Naša avantura i pomračenje sunca

Naša avantura i pomračenje sunca. U vrijeme mladosti, voljela sam provoditi dosta vremena na suncu, dok ne bi dobrano pocrnila. Otprilike prije trideset godina, to se promijenilo. Ako bih duže vremena provela na suncu, dobila bih opekotine i osjećala se prilično iscrpljeno. Ovih dana, ako provedem više od pola sata izložena suncu, osjetim se iscrpljena do kraja. Mogu pokriti svoju kožu dugim pantalonama, majicom dugih rukava i širokorubnim šeširom, ipak me to iscrpi cijeli taj dan, čak i dio narednoga. No, to ne znači da ja ne cijenim sunce i obilje koje ono donosi. Volim sunčane dane, sve dok ih posmatram iz sigurnosti svoga doma.

Moja netrpeljivost prema sunčevim zracima nije bila upitna kada mi je moj muž, Michael, predložio da krenemo od Vermonta do Knoxvillea, Tennessee, da pogledamo totalno pomračenje sunca. „To je iskustvo koje se doživi jednom u životu“, reče mi on, dodavši da ćemo vidjeti samo 60% pomračenja ako ostanemo u Vermontu. Mada smo bili usred jednog projekta, ideja mi se činila zabavnom, te smo sjeli u auto i prešli 1000 milja prema jugu, zaustavljajući se mjestimično da obiđemo prijatelje i rodbinu.

Mislili smo da ćemo jednostavno sići s autoputa da vidimo pomračenje, ali svim putem kroz Virginiju, Interstate 81, i dalje kroz Tennessee, vidjeli smo električne oznake: Ne zaustavljajte se na putu da vidite pomračenje sunca. Stoga, nakon što smo prespavali jednu noć u motelu u Knoxvillu, ustali smo rano na dan pomračenja i krenuli ka Sweetwateru, gradiću od 5.800 stanovnika, koji je bio u samom središtu puta potpunog pomračenja sunca. U tom gradiću organizovan je festival pomračenja i svi su bili dobrodošli. Dvanaest milja sjeverno od njega nalazio se malo mjesto, Philadelphiae, pa smo odlučili prvo otići ondje. Michael je studirao u Philadelphiji, Pennsylvaniji, pa nas je privuklo ime tog mjesta. No, brinulo nas je i to da bi Sweetwater mogao biti prebukiran. Željeli smo samo naći mirno mjesto da pogledamo pomračenje i da imamo pristup toaletu.

Čim smo ostavili iza sebe autoput, Interstate 75, na izlazu za Philadelphiju, počeli smo viđati znakove pored puta koji ukazuju na mjesta za parkiranje i posmatranje pomračenja. Čim smo sišli sa autoputa, vidjeli smo prvi znak. Nalazio se pokraj pokošene livade, već je nekoliko auta bilo parkirano tu. Na znaku je pisalo da cijena parkinga, uključujući i toalet, iznosi 10 dolara. Nastavili smo putovanje, Autoputem 11, do Sweetwatera, gdje smo vidjeli još lokalnih znakova s tim da se cijena povećavala što smo bili bliže Sweetwateru: 20, 30, pa sve do 50 dolara. Bilo je 8:30, festival je počinjao tek u 10:00, a potpuno pomračenje se trebalo dogoditi u 14:40. No, na putu za festival vidjeli smo mnoge ljude sa stolicama na rasklapanje i hladnjacima s osvježavajućim pićima. Mirno mjesto, koje smo vidjeli čim smo sišli sa autoputa, izgledalo nam je sve bolje i bolje, pa smo se okrenuli i odvezli nazad.

Dave, koji je sjedio u malom autu za golf, pozdravio nas je i objasnio da se možemo parkirati na livadi za naknadu od 10 dolara ili na brdu pokraj škole za 15 dolara. Do tada nismo bili svjesni da iznad livade postoji zgrada, srednja škola, dom Filadelfijskih Ratnika (Philadelphia Warriors). Više nam se sviđala livada ispod, ali Dave nas je uvjeravao da bi bilo dobro pogledamo štand za hranu i školu, koja je imala klimu. Rekao nam je da će pitati „trenera“ da otključa kapiju pa da možemo direktno ući do štanda i toaleta blizu igrališta. „Osjećajte se kao kod kuće. Trener samo traži da ne vučete ništa teško preko vještačkog travnjaka,“ reče na kraju on.

Iz auta smo izvadili stolice na rasklapanje i postavili ih na kosini blizu livade koja je bila natkrivena drvećem. Onda smo malo krenuli u obilazak okoline. Zaobišli smo lijepo uređen travnjak za bejzbol i stigli do prostora gdje je bio štand sa hranom, gdje nas je dočekala veoma krupna žena, osunčanog lica i teškog akcenta: „Hej vi,“ reče nam. „Ja sam Gigi, ja sve grlim.“ Zagrli prvo mene pa onda Michaela i pozva nas da uzmemo kafu ili nešto drugo za popiti, ili neki od njenih ukusnih hot dogova (hrenovki). Zahvalili smo joj se i objasnili da smo ponijeli hranu sa sobom. Bila je impresionirana kad je čula da smo putovali 1000 milja da vidimo pomračenje sunca. „Bože moj,“ reče ona. „Mogu li vas uslikati za našu Facebook stranicu?“  Pristadosmo.

Bilo je mnogo više auta i ljudi na brdu odmah ispred škole. Neki su sjedili na stolicama u hladu koji je pravila zgrada škole. Neki su bili unutar same škole uživajući u klimi. Obišli smo gimnastičku salu, u kojoj je omladina igrala košarku. Gdje god da smo otišli, mještani su nas lijepo dočekali. Jedan čovjek nam je objasnio da je trener odlučio otvoriti školu dan prije pomračenja. Čuli su da Sweetwater očekuje mnoštvo ljudi, više nego što oni mogu ugostiti. U stvari, neki su nam rekli da su čuli tog jutra na radiju da sada Sweetwater moli ljude da odu negdje drugo.

Nazad, u hladovini kose, Michael i ja smjestili smo se lijepo i počeli čitati. Bilo je samo malo poslije 9:00 sati, više od četiri sata do pomračenja. Bilo nam je baš udobno tu, opustili smo se jer su nas mještani toplo dočekali. Stariji sijedi čovjek dovezao se džipom, predstavio se kao Mike, i pitao nas da li nam je nešto potrebno. Kasnije je to ponavljao nekoliko puta, bio je zaista veoma ljubazan. „Da li vam sada možda nešto treba?“ govorio bi.

Auta su pristizala do škole, većina bi se parkirala na brdu, ali mnogi su ostavljali automobile na donjoj ledini. Par iz Columbusa, Ohio, raširili su ćebe i sjeli ispred nas, pa onda porodica iz Knoxvillea, i par iz Pennsylvanije. Svi su bili veoma ljubazni, dijelili su velikodušno informacije i hranu. Imena smo brzo zaboravljali jedni drugima pa smo se jednostavno zvali po državama iz kojih smo dolazili, „Ohio“, „Knoxville“ i „Vermont“.

„Da li ste vi došli sa Hondom i tablicama Vermonta?“ upita nas jedan čovjek.

„Jesmo,“ odgovori Michael.

„I ja sam iz Vermonta. Kada ste krenuli?“

Objasnili smo mu da smo krenuli prije pet dana, zaustavljajući se da obiđemo prijatelje i rodbinu.

„Supruga me je probudila u ponoć,“ reče on, „pretprošlog dana, govoreći mi da ustanem da idemo vidjeti pomračenje. Spakirali smo se i krenuli. Nisam oka sklopio, vozio sam sve vrijeme do ovdje.“

Razmijenili smo generalije o tome gdje živimo i čime se bavimo. Živio je južno od nas, što znači da je morao putovati 30 milja duže. Bilo nam je simpatično da smo mi, iz Vermonta, putovali duže od svih, bar što se tiče te lokacije. Dan prije, na našem putu za Knoxville, vidjeli smo auto iz Maina i nekoliko iz Ontarija, a bilo ih je jako mnogo iz New Yorka i Pennsylvanije. Autoput, Interstate 81, bio je zakrčen automobilima koji su pristizali sa sjevera. Shvatili smo da ih je većina išla da vidi potpuno pomračenje sunca.

Narod je čavrljao unaokolo dok smo čekali pomračenje. A onda, u 13:35, vidjeli smo početak pomračenja. Ohio je imala mjesečevu pitu, veliki okrugli kolač prekriven čokoladom, koji je zagrizla tako da je izgledao isto kao i sunce kome je mjesec odgrizao jedan dio. Kako se pomračenje širilo, tako je i ona odgrizala sve više i više kolača da odgovara onome što se odigravalo na nebu; baš nas je sve dobro zabavila.

Pitala sam se da li je moguće fotografisati to što se dešavalo na nebu, ali su me upozorili da bi to moglo upropastiti kameru, savjetovali su mi da fotografišem preko mojih posebnih naočala. Pokušala sam, ali držati kameru u isto vrijeme sa naočalama preko nje, bilo je dovoljno teško, pa je pritisnuti dugme za snimak bilo nemoguće. Michael mi je nastojao pomoći tako što je držao naočale preko leća na kameri, ali nijedan snimak nije uspio. Kasnije sam slučajno stavila svoje naočale na stolicu i sjela na njih! Nije mi preostalo drugo nego da čekam sve dok golim očima ne budem mogla pogledati potpuno pomračenje.

Naočale su bile prilično važne. Svi smo čuli da se bez njih ne može, ali na mnogim mjestima su prodavali lažne. Prije puta istražila sam na internetu šta mi je potrebno i gdje ga mogu nabaviti. Dobre naočale su se prodavale u nekoliko radnji preko Amazona, a neke biblioteke su ih čak i dijelile besplatno. Provjerila sam Amazon, prodavali su ih samo u pakovanjima od 12 komada. No, biblioteka Brattleboro ih je imala, i uspjela sam nabaviti jedan par naočala, jer su dijelili samo jedan par po porodici. Istraživala sam još malo i obilazila prodavnice na našem putu za Knoxville. Većina ih nije imala jer su bile rasprodane, ali neki WalMarti su ih još uvijek imali. Zaustavili smo se kod četiri njihove radnje na našem putu, ali nismo ih našli. Srećom, dobili smo par od prijatelja koje smo posjetili na putu za West Virginiju.

Kako je mjesec prekrivao sunce, tako se i naš hlad mijenjao. Na mjestima gdje se sunce probijalo kroz lišče drveća, sjenke su zadobijale oblik polumjeseca. Ovo je privuklo mnoštvo ljudi do našeg mirnog staništa, pa su pristizali sa obližnje livade, i iz škole, da bi vidjeli zakrivljene dijelove svjetlosti i da ih fotografišu. Nisam morala štititi svoju kameru da bih napravila nekoliko fotografija, pa sam to i učinila. Prisutni ljudi su također dijelili pogled na pomračenje kroz male rupice na papiru, neki su na kartonu načinili veoma male rupice, no, većina ih je gledala kroz otvor na svojim malko otvorenim prstima. Kao rezultat, dobila se projekcija pomraćenja na zemlji u obliku tankog polumjeseca.

Nebo je postajalo tamnije i tamnije i s time je došlo i do zahlađenja. Kako se približavalo potpuno pomračenje, čuli su se zvuci večernjih insekata, sve jače i jače dok se nebo mračilo. Svuda oko nas mogao se vidjeli zlatni i ružičasti „zalazak sunca“. Fotografisala sam to dok je noć iznenada pala, a mnogi su glasno reagovali. Neki pustiše duboke uzdahe. Neki su vikali, uključujući Michaela. Mnogi su pljeskali. Onda je nastala tišina i svi su duboko upijali tu scenu.

Mogla sam bolje sve pratiti kroz zum leće na mojoj kameri, te sam napravila nekoliko fotografija potpunog pomračenja sunca, koje je izgledalo kao crna rupa na nebesima okružena vibrantnom bijelom koronom. „Napravi jednu fotografiju pomračenja sa planetom Venerom,“ Michael me zamoli, te pokušah zumom obuhvatiti mjesec i Veneru. Venera se jasno vidjela nasuprot tamnih nebesa, ali potrebno mi je bilo načiniti više snimaka da u tom konačno uspijem.

A onda se sve završilo. Trajalo je svega dva minuta i trideset sekundi, ali činilo se kraće od toga, mnogo mnogo kraće. Michael je rekao utješno: „Uvijek će tu biti i 2024.“ Nakon što smo isplanirali naše putovanje, saznali smo da nam to neće biti jedina prilika da vidimo potpuno pomračenje sunca, jer će se već za sedam godina dogoditi još jedno u SAD-u, uključujući Sjeverni Vermont.

Pošto je bio veoma gust saobraćaj na putu za Knoxville i pošto smo vidjeli koliko je naroda bilo u Sweetwateru, koji će uskoro pohrliti na autoput, nismo čekali da vidimo kako mjesec otkriva sunce. Već smo bili veoma zadovoljni svime što smo vidjeli, pa smo se spakovali, pozdravili sa našim kompanjonima u posmatranju pomračenja, i krenuli lagano niz autoput.

Teško je pričati o uticaju koje je ovo iskustvo imalo na nas. Odmah nakon toga, Michael i ja osjetili smo veliku radost i užitak, djelomično zbog same ljepote pomračenja, a djelomično zbog povezanosti koje smo osjetili sa narodom ondje. Da smo možda razgovarali o politici, vjerovatno bi bilo dosta svađe i argumenata sa tim istim ljudima. Ali to nije bilo vrijeme za politiku. U stvari, pomračenje je izgleda stavilo politiku na njeno mjesto, i mnogo toga drugog u životu također. Preveliku važnost koju pridodajemo malim detaljima u našem životu, tjeskobu koju osjetimo kada se stvari ne odvijaju kako bi mi željeli, uznemirenost kad se drugi ne ponašaju kako bismo mi to željeli, ništa od tih gnjavaža nije bilo prisutno. Kao da su sunce i mjesec postavili sve u istu ravan. Da, morali smo se suočiti sa gužvom na putu i nismo odmah mogli pronaći dva para naočala za gledanje pomračenja, ali vožnja nije bila loša, i na kraju smo dobili i naočale. Našli smo savršeno mjesto za posmatranje pomračenja. Vrijeme je bilo odlično, nebo čisto. Svi koje smo sreli bili su ljubazni i susretljivi.

Tek uvečer, kad sam se skinula, primjetila sam da su mi ruke jako pocrvenjele. Svo vrijeme sam sjedila u hladu osim povremeno, kad bih izašla iz hlada da vidim dokle je pomračenje napredovalo. Imala sam duge hlače, šešir i majicu sa dugim rukavima preko majice za kratkim rukavima, ali sam je skinula zbog vrućine koja se osjećala čak i u hladu, pa su mi ruke izgorjele. No, nisam osjećala bol niti umor, niti  kakvu nelagodu. Pomračenje je ostavilo fizički znak na meni koji mi nije pričinjavao nikakvu bol. Sedmicu dana poslije toga, moje ruke su još uvijek bile crvene; ne jarko crvene, ali crvene i dalje. Nije mi to bilo jasno. Mogu samo biti zahvalna za još jednu stvar koja me je posjećala na našu avanturu.

Voljela bih kad bi ta dobrota i pravičnost koju smo osjećali za vrijeme, i poslije, pomraćenja sunca mogle zauvijek ostati sa nama. Ali već polako blijede, baš kao crvenilo na mojim rukama. Vratili smo se doma gdje su nas čekale liste s obavezama, rokovi koje smo morali ispuniti, ljudi koji sa nama nisu dijelili te čudesne trenutke. Pa ipak Michael i ja ćemo nastojati da sačuvamo radost i perspektivu koju smo dobili toga dana. Grandioznost pomračenja, sa suncem i mjesecom u istoj ravni, podsjećaju nas da postoji neki red u životu. Sunce i mjesec su dio tog reda, mi ne možemo upravljati njime. Nebesa su ogromna i moćna, a mi smo mali i beznačajni. Pa šta ako ovo ili ono u mome životu nije onakvo kako ja to hoću? Uistinu, radost i osjećaj pravičnosti za kojima svi žudimo ne dolaze od toga što mi nastojimo učiniti sami već koliko dobro prihvatamo ono što nam nebesa daruju.

Autor teksta i fotografija: Molly Collins

30. avgust 2017

Preveo i pripremio: Bojan Aleksić

P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments