Kradljivac kafe – Tom Hilenbrand

Kradljivac kafe- Tom Hilenbrand

 

Da li znate šta je i kako je funkcionisao drebel? Ili zašto se boja bele kafe nazivala Izabelina boja? Da li znate kako su izgledale prve kafane u Evropi? Da li vam je poznat termin Republique des Lettres?

Na kraju, da li znate kako je kafa stigla u Evropu?

Možda najbolju preporuku za roman Kradljivac kafe dobila sam od jednog knjižara: Volite kafu? Ako pročitate ovaj roman, verovatno ćete je voleti još više!  🙂

Naravno, kao neko ko voli kafu, zaista sam poželela da ga pročitam. Mada, čak i ako niste ljubitelj kafe, Kradljivac kafe vam može biti itekako zabavan: prvenstveno jeste istorijski, ali i avanturistički i kriminalistički roman, u kome ima dosta humora, ali i jedna krajnje neobična ljubavna priča.

Dakle, kada je kafa uopšte postala “popularna” na starom kontinentu?

Izvor fotografije buecherkaffee.de

Evropljani su zapravo dugo imali prezriv odnos prema kafi, novoj “drogi” koju su smatrali “neznabožačkim bućkurišem”. Ipak, krajem sedamnaestog veka počinju da, pored piva koje su do tada radije pili, uživaju i u kafi, a potražnja za “vinom islama”, kako su mnogi kafu nazivali, postaje sve veća.

Međutim, kafa je bila skupa, tako da do nje niste mogli lako da dođete. Monopol na proizvodnju kafe je bio u rukama Osmanlijskog carstva, a sva zrna kafe koja su stizala u Evropu bila su obrađena tako da nisu mogla da proklijaju – samim tim, niko u Evropi nije mogao da jednostavno posadi zrna kafe kako bi porasla dragocena biljka. U suštini, ako bi Evropljani želeli da sami proizvode kafu, morali bi da ukradu sadnice ove biljke od Osmanlija… a sadnice kafe su bile pažljivo čuvane i svakoga ko bi pokušao krađu, čekala je smrtna kazna.

Glavni junak ovog romana, engleski džentlmen Obedaja Šalon, ipak će da okuša sreću. On nije “savršeni heroj” kakve često možemo sresti u istorijskim romanima – premda je izuzetno inteligentan i obrazovan čovek, on je ipak špekulant i varalica. Ipak, bez obzira na to što je u pitanju čovek koji prevarant, ima nečega u njegovom liku zbog čega ga ne možemo doživeti kao negativca. Obedaja je bio pripadnik sitnog seoskog plemstva koji je, zbog pogrešne (katoličke) veroispovesti, ostao bez imanja i porodice i u neku ruku njegove postupke možemo i razumeti – on jednostavno pokušava da povrati sjaj porodičnog imena. Obedaja Šalon takođe vodi prepisku sa značajnim filozofima, književnicima i matematičarima, a sve poruke koje im šalje su šifrovane – jer nije bila retkost da pisma budu presretnuta.

Kako je doživeo brodolom na Londonskoj berzi, samo velik posao mogao bi da ga spasi potpune propasti. Krađa sadnica kafe zapravo nije bila njegova ideja, ali – s obzirom na to da je otkriveno da je koristio falsifikovane hartije od vrednosti Amsterdamske banke te da je dospeo u kazneni zavod – kada mu Konrad de Greber, član “upravnog odbora” Ujedinjene istočnoindijske kompanije ponudi “posao” i obezbedi sva sredstva da otputuje u Moku i ukrade malo kafe, on nema mnogo izbora i pristaje.

Naravno, kafu – odnosno sadnice kafe – neće moći da ukrade sam. U ovoj opasnoj avanturi od Engleske i Francuske preko Sredozemnog mora do Arabijskog poluostrva društvo će mu praviti krajnje neobična grupa ljudi, koje naizgled ništa ne povezuje: jedan danski pirat, jedan baštovan, jedan hugenotski trgovac tkaninama, jedan sefardski filozof prirode, vanbračni sin kralja Luja XIV i kontesa Da Glorija – umetnica u prerušavanju i prevarantkinja. Iako ispočetka sve deluje jednostavno, ubrzo se ispostavlja da su se upustili u naizgled neizvodljiv poduhvat…

Izvor fotografije Facebook

Pored svih problema na koje Obedajina družina nailazi tokom ovog nimalo bezbednog putovanja, pisac u roman uvodi i Francuze – trgovinske partnere Turaka. Francuzima je Obedaja Šalon sumljiv – smatraju da planira da pruži podršku Vilijamu Oranskom u delovanju protiv Luja XIV, te za družinom šalju musketarskog kapetana Gasjena de Polinjaka. De Polinjak kroz pisma šalje svojevrsne “izveštaje”, te iz njegovog ugla možemo videti koliko je družina Obedaje Šalona “pročitana” (ali i koliko nije), dok svi oni često nisu svesni da im je kapetan za petama.

Pisanju Kradljivca kafe je prethodilo detaljno istraživanje – Tom Hilenbrand je više od godinu dana čitao i istraživao o kafi po nemačkim bibliotekama i institutima i rekao je kako je Kradljivac kafe njegov prvi “izlet” u malo drugačije književne vode, budući da obično piše kriminalističke romane čija je radnja smeštena u savremeno doba. U jednom intervju je rekao kako se krađa sadnica kafe zaista dogodila i da je tu činjenicu pročitao tražeći podatke za neki drugi roman na kome je radio. Sama priča ga je veoma inspirisala, te je odlučio da joj, uz malo umetničke slobode, posveti ceo roman.

Zaista je za divljenje kako je sve podatke o uzgoju kafe i njenom značaju, ali i sve istoriografske podatke o vremenu o kome piše uspeo da utka u samu priču i dijaloge u romanu. Pored zanimljive priče, u romanu imamo i bogat prikaz političkih odnosa na kraju sedamnaestog veka, a često se pominju i veliki filozofi i neki značajni naučnici i njihovi izumi: čitalac će saznati o tome kako su u vreme kada je Obedaja Šalon krao kafu izgledale posebne bašte za uzgoj biljaka, teleskop ili sprave za merenje temperature vazduha.

Mnogi čitaoci su rekli da su imali utisak da osećaju miris kafe i da su i sami na putovanju sa glavnim junacima, što nije čudno: u ovom romanu naići ćemo na detaljne opise gradova, njihovih ulica, knjižara i štamparija, kafana, na opise garderobe koja je tada bila moderna… Objašnjenja na koja nailazimo u fusnotama nisu ništa manje zanimljiva – samo nam daju još bolji uvid u to kako je svet izgledao u sedamnaestom veku.

Premda je u pitanju istorijsko-avanturistički roman, Kradljivac kafe ipak nije “lagano štivo” koje se brzo pročita. Ovo štivo “ispija” se polako i sa uživanjem – upravo kao šolja dobre kafe. 🙂

Za P.U.L.S.E Bojana Komarica

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments