Ulogujte se / Kreirajte profil

Nubija, posljednji odsjaj koptskog Egipta

.

Become a Patron!

.

Još od faraonske ere, Nubija, čije se ime dovodi u vezu s egipatskom riječju nub (zlato), geografski i kulturološki predstavlja svojevrsni produžetak Egipta. Kada se sredinom VIII stoljeća prije Krista Egipat našao u možda do tada najvećoj krizi, pomoć mu je došla upravo iz Nubije, drevne zemlje Kuš, kako se tada nazivala, od takozvanih „crnih faraona“ XXV dinastije, moćnih zbog svojih zlatnih rezervi, po kojima je Nubija uvijek bila poznata.

Nubija je, u najširem smislu, područje koje se prostire od juga Egipta do početka etiopskih visoravni (većim dijelom današnji Sudan). Kao i Egipat, i Nubija se proteže uz rijeku Nil i ima svoje pustinje, koje su istina puno prikladnije za život od onih u Egiptu, zahvaljujući puno većem utjecaju monsunskih padavina. Stalna dinamika odnosa između stanovništva koje živi u plodnim dolinama uz rijeku, uglavnom zemljoradničkog i stočarskog karaktera, i stanovništva u pustinji, koje je isključivo stočarsko i nomadsko, oduvijek je važna karakteristika Nubije. Nubijska pustinja bogata je mnogim prirodnim bogatstvima, naročito zlatom, i to je ono što je ovo područje činilo od pamtivijeka zanimljivim za ostatak svijeta.

Kada se Nubija službeno obratila na kršćanstvo u VI stoljeću, na ovom području postojala su tri kraljevstva, međusobno razgraničena morskim zaljevima. Područje koje je na sjeveru graničilo s Egiptom, između prvog i trećeg zaljeva zvalo se Nobatia ili Nobadia. Od trećeg do petog zaljeva prostiralo se područje središnjeg kraljevstva Makurija, i na jugu kraljevstvo Alodija.

Nubijska kraljevstva, prije kristijanizacije, bila su stalnom međusobnom neprijateljstvu, posebno Nobadija i Makurija, što je kasnije bitno utjecalo na proces prihvaćanja kršćanstva.

O kristijanizaciji Nubije ne posjedujemo pisane izvore koji su nastali u Nubiji ili koji bi potjecali od samih Nubijaca, kako je to slučaj za područja zemljopisno vrlo bliska Nubiji, misleći posebno na Etiopiju, čija je kristijanizacija vrlo iscrpno dokumentirana. Izvori prisutni u samoj Nubiji iz tog perioda vrlo su skromni i nedovoljno informativni. Radi se uglavnom o sakralnim tekstovima, ponekom nadgrobnom natpisu ili vrlo kratkim grafitima na koptskom ili grčkom jeziku, i od VIII stoljeća na lokalnom, starom nubijskom jeziku. Nisu još pronađeni lokalni tekstovi povijesnog karaktera, tako da primarnu vrijednost u povijesnoj rekonstrukciji kristijanizacije Nubije imaju još uvijek pisani izvori nastali izvan Nubije.

Glavni povijesni izvori za rekonstrukciju ovog procesa potječu od dvojice monaha, Ivana iz Efeza i Ivana iz Biklara, bliskih konstantinopolskim krugovima, ali radikalno među sobom različitih, posebno po svojoj konfesionalnoj pripadnosti, budući da je prvi podržavao anti-kalcedonsku struju (monofizitsku) a drugi kalcedonsku (melkitsku). Kao što je dobro poznato, tijekom VI stoljeća carski dvor je duboko podijeljen između ove dvije interpretacije vjere. Odluka za slanjem evangelizacijske misije na područje Nubije smješta se u ovaj polemički kontekst, tako da ubrzo i same kršćanske misije ulaze u međusobnu konkurenciju.

Po Crkvenoj povijesti Ivana iz Efeza, uz pomoć carice Teodore, supruge cara Justinijana i aleksandrijskog patrijarha Teodozija, tada u izgnanstvu u Trakiji, u Nobadiju prva stiže anti-kalcedonska misija i obraća kraljevski dvor, tako, kada malo kasnije stiže kacedonska misija ona biva odbačena. O uspjehu anti-kalcedonske struje nema nikakvog spomena kod Ivana iz Biklara. Nijedan od navedenih izvora ne spominje obostrani politički interes Nubijskih kraljevstava i dvora u Konstantinopolu, što je i omogućilo osnivanje misija i obraćenje nubijskih vladara na kršćanstvo. Kristijanizacija Nubije je kasnila nekoliko stoljeća za susjednim zemljama (Etiopija i Egipat) jer su Nubijci dugo upadali na ova područja i pljačkali ih, sve dok ta neprijateljstva nisu u VI stoljeću prestala polaskom Nubijaca u ratni pohod na južnu Arabiju, na strani Etiopije, potpomognute Konstantinopolom. U ovom novonastalom savezu, bilo je poželjno i očekivano obraćanje nubijskih vladara na vjeru svojih saveznika.

Kronici Ivana iz Biklara spominje se kako je kalcedonska misija bila prihvaćena u kraljevstvu Makurija. Tako su dva nubijska kraljevstva, tradicionalno međusobno neprijateljski raspoložena, prihvatila dvije forme kršćanstva, koje su tada bile na vrhuncu međusobnog sukoba. Nešto kasnije, oko 580., obraća se i južno kraljevstvo Alodija i prihvaća anti-kalcedonsku formulu vjerovanja. Dva nubijska kraljevstva, sjeverno Nobadija i južno Alodija, jurisdikcijski su ovisili od aleksandrijskog, anti-kalcedonskog patrijarha, dok je središnje kraljevstvo, Makurija, ovisilo od patrijarha u Konstantinopolu.

Izvor fotografije: oi.uchicago.edu

Spomenuti izvori navode da je proces kristijanizacije trajao četrdesetak godina, međutim jedan drugi pokazatelj, arheološki, upućuje da je taj period trajao znatno dulje. Događaji koje pripovijedaju dvojica monaha odnose se prije svega na kraljevski dvor i nubijske vladare, dok je postupak prihvaćanja kršćanstva šire populacije sigurno išao puno sporije. Postoje arheološki dokazi pronađeni u groblju u Gabati, u srcu južnog nubijskog kraljevstva, koji jasno govore da su na jednom groblju pokapani i kršćani, ali su pronađene i grobnice s jasnim poganskim obilježjima, čak i koncem prvog tisućljeća, kada je proces kristijanizacije Nubije bio već odavno završen. Kao što je s druge strane sasvim moguće da su se određeni segmenti nubijskog društva obratili i prije njihovih vladara, pogotovo oni koji su bili u češćem dodiru s egipatskim monaškim krugovima na samom rubu Gornjeg Egipta.

S kristijanizacijom vladarskih kuća kršćanstvo postaje u Nubiji ključni identifikacijski element. Polazeći od arheoloških ostataka moguće je donekle rekonstruirati temeljne karakteristike srednjovjekovnog nubijskog kršćanstva. Već u VI stoljeću formiraju se standardne karakteristike crkava u Nobadiji. Radi se o trobrodnim bazilikama, tipičnim za šire mediteransko područje, sa nekim tipičnim elementima koptske crkvene arhitekture. U Makuriji se razvio više konstantinopolski stil crkvene arhitekture, tipičan primjer je crkva Old Dongola, ali ipak sa nekim karakteristikama koje su specifično nubijske (dva prolaza „pastophoria“ sa svake strane apside), što se vremenom proširuje na sve nubijske crkve, na sjeveru i jugu.

Sredinom VII i početkom VIII stoljeća dolazi do ujedinjenja sjevernog i središnjeg kraljevstva. Nobadija je već pomalo oslabljena sve češćim arapskim upadima i u ovom periodu postaje jedna provincija kraljevstva Makurija, poslije stoljeća međusobnog neprijateljstva. Približno u istom periodu (početkom VIII. stoljeća) Makurija odustaje od kalcedonske formule vjerovanja i priklanja se koptskom aleksandrijskom patrijarhatu, možda zbog nemogućnosti kalcedonskog patrijarha u Aleksandriji da imenuje biskupa i dovoljan broj svećenika za potrebe Nubije.

Kao i u Egiptu, i u nubijskoj Crkvi monaštvo je igralo ključnu ulogu. Pronađeni su ostaci velikih laura (monaških naselja), posebno u blizini katedrala u Farasu i u Old Dongoli (glavni gradovi Nobadije i Makurije). Među ostacima ovih samostana pronađeni su mnogi natpisi na koptskom jeziku, što svjedoči o povezanosti koptskog i nubijskog monaštva, iako je liturgijski jezik nubijskih kršćana bio uglavnom grčki, a kasnije i stari nubijski. Crkve u Farasu i Old Dongoli bile su vrlo bogato oslikane. I ovdje vrijedi ono što je rečeno o arhitekturi; uz uobičajene koptske likovne elemente, vidljivi su i specifično nubijski elementi, koji su skladno integrirani s koptskim u jednu originalnu sintezu. Tako u scenama Kristova rođenja, uz uobičajene elemente, uočljiva je uz jaslice nazočnost posebnog nubijskog goveda (Bos indicus), zbog svoje prilagodljivosti na suhu klimu, i danas vrlo raširenog u Africi i Indiji. Pastiri imaju tamnu put, i izgledom vrlo podsjećaju na Beja nomade iz Istočne nubijske pustinje. Centralna figura scene rođenja je naravno Bogorodica, koja isto tako ima tipično „afričke karakteristike“. Raširenost Bogorodice na freskama po cijeloj Nubiji svjedoči o posebnoj naklonosti Nubijaca marijanskoj pobožnosti (kao i u Egiptu i Etiopiji). Uz Mariju, Nubijci su posebno njegovali i kult anđela, koji su prisutni posvuda po crkvama.

Tek što su Arapi zauzeli Egipat, počeli su upadi u Nubiju, 642. na područje kraljevstva Nobadije, a 652. su već stigli do središnjeg kraljevstva, Makurije. Potrebno je reći da u ovom periodu Arapi nisu imali nikakvu vojnu nadmoć nad Nubijcima, za koje arapski izvori kažu da su bili vrsni borci, vješti naročito u svome tradicionalnom oružju, luku i strijelama. Nubijci nisu ulazili u otvorene bitke s arapskim osvajačima, nego su ih napadali iznenada i brzo se povlačili. Nakon kratkog vremena Arapi su se povukli i više se vojno nisu vraćali u Nubiju. Kroničar, Al-Maqrizi piše kako je između dvije strane sklopljen i sporazum, baqt (vjerojatno od grčkog paktos) na bazi recipročnosti. Nubijci su Egipćanima isporučivali uglavnom roblje, a zauzvrat su iz Egipta dobivali pšenicu i ječam.

Nubija se uspjela obraniti od nadiranja arabiziranih Egipćana, što je tada jedinstven slučaj, a tako će ostati još dugo vremena. Dodatni dokaz nubijske snage i vojne moći je slučaj zauzimanja za aleksandrijskog patrijarha Mihaela, koga je radi iznude novca bio pritvorio egipatski emir. Nubijski kralj Cirijak intervenira tada s vojskom i dolazi do samog tadašnjeg glavnog grada Fustata, a povlači se samo kada ga patrijarh zamoli da to učini. Dugo vremena je Nubija imala zaštitničku ulogu prema koptskim kršćanima u Egiptu i tako bar donekle ublažavala njihov položaj.

Do postupnog islamiziranja Nubije dolazi najviše posredstvom trgovačkih veza, isprva uglavnom sa područjem Nobadije i Istočne pustinje, bogate zlatom, koja nikada i nije bila kristijanizirana. Stvara se utjecajan trgovački sloj koji je sve više islamiziran, uz veliki dio naroda Beja (pustinjski nomadi) koji postaju najvažniji nukleus islamske zajednice u Nubiji. Aristokratske obitelji Nobadije počinju se povezivati s utjecajnim muslimanskim obiteljima iz Gornjeg Egipta, dajući im svoje kćeri za žene. To dovodi do progresivne islamizacije nubijskog društva, po principu da su djeca rođena iz takvih brakova nužno odgajan u vjeri očeva. U Nubiji je taj princip imao još veće posljedice jer je odgovarao centralnoj ulozi koje su imale žene u nubijskoj obitelji. U nubijskim aristokratskim obiteljima prakticiralo se i kolateralno nasljeđivanje, tako da je glavu obitelji mogao naslijediti i sestrin sin. Tako se sredinom XIII. stoljeća kraljevska obitelj Makurije počinje brakovima povezivati s imućnim muslimanskim obiteljima iz Kaira, što je u kratkom vremenu rezultiralo da je nasljednik Makurijske kraljevske kuće bio musliman. Muslimanski vladari Egipta sve češće su se miješali u pitanja nubijskih kraljevskih obitelji i podržavali ekonomski i vojno muslimanske pretendente na nubijski kraljevski tron.

Istovremeno je trajao snažan pritisak na aleksandrijske patrijarhe da po mogućnosti oslabe ili spriječe njihovu pastoralnu brigu za nubijske kršćane. Patrijarh je prisiljen boraviti u Kairu, gdje se lakše moglo kontrolirati svaku njegova aktivnost. Sve teže se uspijeva osigurati dovoljno biskupa i metropolita za nubijsku Crkvu, koji bi onda zaredili dovoljno svećenika. Sve više se gubi temeljna povezanost nubijskog kršćanstva sa svojim izvorom i centrom u Egiptu. Tako se ono tiho gasi i prepušta odumiranju.

Već 1317. velika katedrala u Old Dongoli se pretvara u džamiju, a polazeći od 1325. islamizirana dinastija počinje vladati na kraljevskom tronu Makurije. Bez svećenika koji bi ih služili, preostale crkve padaju postupno u zaborav i preostalo stanovništvo se ubrzo islamizira. Sredinom XIV stoljeća kršćanska Nubija prestala je postojati.

Dr Marinko Pejić

Prometej

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.