Kada zvuk prestane – Sound of Metal (2019)

Kada zvuk prestane – Sound of Metal (2019)

Režija: Darius Marder

Scenario: Darius Marder, Abraham Marder, Derek Cianfrance

Uloge: Riz Ahmed, Olivia Cooke, Paul Raci, Lauren Ridloff, Mathieu Amalric

Mnogi ljudi žive i dišu kroz muziku, drugi zarađuju novac od nje, a nekima je ona jedini način da se opuste. Za neke je muzika velika koliko i sam život, i bez nje ne mogu da zamisle da postoje na ovom svetu.

Dugometražni rediteljski debi Dariusa Mardera, poznatog po dokumentarcu “Loot” (2008) i scenariju za “The Place Beyond the Pines” (2012), izuzetno je moćan, uverljiv, srceparajući… Film “Sound of Metal” je zacementirao svoje mesto na listama najboljih filmova u poslednje dve godine, a kad su nagrade u pitanju, može se takođe pohvaliti da je bio uspešan. Iako je godina pandemije, u koju je zapao kao novajlija, u jednom trenutku pretila da ga živog proguta, uspeo je da stane na noge i kasnije obišao nekoliko festivala, nakon premijere na festivalu u Torontu.

Nešto najgore što čoveku može da se desi je da mu oduzmete ono što najviše voli, ono za šta živi, ono što ga čini srećnim i ono prema čemu gaji najveću ljubav. Upravo ta sudbina će pogoditi bubnjara heavy metala Rubena (Riz Ahmed), kad počne da oseća da gubi sluh. U prvi mah mu deluje da je to samo kratkotrajno i nije baš siguran šta se tačno dešava. Međutim, svakog dana postaje isto i ne čuje gotovo ništa, gluv je. Odlazak kod doktora da bi utvrdio šta se tačno dešava, ne donosi mu ni malo dobre vesti. Doktor mu govori da mu je sluh znatno oštećen, izgubio je 80% sluha sa tendencijom da ga izgubi u potpunosti.

Iako mu doktor govori da postoji rešenje za njegov problem s sluhom, tako što će otići na operaciju (koja nije jeftina), on pokušava u početku da ignoriše svoj zdravstveni problem, i uprkos savetu doktora da za početak prestane da se izlaže velikoj buci, on nastavlja da radi po starom. Jer, on je neko kome je muzika sve u životu i nije mu lako ostaviti to i prihvatiti činjenicu da nešto što je bilo nekada i sve ono za šta živi, sada jednostavno deluje da mora to da napusti, možda i zauvek. Njegova devojka Lu (Olivia Cooke), koja je s njim zajedno u bendu, ne saznaje ovu vest odmah, ali nakon što joj kaže, ona insistira da otkažu turneju na koju treba da idu. Međutim, on to neće da prihvati i nagovara devojku da nastave s svirkama. Nakon što posle nekog vremena i sam vidi da to više nije moguće, odustaje od te ideje i kreće s terapijama. Ruben i Lu oboje imaju traumatičnu prošlost, doduše na različite načine, on kao bivši narkoman, ona kao osoba sklona autodestrukciji i zajedno se oboje drže iznad vode.

Jasno nam je od samog početka koliku ljubav ovi ljudi pokazuju prema muzici, život im se svodi potpuno na muziku. Putuju s svojom kamp-prikolicom u kojoj spavaju, jedu, žive između svirki, a i kad nisu na svirkama opet slušaju muziku i stalno je muzika prisutna tu u njihovom životu. Ali “Sound of Metal” zapravo nije stvar muzike ili Rubenove karijere bubnjara. Zapravo se radi o učenju puštanja onoga što volite kad ne možete učiniti ništa da promenite stvari. Prikazivanje njihovih zajedničkih nastupa koje izvode je vrlo malo u filmu, većina priče se fokusira na oporavak Rubena i njegovu borbu u pokušaju da sve bude onako kako je nekada bilo.

Ono što je najhladnije za nas (publiku) u “Sound of Metal” su trenuci kad ne čujemo, živeći baš poput Rubena. To je nadrealno iskustvo i dobijamo jasan osećaj kako je živeti u Rubenovom svetu. Takođe je teško za gledati kako Ruben komunicira sa svojom devojkom Lu, tako što mu ona piše na papir kako bi mogao da je razume šta mu govori. Odabir trenutaka kad živimo u Rubenovom svetu je presudno za to kako doživljavamo ono što se događa.

Ahmed je sjajan kao Ruben, spretno radi kao glumac, muzičar i sve što radi na ekranu. Njegov nastup je toliko dobar, da je “Sound of Metal” vredan višestrukog gledanja. Još impresivnija je Ahmedova posvećenost delu, koji je proveo šest meseci učeći kako da svira bubnjeve, kao i da se sporazumeva s znakovnim jezikom. Rezultat svega je čisti genije. Olivia Cooke je takođe veoma ubedljiva u svojoj ulozi kao Lu, koja ostaje uz Rubena sve vreme, dok se on bori kroz sve što prolazi i kad se njegovo stanje dodatno pogorša, ona mu pomaže i nikada ne diže ruke od njega. Koliko su jaki njihovi pojedinačni nastupi, toliko je moćan i njihov zajednički nastup. Kinematograf, Daniël Bouquet, pomaže u stvaranju ovog zapanjujućeg sveta u kojem se Ruben nalazi u preokretima, od njegovog nomadskog načina života ispunjenog svirkama, do života na farmi-odmaralištu koje vodi dobrodušni Džo (Paul Raci, koji ovde igra majstorski ulogu), gde Ruben kasnije odlazi da potraži pomoć.

Lu je takođe ta koja u osnovi spašava Rubenov život, ne samo da pronalazi objekat za gluve kako bi mogao da nauči da se nosi s onim što mu se događa, već ga prisiljava da ostane tamo. Rastanak između Lu i Rubena oseća se stvarno i srceparajuće, slom dva srca koja moraju biti neko vreme razdvojena da bi se oboje spasili. Jednom kad Ruben pristane na lečenje, isprva se gubi u stranoj zemlji gde su mu jezik i običaji nepoznati. To je zabačeno mesto ispunjeno drugim gluvim ljudima koji su se svi prilagodili svetu koji ih tretira kao drugačije. Oni su odgovorili tako što su odlučili da njihov nedostatak sluha ne smatraju invaliditetom, a “Sound of Metal” prelepo daje argumente za ovu odluku fokusirajući se na svakodnevni život onih u samoj zajednici gluvih, a ne na to kako autsajderi na nju reaguju. Niko ne pokušava da „izleči“ svoju gluvoću jer ne vidi to kao problem koji treba rešiti. I to je nešto što takođe čini film posebnim i drugačijim.

Kako se Ruben postepeno prilagođava ovom svetu i čak pronalazi mesto za sebe u njemu, shvata da se njegova ideja i slika o njemu transformišu. Lu takođe prolazi kroz transformaciju, iako i dalje pruža podršku izdaleka. Ruben se i dalje drži nade da će vratiti stari život operacijom koja će mu omogućiti da ponovo čuje. Nije samo muzika koju želi da povrati; to je i njegova četvorogodišnja veza s Lu, koja je procvetala nakon što su oboje u suštini spasili jedno drugo od ranije zavisnosti. Kad se ponovo okupe pred kraj filma, to je jedna od emotivnijih scena za oboje i jedna od najemotivnijih generalno na filmu.

Tehnički gledano, mešanje zvuka je ključno u filmu, jer je prelazak sa sluha na nedostatak trebalo da postane autentičan. Štaviše, to nas često dovodi u Rubenovu poziciju, koristeći audio tehnike da bismo empatično iskusili kako bi mogla izgledati gluvoća. “Sound of Metal” po tom pitanju duboko poštuje zajednicu gluvih. Na primer, Džo upoznaje Rubena sa Diane (Lauren Ridloff), dobrodušnom učiteljicom koja podučava gluve učenike, gde on uči znakovni jezik, istovremeno postajući i vrsta pomoćnika učitelja koji pomaže deci. I tamo gde bi neki drugi film pokušao da pokaže neku vrstu romantike između Rubena i Diane (Lu se iznenada vraća da stvori klasični ljubavni trougao), “Sound of Metal” se odriče takvih jeftinih stvari i umesto toga se fokusira na Rubenovo putovanje i njegov neobičan svet koji istražuje i u kojem pokušava da se prilagodi. To je takođe više od filma o muzici i invaliditetu, to je životna lekcija koja nas tera na razmišljanje nakon što se film završi.

Reditelj-scenarista Darius Marder, uradio je besprekoran posao, namera mu je bila da učimo istim tempom kao i Ruben, želeo je da se osećamo izgubljeno i zbunjeno kao što je Ruben. A to je učinio upravo tako i veoma uspešno. Usidrena neverovatnim radom Riz Ahmeda, kao i druga dva glumca, ova drama vadi dušu u punom smislu te reči. Ovo je istinski bol, toliki, da poželite da zaustavite film i pitate glumca da li je dobro, a to je trenutak za srce koji vredi svakog priznanja koje mu možete pružiti. Ruben voli ono što sa strašću radi, Ahmed nudi ono što bi možda moglo biti performans celog njegovog života kao umetnik koji je urezao svoje mesto u svetu. Kad počne da gubi sluh, osećamo se grozno i loše kao i on; teško je gledati kako ga telo izdaje i odbija od njegovog životnog sna. “Sound of Metal” je slušno i emocionalno remek-delo. Bez obzira na to da li je zvuk ili nedostatak zvuka ono što vas drži angažovanim, zapanjićete se živeći u Rubenovom svetu.

Filmovi u najčistijem obliku imaju neverovatnu moć da izazovu najdublje ljudske emocije i da vas doslovno slome pred ekranom, što opet samo pokazuje koliko je film velika umetnost. “Sound of Metal” je upravo takav film. Čist, tačan, moćan, prirodan, stvaran. Nećete često videti da neki kritičar pokaže emociju tokom kritike, ali jednostavno, svi smo mi živa bića, koja imamo i onu mekšu stranu.

za P.U.L.S.E: Marko Jovanović

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments