Pisac

Da li ste već čuli ovo: “’Alo, glumac kaži nešto smešno. ‘Alo, pisac kaži nešto pametno.“ E, to vam je jedna od čestih zabluda. Pisci uglavnom nisu pametni, češće ispadaju smešni, utripovani u veličinu svog uma. Čovek od pisane reči, tupson je koliko je tupa i njegova publika. Dobro, imamo i „pametnu publiku“, pa se srazmerno tome i njihov omiljeni književnik penje na lestvici pameti. 

A, šta je to um? Po Levisu Mumfordu 

um je kulturna pojava, mozak je biološki organ. Razlika između uma i mozga je tako velika, kao između gramofona i muzike. A kada um, jednom stvori smislene simbole i potrhani ih značenjem, može ih premestiti na materijal kao što je papir, koji nadživljava kratak životni vek mozga.“ 

Dobro, sad idemo na ovo „papir trpi sve“. To je jedan od razloga što imamo prevagu, da budem blag i kažem „lakog štiva“, čiju muziku sa gramofona čujemo kao jednostavan, lako zavodjivi šlager ili kao ploču koja preskače. 

Sad svi pišu, niko ne čita“ je takođe jedna od obmana. Hajde da analziramo malo statistiku iako znamo da je ona uvek igra pogrešnih brojeva. Za romene, možemo biti najsigurniji zahvaljujući NIN-ovoj nagradi. Prijavljenih ima između 250 do 300 godišnje, minus bar 18 koji bojkotuju ovaj izbor. Skoro pa sigurno je da, sve što se može nazvati romanom ulazi u izbor. Objavljenih zbirki priča, ima manje, jer izdavači nemaju interes da ih štampaju, zato ih recimo ima 200. Pesnici (skoro svi redom) plaćaju svoja izdanja i njih bih procenio  na oko 500. Sve zajedno, oko 1000 izdanja. Evo, neka sam pogrešio, neka ih ima i 3000. Na zemlju od 7 miliona pa i nije nešto mnogo, zar ne? Vas je zavelo što Vi ne čitate ništa, pa mislite da i drugi ne čitaju (vi pišete statuse na fejsu, koje na žalost niko ne čita). Mogu sa sigurnošću da vam kažem da u Srbiji ima mnogo izdavača (preko 500). Oni ne prodaju krompir nego knjige, od čije prodaje žive (knjige se sasvim solidno kupuju). 

Dakle imamo prosečnog (glupo-pametnog) pisca, koji je nažvrljao nešto u konkurenciji od 3000. Kuca na vrata izdavača, koji ga ili odbiju, ili mu traže lovu da bi ga objavili. A ti jadni (pohlepni su uvek jadni) izdavači su bačeni na tržište, pa samim tim i naš pisac. Komercijalno! Samo da je komercijalno. Na taj način se forsira “lako štivo”. On, naš pisac odvoji od usta od 500 do 800 evra i zaplovi, pun nade u svet knjiženosti. E tada naleti na novi zid koji mora da preskoči. Klanovi, učlanjenje u “reprezentativna društva”, lobiranja… Ubrzo shvati (čak i glup) da se mora dobro namazati vazelinom i da gura glavu u svačije dupe. 

Bara je mala, s tim da u bari nisu krokodili, nego “veliki” pisci koji su zauzeli svoje pozicije i svakog novog jedu za (oskudni) doručak. Jedino ste tu u pravu. Ali ako je naš “heroj pera” dovoljno podmazan lubrikantom, tačnije “sklizak je”, možda i on uspe da postane pisac u bari. 

Deluje li ovo kao problem? Pa jeste u zemlji, gde bilo šta jedva funkcioniše, kako očekivati da taj “luksuz” od knjiga može da se okiti suvim kvalitetom? 

Davno su prošla vremena kada su pisci bili nešto bitno. Eh, setimo se Andrića (ambasador), pa Pekića (gulio robiju zbog pisane i izgovorene reči). Malo kasnije Basara (opet ambasador), ili Drašković koji je sa balkona pozorišta pozivao na juriš za demokratiju. Čak su pisci dali i onog nesrećnog Ćosića za predsednika… A sada, ništa. Niko više pisce neće ni u zatvor da pošalje. 

Ovaj period od 90-tih do danas, mislim da će se izučavati kao crna rupa srpske književnosti.

Dobro, nije baš totalni mrak. Evo izdvojio bih jednog (nije jedini),  koji svetli kao svitac u noći. Slobodan Tišma. Kao tinejdžer zaveo me muzikom. Njegov bend “La strada”, bila je taj zvuk sa gramofona.  Upijao sam njegove simbole, koji su u mom nerazvijenom mozgu davali značenje  umu. Počeo sam da ga čitam. “Vrt kao ti”, “Marinizmi”,  kasnije “Bernardija soba”. Ovde, ne bih ni da probam da ga tumačim, jer sam Tišma kaže:

Svet je zagađen tumačenjima. Kao da se tumačenjem može doći do istine. Ja samo spominjem, naznačujem i tako stvaram krajolik kojim se okružujem i kojim hodam radosno.”   

Autor je drugorazredi (ljubomorni) pisac. Dobro, objektivniji bi rekli, trećerazredni.   

Autor kolumne:Vojislav Radojković

Izvor: Fokus vesti

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments