Kako je stvarao Emil Zola?

Emil Zola je jedan od najboljih primera stvaraoca kojima je neophodan bliski kontakt sa mestom ili događajem o kome nam pripoveda, kako bi čitalac dok čita delo imao utisak da se zaista nalazi na mestu odigravanja radnje romana. Ono što je karakteristično za njegov rad je da i pored odlaska na lice mesta Zola čita opsežne studije koje imaju sličnu tematiku sa delom čije stvaranje započinje. Za svoj roman Nana Zola se služi beleškama svoga prijatelja. On piše u jednom pismu Ceradu:

Hiljadu puta hvala za vaše beleške. Odlične su i ja ću ih sve upotrebiti. Hteo bih imati na stotine stranica sličnih beležaka. Gladan sam podataka koji su viđeni.

Govoreći o romanu Žerminal uviđamo da njegova dokumentacija dostiže neverovatne razmere „Zatrpan sam podacima, žalio se on; ne znam kako će iz ovog haosa izići ceo jedan svet. Njegove zabeleške za Žerminal iznose četiri sveske, svaka od pet stotina strana“. (Milačić 1958: 216).

Zola u svom kabinetu

Čitajući Žerminal čitalac ima utisak da se zaista nalazi pod zemljom na dubini od nekoliko stotina metara. I to je upravo l`illusion parfaite koju ovo delo izaziva kod čitaoca. Zajedno sa Maevima čitalac proživljava glad i nemaštinu, zajedno sa Etijenom i kod čitaoca rađa se želja za otporom, za borbom protiv nejednakosti, za prestankom izrabljivanja dece u rudnicima. Zajedno sa 3000 radnika u rudniku mi imamo utisak da se nalazimo u galerijama, da prisustvujemo borbama rudara sa visokom temperaturom, sa mrakom, sa svakodnevnim strahom od odrona stena i svakodnevnim dovođenjem života u opasnost.

Da bi stvorio ovako savršenu iluziju i ovako moćan realistički roman Zola je odlučio da se 1884. godine spusti u okno Renar na 675 metara dubine, pod vođstvom jednog inženjera. Zahvaljujući svom prijatelju Žijaru, tadašnjem poslaniku, Zola uspeva da u funkciji sekretara prisustvuje štrajku rudara. To mu je poslužilo kao odlična inspiracija za budući roman. On je morao da oseti kako je biti u koži rudara kako bi isti taj osećaj dao svojim likovima. Morao je da pri tom putu pažljivo beleži sve detalje, najmanje potrese, rasporede u galerijama, detalje na odeći radnika, razloge zbog kojih bi se katkad obradovali, i njihovu svakodnevnu borbu sa „Minotaurom“. Morao je da se upozna sa zaduženjima radnika, ko su kopači, ko utovarivači, da li ima dece i koje su poslove ona sposobna da obavljaju. Detaljno je u toku posete zabeležio svaku prepreku i neravninu jer uz pomoć najsitnijih detalja on okupira čitaočevu pažnju.

Zola, Mane

Ova galerija nije podupirana iznova, nema još miris drveta. Svod nije pravilan, čas se spušta, čas penje i moramo da savijemo glavu ako ne želimo da se udarimo. (Matić 1959:487)

Kako Dušan Milačić navodi Zola je u toku stvaranja svog dela „Slast Života“ čitao Hemiju od Virca, Biološku fiziku od Gavarea, Botaniku od Bajona, Opisnu anatomiju od Krivejea“. (Milačić 1958:215). U toku pisanja romana Žerminal upoznaje se sa svim profesionalnim bolestima rudara, sa opsežnom rudarskom terminologijom, da bi njegov rad bio što autentičniji.

Apropo toga dr Dušan Milačić nam verno prikazuje metod Zolinog rada:

Kad piše Greh opata Murea, Zolin sto je prepun knjiga o pobožnosti, a soba religioznih predmeta, crkvenih ukrasa i odežda za bogosluženje. Pored toga što je svakog jutra odlazio u jednu malu crkvu, koja je bila nedaleko od njegovog stana, i prisustvovao jutrenju s molitvenikom u ruci, motreći na svaki pokret sveštenika i svaku sitnicu bogosluženja, on čita bogoslovske, verske i crkvene spise. (Milačić 1958:215)

Zola nije tip autora koji stvara na osnovu ideje i mašte. Jedino što sam smišlja su njegovi protagonisti, njihov temperament, društveni sloj u kome se nalaze. Njegov metod rada kreće se od spoljašnjeg ka unutrašnjem. Najvažnije je izučiti sredinu u kojoj će se glavni lik kretati, sve što okupira ili odvlači njegovu pažnju. I upravo u tome mu pomaže hrpa beležaka koje skuplja po nekoliko nedelja ili čak meseci. Jer Zolin rad ne bi imao smisla bez tih detaljnih beležaka. To su detalji i doslovne slike koje se stvaraju čitaocu pred očima dok čita njegov roman, koji doprinose kvalitetu i popularnosti njegovih dela. Osnovna prednosti njegovog rada su observacija i istraživački rad, posvećenost započetom poslu, kao i sposobnost da ide u korak sa gorućim temama svoga vremena. Nakon što 1879. Kongers deli francusko društvo na dva dela: radnike i kapitaliste, radnici postaju potčinjena klasa. Pišući o njihovoj borbi Zola nam daje doslovnu sliku svoga vremena. Dok stvara određeno delo Zola se usresređuje samo na njega, to postaje jedini predmet njegove preokupacije. Možda je zbog toga sposoban da zapamti mnoštvo detalja, po kojima njegov opus zavređuje prednost nad stvaralaštvom drugih pisaca. Zbog toga njegova dela poput Igoovih i Balzakovih premeštaju čitaoca u rudnik (Žerminal), na zabavu (Jedne stranice ljubavi), nasred tržnice (Trbuh Pariza). Ona nam dočaravaju atmosferu u oknu, miris iz njega koji nas guši, toplotu koja nas obuzima. A to je i samim tim cilj koji je želeo Zola da postigne. Jer dobro delo je ono koje na čitaoca ostavi utisak, ono koje kod njega izazove osećaj katarze, ono nakon koga izvučemo pouku i pomerimo naše stavove. Žerminal nam osvrćući se na 19. vek verno dočarava položaj rudara u oknu, položaj bogatih naspram radnika, prezentujući sve to kroz srž radničke klase.

Les mineurs à l`enterrement d`Emile Zola

Upravo je ovakav način stvaralaštva osnovna karakteristika naturalističkog romana. Jedino što pisac ima pre početka pisanja romana je ideja o tom delu i glavni lik. Potom se pisac okreće literaturi. Poput Zole koji traži beleške od prijatelja, opskrbljuje se dokumentima o bolestima radi pisanja romana Lurd, kad piše Greh opata Murea Zolin sto je prepun knjiga o pobožnosti Nakon toga on polazi u misiju sakupljanja građe. On dane provodi u pustinji, na tržnici, u rudniku, s ciljem da što više informacija sazna o svetu koji želi naslikati. Boravi u tom miljeu, diše, jede, spava, posmatra svaki pokret lika i što je najbitnije od svega pisac beleži i ne prestaje dok ne sakupi i najmanju potrebnu pojedinost. I to je upravo jezgro naturalističkog romana. Stvaralaštvo koje se ne sastoji od inspiracije i imaginacije, već od sistematičnosti u radu, od raznih etapa preko kojih autor završava svoj roman. Jedina razlika u jačini i utisku koje ostavlja delo ogleda se u izboru prave tematike, pravog društvenog miljea i u količini detalja koji što vernije prikazuju sliku realnosti.

Za P.U.L.S.E Kristina Veličković

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments