O knjigama i ljudima – H.L.Borhes

O knjigama i ljudima – H.L.Borhes

Zid i knjige

He, whose long wall the wand’ ring

Tartar bounds…

Dunciad, II, 76

Pročitao sam, ovih dana, da je čovek koji je naredio izgradnju gotovo beskonačnog kineskog zida bio prvi car, po imenu Qin Shi Huang, i da je on takođe naredio i da se spale sve knjige napisane do trenutka njegovog rođenja. To što su ova dva velika poduhvata – pet ili šest stotina milja kamena podignutog protiv varvara i nemilosrdno ukidanje istorije, to jest prošlosti – potekla od jedne iste osobe i bila na neki način njeni atributi, neopisivo me je obradovalo i, istovremeno, uznemirilo. Istražiti uzroke tih emocija jeste cilj ove beleške.

Istorijski gledano, nema ničeg tajnovitog u tim dvema odlukama. Savremenik Hanibalovih ratova, Qin Shi Huang, vladar iz dinastije Qin, podveo je pod svoju vlast Šest kraljevstava i poništio feudalni sistem; podigao je zid, jer su zidovi bili odbrana; spalio je knjige, jer su se protivnici pozivali na njih kad kod su veličali drevne careve. Spaljivanje knjiga i podizanje utvrđenja jesu opšte delo svojstveno prinčevima; kod Qin Shi Huanga jedino su neobične razmere dela. Tako ga tumače neki sinolozi, ali ja osećam da pomenute činjenice znače nešto više od pukog preterivanja ili hiperbole uobičajenih sposobnosti. Ograditi dvorište ili vrt nešto je sasvim normalno; ali, ograditi carstvo, nije. Takođe nije beznačajno stremiti ka tome da narod najviše uronjen u tradiciju odbaci pamćenje sopstvene prošlosti, mitske ili verodostojne. Tri hiljade godina hronologije imali su Kinezi (i u tim godinama, Žutog Cara i Zhuang Zhoua i Konfučija i Lao Cea) kada je Qin Shi Huang naredio da istorija počne od njega.

Qin Shi Huang je čak proterao svoju majku jer je bila raspusna; u njegovoj okrutnoj pravednosti, pravoverni nisu videli ništa drugo do bezdušnost; Qin Shi Huang je, možda, hteo da izbriše kanonske knjige, jer su ga one optuživale; Qin Shi Huang je, možda, želeo da izbriše celu prošlost ne bi li ukinuo pamćenje jednog jedinog događaja: sramotnog ponašanja njegove majke. (Zbog istog razloga je i jedan kralj, u Judeji, naredio da se ubiju sva deca ne bi li ubio jedno određeno dete.) Ova pretpostavka je opravdana, ali ona nam ništa ne kaže o zidu, drugoj ključnoj figuri tog mita. Qin Shi Huang je, po kazivanju istoričara, zabranio da se pominje smrt, tražio je eliksir besmrtnosti i povukao se u živopisnu palatu koja je imala soba koliko i dana u godini; ovi podaci sugerišu da su zid u prostoru i vrata u vremenu bile magijske prepreke sa ciljem da se zaustavi smrt. Sve stvari nastoje da opstanu u svojoj biti, pisao je Baruh Spinoza; možda su car i njegovi magovi verovali da je besmrtnost iznutra te da truljenje ne može prodreti u ograđen prostor. Možda je car želeo da ponovo stvori načelo vremena i nazove se Prvim, i nazvao se Shi Huang, kako bi na neki način bio Shi Huang, legendarni vladar koji je izmislio pismo i busolu. On je, po Knjizi obreda, dao stvarima njihovo istinsko ime; i Qin Shi Huang se hvalio, u tekstovima koji su ostali do danas, da sve stvari, pod njegovom vladavinom, poseduju njima odgovarajuće ime. Sanjao je da zasnuje besmrtnu dinastiju; naredio je da se njegovi naslednici nazivaju Drugi car, Treći car, Četvrti car, i tako u beskraj…

Pomenuo sam magijsku radnju; takođe bi trebalo pretpostaviti da podizanje zida i spaljivanje knjiga nisu bila dva istovremena čina. To bi nam (prema redosledu koji sami izaberemo) dočaralo sliku kralja koji je u početku rušio,  a potom se odlučio da čuva, ili pak sliku razočaranog kralja koji je na kraju uništio ono što je nekad branio. Obe pretpostavke su dramatične, ali im nedostaje, koliko je meni poznato, istorijska podloga. Herbert Alen Džajls kaže da bi onaj ko sakrije knjige bio žigosan usijanim gvožđem i osuđen da do kraja života gradi ogromni bedem. Ovaj podatak je dragocen, odnosno dopušta drugačije tumačenje. Možda je zid bio metafora, možda je Qin Shi Huang osuđivao one koji su obožavali prošlost, jedno tako obimno delo kao što je prošlost, tako glupo i tako beskorisno. Možda je zid bio izazov i Qin Shi Huang je razmišljao:

„Ljudi vole prošlost i ja protiv te ljubavi ne mogu ništa, niti nešto mogu moji krvnici, ali jednom će se pojaviti čovek koji će osećati isto što i ja, i on će uništiti moj zid, kao što sam ja uništio knjige, i on će izbrisati sećanje na mene i biće moja senka i moje ogledalo, a da to neće znati.“

Možda je Qin Shi Huang bedemom okružio svoje carstvo jer je znao da je ono krhko, i uništio knjige, jer je shvatio da su to svete knjige, odnosno knjige koje uče o onome o čemu uči ceo univerzum, ili svest svakog čoveka. Možda su spaljivanje biblioteke i podizanje zida radnje koje se na neki tajnovit način poništavaju.

Otporan zid koji u ovom trenutku, i u svakom, baca svoj sistem senki na zemlje koje neću videti, jeste senka jednog Cezara koji je naredio naciji dostojnoj najvećeg poštovanja da spali svoju prošlost; potresa nas ta pomisao sama po sebi, van svih pretpostavki koje dopušta. (Njena snaga možda leži u suprotnosti reči graditi i razgraditi, u ogromnom rasponu.) Ukoliko bismo ovu temu uopštili, mogli bismo zaključiti da svi oblici nose snagu unutar sebe samih, a ne u nekakvom pretpostavljenom „sadržaju“. To bi se podudarilo sa tezom Benedeta Kročea; Pajter je, još 1877, izjavio da sve umetnosti teže da dostignu stanje muzike, a ona nije ništa drugo do forma. Muzika, stanje sreće, mitologija, lica oblikovana vremenom, neki sutoni i neka mesta, žele nešto da nam kažu, ili su nam nešto rekli što nismo smeli da izgubimo, ili će nam nešto reći; ova neumitnost otkrovenja, nečega što se ne izrađuje, možda jeste estetska činjenica.

Buenos Ajres, 1950.

O kultu knjiga

U osmoj knjizi Odiseje čita se da bogovi smišljaju nesreće kako bi buduće generacije imale o čemu da pevaju; Malarme, sa druge strane, kaže: Svet postoji da bi stigao do jedne knjige, kao da ponavlja, nekih trideset stoleća kasnije, istu ideju o estetskom opravdanju zla. Pomenute dve teleologije ipak se ne podudaraju u celosti; misao grčkog pesnika odgovara epohi usmene reči, a francuskog – epohi pisane reči. U prvoj se govori o pevanju, a u drugoj o knjigama. Knjiga, svaka knjiga, za nas je sakralni predmet; još je Servantes, koji možda nije slušao sve što je svet govorio, čitao čak i „iscepane papire po ulicama“. U jednoj od drama Bernarda Šoa vatra preti Aleksandrijskoj biblioteci; neko je povikao da će izgoreti pamćenje čovečanstva, a Cezar mu odgovara: Neka izgori. To je pamćenje beščašća. Istorijski Cezar bi, po mom mišljenju, potvrdio ili porekao ove reči, ali ih ne bi, poput nas, smatrao bogohulnom šalom. Razlog je jasan: za antički svet napisana reč nije bila ništa drugo do surogat usmene reči.

Poznato je da Pitagora nije pisao; Gomperz (Griechische Denker, I, 3) ga pravda što je tako postupao, jer je više vere polagao u moć usmene pouke. Još snažnije od Pitagorinog uzdržavanja je neoborivo Platonovo svedočenje. On je, u Timeju, rekao:

„Težak je zadatak da se otkrije tvorac i otac ovog univerzuma i, kad se otkrije, nemoguće je to saopštiti svim ljudima“,

a u Fedru je ispričao jednu egipatsku bajku protiv zapisanog teksta (čije je svojstvo da ljudi zanemaruju vežbe pamćenja i postaju zavisni od simbola) i kazao da su knjige isto što i naslikani likovi, „koji deluju da su živi, ali ne progovaraju ni reč na pitanja koja im postavljamo“. Da bi ublažio ili uklonio taj nedostatak, izmislio je filozofski dijalog. Učitelj bira učenika, ali knjiga ne bira svoje čitaoce, a oni mogu biti zli ili glupi; Platonova sumnjičavost prepoznaje se i u rečima Klementa Aleksandrijskog, čoveka paganske kulture:

„Najveća mudrost nije pisati, nego učiti od žive reči i podučavati pomoću nje, jer ono napisano zauvek ostaje“ (Stromateis),

ili u sledećim iz istog dela:

„Sve zapisati u knjizi znači staviti mač u ruke detetu“, što se takođe zaključuje i iz jevanđeljskih reči: „Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisere svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se ne rastrgnu vas“.

Ova misao pripada Isusu, najvećim među usmenim učiteljima, koji je samo jednom napisao nekoliko reči, na zemlji, ali njih nije nijedan čovek pročitao (Jovan, 8:6).

Klement Aleksandrijski zabeležio je svoju sumnju u pisanje krajem II veka; krajem IV veka započeo je mentalni proces koji će, nakon mnogih pokolenja, kulminirati u vidu prevlasti pisane reči nad usmenom, prevlasti pera nad glasom. Čudesan slučaj hteo je da jedan pisac zabeleži trenutak (ne preterujem kada to nazivam trenutkom) kada je počeo taj široki proces. Sveti Avgustin priča, u šestoj knjizi svojih Ispovesti:

„Kada je Ambrozije čitao, pogled mu je leteo preko stranica dok mu je duša prodirala u njihov smisao, ne pregovarajući nijednu reč, niti pomičući jezik. Često smo ga – pošto nikom nije bilo zabranjeno da uđe, niti je bio običaj da ga pozdravi onaj ko bi ušao – posmatrali kako ćutke čita, i nikada drugačije; posle izvesnog vremena bismo se udaljili, pretpostavljajući da u tom kratkom periodu koji mu je bio dopušten da okrepi duh, oslobođen od buke drugih, nije želeo da mu bilo šta odvraća pažnju, možda strepeći da bi ga neki slušalac, pomno usredsređen na nejasnoće u tekstu, zamolio za objašnjenje ili poželeo da razgovara s njim, zbog čega on ne bi mogao pročitati onoliko knjiga koliko je želeo. Shvatam da je tako čitao kako bi zadržao reč koju je lako shvatao. U svakom slučaju, kakva god bila namera tog čoveka, sigurno je bila dobra.“

Sveti Avgustin bio je učenik svetog Ambrozija, milanskog biskupa oko 384. godine; trinaest godina kasnije, u Numidiji, napisao je svoje Ispovesti, ali i dalje ga je uznemiravao taj prizor: čovek u sobi, sa knjigom, čita ne prozborivši ni reč*.

Taj čovek je neposredno prelazio put od napisanog znaka do slutnje, izostavljajući zvučni znak; neobična umetnost koju je započinjao, umetnost čitanja u sebi, dovešće do čudesnih posledica. Dovešće, nakon mnogo godina, do koncepta o knjizi kao cilju, a ne kao sredstvu do cilja. (Taj mistični koncept, premešten u svetovnu književnost, stvoriće jedinstvene sudbine Flobera i Malarmea, Henrija Džemsa i Džemsa Džojsa.) Ideji Boga koji razgovara s ljudima da bi im nešto naredio ili im nešto zabranio, nameće se ideja Apsolutne Knjige, Svetog pisma. Za muslimane, Kuran (takođe se naziva i Knjigom, Al Kitab) nije samo puko delo Božije, poput ljudskih duša ili univerzuma; on je jedan od atributa Boga kao i večnost ili srdžba. U XIII poglavlju, čitamo kako je prvobitni tekst, Majka Knjige, smešten na nebu. Muhamed al Gazali, Algazel kako su ga zvali sholastičari, kazao je:

„Kuran se umnožava u jednoj knjizi, izgovara se poput jezika, pamti se u srcu a, ipak, nastavlja da traje u središtu Boga i njegov sadržaj ne menjaju napisane stranice i ljudsko razumevanje“.

Džordž Sejl primećuje da taj nestvoreni Kuran nije ništa drugo do ideja o njemu ili platonski arhetip; Algazel je verovatno pribegao arhetipovima, a njih su u islam uneli Enciklopedija Braće čistote i Avicena, da bi opravdali pojam Majke Knjige.

Još neumereniji od muslimana bili su Jevreji. U prvom poglavlju njihove Biblije nalazi se čuvena rečenica:

„I Bog je rekao: neka bude svetlost, i bi svetlost“;

kabalisti su zaključili da je snaga te naredbe Gospodnje poticala iz slova u rečima.  Delo Sefer Yetsirah (Knjiga o stvaranju), napisano u Siriji ili Palestini negde oko VI veka, otkriva da je Jehova nad Vojskama, Bog Izrailja i Svemoćni Bog, stvorio svet pomoću osnovnih brojeva, od jedan do deset, i dvadeset dva slova azbuke. Da su brojevi sredstvo ili elementi Stvaranja, Pitagorino je učenje i Jamblihovo; ali, da su to slova, jasan je pokazatelj novog kulta – pisane reči. Drugi pasus u drugom poglavlju glasi:

„Dvadeset dva osnovna slova: Bog ih nacrtao, urezao, složio, odmerio, premestio, i pomoću njih stvorio sve što jeste i sve što će biti“.

Zatim se otkriva da slovo ima moć nad vazduhom, kao i nad vodom, nad vatrom, kao i nad znanjem, nad mirom kao i nad blagodati, nad snom, kao i nad srdžbom, poput (na primer) slova kaf, koje ima moć nad životom, pomoću njega su stvoreni: sunce na svetu, dan sreda u godini i levo uvo na čoveku.

Još dalje otišli su hrišćani. Ideja da je božanstvo napisalo knjigu pokrenulo ih je da zamisle da je ono napisalo dve knjige, i da je druga knjiga sam univerzum. Početkom XVII veka Frensis Bekon kazao je u Advancement of  Learning da nam je Bog ponudio dve knjige, kako ne bismo počinili grešku: prvu, knjigu Svetog pisma, koja otkriva Njegovu volju; drugu, knjigu svestvorene tvari, koja otkriva Njegovu moć i ona je istovremeno ključ prve. Bekon je imao na umu nešto mnogo više nego samo da stvori metaforu; smatrao je da se svet može svesti na suštinske oblike (temperatura, gustina, težina, boja) koji čine, u ograničenom broju, abecedarium naturae ili niz slova pomoću kojih se piše sveopšti tekst**. Ser Tomas Braun je, oko 1642, potvrdio:

„Dve su knjige iz kojih obično učim teologiju: Sveto pismo i onaj sveopšti i javni rukopis koji je dostupan svim očima. Oni koji Ga nikada nisu prepoznali u prvoj, otkrili su Ga u drugoj“(Religio Medici, I, 16).

U istom pasusu može se još pročitati:

„Sve stvari su veštačke, jer je priroda Umetnost Božija“.

Dva stoleća su protekla i Škotlanđanin Karlajl, na nekoliko mesta u svom delu, a naročito u eseju o Kaljostru, prevazilazi Bekonovu pretpostavku; napisao je da je celokupna istorija Sveto pismo, knjiga koju nepouzdano dešifrujemo i ispisujemo, i u kojoj takođe nas ispisuju. Kasnije je Leon Bloy napisao:

„Nema na zemlji jednog jedinog ljudskog bića sposobnog da kaže ko je. Niko ne zna šta traži na ovom svetu, sa čim su u skladu njegova dela, njegova osećanja, njegove ideje, ni koje je njegovo istinsko ime, njegovo neprolazno ime u zborniku Svetlosti… Istorija je ogroman liturgijski tekst, u kojem jote i tačke nisu manje vredne od redova i celovitih poglavlja, premda je značenje jednih i drugih neodređeno i duboko skriveno“ (L’Ame de Napoleon, 1912).

Po Malarmeu svet postoji radi jedne knjige; po Bloyu, mi smo redovi, ili reči, ili slova jedne magične knjige, i ta nepresušna knjiga jeste jedino što postoji na svetu: ona je, bolje rečeno, sam svet.

Horhe Luis Borhes

Buenos Ajres, 1951.

*Komentatori upozoravaju da je, u to vreme, bio običaj da se čita naglas, da bi se bolje dokučio smisao, jer nije bilo znakova interpunkcije, čak ni podele reči; čitalo se zajednički da bi se ublažila ili premostila oskudnost zbornika. Dijalog Lukijana iz Samosate Protiv neukog kupca knjiga, sadrži svedočanstvo o tom običaju iz II veka.

**U Galilejovim delima često se pojavljuje koncept univerzuma kao knjige. Drugi odeljak Favarove antologije (Galileo Galilei: Pensieri, motti e sentenze, Firenca, 1949) nosi naslov Il libro della Natura. Prepisujem sledeći pasus: „Filozofija je zapisana u toj ogromnoj knjizi, koja je neprestano otvorena pred našim očima (hoću da kažem, univerzumom), ali koja se ne razume ako se prethodno ne prouči jezik i ne upoznaju karakteri kojima je napisana. Jezik te knjige je matematika, a karakteri su trouglovi, krugovi i druge geometrijske figure.“

*Iz zbirke tekstova Nova istraživanja, prevela sa španskog Biljana Bukvić Isailović, PAIDEIA Beograd, 2008.

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments