogromnog vagonrestoranskog fonografa, Majakovski, koji se kao Mefisto ruga buržuju.”

Autor: Miljenko Jergović

Tekstovi o Miroslavu Krleži na sajtu P.U.L.S.A