Kako je camp-show “Beograd noću” šokirao SFRJ

 
 
 

Nakon što je u veljači 1981. godine Televizija Beograd emitirala “Beograd noću”, povijest jugoslavenskog campa ostala je ne samo trajno promijenjena, nego i po prvi put usklađena s inozemnim trendovima. Nagrada na televizijskom festivalu u Montrealu bila je samo dio reakcija; druge su bile stotine bijesnih pisama, poziva i protesta upućenih TV kući, dok je, piše “Leksikon  YU mitologije”, jedan gledatelj u Zemunu razbio svoj prijemnik vidno iznerviran onime što je vidio.

A vidio je Olivera Mandića, tada jednu od najvećih pop zvijezda Jugoslavije, kako našminkan pleše i pjeva u ženskim haljinama, visokim potpeticama i crnoj koži, te u sat vremena trajanja izvodi svoje hitove povezane znanstveno-fantastičnim scenarijem.

 

Televizijska avangarda: Stanko Crnobrnja, osamdesetih

 

Iako se radilo o predstavljanju jednog pjevača, što je bio uobičajeni medijski tretman poznatijih glazbenika, Mandićev “Beograd noću” intenzitetom se travestije, spolnih međureferenci, ali i konfuzije koja je bila vrlo očito namjeravana, stavio uz bok imenima poput Davida Bowiea i Klausa Nomija.

Ničim izazvane prosječne jugoslavenske obitelji, i to one rijetke koje su uopće i imale TV prijemnik u boji, dobile su tako direktan prijenos u pop-kulturno šarenilo androginih osamdesetih, nečega po čemu su Oliver Mandić i redatelj Stanko Crnobrnja u okviru današnjih država bili svakako prvoborci. U taj show uvedeni su mnogi tada napredni video-efekti, gotovo eksperimentalno razigravanje bojama, kontrastima, pretapanjima i rasterima, dok su na sceni Mandić, ali i brojni statisti, mijenjali kostime, ne iz spota u spot, nego iz kadra u kadar. Ova televizijska extravaganza, najzanimljivije od svega, upregnuta je u marginalni camp senzibilitet, što se tada nisu usudile i neke bogatije, ali i liberalnije europske TV kuće. “Orgijalni program”, zatim “ujedinjena energija muškarca i žene koja služi za putovanja galaksijama” kako bi se “oslobodili ideje seksa kao nečega što služi prokreaciji”, liberalno je inklinirani pogled na spolnost koji izbjegava neokonzervativcima danas tako dragu prokreaciju.

 

 

Za modernost, ideju i režiju „Beograda noću“ odgovoran je Stanko Crnobrnja, televizijski i filmski redatelj, producent i scenarist. Potpisao je i još uvijek potpisuje preko 1500 televizijskih emisija i tri igrana filma – teoretičar je, predavač i publicist u kategoriji masovnih komunikacija i teorije televizije. Utemeljitelj je nacionalne Radio-televizije Atlas (Crna Gora), nacionalne  Televizije IN (Crna Gora), prve digitalne, komercijalne TV mreže na Balkanu, kreativni direktor nacionalne mreže Novi 3K (Srbija), kao i idejni tvorac nacionalne mreže Televizije Avala (Srbija ). Akademski djeluje kao profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, gdje drži kolegije Osnovi medijske produkcije i Estetika audio- vizuelnih medija.

Prvi je dekan Fakulteta vizualnih umjetnosti u Podgorici i gostujući profesor na Internacionalnoj Akademiji za radio i televiziju (I.A.B) u Montreuxu (Švicarska). Crnobrnja je autor prve magistarske teze u SFRJ iz područja televizijske teorije, naslovljene “Život kao informacija: početak alternativnih televizijskih sistema”. Uslijedila je i prva doktorska teza iz televizijske estetike u Srbiji, “Estetsko kodifikovanje televizije”. Stanko je neobično zanimljiv sugovornik: s lakoćom balansira između pop-kulture i visoke teorije, svjedok je i začetnik mnogobrojnih televizijskih promjena još od 70-tih i rani inovator nekih danas uobičajenih medijskih procesa. Čest je gost društvenih rubrika, ali i znanstvenih časopisa, a odnedavno i autor jedne od rijetkih knjiga o televizijskoj teoriji na ovim prostorima „Estetika televizije i novih medija“ (Clio, Beograd). Kako je Croatia Records, prvi put od tranzicije iz socijalističkog Jugotona, objavila „Best of“ Olivera Mandića i nimalo stidljivo ga otvorila hitom „Sve su seke jebene“, najbolje je razgovor sa Crnobrnjom započeti upravo „Beogradom noću“.

 

 

*Ukoliko se ne varam, emisija’Beograd noću’ snimljena je u tada novom Studiju 8 u Košutnjaku, a emitirana 1. veljače 1981.godine. Je li bilo teško nagovoriti Televiziju Beograd, vašu tadašnju kuću, da pristane na takav vrlo, vrlo neuobičajeni show?

Nije bilo teško da se TV Beograd odluči za snimanje ovakve emisije. Projekt je bio moje autorsko delo, koje sam, tada redovnim kanalima i bez mnogo pompe, stavio u postupak realizacije. Dobro sam poznavao sistem produkcije u toj kući jer sam u tom momentu već sedam godina režirao za TV Beograd, i to velike produkcije, kao što je to tada bila serija ’Nedeljom popodne’, koju smo naizmenično emitirali mi i TV Zagreb. Moj autoritet bio je dovoljan da niko nije postavio pitanje šta će biti snimljeno. Kada je bilo snimljeno, tada je već bilo kasno za to pitanje, tako da je moja planirana medijska subverzija u potpunosti uspela. Jedan od ključeva tog uspeha bilo je i to što sam emisiju snimio u okviru budžeta koji nije prelazio tadašnje budžete za ’show programe’

 

Photo: Screenshot

 

Oliver Mandić doneo je gotov tonski snimak, što je značilo da TV Beograd nije imala velike troškove u predprodukciji muzike. Takođe, Mandić je bio voljan da sudeluje u delu realizacije  vlastitih kostima, prvenstveno u nabavci nekih materijala i tkanina koji tada nisu bili u širokoj ponudi u Beogradu. Vizualna raskoš u scenografiji, kostimu, svetlu i generalno u slici bio je rezultat moje tada već sasvim jasne spoznaje o tome kako da sa kombinacijom raspoloživih sredstava, putem čisto televizijskog postupka, daleko nadilazim pojedinačne mogućnosti tih sredstava. U tome su mi jako pomogle moje tri divne suradnice: scenografkinja Milica Ejdus, kostimografkinja Nada Perović-Baletić i dizajnerica svetla Ružica Tubić.

*Kao scenaristi ste potpisani vi i Kosta Bunuševac. Tko je autor osnovnog koncepta i u kojoj mjeri je u svemu sudjelovao Oliver Mandić?

Autor osnovnog koncepta, scenarija, knjige snimanja, kao i naslova emisije, sam ja. U tom trenutku, u mojoj karijeri, steklo se dovoljno iskustva i kreativnog naboja, istovremeno, da sam pomislio da mogu da napravim delo koje će nadilaziti postojeće kreativne standarde u produkciji muzike na televiziji. I to ne samo standarde koji su vredili u Jugoslaviji već i standarde koji su vredili u Europi. Imajte na umu da je MTV tek počeo sa emitiranjem, ali samo u Americi, i da je format muzičkog video-klipa bio u samom začetku.

Long Form Music Video niko nije radio. Odlučio sam da ja to uradim. I to je bio jedan od prvih takvih video projekata u Europi. Priča govori o junaku koga devojka, stjuardesa letećeg objekta, napušta zbog lokalnog guru-vidovnjaka. Junak (Oliver Mandić) pokušava da se ubije skačući u bazen. U tom trenutku, između života i smrti, on doživljava psihodelični video trip koji je, zapravo, odraz fantastične atmosfere koju smo mi tada stvarali živeći i radeći u Beogradu. Kosta Bunuševac dobio je mesto na špici kao scenarist jer je bio autor nekoliko tekstova koje, u ulozi gurua, izgovara u emisiji. Oliver Mandić je sudjelovao u velikoj meri, znatno većoj nego Bunuševac: davao je ideje, asocijacije, postavljao pitanja, trudio se da do kraja razume što se događa. Bio je od koristi čak i u organizaciji snimanja. Kao hiper-osećajan čovjek on je shvatio da je taj program šansa njegove karijere. Bunuševac je bio naš prijatelj iz umetničkih krugova Beograda koji je doprinio rešenjima za neke od Oliverovih kostima. Inače, sve vreme produkcije, kao video laik i analfabeta, on nije imao ni najmanjeg pojma o tome kako će to sve na kraju izgledati.

 

 

*Estetika TV-spota tada je još bila mlada, a neobično je i da je u sve uključena dramaturgija, odnosno radnja. Biste li tu emisiju uvjetno nazvali i TV filmom?

Inspiraciju sam, u jednom delu, našao u kvalitetnoj muzici koju mi je Oliver ponudio. No ja sam tada već duže vremena tragao za projektom u kome bih mogao ostvariti svoja temeljna opredeljenja ka televiziji kao sintetičkom mediju par excellence. Kao elektronskoj grafici fantastičnih kreativnih mogućnosti u kojoj fotografskim, ali i čisto elektronskim sredstvima, može da se dosegne izražajnost koja ne postoji ni u jednom drugom mediju. Tada sam već duži niz godina stvarao u medijima grafike-monotipije, fotografije, filma, polaroida, video-arta i shvatao sam da ta iskustva mogu da sintetizujem u novu vrstu ekspresije i to baš u mainstream mediju kakav je u to vreme bila državna televizija. Dakle, to nije TV film već celovečernji music video sa dramaturgijom koja se u prvoj ravnini oslanja na dramaturgiju nadrealizma i američkog psihodeličnog ekspresionizma. U drugoj malo kompleksnijoj ravnini, ugradio sam svoje vlastite stilske i jezične elemente koji su u tom trenutku bili potpuno autentični, novi i do tada neviđeni.

* Razvidan je jaki moment futurizma. Je li’Beograd noću’ žanrovski znanstvena fantastika, poput možda sličnog primjera Petra Teslića koji je 1972. godine potpisao ‘Tri točke’, također bitan futuristički televizijski naslov.

‘Beograd noću’ nije znanstvena fantastika, on je prije svega čista audio-vizualna fantastika. Osim nekoliko glumačkih tekstova koji su više filozofski traktati, a koji se tiču mesta pojedinca u poretku sudbine, u toj emisiji nema ništa naučno-fantastično. Fantastičan svijet koji sam stvorio u toj emisiji, pre je odraz iskustava sa eksperimentima u proširenju svesti, kao i odraz iskustava u proširivanju medijske izražajnosti.

* Zbog čega je ipak televizija prednjačila u takvim konceptima? Primjerice, u Jugoslaviji je tada postojao samo jedan SF film, ‘Gosti iz galaksije’ Dušana Vukotića. Je li razlog slobodarski duh tog medija ili naprosto niži troškovi produkcije?

Televizija je dugo odražavala, zapravo tvorila, krajnji domet visoke tehnologije. Ne samo kod nas  već i u svijetu. Elektronska tehnologija pokretala je sve najvažnije prodore u nauci i tehnici tog vremena. Kod nas toj ‘high tech’ poziciji televizije bila je suprotstavljena ‘low tech’ pozicija filma. Iz te pozicije naši filmski autori rijetko su se opredjeljivali za žanr znanstvene fantastike. To je bilo skoro nepojmljivo pregnuće. Televizija je pružala koliko-toliko više inspiracije samom svojom visoko tehnologiziranom mašinerijom produkcije

* Jako je vidljiv i camp element. Da li je on naglašen željom scenarista ili možda glavnog aktera Olivera Mandića? Koliko je profesionalna i društvena atmosfera na tadašnjoj TV Beograd bila liberalna i permisivna?

Polazeći od toga da je kič nešto što je toliko pretenciozno da pokazuje manjak ili odsustvo ukusa, a camp svesna proizvodnja kiča, camp u ovoj emisiji bio je namjerno plasiran u momentima Oliverove travestije i nastupa u ženskim kostimima, u takozvanim baletskim ilustracijama, kao i u nastupu specijalnih gostiju, posebno Srebrnih krila. Ti momenti namerno su utopljeni u video izraz koji je u mojoj interpretaciji težio vrhunskom ukusu i stilu. Ono što sam iz te kombinacije stvorio, i tada i danas, jeste progresivno. Prvenstveno zbog toga što pokazuje da televizijski jezik ne mora uvijek biti onakav kakvim ga govore televizije širom sveta, od postanka televizije do danas. I zato što, u večitoj teorijskoj debati oko toga da li je forma manje značajna od sadržaja, dokazuje da život uvek demantira važnost sadržaja ako on ne postoji u odgovarajućoj formi.

 

 

Oliver Mandić je taj koji je želio da se pojavi u ‘ženskom’ izdanju. Ja sam to odmah shvatio i prihvatio. Sve se to uklapalo u vrlo kreativnu atmosferu koja je u to vrijeme vladala u TV Beograd. A to je podrazumevalo toleranciju prema eksperimentu i novim tendencijama. Recimo, u redakciji klasične muzike TV Beograd, već je bilo podosta radikalnih eksperimenata sa muzičko- plesno -televizijskom sintezom. Generalno, poštovali su se autorski senzibiliteti jer, koliko god to danas izgledalo neverovatno, smatralo se da na televiziji prvenstveno i najvažnije mesto, trebaju imati autori. U svim žanrovima,uključujući i informativni.

* Koliko se svjesno išlo u provokaciju? Mandić je kasnije bio dosta ljut zbog prijema emisije i kazao kako ne razumije čemu strka, jer se i Sedam mladih, tada popularna komičarska grupacija, u svojim emisijama odijevaju u žene i nitko sa time nema  problema.

Išlo se u provokaciju sasvim namjerno. Kao i danas i tada je važilo da provokacija koja uspe jeste isto što i subverzija. U toj emisiji bilo je na desetine namerno plasiranih provokacija. Neke od njih su funkcionisale direktno, kao Oliverova travestija, a neke indirektno. Na primer, scena u kojoj Oliver, po dubini, prilazi frižideru otvara ga i u njemu zatiče samo jedan ogoljeni kamen. U tom trenutku ja puštam i grafičku strelicu, kao danas kursor na kompjuteru, koja akcentira taj zloslutni kamen. Taj kadar bio je moje skretanje pažnje na izvesnu budućnost u kojoj nas čekaju oskudice i praznine svake vrste. Ta provokacija nije imala direktno subverzivni efekt, ali je svakako predvidela vreme u kome se desilo vrlo mnogo apsurdnih stvari. Mnogo apsurdnijih nego što je to zaticanje kamena u praznom frižideru. Mi smo tom emisijom silno provocirali i očekivali smo reakciju javnosti. Koja se i dogodila. Tko zna kako bi se sve to završilo da u Švajcarskoj nismo dobili priznanje od međunarodnog žirija. To sa presvlačenjem Jove Radovanovića u ženu, u skoro svakoj emisiji Sedam mladih, Oliver je zgodno plasirao tek da dodatno iziritira moralne dušebrižnike i homofobe.

* Je li ključ reakcija na emisiju to što tamo travestija, za razliku od 7 mladih, nije bila u funkciji komedije, nego posve ozbiljna?

 Da, to je ključni razlog za tako burne reakcije jednog dijela javnosti.

 

Prijatelj iz umetničkih krugova Beograda: Kosta Bunuševac

 

*Koliko je taj camp kotirao i kao aluzija na tadašnju beogradsku umjetničku gay scenu?

Gay scena, umetnička i neumetnička, uviek je postojala u Beogradu. I uvek će postojati. Ali, Oliver je u ovoj emisiji zapravo biseksualan. I to je u izvesnoj mjeri još više uznemirujuće za ‘moralnog’ gledatelja. U podsvesti svakog homo-sapiensa leži zauvek ugrađena spoznaja o inherentnoj biseksualnosti ljudskih bića. Ta spoznaja, uporno i dosledno, potiskuje se socijalnim inženjeringom već tisućljećima. I sasvim apsurdno, izgleda da će biti potiskivana čak i onda kada ‘gej lajf stajl’ dobije puno pravo građanstva. Dakle, u ovoj emisiji radi se o malom ali namernom doprinosu afirmaciji istine o ljudskoj biseksualnosti, a ne o direktnoj refleksiji na Gay scenu Beograda tog vremena.

*Što je razlog današnjoj regresiji društvenih I seksualnih sloboda? Beograd i Jugoslavija bili su tada mnogo liberalniji nego što su današnji Beograd i ex-Jugoslavija.

U prvom redu razlog leži u činjenici da su tada organizirana religija i ekstremni nacionalizam bili potpuno udaljeni iz društvenog mainstreama. Kao generatori konzervativnih, reakcionarnih uvjerenja i represivnih praksi, ti društveni oblici bili su direktna smetnja tada prakticiranoj politici bratstva i jedinstva, progresivnim svetonazorima, miroljubivoj koegzistenciji i participaciji ljudi u direktnoj demokraciji koja se zvala radničko samoupravljanje. Te slobodarske i progresivne prakse neminovno su dovele do procvata umjetničkih praksi koje su osamdesetih u glazbi nazivane ‘novi talas’. One su bile osvojene upravo direktnom participacijom umetnika u vlastitim životima i u životu zajednice. Te slobode bile su decenijama svesno osvajane. I baš početkom osamdesetih godina, po širokom frontu, počele su i da se manifestiraju. U našoj televiziji ja sam  bio jedan od rodonačelnika oslobađajućeg izražajnog stila koji je vrlo brzo dobio naziv ‘beogradska škola video jezika’.

* Stručni dio javnosti jako vas je hvalio. Kritičar Darko Glavan, pisac Veselko Tenžera i drugi, redovito su upravo vas navodili da jedini razmišljate televizijski, upravo ‘slikom’. Koliko vam je ta emisija otvorila profesionalni put? Kulturni serijal ‘Petkom u 22 ‘je također bio iznimno hvaljen.

 

Kultna TV emisija: Petkom u 22

 

Emisija ‘Beograd noću’ definitivno je kristalizirala spoznaju stručne javnosti o mojoj totalnoj opredijeljenosti televiziji kao potencijalno vrhunskom i umetničkom izražajnom sredstvu. Ta spoznaja struke potakla me je da tokom ciele te decenije idem iz jednog u drugi televizijski projekt s odlučnošću da u svakom žanru i svakoj emisiji isprobam svoje sposobnosti u unapređenju televizijskog jezika i doživljaja koji će u tome imati moja publika. Jako sam cenio  Veselka Tenžeru. I danas smatram da su on i Bogdan Tirnanić, TV kritičar iz Beograda, najbolji kritičari, i to ne samo televizije nego kulture uopšte, koje je Jugoslavija ikada imala. Obojica su, na moju sreću, shvatila da ono što radim treba gledati kao televizijsku delatnost, i to bez primesa kritičkog aparata koji se primjenjivao na druge, starije medije. Shvatili su i javno su to isticali, da je to rad na čistom televizijskom jeziku, a da su dometi tog mog jezika istovremeno i komunikativni i umjetnički. ‘Petkom u 22’ bio je dugogodišnji projekt, specifična i namerna intervencija u žanru koji se zove ‘program iz kulture’. Tu smo uvijek imali jakog suparnika u Televiziji Zagreb. Ali upravo sa ‘Petkom’ uspjeli smo odvojiti se od konkurencije i to postmodernističkom metodom spajanja nespojivog. Pri čemu je vezivo za nespojive elemente bio upravo elektronski grafizam koji sam forsirao kao osnovu virtualnog hiper-okruženja koje je tvorilo seriju ‘Petkom u 22’.

* Osim Olivera Mandića, slične formate radili ste i sa braćom Vranešević, odnosno Laboratorijom zvuka. Primjerice, long form video ‘Duboko u tebi’

 

 

Dosta video-klipova radio sam i sa Slađanom Milošević. Ona je, poput Josipe Lisac, ne samo pevačica već i super-stilizirani rock performer koji sve elemente svog nastupa godinama, konzekventno, i daleko ispred vremena, drži u svojim rukama. Na žalost, nikad nismo napravili ‘celovečernji’ video. Na drugom kraju spektra, dosta veliki opus napravio sam sa grupom Galija, gdje je klip “Kotor” odraz malo klasičnije i filmskije vrste izražavanja. Dosta sam radio, opet u trećem, možemo reći panonsko- romantičarskom ključu, sa grupom Garavi sokak gde sam, recimo, prvi put u domaćoj praksi snimio cijeli video iz ruke, u pokretu I u jednom kadru. Pesma se zove “Jedina vilo”.

* Kakva su bila vaša iskustva na radu u Televiziji Zagreb? Potpisali ste tada, između ostaloga, zahtjevan prijenos prednatjecanja za Eurosong, Jugoviziju u Zadru 1989. godine.

Moja iskustva u radu na TV Zagreb bila su odlična. Radio sam sa vrhunskim profesionalcima koji su voleli televiziju i koji su čitave svoje karijere posvetili unapređenju kvaliteta na programima te televizije. Među njima ističem Silvija Huma, urednika i voditelja, i Željka Sablića, producenta. To su iskusni, talentirani, sposobni i kvalitetni ljudi sa kojima sam radio ne samo vrlo uspješan TV spektakl “Jugovizija” iz Zadra, već i specijalnu emisiju “Djevojčice sa šibicama”, gde su u glavnim ulogama bile sestre Begović, a koja je bila predstavnik JRT na festivalu “Zlatna ruža” u Montreuxu.

Također, sa istim kolegama, radio sam i centralni novogodišnji program za JRT mrežu koji je te godine producirala Televizija Zagreb. Radio sam i umetnički TV balet, pod naslovom “Igra u dosluhu”, prilično lepo stiliziranu emisiju koja je stvorena upravo na tragu elektronskog TV grafizma. Radio sam i snimak velikog koncerta pod ravnateljstvom čuvenog Lorina Maazela, koji je upriličen povodom Univerzijade u Zagrebu. Znači, imao sam dosta lepih trenutaka u Zagrebu, sa kolegama koje su držale do kvalitete, televizijskog ugođaja i visoko profesionalnih standarda produkcije

 

Veliki profesionalac: Silvije Hum

 

* Kakva je danas situacija s arhivom tih emisija, poput Petkom u 22′ i ‘Beograd noću’?  Jesu li sve sačuvane i planira li se objava na DVD-u?

Od serije “Petkom u 22” sačuvani su samo poneki prilozi i reportaže. To je prilična šteta za arhiv i za potencijalne korisnike tog materijala. “Beograd noću” postoji, digitaliziran je i možda će se jednog dana naći u DVD izdanju. Možda prilikom 40 godina od premijernog emitiranja. Ali skrećem pažnju da je sačuvana i digitalizirana cela serija pod naslovom “Formula 1” u kojoj do punog izražaja dolazi moj tadašnji rukopis plasiran u formi zabavno-humorističkog TV serijala. Bio je to onaj udarni show program koji je petkom u 21 sat emitiran u zajedničkoj JRT šemi.

Beogradski izdavač Clio 2010. godine objavljuje vašu knjigu ‘Estetika televizije i novih medija’. Kako ste došli na ideju za objavu upravo takvog sadržaja?

Mojim studentima i meni nedostajao je udžbenik koji na jednom mestu rezimira sve ono što je najvažnije u teoriji i praksi televizijske estetike, i pogotovo, estetike novih medija. Čini mi se da knjiga pomaže studentima u navigaciji kroz mnoštvo etapa i ’krajolika’ koji čine prošlost, sadašnjost i budućnost medijske i društvene stvarnosti.  

*Generalno, količina znanstvenog pisanja o televiziji na ovim prostorima je skromna. Kvaliteta je još skromnija.

Ima izuzetaka. Ističem izdavačku kuću Clio iz Beograda, ne zato što je izdavač moje knjige, već zato što se godinama pojavljuje sa svojom izuzetno kvalitetnom edicijom Multimedija. Tu je objavljen zavidan broj naslova svjetskih i domaćih autora iz područja medija, pa i televizije. Takođe, Televizija Beograd ima dugogodišnju izdavačku delatnost. Prvenstveno posvećenu historiografiji. Tu su se pojavili neki vrlo interesantni naslovi kao što je višetomna “Antologija TV drame”. U vrijeme Jugoslavije,  TV Beograd bila je izdavač stručnog časopisa “RTV: Teorija i praksa”. Ovaj časopis bio je jedini takav, ne samo u Jugoslaviji, već u ovom delu Evrope i ostavio je značajan trag. Danas je to samo nezamisliva prošlost.

* U promjenama televizijskih modela na ovim prostorima, kojih ste bili svjedok, koliko su ti razvojni trendovi pozitivni, a koliko negativni?

Primjer je reality TV, o kojoj se uglavnom piše negativno, no ona je u svojoj definiciji autentični televizijski izraz. Za gledaoce, razvojni trendovi u televiziji su pozitivni. Radi se o konstantnom uvećanju ponude programa, odnosno, o uvećanju izbora. To, doduše, ne znači i automatsko uvećanje kvaliteta. TV producenti shvatili su da veći deo publike prvenstveno traži razonodu, a ne kvalitet sam po sebi. Ali sigurno je da i u televiziji vredi pravilo o prerastanju kvantiteta u kvalitetu. Suluda komercijalizacija jeste loše lice ovog, inače pozitivnog, trenda. Ona se jasno, u svojoj negativnosti  ogleda upravo u žanru reality televizije koji potpuno ogoljeno i bespoštedno eksploatiše egzibicionizam i materijalizam sudionika u programima s ciljem da zadovolji voajerizam publike koja ih gleda. Ideja je, naravno, da producenti u svemu tome ostvare maksimalni profit.

* Što je po vama osnovna razlika između televizijske i filmske estetike?

Estetika komercijalne televizije barata mnoštvom različitih vremenskih i prostornih formata, od 30-sekundne reklame, do višesatnog direktnog prijenosa. Estetika komercijalnog kino-filma barata jednim formatom. Iz te razlike proizlaze i razlike u ekspresivnim, jezičnim procedurama. Danas u vremenu digitalne medijske konvergencije, razlike se polako brišu i estetika postaje jedna za sve programsko-autorske ideje. One se danas formatiraju prema mnoštvu, a ne prema samo jednoj platformi.

 

Jugovizija 1990. u Zadru: Tajči, njena sestra Sanja Matejaš, Silvije Hum, Bahrija Golubović

 

* Je li naša nostalgija za starim televizijskim danima opravdana? Postojala su svega dva  programa koja su završavala u 23 sata. Međutim, svi nekako imamo dojam da je televizija tada bila kvalitetnija. Jesmo li sada,kada imamo tematske kanale, YouTube I neograničenu mogućnost izbora, postali zatrpani izborom? Ili kako kažu, ‘so many channels, nothing to watch’ ?

Psiholozi kažu da se nostalgija pojavljuje kao odraz nezadovoljstva sadašnjim stanjem. Možda je stvarno izbor između dva ponuđena programa lakši nego izbor između 200 ponuđenih programa. U krajnjem zbroju, kultura programskog i medijskog izobilja u kojoj danas živimo, potvrđuje misao Nam June Paika da samo u svijetu informacija i u svijetu kocke postoji beskonačan broj kombinacija. U civilizaciji koja, ovako ili onako, stvara sve više ‘slobodnog vremena’, ova kombinatorika postaje značajna. Vrlo brzo nove generacije neće više ni znati što je to televizija, onakva kakva je bila, u svom izvornom obliku. I televizija se utapa u taj novi multimedijalni okvir u kome će, kroz fuziju sa telefonom, kompjuterom i kamerom, postati jedan novi moćni medij, za koje ga još nemamo ime, ali znamo da će dominirati svijetom komunikacija i kreativnosti u drugoj polovini 21. stoljeća. Svaka nova generacija prihvata novu tehnologiju kao svoju i kao prirodnu.  Jer se i tehnologija razvija u generacijama. Problemi nastaju kada starije generacije trebaju prihvatiti nove tehnologije.

Na mladima svijet ostaje. Stoga, oni ne mogu biti ‘u krivu’ kada se radi o prihvatanju i odnosu sa novim, mladim tehnologijama. Pogotovo tehnologijama masovne komunikacije i interakcije.

 

Izvor:XXZ Magazin

*  Sa dozvolom autora, prenosimo tekst objavljen u štampanom izdanju časopisu “Filmonaut” br. 10; ovo je njegova internet-premijera

 

 

 

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

4.5 2 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments