Jedan veliki roman: „Koreni“

Od mene počinje život naše loze. Ja sam i koren i stablo“ (Aćim Katić, Koreni)

Katići raspeti između etosa i erosa

Pisci znaju koliko je važna prva rečenica ili paragraf kojom se na stranici praznog papira (danas na ekranu kompjutera) započne priča ili roman. Kao prvi taktovi u muzičkom komadu, prva rečenica unosi ton i određuje ritam pripovesti. Ona igra ulogu skrivenog „dirigenta“ za svog autora. Od inspiracije koja se krije u melodiji prvih reči, ponekad zavisi i krajni spisateljski rezultat.

Za mnom su gorele šume i put. Zmija nisam da i rep u zemlju uvučem. Zubi su mi se klatili, ali sam na kurjaka ličio. Daleko za leđima, u torovima, osta pusto i mir. A čovek umire jedino kad mora i kad neće. Iako mi je brada do sedmog rebra duga, noge su mogle da nose nju i nož. Pobodoh se uz poslednju reku. Nijedan fenjer nije ranio noć, nijedna lampa. Vetar je u kanijama, pa ni on ne zločini. Moram napred, jer, rekoh, za mnom gori i sneg.“

U slučaju Dobrice Ćosića, moglo bi se reći da je ulogu sličnu prvoj, uvodnoj rečenici romana, njegov rani roman, „Koreni“ imao kada se radi o njegovom celokupnom delu. „Koreni“ su izuzetan, možda i najbolji Ćosićev roman (uz možda neke delove ciklusa „Vreme smrti“), koji stoji uz nekoliko vrhunskih dela drugih autora (B. Stankovića, Andrića, Crnjanskog, Selimovića i A.Tišme) na samom vrhu naše književnosti XX veka. Vanredni kreativni zamah i stvaralački polet iskazan u ovom delu bio je tako snažan, da je na njegovim krilima u kasnijim decenijama Ćosić sazdao čitavu literarnu epopeju posvećenu, paralelno uz sudbine Katića, istoriji srpskog društva i naroda tokom prve polovine XX veka (Vreme smrti u 3 toma, Vreme zla u 3 toma, Deobe, Vreme vlasti).  Sve do pojave Pekićevog izuzetnog „Zlatnog runa“ neće biti sličnog poduhvata u našoj literaturi (planovi Crnjanskog o pretvaranju „Seoba“ u veliki istorijski ciklus nisu, na žalost, otišli dalje od piščeve zamisli).

Mi smo oduvek voleli da dižemo bune. Mislilo se ovako: gore ne može da bude, a ako dođe bolje, čist je ćar. Ako se glave pogube, nikad nisu ni bile naše. Od pamtiveka u Srbijici žive seljaci sa tuđim glavama. Sam li glavu izgubiš, onda ti bar nije krivo. Prodaš li je skupo, mogu je i gusle opevati.“

Sadržinski, roman je priča o prvim generacijama porodice Katić iz sela Prerova s kraja XIX veka. To je pripovest o Aćimu Katiću – bogatom seljku, nesavitljivom narodnom vođi i nemilosrdnom porodičnom diktatoru; o njegovim precima, kao i o sinovima: Đorđu – gazdi i trgovcu i Vukašinu – školarcu i profesoru koji se nakon pohađanja velikih škola nije vratio u selo, kao i o Đorđevoj ženi Simki. Uz njih se pojavljuju i lik Aćimovog sluge Tole Dačića i niz sporednih likova koji (za)okružuju sliku domaćinstva (zagonetni Nikola, sluga Mijat, Simkina majka itd).

Tematski, roman počinje prikazom Vukašinove kratkotrajne posete koja se završava sukobom sa ocem, da bi se zatim priča u prvom redu usmerila na teški i mučni odnos para bez dece: Đorđa – velikog gazde ali slabog muškarca – i njegove putene, jake i nesretne žene Simke, dok se u pozadini porodičnih drama odvijaju širi narodni i politički događaji u kojima glavnu ulogu ima večiti seljački vođa i narodni poslanik Aćim Katić (pobuna i sukob sa vojskom, hapšenja seljaka opozicionara nakon atentata na kralja i tsl).

Vređalo ga je njena drhtavica i to huktanje i toplota tela, i što leže zajedno i postoje…Ona, to disanje, njegova je zla sudbina; ona mu je nakotila nesreću dovoljnu da zatre sve. Da mu je izrodila decu, ne bi se njegov život u ovo mučenje pretvorio. Ne bi postojala ova noć, ni ranije, sve crnje jedna od druge.“

„Koreni“ su briljantno ispričana pripovest o elementarnim porivima ljudi poteklih iz jednog partijarhalnog sveta koji mučno – ali gotovo namah, u toku samo jedne ili dve generacije – prelazi iz doba svojevrsnog, mitskog paganstva u moderno društvo. U ovom psihološkom romanu objavljenom 1954. g (prva NIN-ova nagrada) primenjena je moderna tehnika „toka svesti“ (unutrašnjeg monologa, što podseća na dela američkog nobelovca V. Foknera za kog je Ćosić rekao da mu je bio jedan od uzora). Koliko priča o biološkim i fizičkim korenima Katića, „Koreni“ su pre svega izvanredno psihološko istraživanje onoga što treperi ispod kože glavnih junaka, onoga što je u korenima njihovog ponašanja sazdanog od elementarne ljudske energije, sve prožete treperavima porivima, nagonima, strastima, emocijama.

Stid joj poteče punim žilama i razgore joj se u glavi i po licu. Prošlost, pogubljena i zaboravljena u poslovima visi sada sva pred njom, pohabana i u ritama, kao sirotinjsko odelo. Nikad do ovog trenutka nije pomislila da joj je život jadan i pust i kako, odjednom, sada, ništa ne znači što je gazdarica u koći gde pola sela nadniči i služi“.

Nema u domu Katića, niti u njihovim srcima, ni pravog veselja, ni sreće, ni ljubavi, ni plemenitosti. To je svet pun jeda, jada, jeze i jarosti. Porodični odnosi su, uz snažan osećaj obaveze, zasnovani pretežno na negativnim osobinama: strahu, besu, zavisti, mržnji, sebičnosti. Među tim bićima, satkanim na neostvarenim željama i prožetim mukama i patnjom, sklonijim kažnjavanju i sili nego nagradama, sučeljavaju se i sukobljavaju otac sa sinom, muž sa ženom, brat sa bratom, gazda sa slugama, a pre svega: ženka sa mužjakom. Đorđe i Simka su nesretni jer nemaju potomstva; Aćim pati jer ga je sin Vukašin „izdao“ i jer ga strast politike goni da i od sebe i od drugih traži i očekuje više nego što je ostvarivo; Vukašin strepi zbog očeve kletve i žali za domom u kom je odrastao… Svi su oni ophrvani pitanjima tela, krvi, strasti, imovine, vlasti, identiteta. Senke smrti i zla lebde nad dvorištima i sudbinama Katića: mutna sećanja na davna ubistva kao nejasna baština predaka: Aćimovi mračni politički obračuni…(zlo)dela onog starog hajduka Nikole što prebiva u podzemlju kuće (spava i vreba u podrumu, ispod spavaće sobe Đorđa i Simke).

„Koreni“ bi se mogli porediti sa antičkom dramom u čijoj su osnovi mitska pitanja izbora između etosa (morala i obaveze) i erosa (poriva i strasti). Kao u drevnoj tragediji, nekoliko likova (ukupno pet) suočeno je sa sudbinskim pitanjima svake ljudske zajednice: ko određuje pravila (ako to nisu bogovi)? iz čega izniču koreni (čovekovog bića i ponašanja)? gde su granice lične i kolektivne slobode?

Iako povest o Katićima predstavlja sliku jednog tradicionalnog, patrijarhalnog sveta u kom spolja gledano vladaju muškarci (uspomena na porodičnu surovost od detinjstva opseda Đorđa: otac Aćim koji mokrim užetom tuče svoju nagu ženu, „krivu“ jer više ne rađa) Ćosić majstorski ističe presudnu ulogu žene, snažne, otporne seljanke, majke, supruge, gazdarice, ali i mučenice. Muškarci mogu biti gazde, predvodnici, hajduci ili ubice, ali žena je ta sa kojom sve počinje i traje. Žena je osnovala i dala prezime toj gazdinskoj porodici (Kata, Aćimova majka i Vasilijeva i Lazareva udovica…); od nje (Simka) zavisi princip života i opstanka porodičnog imanja, krvi i imena. A kada se pred ženom kakva je bila jedra i snažna Simka postavi izbor između patrijarhalnog „poštenja“ i potrebe da, začećem deteta po svaku cenu, osigura budućnost porodice, u njenu odluku ne treba sumnjati. Nakon rođenja naslednika, sumnje, muke i dileme muških članova porodice (Đorđa, Aćima) biće nastavljene: da li je mali Adam zaista Katić, Đorđev biološki sin? Da li je Simka u porodicu unela kukavčije jaje? A ako jeste, šta onda?

Simka, možda najupečatljiviji lik ovog romana,  istinu o Adamovom poreklu odneće u grob. Na pragu smrti, u agoniji, ta jaka žena, poput neke antičke heroine, učiniće ono što joj je dužnost, zakleće se da je dete Đorđevo.

„Bila je za sve…U mladoj šumi sve su bukve lepe, ali uvek ima jedna na koju ptice sleću…Bila je hajduk, Umela je da podvikne kao četovođa i mazno da se ulukavi kao kaluđer pobegunac. Htela je svojski da pomogne kad si na muci. Neću mnogo da je uzdižem iako sam prema njoj bio sa onim unutarnjim.“     

Jed, jad, jeza i jarost prvih Katića lebdeće nad porodičnim domom i nakon Simke, Đorđa i Aćima. U Ćosićevoj viziji, gorki plodovi iznikali iz surovih korena prošlosti ostaće da i dalje traju. Vreme smrti i vreme zla neće napuštati članove porodice ni tokom narednih generacija. Možda sve do danas.

Za P.U.L.S.E Duško Lopandić

 

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Milena
Milena
1 year ago

Изврсна анализа, поштовани Душко. Много волим Корене, Ћосићеву мучну тему која, како сте одлично закључили, траје и данас.

Milan
Milan
1 year ago

Ovaj sam roman pročitao pred polazak u gimnaziju. Osetio sam da je to kapitalno delo i na neki način opredelilo da izaberem društveno jezički smer… Analiza dostojna poštovanja

Амика
1 year ago

У Коренима обичних, исказних реченица такорећи и нема, свака има, више или мање успешан, искорак ка метафори.
           Фабула се гради на променама приповедачке перспективе, кроз свест ликова или њихове гласове и дијалоге, који се сливају у чувену Бахтинову полифонију. То је препознато тек у новије време, до скора су критичари то називали „монтажом“ са нотом негативног контекста.
           То смењивање перспектива, гласова и дијалога делује савремено јер убрзава радњу и дарује „вишедимензионалност“ фабули. Ток свести ликова открива не само подсвесно, већ и њихову прошлост, као и традиционалну и митску укорењеност…
Говорећи о „Коренима“ Ћосић је, у интервјуу „Нину“, рекао да је желео да „успостави континуитет између генерација којима припада и генерација којих више нема“ и да „наговести велику сложеност и компликованост психичке конституције те категорије која се и у литератури зове сељаштво“.
           Несумњив је национални значај «Корена» као романа о српским људима и народу, те мале епопеје о Србији, који је у раскораку са већим делом савремене књижевности. У њему је исказана сва историјска тескоба («историја као тескоба» – Љубиша Јеремић) настајања, опстанка и постојања српског народа и државе. У «Коренима» почиње Ћосићева потрага за обухватнијим формама романа која ће прерасти у трилогију и циклус романа.
           «Корени», као први модерни роман послератне српске књижевности, као и «Бајка», траже нова читања и савремена тумачења.