Ulogujte se / Kreirajte profil

Oživljavanje renesanse

Filozofija je pristup životu i potraga za načinom na koji se može svaki dan živjeti malo bolje i malo istinitije. Ali prema kojim bismo moralnim standardima trebali vrednovati svoje djelovanje?

Postoji razlika između biti nemoralan i biti amoralan. Amoralnost znači nesposobnost razlikovanja ispravnog od pogrešnog, pa se stoga ne može niti djelovati prema onome što je ispravno. Nemoralnost znači prepoznavanje ispravnog i neispravnog, ali ne i življenje u skladu s ispravnim.

Danas živimo u nemoralnom svijetu jer posjedujemo znanje, ali odbijamo živjeti u skladu s njim. Svjesni smo čovjekova štetnog utjecaja na prirodu, znamo kakvo razaranje može izazvati naše oružje, a znamo i to da će ono što radimo danas, sutra utjecati na živote naše djece, pa ipak postoji veliki ponor između znanja i djelovanja.

Što je potrebno da premostimo taj ponor?

Potrebna je promjena. Stoljećima je ta promjena bila materijalna i tehnološka. Međutim, ono što trebamo je temeljitija promjena, nutarnja metamorfoza. Da bismo bili promjena koju želimo vidjeti u svijetu, moramo pokrenuti nutarnju promjenu, nutarnji ­preporod.

Prema Aristotelu, cilj svake ljudske aktivnosti je sreća. Buddha govori o istome iz druge perspektive kada kaže da nas patnja gura naprijed u našoj potrazi za srećom. Obojica su tvrdila da se taj ključni cilj jedino može ostvariti nutarnjim traganjem te da bi zanemarivanje nutarnjeg razvoja značilo zanemarivanje svega onoga što je najbitnije.

Renesansa nije nastupila slučajno niti je započela ni iz čega. Renesansa znači preporod; uranjanje duboko u prošlost da bi se oživjele stare tradicije i arhetipovi ili esencijalna načela života.

Međutim, život nas cijelo vrijeme odvlači prema izvanjskom u različitim smjerovima. Potjera za materijalnim je toliko ukorijenjena da se događa podsvjesno, gotovo bez našeg sudjelovanja, pa posljedično, čak i ako se uistinu želimo iznutra promijeniti, moramo to željeti dovoljno snažno da potisnemo sve podražaje koji dolaze iz našeg izvanjskog života.

Može li filozofija dovesti do takve promjene? Najbolji primjer je renesansa.

Renesansa je filozofski pokret koji je cvjetao od XIV. do XVI. stoljeća i nepobitno je promijenio svijet. U relativno kratkom rasponu od oko dvjesto godina, Europa izlazi iz mračnog srednjeg vijeka, doba dogmatičnosti, zabrana i straha, i ulazi u svijetlo razdoblje. Bilo je to kao da je čarobni štapić probudio svijet. Znanost, umjetnost, glazba, politika, astronomija i filozofija doživjele su ogroman procvat. Ono što je najvažnije, snaga mašte je bila oslobođena i čovjeku su se otvorile neograničene mogućnosti kao potvrda njegovih bezgraničnih potencijala.

To sjajno buđenje povijest pripisuje utjecaju mnogih vanjskih faktora, kao što su politička i financijska potpora umjetnosti, pad Carigrada, križarski ratovi, otkriće novog svijeta… Međutim, sve to umanjuje vrijednost vizionarske sposobnosti ljudi koji su predvodili taj pokret. Poticaj je došao iz svijesti, a ne iz vanjskih čimbenika, i oni su dobro znali da stvaraju povijest.

Talijanski renesansni pjesnik Francesco Petrarca je napisao: A što se vas tiče, ako me dugo nadživite, što se iskreno nadam i želim svom svojom dušom, bolja vremena su možda pred vama. Naša sadašnja zaboravnost i ova obamrlost neće trajati zauvijek. Oblaci će se raspršiti i naši će se nasljednici moći vratiti u cvijet čiste svjetlosti drevnih vremena.

Renesansni čovjek usvojio je ideju komparativne metode istraživanja, bez ograničavanja na samo jednu tradiciju ili područje znanja da bi mogao istražiti i razlikovati ono što je bitno od onoga što je nebitno.

To je bila središnja ideja renesanse. Bilo je bitno probuditi ono što je zaboravljeno, u skladu s drevnom grčkom tradicijom koja govori o potrebi buđenja i vraćanja istinskome sebi. Ta ideja nije bila nova, već samo oživljavanje ideje koja je postojala od davnina, ali je dobila novi oblik.

Možda se i mi danas trebamo probuditi iz sna, da ponovno otkrijemo ono što je bitno, da ne tražimo izvan sebe nego unutar sebe, u našoj prošlosti i u našim korijenima. Možda je oživljavanje djelića filozofije renesanse ključ da ponovno otkrijemo sebe.

Duh renesanse bio je kompleksan spoj međusobno povezanih bezvremenskih pojmova:

Univerzalna Mudrost

Renesansni čovjek usvojio je ideju komparativne metode istraživanja, bez ograničavanja na samo jednu tradiciju ili područje znanja da bi mogao istražiti i razlikovati ono što je bitno od onoga što je nebitno. Leonardo da Vinci primjer je takvog istraživanja. Kao slikar, kipar, znanstvenik, izumitelj i filozof bio je tipičan renesansni čovjek čiji se mnogi briljantni talenti ne mogu definirati samo jednom sposobnošću, već filozofskim pristupom životu: težnjom da se posveti procvatu ljudskoga duha.

Štoviše, renesansni je čovjek smatrao da nije moguće otvoriti se prema bilo čemu drugome ako se vlastitu tradiciju smatra jedinom pravom ili krajnjom istinom. Stoga se poticalo na filozofiju, umjetnost, znanost i religiju. Veličali su egipatskog Hermesa Trismegistosa, perzijskog Zaratustru, grčkog Platona, židovske kabaliste i mnoge druge; mudrost nije bila ograničena na vrijeme i prostor, već su prigrlili mogućnost da uče iz svih izvora. To je dalo povoda oživljavanju pojma Univerzalnog Čovjeka (duhovno besmrtnog) koji živi u skladu s načelima Univerzalne Mudrosti, što je bilo u oštroj suprotnosti sa srednjovjekovnim sustavom mišljenja koji su karakterizirali materijalizam, separacija i pluralitet.

Filozofija na djelu

Tijekom srednjega vijeka čovjeka se promatralo kao pasivnog promatrača, poslušnog i bez pitanja, u utvrđenom i nepromjenjivom svijetu. Pojavom renesanse, čovjek se smatrao obaveznim mijenjati stvari, kao suradnik u stvaranju. Čovjekova primarna svrha bila je da preuzme odgovornost za svoju ulogu u prirodi, a svako učenje i istraživanje trebalo je služiti tome cilju; ne da sakuplja znanje, nego da ga provodi u djelo. Mudrost treba štovati djelima, a ne samo riječima.

Težnja renesanse bila je sve se više i više približavati središtu, pokrenuti promjenu, susresti istinskog sebe da bi se ponovno rodio i postao boljim čovjekom.

Unutarnji čovjek

Renesansni se čovjek borio protiv iluzije da je ono što vidim u ogledalu, ono što ja jesam. Marsilio Ficino, koji je bio na čelu ponovno uspostavljene platonske Akademije pod pokroviteljstvom obitelji Medici, govorio je da ljudska duša ima dvije težnje, jednu da pada poput kamena, i drugu da se uzdiže poput vatre koja daje svjetlost i uspinje se prema božanskom. Ovo suprotstavljanje tendencija, gdje nas jedna vuče prema dolje, a druga gura prema gore, rezultira neprestanom nutarnjom borbom, borbom u kojoj imamo slobodu izbora. Kao što je Pico della Mirandola u svom remek-djelu: Govor o dostojanstvu čovjeka napisao: Postavio sam te u sredinu svijeta da bi od tamo bolje primjećivao sve što se u svijetu nalazi. Nisam te stvorio ni nebeskog ni zemaljskog, ni smrtnog ni besmrtnog da bi, kao slobodan i neograničen modelar i kipar samoga sebe, mogao stvarati obličje koje sam izabereš.

Čovjek kao ogledalo svijeta

Kaže se da je Apolonov hram u Delfima nosio često citirani zapis: Upoznaj sebe i upoznat ćeš svijet i bogove. U vrijeme renesanse čovjeka se ponovno smatralo mikrokozmosom univerzuma – makrokozmosa. Ta je spoznaja dala čovjeku dostojanstvo, važnost i vrijednost njegovoj mogućnosti da se uključi u život. Renesansni filozofi vjerovali su da sve u prirodi ima svoje mjesto i ulogu. Čovjek kao najrazvijeniji aspekt prirode jedini je sposoban za najznačajniju ulogu koju je dobio kao svoju odgovornost; a to je održavati harmoniju na Zemlji. Čovjeka se smatralo snažnim i kreativnim suradnikom u svemiru, kao i da zanemarivanje te uloge može dovesti do uništenja našega svijeta.

Preporod

Renesansa nije nastupila slučajno niti je započela ni iz čega. Renesansa znači preporod; uranjanje duboko u prošlost da bi se oživjele stare tradicije i arhetipovi ili esencijalna načela života. Ljudi renesanse znali su da udahnjujući život u te stare tradicije stvaraju nešto novo što će cvasti i napredovati. To je bilo nalik vađenju sjemenki iz prošlosti, njihovom sijanju u sadašnjosti i dopuštanju da one kreiraju budućnost.

Ako je čovjek onaj koji ponovno stvara, onda je njegova možda najvažnija kreacija ponovno stvaranje sebe. No, da bismo to učinili, moramo upoznati sebe. To je opet poznati koncept iz mnogih starih kultura: unutarnje putovanje koje nas potiče da se ponovno susretnemo sa sobom, što vodi do dubljeg iskustva misterija. Čovjek je biće čuđenja, dostojno poštovanja, koje poprima narav Boga kao da je i sam Bog.

To je bila težnja renesanse, sve se više i više približavati središtu, pokrenuti promjenu, susresti istinskog sebe da bi se ponovno rodio i postao boljim čovjekom.

Možda i mi možemo slijediti njihov primjer. Možda je pravi cilj filozofije dodirnuti tu unutarnju bezvremensku mudrost, izgraditi unutarnju Akropolu – ideju božanskog grada iznad ili grada unutar nas, koji je putokaz prema gradnji etičkog i filozofskog života, koji nas nadahnjuje da živimo svaki dan, s težnjom za promjenom i rastom.

Ne budimo dio stada. Usudimo se živjeti avanturu Života jer tek onda uistinu živimo, a ne samo preživljavamo. Pravi misterij života je misterij u nama, a filozofija je način da se ponovno otkrije i oživi taj misterij unutar nas samih.

Napisao: Yaron Barzilay
S engleskog preveo: Dario Škrobonja

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Oživljavanje renesanse

  1. Ivan Nikolić

    18/04/2018 at 12:40

    Moderni čovek neće da shvati da je on već istrošena ideja.
    Ratovi, ljubavi, poštenje, mudrost, pamet, religija,nada su samo refleksije senki Platonove Pećine. One još kao pojmovi žive samo u virtuelnim prestavama homo modernus-a koji bezglavo luta po lavirintima sopstvenog beznađa.

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *