Paranoja i pandemijski hibris

Paranoja i pandemijski hibris

Goruće figure na medijskom nebu Srbije poslednjih nekoliko dana, dr Jovana Stojković, dr Mila Alečković, dr Alek Račić, dr Novica Ćeranić i čitav arsenal njihovih antivakcinalnih tema (demografski inženjering, Bil Gejts, manipulacija ljudskom DNK-a, čipovanje, trovanje, izazivanje steriliteta, in vivo eksperimenti, kontrola populacije, itd.) pripadaju onom korpusu političkog mišljenja koji je američki istoričar Ričard Hofštader nazvao ‘paranoidnim stilom u američkoj politici’, ne iscrpljujući, pri tom, dejstvo tog fenomena na političku kulturu Sjedinjenih Američkih Država.

Da su različite deluzije od samog pronalaska vakcine bile neodvojivi deo njene recepcije u društvu, vrlo dobro je dokumentovana pojava. U klasičnom delu “Izvanredne popularne zablude i ludilo gomila” (1841.), u poglavlju Ljubav prema čudesima i nepoverenje prema istini, Čarls Mekaj opisao je kakvu je sudbinu, od samog početka, doživljavalo „blagotvorno korisno otkriće doktora Dženera“:

Čarls Mekaj

Da vakcinacija može da smanji zaraznost malih boginja ili da potpuno zaštiti od njih, bilo je sasvim neverovatno; nešto takvo bi mogao da tvrdi samo prevarant ili nadrilekar: ali da unošenjem vakcine u ljudski organizam čoveku mogu da se nakaleme osobine krave, to je već izgledalo sasvim moguće. Mnogi siromašni ljudi strahovali su da će njihova deca odlakaviti i dobiti rogove kao stoka ako oni pristanu da ih vakcinišu“.

Iako su savremene antivakcinalne eskapade za nijansu suptilnije od pionirskih groteski Dženerovih savremenika, njihova sistematska dekonstrukcija na kraju se uvek svodi na opasku nihil novi sub sole. Ipak, u pandemiji zarazne bolesti kovid-19, antivakcinalna agenda dobila je i jedan poseban kvalitet, koji konvergira Hofštaderovom pojmu paranoidnog stila u političkom promišljanju.

Osnovne crte ovog specifičnog načina izražavanja političkih stavova kod određenog broja ljudi skicirao je Norman Kon u svom klasičnom delu o milenarističkim sektama “Potraga za hiljadugodišnjim carstvom”:

„Megalomanski pogled na sebe kao izabranog, posve dobrog, gnusno progonjenog, a ipak uverenog u konačni trijumf; pripisivanje gigantskih i demonskih moći neprijatelju; odbijanje da se prihvate neizbežna ograničenja i nesavršenosti ljudskog postojanja, kao što su prolaznost, neslaganja, konflikti, intelektualna i moralna pogrešivost; opsesija nepogrešivim proročanstvima; ovi stavovi su simptomi koji zajedno nepogrešivo konstituišu sindrom paranoje… paranoična zabluda ne prestaje da to bude jer je deli mnogo pojedinaca, niti zato što ti pojedinci imaju stvarnog i širokog osnova da sebe vide kao žrtve ugnjetavanja“.[1]

Paranoidni stil mišljenja predstavlja izraziti oblik pristrasnosti potvrđivanja (confirmation bias) u kome se različita odstupanja i slučajnosti u životu tumače kao dokazi u prilog neke paranoične hipoteze (primeri pobrojani u prvoj rečenici).

Postoji dovoljno istorijske i antropološke građe za mišljenje da je mentalitet sklon da svet vidi na ovaj način postojan psihički fenomen, koji, manje ili više, univerzalno pogađa skromnu manjinu populacije. Pojedine verske tradicije, povoljne istorijske okolnosti ili prirodne katastrofe mogu biti pogodni za oslobađanje ovakvih psihičkih energija i voditi situacijama u kojima se one lakše nego inače mogu ugraditi u masovne pokrete ili političke partije.

dr Jovana Stojković

Mada prisutan u Srbiji, fenomen antivakcinalne paranoje medijski je dosta precenjen. Antivakcinalni narativi svojstveni ovom načinu tumačenja stvarnosti izraz su mišljenja agresivne, ali malobrojne i neartikulisane manjine. Primera radi, zajednička izborna lista “Pokret Levijatan – Živim za Srbiju” i njen nosilac, istaknuta antivakcinašica, dr Jovana Stojković, na parlamentarnim izborima 2020. godine prijavili su svega 26 kandidata za narodne poslanike i dobili ubedljivo najmanju podršku građana, sa osvojenih 0,7% glasova od izašlih birača.

Koliko god ovakve pojave bile medijski atraktivne i izazivale eksplozivne rasprave na društvenim mrežama, njihov stvarni uticaj na rezervisan odnos značajnog dela građana Srbije prema imunizaciji na kovid-19 ne treba precenjivati. Broj ljudi koji se poistovećuje i usvaja poruke zasnovane na antivakcinalnoj paranoji daleko je ispod broja koji bi mogao da ugrozi sticanje kolektivnog imuniteta. Postavlja se pitanje šta je s ostatkom populacije koja se ne pronalazi u ovoj vrsti argumentacije, ali ipak ostaje uzdržana ili se otvoreno protivi vakcinaciji. Za mogući odgovor, vratićemo se jedan vek unazad, u vreme Velikog rata.

Džon Rid

Pre nego što je otišao u Rusiju i stigao da napiše nezaobilaznu hroniku Oktobarske revolucije “Deset dana koji su potresli svet”, Džon Rid je 1915. godine, na svojoj evropskoj turneji, posetio i Srbiju. Svrha putovanja bila je prikupljanje materijala za knjigu “Rat u istočnoj Evropi”, objavljenu već sledeće 1916. godine u Njujorku. U njoj je opisao svoje ratno iskustvo i pakao Balkanskog i Istočnog fronta u Prvom svetskom ratu. Značajan deo knjige koji se odnosi na ratna zbivanja u Srbiji, obogaćen moćnim ilustracijama Bordmana Robinsona, preveden je i objavljen na srpski jezik tek 1975. godine, u izdanju Oboda sa Cetinja.

U jednom od dokumentaristički potresnijih poglavlja, “Zemlja smrti” (Ridov hroničarski dar i Robinsonove ilustracije opravdavaju naslove kao što su “Zemlja smrti”, “Izgubljeni svet”, “Istrebljena nacija”…), Rid izveštava kako su Englezi ubedili srpsku vladu da na mesec dana obustavi svaki železnički saobraćaj, da bi se sprečilo širenje bolesti; onda su naredili preduzimanje sanitarnih mera u prljavim gradovima, zaveli obaveznu vakcinaciju protiv kolere i počeli da dezinfikuju čitave slojeve stanovništva:

“Srbi su se podsmehivali — ovi Englezi su očigledno kukavice. Kad je pukovnik Hanter, pošto nije mogao da obezbedi pristojan smeštaj, zapretio vlastima da će napustiti Srbiju ukoliko jedan jedini od njegovih ljudi umre od tifusa, izbila je bura poruge. Pukovnik Hanter je kukavica! A i Amerikanci su bili kukavice, takođe, kad su, sa pola svojih zaraženih jedinica napustili Đevđeliju. Za Srbe je preduzimanje preventivnih mera bilo dokaz strašljivosti. Oni su na ogromno pustošenje epidemije gledali s nekom vrstom mračnog ponosa — kao što je srednjovekovna Evropa gledala na „crnu smrt”.

Ridovo svedočanstvo možda nam ponešto može reći i o pandemijskim bespućima savremene Srbije. “Kako tek ovo ludilo oko vakcina da objasniš? Mi jesmo jedina zemlja na svetu koja ima više vakcina nego zainteresovanih”, pomalo retorički se pita Veljko Lalić u svojoj redovnoj kolumni. U međunarodnoj anketi medicinskog časopisa The Lancet, rađenoj, doduše, pre nego što su vakcine postale dostupne građanima, Srbija je u konkurenciji trideset dve zemlje zauzela poslednje mestu prema procentu zainteresovanih za vakcinaciju. Zašto je ovaj procenat u Srbiji bio svega 38%, a u Vijetnamu 98%, u Indiji i Kini 91%, u Danskoj i Južnoj Koreji 87% i tako dalje?

“Srbin” – Bordman Robinson

Pored prisutne, ali precenjene antivakcinalne paranoje i nepoverenja izazvanog instrumentalizacijom nauke u dnevnopolitičke svrhe, ovi rezultati nam sugerišu da, od zemlje do zemlje, postoje i različiti kulturološki činioci, koji utiču na odnos prema konceptu (brze i iznuđene) masovne imunizacije.

Pri tome se pojam kulture ovde ne shvata samo kao skup zajedničkih stečenih vrednosti, normi i uverenja, već i kao medijum koji omogućava pojedincima da budu međusobno razumljivi. Stoga je moguće pripadati istoj kulturi, ali imati radikalno različite vrednosti i poglede, po čemu ni vakcinacija nije izuzetak.

Jednu od boljih artikulacija ovog problema dali su Patrik Šabal i Žan-Paskal Daloz u knjizi “Culture Troubles: Politics and the Interpretation of Meaning”. Zapadnjaci koji proučavaju nezapadna društva, primećuju dvojica autora, često se suočavaju sa stavovima i oblicima ponašanja koji im se čine iracionalnim:

“Neki indijski seljaci odbijaju da vakcinišu životinje iz svog stada još nepogođenog smrtonosnom bolešću, radije ih žrtvujući božanstvu koje treba da im pruži zaštitu. U predgrađima Hararea, muškarci veruju da će ih odnos sa devicama rešiti side. Arapski seljaci, čiji je jedini izvor vode zaražen tifoidom, odbijaju da koriste pumpu koja bi bila sigurna alternativa. Antropologija nam omogućava da razumemo socio-kulturne i verske okolnosti takvog ponašanja, objašnjavajući kakav odnos dotični ljudi imaju sa pojmovima stoke, nevinosti i vode. Jasno je da su u tim slučajevima, sa medicinskog ili naučnog gledišta, ovi stavovi arhaični, ali i kontraproduktivni. Ali da li je to tako jednostavno u svim sferama života? … Stvar je jasna: dok je na polju medicine moguće pokazati, mada ne uvek i ubediti druge, u superiornost nekih oblika lečenja, ovo jednostavno nije slučaj u politici”.

A problem postaje tek dublji ako je jedno čisto medicinsko pitanje duboko i višestruko politizovano. Jedna od vrlo realnih reakcija u takvim situacijama je ignorisanje, poricanje i prkošenje problemu do granica iracionalnog inata, kakvo, recimo, opisuje Rid.

Prenaglašeni strah i zastrašivanje utiču na formiranje pokornosti, ali i prkosnog, čak i inadžijskog ponašanja usmerenog ka oslobađanju od tuđe volje i potvrđivanju sopstvene. Nije to ni najmanje neočekivano u narodu koga je neodmereno prkošenje često dovodilo do ivice opsatanka, ali se kao takvo, u prelomnim istorijskim momentima, ugradilo u samu supstancu njegovog nacionalnog identiteta.

Pandemijska zvezda doktora Nestorovića počela je da sija punim sjajem kada je iz njega progovorio glas Ridovih srpskih vojnika iz Velikog rata:

“Ne mogu da verujem da se narod koji je preživeo sankcije, bombardovanje, svakojaka maltretiranja, uplaši najsmešnijeg virusa u istoriji čovečanstva, koji na Fejsbuku postoji”.

Stihovi Goci benda:

//Strašan virus po svijetu hara / al’ se ne da s Romanije Gara / šta ve nije preživjela ona / ne može joj ništa ni korona, ili: //Zaklela se i sebi i Bogu / da virusi ništa joj ne mogu / za riječ kovid ne želi da čuje / u koronu ona ne vjeruje,

svoju megapopularnost duguju upravo tome što pogađaju senzibilitet naroda koji je nezanemariv broj puta bio spreman da prkosi sudbinskim datostima do nivoa hibrisa.

Goci bend

U situaciji kada se nepodnošljivo oseća teret neokolonijalnog položaja, izneverenih očekivanja, selektivne pravde, ucena i pritisaka po ključnim identitetskim pitanjima, taj ukorenjeni, arhetipski kolektivni sentiment može da bude mnogo veći problem za brzu i sveobuhvatnu imunizaciju stanovništva od tvitova Jovane Stojković.

Zašto je neke ljude teško ubediti u delotvornost imunizacije u uslovima tekuće pandemije? Zato što je većina naših najdubljih uverenja, ne samo onih religijskih, imuna na napad direktnim obrazovnim alatkama, posebno kod onih koji nisu spremni da saslušaju protivrečnu argumentaciju. Mi naša verovanja formiramo iz različitih subjektivnih, ličnih, emocionalnih i psiholoških razloga u kontekstu okruženja, koje su stvorili porodica, prijatelji, kultura, istorija i društvo u celini; nakon formiranja tih uverenja, mi ih branimo, opravdavamo i racionalizujemo mnoštvom intelektualnih razloga i objašnjenja. Verovanja su na prvom mestu, zatim slede njihova opravdanja u kojima dva i dva nisu uvek četiri.

Samoprecenjivanje, koje su stari Grci nazivali hibrisom, narušavalo je postojeći božanski poredak, pa je zato podrazumevalo odgovarajuću kaznu bogova. Autor ovih redova je ipak optimista po pitanju uspešnog zaokruživanja posustale imunizacije na kovid-19 u Srbiji. U nepovoljnim epidemiološkim okolnostima, ne zato što ne možemo da utičemo na ishod određenog procesa, nego baš suprotno, zato što možemo u potpunosti da ga preokrenemo, očekivano je da će otpor i inat slabiti, a kazna bogova biti izbegnuta.

Isti onaj pukovnik Hanter iz Ridove reportaže, vođa britanske vojnomedicinske misije u Srbiji, napisao je za epidemiju tifusa u Prvom svetskom ratu da je to bila “najnaglija epidemija u nastanku, najbrža u propagaciji, najveća u intenzitetu i najbrže zaustavljena od svih epidemija u istoriji”.

za P.U.L.S.E: Aleksandar Divović

[1] U kasnijim, prerađenim izdanjima knjige, Norman Kon je izostavio ovaj pasus pod pritiskom stručne javnosti, koja mu je prigovorila da je jednu kliničku dijagnozu iz moderne psihijatrije neosnovano primenio na srednjovekovne pojave. Uprkos ovoj važnoj metodološkoj primedbi, Konova skica sindroma paranoje deluje sasvim odgovarajuća za savremenu antivaksersku agendu, oplemenjenu konspirativnim spekulacijama o globalnoj satanističkoj eliti, dubokoj državi, zlatnoj milijardi, genetskom inženjeringu i tako dalje.

LITERATURA:

Richard Hofstadter, The paranoid style in American politics, and other essays, Vintage Books Knopf Doubleday, 2008.

Norman Kon, Potraga za Hiljadugodišnjim carstvom, Službeni glasnik, Beograd, 2013.

Čarls Mekaj, Ljubav prema čudesima i nepoverenje prema istini, časopis Reč 80.26,

Fabrika knjiga, Beograd, 2010.

Džon Rid, Rat u Srbiji 1915, Obod, Cetinje, 1975.

Patrick Chabal, Jean-Pascal Daloz, Culture Troubles: Politics and the Interpretation of Meaning, University of Chicago Press, 2008.

Bojan Jovanović, Prkos i inat, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.

Predrag Marković, Kako su epidemije menjale svet, Nedeljnik, br.427

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Luka
Luka
2 years ago

Znanje mnogih stvari ne vodi mudrosti , kaze Heraklit . Otpor vakcinaciji nije primer hibrisa , osim ako kapitalisticki vladari ovog sveta nisu bogovi , vec bi hibris bio upravo preterana vera u tehniku i nauku, ljudskih ruku delo. Na korist farmaceutske industrije i bankara recimo.

perica
perica
2 years ago

Vakcinacija je jedno od najviših ljudskih dostignuća. Tačka. Idiotluk da se ne shvata zašto su ljudi izgubili poverenje je upravo to, idiotluk. Nije po sredi Goci Bend, inat, neznanje ili sranja koja navofi vaš tekst, već ćinjenice poput ovih. Šoping u Milanu i najsmešniji virus ikada. Izvršnim diroktorima Fajzera zabranjen ulaz u Izrael, jer nisu vakcinisani! Nedelju pred izbore virus nestaje i broj umrlih pada na nula, ali virus čudosno vaskrsava bukvalno dan posle izbora. Glavni član KŠa je zaposlen u famraceutskoj kući koja proizvodi vakcine i ne pada mu na pamet da iz časti i morala se odrekne jednod posla zbog sukoba interesa. Po relevantnim izveštajima iz Italije daleko veća smrtnost kod obolelih koji su bili vakcinisani protiv influence. Ne rade se obdukcije. Zanemaruje se činjenica da izuzetno visok procenat ljudi nema nikakve posledice i sa virusom se izbore bez problema. Teži oblici bolesti uglavnom zbog neadekvatnog lečenja. Japan manje od 1 posto vakcinisanih i generalno Srbija ima veći procenat vakcinisqnih od zapadnog sveta a vi i dalje pljujete. Stoga prestanite sa hejtom i šejmovanjem svih koji ne ližu čizmu, ostavite ljude da sami odluče kada već imamo idiote i beskičmenjake na čelu institucija koje treba da daju odgovore. Ljudi su izgubili poverenje u ceo sistem već decenijama i svako ko zanemaruje te činjenice i priča o goci bendu i kolu a ne pominje pune autobuse i fabrike je ili zlonameran ili idiot.