“Ime ruže”, smeh u jednoj opatiji

Roman “Ime ruže” prvi je roman Umberta Eka, pisca koji je, u trenutku kad je otpočeo avanturu pisanja, bio formirani intelektualac, sa ogromnim čitalačkim iskustvom i poznavanjem građe koju želi da predstavi budućem čitaocu. Taj šaljivdžija među intelektualcima, profesor među šeretima, svoje je delo veoma pažljivo konstruisao, dugo oblikujući likove i njihove međusobne odnose, praveći “mapu” svog budućeg dela, trudeći se na taj način da likovi budu verodostojni, radnja zanimljiva i napeta, a atmosfera u potpunosti odgovarajuća XIV veku (za šta je, osim mašte, bilo potrebno veliko znanje, kakvo je profesor mediavelist Eko nesumnjivo posedovao).

Umberto Eko

Odakle u jednom delu koje obiluje faktografijom i citatima na latinskom toliko prefinjenog humora? Odgovor se, osim u Ekovoj prirodi, može tražiti i u njegovom poreklu – njegovom rođenju u italijanskoj regiji Pijemont. Sam autor nam, u jednoj drugoj knjizi – u “Fukoovom klatnu” – na nekoliko mesta ukazuje na specifičnosti pijemontskog podneblja koje kod svojih stanovnika formira mentalitet specifičnog pogleda na svet.

I Diotalevi i Belbo su poreklom iz Pijemonta i često su mudrovali o toj sposobnosti otmenih Pijemonteza da te ljubazno saslušaju, da te gledaju pravo u oči i onda ti kažu to „Kad vi kažete“, naizgled učtivo i sa zanimanjem, a u stvari osećaš da si predmet dubokog negodovanja. Meni su govorili da sam neotesan i da nikad neću moći da primetim tako prefinjene nijanse.

Belbo je umeo da boravi u kafeu kao da je tu u prolazu (a redovno je dolazio već najmanje deset godina). Često je upadao u razgovor, za šankom ili za nekim stolom, gotovo uvek samo da bi izrekao neku opasku zbog koje bi oduševljenje splasnulo, bez obzira o čemu je bila reč. Koristio je još jednu tehniku da sagovornike spusti na zemlju, a to je postavljanje pitanja. Neko bi pričao o nekom događaju, društvo bi se zanelo pričom, a Belbo bi pogledao sagovornika svojim bledoplavim, uvek pomalo odsutnim očima i držeći čašu u visini boka kao da je odavno zaboravio da pije, zapitao: „Stvarno se tako desilo?“. Ili: „Ozbiljno je to rekao?“ Ne znam šta se događalo, ali u tom trenutku bi svi počeli da sumnjaju u priču, uključujući i samog pripovedača. Mora da je u pitanju njegova pijemontska intonacija, zbog koje je izgledalo da postavlja pitanje kad potvrđuje, a da se podsmeva kad postavlja pitanje. Pijemontski je bilo i to što Belbo nije baš mnogo gledao sagovornika u oči dok priča, ali ne kao da izbegava njegov pogled. Belbove oči nisu bežale od razgovora. One su se jednostavno pomerale, iznenada bi se zagledale u neki presek paralelnih linija, u neku neodređenu tačku u prostoru koju ti nisi ni primetio, pa bi imao osećaj kao da si sve do tada tupavo zurio u jedinu nevažnu tačku.

Ali nije samo pogled bio u pitanju. Belbo je bio u stanju da te izbaci iz koloseka samo pokretom ruke, jednim jedinim uzvikom. Da objasnim: recimo, ti se upinješ da dokažeš  kako je Kant u stvari dovršio kopernikansku revoluciju moderne filozofije i stavio bi glavu na panj da je to tako. A Belbo sedi naspram tebe, odjednom se zagleda u svoje ruke, ili kolena, ili zaškilji očima i nasmeši se krajičkom usana, ili ostane nekoliko trenutaka otvorenih usta, očiju uprtih u tavanicu, a onda tiho promrmlja: „Eh, svakako da taj Kant…“ Ili pak, ako bi se otvorenije potrudio da sahrani celokupan sistem  transcendentalnog idealizma: „Tja. Ko zna da li je stvarno hteo da napravi sav taj darmar…“ A onda ti uputi utešan pogled, kao da si ti, a ne on, pomutio čaroliju  i počne da te podstiče: „Ama recite, recite. Jer svakako da tu ima…ima nešto što… Taj čovek je imao mozga.“

Ponekad, kad bi se stvarno naljutio, izgubio bi živce i reagovao burno. Pošto je mogao da se naljuti samo kad neko drugi izgubi živce, njegova burna reakcija odvijala se iznutra i takođe je tipična za Pijemont. Stisnuo bi usne, zakolutao očima, pa spustio pogled, iskrenuo glavu nalevo i poluglasno prozborio: „Ma gavte la nata.“ Onima koji ne znaju tu pijemontsku izreku ponekad bi objasnio: „Ma gavte la nata, izvadi čep. Tako kažemo nekom ko je sav naduven i pun sebe. Pretpostavljamo da je u takvom neverovatnom stanju jer ga pritiska čep koji mu je zabijen u zadnjicu. Ako ga izvadi, pssssss, izduvaće se i vratiti u ljudsko stanje.“

(Odlomak iz romana “Fukoovo klatno” – Umberto Eko)

O smehu je, u velikoj meri, i reč. U romanu se opisuje vreme u kome religijska dogma prolazi kroz krize, u pokušajima održanja dominacije. Ne radi se o borbi za veru – u pitanju je volja za moć. Papa i njegove pristalice, zatim franjevci i razne sekte – pokušavaju da privuku što više pristalica, tumačeći svete spise i Isusovu poruku na različite načine, dok se i naučna misao u svojim začecima sve zavodljivije obraća, ako ne širokim narodnim masama, onda bar obrazovanijem svetu. Često se taj obrazovani svet nalazi u crkvenim redovima (upravo je takav glavni lik romana – Vilijem iz Baskervila – iako u redovima crkve, on usvaja naučna dostignuća i otvoren je za progresivne ideje).

No, progresa nema ukoliko se dostignuća prethodnih epoha uništavaju ili brižljivo čuvaju od očiju radoznalaca i istraživača. Ne samo znanja, nego i priče, prenosile su se prvo usmenim putem, zatim su zapisivane, sve dok ih nije pregazilo vreme ili dirigovani zaborav. Dirigenti zaborava žele da drže potpunu kontrolu nad knjigom. Dve naizgled različite knjige – jedna o mogućoj prošlosti, druga o mogućoj budućnosti: “Ime ruže” i “Vrli novi svet” – donose dve veoma slične scene, u kojima izabrani upravljači na dobro čuvanom mestu kriju dragocene i značajne rukopise prethodnih vekova, kojima sami imaju pristup, ali ih zbog nesumnjive snage tih tekstova drže podalje od povodljivih i infantilnih ljudskih bića kojima vladaju.

Jedan od načina da se svojevrsna napetost između neznanja i pokušaja saznavanja prožme dozom humora sadržan je i u odnosu glavnih likova. Adso iz Melka je učenik, na momente naivčina, Vilijem je obrazovan i mudar, on je spoj Vilijema Okamsog i Rodžera Bekona. I on je svestan toga da ima jednako mnogo nesaznatog i neistraženog, kao i namerno uklonjenog, izgubljenog. Zločini koji se dešavaju u opatiji uzrokovani su posezanjem za voćkom sa zabranjenog drveta. Raj je i ovoga puta rezervisan samo za blaženo neznanje.

Razgovori između Adsa i Vilijema sadrže duhovite, ali i intrigantne odeljke, kao što je odlomak o (ne)postojanju jednoroga. Adso je vidno razočaran spoznajom da je jednorog izmišljeno biće. No, možda nam se na taj način ne prikazuje samo naivnost junaka i komičnost njegovog neznanja, možda se tako postavlja pitanje neće li svet mitoloških predstava, ljudske mašte, svet književnosti i umetnosti, biti jednog dana zamenjen suvoparnom naučnom misli, i na taj način osiromašen u trenutku kada se pretenduje na poznavanje istine.

„Vidiš, među čudovišta i izmišljotine stavili su i naučna dela od kojih hrišćani imaju vrlo mnogo da nauče. No takav je bio način mišljenja u vreme kad je biblioteka zasnovana…“

„Ali zašto su među neistine stavili i knjigu o jednorogu?“

 „Očigledno su utemeljivači biblioteke imali neke čudnovate predstave u glavi. Smatrali su da je ova knjiga, koja govori o fantastičnim životinjama iz dalekih zemalja, deo one zbirke laži koje šire nevernici…“

„Ali zar je jednorog izmišljen? On je umiljata životinja, i uzvišeno simbolična. Predstavlja Hrista i čednost, može da se uhvati samo ako je mamac neka devica u šumi, te jednorog nanjuši njen čedni miris, dođe do nje i položi joj glavu u krilo i tako postane lak plen lovaca i njihovih zamki.“

 „Tako se priča, Adso. No mnogi su skloni da poveruju kako se to dešava samo u paganskim basnama.“

 „Baš sam razočaran“, rekoh. „Voleo bih da, zašavši u šumu, naiđem na nekog jednoroga. Kakvo je inače zadovoljstvo ići kroz šumu?“ 

No, možda nam se na taj način ne prikazuje samo naivnost junaka i komičnost njegovog neznanja, možda se tako postavlja pitanje neće li svet mitoloških predstava, ljudske mašte, svet književnosti i umetnosti, biti jednog dana zamenjen suvoparnom naučnom misli, i na taj način osiromašen u trenutku kada se pretenduje na poznavanje istine. Predstave o kojima je reč, naravno, nemaju uvek vezu sa lepotom. Akteri zapažaju u opatiji i zastrašujuće detalje koji prikazuju svet zla. Snaga koju nosi svet demona predstavljen u vizuelnim umetnostima, rugoba i užas sa kojim se običan čovek susreće upravo na mestima kao što su crkve ili platna posvećena religioznom preobraćenju – zbunjujuće su pojave. Strah od paklenih muka delotvorniji je od obećanja raja. No, pored užasa, postoji i doza uživanja u rugobi, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Ove teme autor je naknadno obradio u posebnoj knjizi „Istorija ružnoće“.

Da li se Isus smejao? Pitanje zvuči banalno i nepotrebno iz današnje perspektive, no ono je moglo da bude odraz odnosa prema dogmi.

Komedije su napisali pagani da bi gledaoce zasmejavali, i rđavo su učinili. Naš Gospod Isus nikada nije pričao ni komedije ni bajke, nego samo parabole jasne kao dan, da nas posredstvom alegorije nauče kako da steknemo rajsko naselje, amin.“

„Pitam se“, reče Vilijem, „zašto se toliko opirete i samoj pomisli da se Isus ikad nasmejao. Ja verujem da je smeh odličan lek, kao kupke, za poremećaje u telesnim sokovima i drugde u telu, a posebno za melanholiju.“

„Kupke jesu dobra stvar“, reče Horhe, „i sam Akvinac ih savetuje za otklanjanje tuge, koja može biti rđava strast, ne usmeri li se na neko zlo koje se da udaljiti smelošću. Kupke  dovode sokove u ravnotežu. Smeh telo potresa, izobličava crte lica, čini da čovek bude nalik na majmuna.“

Majmuni se ne smeju, smeh je čoveku svojstven, to je znak njegove razboritosti“, reče Vilijem.

„Znak je čovekove razboritosti i govor, a govorom se može huliti na Boga.“(…)

Nedavno sam pročitala Kazancakisovu knjigu “Sirotan božiji” o životu Svetog Franje. U knjizi ima mnogo plakanja, no isto tako i smeha i radosti, plesa i lakrdijaškog ponašanja, pripisivanja siromaštvu svetih odlika. Nasuprot tome – posedovanje materijalnih dobara, uspinjanje na društvenoj lestvici, održanje moći i ugleda – smrtno je ozbiljno. Smrtno, zaista, jer je uzrok mnogih smrti. Nekoliko sporadičnih smrtnih slučajeva u opatiji samo je personifikacija ogromnog broja pogibija svuda u svetu, u prošlosti i danas, zbog iste te volje za očuvanje moći.

Nalazim da se Eko strašno zabavljao pišući „Ime ruže“. Glavni lik je Vilijem iz Baskervila – svešteno lice, a ipak i istraživač zločina koji se dešavaju u opatiji, pa se povremeno služi rečima Šerloka Holmsa. Radnja se odvija u 14. veku, to je pravi trenutak za Holmsove opaske. (Uostalom, anahronizam u romanima iz XX veka odavno ne samo da nije neka mana, već je sredstvo za pojačavanje određenih efekata, i time su se razni autori uveliko služili.) Slepi monah koji predstavlja živo pamćenje biblioteke, njenu dušu i njenu čistotu i nevinost (na izvestan način, strog i nepopustljiv) zove se Horhe iz Burgosa. Autor nije krio ko mu je poslužio kao inspiracija. Horhe ima nešto protiv smeha i misli da se Isus nije smejao. Biblioteka je naravno – lavirint.

Nacrt opatije
Nacrt opatije
Kastel del Monte – Apulija, Italija

Osnova biblioteka-lavirinta iz romana “Ime ruže”

Da bih mogla da nastavim da čitam, pokušala sam da iscrtam biblioteku na papiru, prema opisu koji Eko rečima crta. I uspelo mi je donekle, mada nevešto (iako biblioteka ima četiri sedmougaone kule, 56 soba, osmougaonu unutrašnjost itd). Posle sam se setila da skica možda postoji i u knjizi, a na internetu gotovo sigurno. No, to ne bi bilo to. Onda se Eko i ja ne bismo igrali zajedno, već svako za sebe. Ovako, on smišlja zagonetke, ja prihvatam igru, pa ih odgonetavam.

On uživa pišući na jednom kraju sveta u jednom trenutku, ja čitajući na drugom kraju i u drugom trenu. Ali bez njegovog uživanja, ne bi bilo mog: on se smeje dok piše, ja dok čitam. Podmeće mi neke začkoljice, ali simpatično, jer to je igra za dvoje, za njega i mene.

Biće da je umetnost jedno od retkih mesta gde pravila vremena i prostora prestaju da važe. I biblioteka je ona tačka u kojoj se takva krivljenja prostorno-vremenskih odnosa neprestano dešavaju.

Međutim, stvar se tu ne završava. Godinu ili dve kasnije u ruke mi dolazi putopis poljskog autora Darijuša Čaje, pod nazivom „Nekuda dalje, negde drugde“, i u njemu opis građevine po kojoj je Eko modelovao svoju opatiju. Dvor se zove Kastel del Monte, nalazi se u Južnoj Italiji i autor o njemu govori kao o „arhitekturi na granici nadrealnog“:

„U suštini, njegov masiv ima hipnotišuća svojstva. I mnoge je već uspeo da očara. Ne čudi stoga da čak ni religijski skeptičan um Umberta Eka nije odoleo imaginativnoj snazi njegovog prizora, a možda naročito snazi simboličnih prizora u njemu. Semiotičar i mediavelist video je u njemu kameni hijeroglif. Ili čak nešto više: značenjem ispunjen TEKST. Tako, dakle, nikakvo čudo što je upravo dvor Fridriha II postao u srednjevekovnom kriminalističkom romanu Umberta Eka model opatije.“

Kastel del Monte

Nekoliko strana dalje piše:

„U celoj Italiji nema takve građevine podignute u ime sna o konačnoj i savršenoj usamljenosti!“

Tako se ponovo, putem književnosti, susreću prošlo i buduće, ljudi, događaji i umetnička dela, građevine, predeli i ljudski snovi, tvoreći svet kakav znamo. Daleko bogatiji u druženju sa knjigama, koje u nama otvaraju neka nova vrata, iznova i iznova.

Možda je zadatak čovekoljupca da navodi na smejanje istini, da navodi istinu da se smeje, jer jedina istina jeste u tome da naučimo kako da se oslobodimo nezdrave strasti prema istini.“

za P.U.L.S.E: Jadranka Milenković

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
4 years ago

Писац “са огромним читалачким искуством”, Еко прочишћава мисли и срца “читалаца са огромном жељом за писањем”. Објашњавајући лепоту и љубав у духовним латицама “Имена руже” уз помоћ “Фукоовог клатна” и поднебља чија је духовитост (у садејству са читалачким искуством) однеговала писца, ауторка буди у читаоцу њеног јединственог приказа сећање на завичај и хумор који га је обликова.

Пре неколико дана, у вреви палилулске пијаце, среао сам пријатеља после најмање 30 година. Одједном ме је неко позвао по имену, пролазник на којга нисам обратио пажњу, а који ме је препознао! – Дуле, јеси ли то ти!
Морао је и да ми се предстаави да бих га, по изразу очију, препознао. Кратко смо поразговарали и разменили бројеве мобилног. Киша је престала пре 15-так минута и када је пошао пред њим је била мала бара.
– Пази да не угазиш! – упозорио сам га.
– Не брини, умем да пливам! – одговорио ми је на начин оног некадашњег другара који се није променио, а тај одговор садржао је (и садржи јер га од тада носим у себи) суштину чачанског хумора, града у коме смо одрасли и који нас не напушта чак и ако смо се давно из њега одселили, “некуда даље, негде другде” (како се зове књига Даријуша Чаје за коју сам такође захвалан Јадранки Миленковић што ме је са њим упознала, за сада површно).

Складна грађевина са осам кружно распоређених кула, кастел дел Монте, на брду које подсећа на Авалу и снимљен са висине Авалског торња, симетријом преознавања даје свој допринос истини који носимо у души, творећи свет какав знамо. Истина се осмехује само онима који је нису изневерили.

Nikola
4 years ago

Ovo je fantastično delo, teško ali definitivno vredi pročitati.