Plivati i isplivati – Andrić o djeci

Ulogujte se / Kreirajte profil

Plivati i isplivati – Andrić o djeci

.

Become a Patron!

.

Negdje na prvim stranicama romana Bašta, pepeo – središnjeg dijela Kišovog Porodičnog ciklusa – Andreas Sam – glavni junak – pokušava da dohaka snu, da poput leptira uhvati u mrežu trenutak kada san potpuno zaslijepi svijest. Sve to, tada dječak – Andreas Sam – čini jer je prestravljen  spoznajom smrtnosti i iz želje da, kada dođe po njegovu majku, uspije da nadmudri smrt i odbrani majku od, navodno, konačnog odlaska. Ta, baš ta scena, i uopšte cjelokupan Porodični ciklus, između ostalog, opisuju liričnu alhemiju djetinjstva, jedan bezuspješan pokušaj da se otkrije misteriozan proces života i smrti, spozna i otključa tajna moći koja će nas i one koje volimo zaštiti od bola i konačnog kraja.

I šta je zapravo djetinjstvo?

Za većinu odraslih jedinki – period raja na zemlji; ono izgubljeno vrijeme, lijep san, koje kasnije bezuspješno ganjaju i suprostavljaju odraslom dobu – noćnoj mori. I zaista, šta je djetinjstvo, poetski, duhovno i smisleno? A odraslo doba? Šta je ono? Sjetimo se samo one, pa donekle i zajedljive: Od koljevke, pa do groba, najljepše je đačko doba… Šta se sve to susreće i zamajava s nama i u nama u ranim, iskustvom nezaštićenim godinama? Ako posmatramo kroz igru, metaforu – tada smo istovremno stari i mladi. Znamo nešto, a ne znamo zašto i odakle to znamo. Zatim smo bezazleni i naivni, a onda agresivni i zli. Čas se s nama igra đavo, čas anđeo, a uglavnom se dobacuju. Tu su i roditelji i okolina…Tada, u tim alhemijskim eksperimentima, zasjedama i obračunima pitaj Boga kakvih sila – mi polako (ili odjednom?) postajemo svjesni neizvjesnosti i činjenice, da u našoj ljudskoj realnosti – vrijeme bez prestanka teče ka kraju, smrti.

Igra, tako često banalizovan pojam,  krije u sebi i arhetipsko, genetsko, tragično i komično. Često je zapravo, klica očaja. Onog koji dolazi kasnije, kad smo “veliki”. Ako je vjerovati psiholozima, podmukla  osobina djetinjeg doba je i što pomalo podsjeća na  trojanskog konja; kada se najmanje nadamo, kada smo, ono nešto nas ščepa davi i razara.

Uprkos nedvosmislenom naslovu zbirka pripovjedaka Ive Andrića –Deca – nije zabavno, lako i bezazleno štivo, kakvo se već po automatizmu podrazumjeva kad su djeca u pitanju. Nije ni nužno za djecu, nego o djeci – ili kako bi Kiš rekao – za decu i osjetljive. Mogli bismo ići i dalje i reći, da je to samo promišljen potez iskusnog pisca, izdavača ili svih zajedno, jer koga je još na Balkanu briga za djecu i njihov svijet– i  da se između redova u svim tim pričama, iz tobože, dječije tačke gledišta, kaže mnogo strašnija i gadnija istina. Ona lokalna, ali i univerzalna.

Pored toga što prikazuje i propituje odrastanje osjetljivog djeteta u sirovoj balkanskoj sredini, nesvjesnu “s koljena na koljeno” metodologiju odgoja, u njoj je i začuđenosti, pa donekle i očaranosti nedokučivim u životu. Ima u tim pričama neke strašne i očajne egzistencijalne lirike, pa i odavanja poštovanja životu. Njegovoj neuhvatljivosti i što uprkos svim nastojanjima uskoumnih tradicionalnih, vjerskih, politikčih i svih drugih dogmi – život se uvijek izmigolji i pobjedi, pa ma kako nakazan bio. Sve priče su dirljive u svom očaju, bolu i radosti.

Jasno je, uprkos njihovoj univerzalnosti – da su te priče, ipak, o bosanskom, balkanskom djetetu, iz vremena varošica, čaršija i tek pomalo, u tragovima, iz gradske sredine. Dakle, s početka 20. vijeka. Većinom je, u reminiscenciji i sjećanju na djetinjstvo – u povratku u izgubljeno vrijeme. A sva je u i o siromaštvu.

O mračnim očinskim figurama i ranjivim majčinskim. Ljubav, roditeljski vesela i ohrabrujuća pronalazi se u naručju drske i slobodnije tetke. Sve dok jednom neko nevidljivo moranje ne obuzme poput vakuma sve te žene, kojima, kada postanu majke – strah postane jednako ljubav. Koliko je samo kakofonije (ne)postojanja u životima većine ženskih likova u Andrićevom opusu. (Lazare, crni sine!)*

Čak i kada nije siromašno vrijeme, jeste vrijeme straha od neimaštine i bijede i uvijek je vrijeme onog zakona tišine i moranja i svih društvenih okova koji takav zakon podrazumijeva.

Ima li u takvim okolnostima mjesta duši željne i svjesne ljepote i veličine svijeta?

Kroz priče pratimo, mahom, muške dječije likove i određene periode i događaje njihovog djetinjstva, koji su uticali na poimanje klasnih i svih ostalih razlika u fatalnoj Bosni. Između redova,u svim pričama, pored hemije i čuda otkrivanja svijeta i doživljaja odzvanja neartikulisano i zbunjeno pitanje  – a u čemu je moj problem?

U priči Zmija, koja je surovija i realističnija od famoznog Pisma iz 1929., djevojka iz viših slojeva društva, iz Beča, obrazovana i samosvjesna pokušava pomoći djevojojčici – koju je u bosanskim vrletima ujela zmija. Tamo negdje, u civilizovanom svijetu, u Beču, u Austriji i dalje…nema mjesta za kukanje i naricanje, nego se pomaže odmah i sad. Ovdje, u Bosni, umjesto s logikom, Agata se suočava s porazom i očajem, sa zluradošću kočijaša (“…kao da uživa u tome što ničega nema i ništa ne može, i da zasuče rukave stvarno pomogne “) i spoznajom da je ona, uprkos volji i stručnosti – nemoćna da išta uradi. Shvata Agata i sama da u Bosni vladaju drugačija pravila. Njena dobra volja i stručnost su naivni. Ovdje umireš ili živiš. Crno ili bijelo. Nikakvh mostova i pomoći nema i biti neće. U Bosni jedino viša sila i pomaže, ma čija god bila i ma kako god se zvala jer- ničeg drugog ni nema, tačnije, nikoga drugog nema. Jedina radost, kao da je tuđa nesreća. I dok druga mlada žena koja se pojavljuje u priči, brine o ljubavi i da li je taj neko tamo voli, ova što se bori sa zmijskim otrovom u sebi, zapravo kao i da nema izbora. Skoro pa je isto. Smrt ili život.

Andrić nije slučajno to što jeste. Sve je u suptilnosti. Đavo je u detaljima. Ako pažljivo pratimo priču uočićemo da se paralelno pletu dvije niti priče. Priče dvije klase. Koliko je različit život ovih i onih, nas i njih. Jednima, privilegovanima, Bosna je lijepa vikend zemlja, puna zelenila, idealna za sanarenje i veženje goblena, a ovima koji nisu pobjegli, zemlja teške nade. One, za koju se nekad čini, da se i sam Bog  premišlja, bi li je uopšte i dao…

Kroz nekoliko priča pratimo dječaka Lazara. Osjetljivo, radoznalo dijete koji poput rezonantne kutije upija i doživljava i ono intuitivno i ono realno. On osjeća energiju prošlosti; stvarnost ga zbunjuje i privlači – istovremeno bi da joj se u potpunosti preda i od nje pobjegne. Gleda i osjeća u svijetu odraslih, ono što će najvjerovatnije i sam postati.

Kula, neka vrsta arhetipskog skloništa, štita, gdje se kuju taktike za preživljavanje, pobjedu. Kula, koja u svojoj tišini i uspavanosti krije tajne nikad zapisane, ali slućene od djece. Lazar kao osjetljivo dijete doživljava neobične spoznaje, susrete sa energijom mjesta, sa prošlošću i ratnicima čiji duh još tu spava. Osjeti energiju koju budi, samo naizgled, dječija igra i mašta, koja se odjednom transformiše. Kod djece ipak, nije sve tako naivno kako se pretpostavlja. Nešto te odjednom tjera da ispituješ sam sebe, da se odjednom usudiš, a ne znaš zašto. Privlačnost mistike i osjećaja koji ona budi jača je od straha. Igra kao mantra ili pokušaj da se razbije tišina i praznina. Sve ono što te čeka i kroz šta moraš ići.

“ Izgledalo mu je da se odjednom i bez prelaza našao u tuđem, opasnom svetu, da je već odavno daleko od svega što mu je blisko i poznato. (…) Već s prvim koracima njegov trk se pretvorio u bežanje. Bežao je napred. Ni sablje ni barjaka, ni drugova oko njega, ni stvarnog neprijatelja pred njim, samo tama, zidovi i teskoba, zadah svakojakog izmeta, truleži i vlage, i – strah, bezrazložni, svemoćni strah, koji ga zasipa hladnom jezom po leđima.” (…) Čega se uplašio i pred čim je bježao? Nije nalazio odgovora..” (Kula)

Niko tu djecu ne uči da budu vesela i sretna, jer se tako ne preživljava. Bajke se doziraju pažljivo, samo za taj trenutak da budu funkcionalne, da umire djecu, nipošto ih se ne smije ubjediti ili naučiti da se može i treba biti sretan.

Lazar je još dijete; još ga ipak, niko me dira. Slobodan je i osjetljiv. Za njega još uvijek nema moranja, mada ga on i sam sluti, taj neki ne baš posve jasno artikulisani zakon “odraslih”. Pokreti, pogledi, njema osuđivanja i prokazivanja.

Njemu se činilo da oni ne govore tako glasno i živo i ne izmahuju rukama zbog toga što im je to prijatno i što tako hoće, nego što ne mogu drugačije, jer im je to kao neki zadatak, i što tako moraju da čine. On ih je žalio zbog sadržine tih razgovora, jer nikad nisu razgovarali o lepim i zanimljivim stvarima kao što su putovanja, otkrića i razni podvizi, nego uvek o cenama i robi, o kupovini i prodaji, o njemu nepoznatim ljudima i njihovim nerazumljivim postupcima i odnosima.

Istovremeno, to su priče o očaju odraslih, o onim svjesnijim (osjetljivijim!?) koji se ne daju i ne mogu prilagoditi i silini užasa koji proizilazi iz sukoba “osjetljivog” i okoline. Nije slučajno baš u ovoj zbirci – priča Mila i Prelac, gdje Andrić pušta Ćorkana da umre. Da ne kažem, ovdje ga ubija. Tu, od naroda prozvanu ludu, koju provlači kroz romane i priče, ludu koja je plod bezakonja. Ćorkan je vanbračno dijete, roditelja iz različitih društvenih slojeva, krvi različitih podneblja. Kako to narod precizno označava – Ćorkan je kopile, krpena lopta koja je svačija i ničija. Sve po potrebi. Na njemu se licemjerno društvo iživiljava, pa ga onda nahrani da spere ili ublaži krivicu. On, klovn, ni kriv ni dužan što je takav, što ga razvlače jaki nagoni i životne sile i što ne može da im se odupre da bi ga društvo prihvatilo. Ćorkan, onaj lik što zanesen Švabicom pleše kao po višegradskoj ćupriji, kao da je rođen s njom i kao je to radio milion puta.

Taj i takav neartikulisani Ćorkan provocira narod, koji opet, povremeno podstaknut alkoholom, kao da se dohvati nekog smisla, tj. kao da dopre do neke više sfere i shvati da život nije to, da je to “kopile” i šta sve ne – smisleniji nego svi ti trgovci i gazde sa svojim sirotinjskim blefom. Takve spoznaje su teške. Zato se ubijaju još jačim alkoholom, ubijaju se istim sredstvom kojim su se i rodile. Ili se, kod žena, ubijaju smrću. Drugog načina nema.

“Osjećao se težak, mračan i uklet, čuvar neke užasne tajne ne samo o pravom biću Prelčevom nego i o svijetu i ljudima uopšte, mučen tom tajnom, ali u nemogućnosti da je ma kome kaže i poveri, i tako izdvojen od ostalih ljudi i na jedan naročito bolan način uzdignut iznad njih. “ (Mila i Prelac)

Sve se ruga kroz Ćorkana. On im, tim naizgled uglađenim i onima koji žive kao i svi, kako mora – dođe kao podsjetnik, da je sve bolje nego biti Ćorkan – od njega su svi bolji i bogatiji, pa ma kakva sirotinja bili. On je budala nad budalama; dežurni upijač sažaljenja. Amortizer kolektivne patnje sirotinje. Pa ni kao takav – nije sazlužio dostojanstvenu sahranu. S druge strane, možda je tako i bolje – jer ko se tu kome rugao? I ko je zaista živio?

U istoj priči, dječakova tetka Mila, shvata koliko je društvo odvratno u svojoj slijepoj naivnoj pravdi, kada rulja posredno bude kriva za smrt muškarca kojeg je voljela. Zatim je udaju za tamo nekog i ona ubrzo umire. Sve to Andrić prikazuje iz pozicje djeteta. Radoznalog i osjetljivog dječaka koji sve to promatra i proživljava katarzu. Inicijaciju. Već na kraju iste priče, Lazar se ne sjeća ni Mile ni Ćorkana. U drugoj priči Lazara, fascinira riječ sumnjiv. Ne razumije njeno značenje, ali osjeti da ima neke moći u njoj.  Andrić ne bi bio to što jeste, da tako, naizgeld naivno i kroz samo kao dječije oči, priča minijaturu tzv. kafkijanskog scenarija. Kružok lokalnih moćnika odlučuje da je tamo neki trgovac sumnjiv, i označavaju ga kao takvog. Bez njegove pristunosti. Vjerovatno će biti kriv. Bio, ne bio, kad većina odluči tako – ti si kriv.

Zašto se odrasli ponašaju tako; zašto su očevi nasilni, a majke pune straha i nesretne?

“Žao mi je majke, ali kako da se objasnim s njom kad ona zna samo jedno: da se plaši. A s ocem nema razgovora.” (Panorama)

Priča Panorama mogla bi poslužiti i kao predložak za scenario. Neobično je filmična; intimna i eterična. U neimenovni grad, Austrijanac donosi nešto nalik bioskopu – mehanizam za pokretanje fotografija gradova i ljudi iz cijelog svijeta, pa se taj bioskop na kurblu tako i zove – “Panorama svijeta”. Teško je izbjeći cinizam. Austrijanac u Bosnu donosi mehanizam raja. Prozor, ili bolje reći špijunku u bolji svijet, svijet nikad viđen. Austrijanac je nešto poput dilera – ako ne možeš da platiš, nećeš okusiti taj vizuelni okidač raja za sirotinju – fotografije u boji gdje se neki i daleki, svim i svačim bogatiji svijet – šeta, veseli i uživa. Nisu, ipak, sva djeca pa ni ljudi isti – nekima je to glupa, kratkoročna zabava, a neko iz toga stvori zavisnost, način života ili lijek…Čudesnost svijeta, pa i nada, krije se i tome da svi ti slučajni i namjerni ciničari previde, tj – ne znaju da je moguće iz tog ruganja koje se skupo plaća, ipak, isisati nešto strašno, ali slasno. Nešto, što će cijelog života da ti pomaže da živiš. Mehanizam koji je stvoren iz čisto sebičnih pobuda – kao mamac, može postati mehanizam za rađanje beskrajno zanimljivog svijeta mašte i da ti poput (bezazlene?) droge – pomogne da preživiš život.

“Panorama je za mene postala nekavrsta neophodne droge. Dovijao sam se na sve moguće načine kako da dođem do niklenog novca koji otvara “Panoramu svijeta”.

Strašno je gledati svuda oko sebe mrko i hladno naličje sveta, slušati taj glas neumitne osude, i osećati se kao čovek se kao čovek koji je potpuno u pravu, a potpuno nemoćan protiv svemoći nepravde.”

“I sve to bez kraja, bez gorke pomisli na kraj! Sreća kao postojanje, zadovoljstvo koje traje nepomućeno.”

“Šta je lakše – živjeti, ne mičući se s jednne tačke postojanja – s utjehom da je možda negdje ipak bolje i lakše ili sa spozanjom – da je svejedno?” (Panorama)

Zašto se nekima sve podarzumijeva, a neki cijeli život plaćaju porez, a ne dobiju ništa sem svjesnosti da nisu i nikad neće moći kao oni na suprotnoj obali, koji su valjda sretniji…znaju da nikad neće imati priliku ni iskušati taj oblik sreće, a ne mogu se osloboditi žudnje i očaja. Kako isplivati i živjeti na svojoj strani, a opijen svjesnošću i prožet spoznajom da tamo negdje, na drugoj obali postoji manje bolan, pa možda i u potpunosti bezbolan život ?

Svega toga svjestan je Marko, iz pripovjetke Na obali. Nije više dječak i sve mu je jasnije. Život je konstantno rastrgan između nasilja i potreba da se pređe na drugu stranu, na onu obalu sretnog, sanjanog života. Tamo gdje je Roza Kalina i osjećaj prvog puta. Ali, Roza Kalina pripada ono drugoj obali, drugoj klasi. Ona živi kako želi i ne plaća za to toliko skupo.

“Sa godinama, menjao se predmet želja, ali želje same rasle su i po broju i po snazi, a nikad se nijedna nije ispunila, osim u mašti ili u pričanjima, od kojih je ostajao sam bol razočaranja.” (Na obali)

On, Marko, pripada porodici trgovaca, kojoj je od nekadašnje slave ostalo malo dobrog glasa i kao svim dječacima u ovoj zbirki i njemu je, kao osjetljivijem i inteligentnijem jasno koliko je sve to farsa i koliko zla ta farsa u sebi nosi. Suštine nema. A ni vanjština više nije privlačna i gubi lažni sjaj.

Misle da žive, da kuće kuću i podižu decu, i veruju u to kao u jednu od mnogih bajki. A kako stvari stoje uistinu, kad se odbace vjerovanja i formule koje su odavno izgubile sadržinu i reči, reči, reči, koje nikad nisu kazivale mnogo, a koje danas ne znače ništa? Šta vredi sve to u sebi i po sebi?”

“…ali nema ni iznenađenja ni promene, ni prave radosti, ni svetih časova, kad joj se čovek potpuno predaje…zašto je to tako, i zašto toga ima u drugom svetu, među drugim ljudima, i šta bi trebalo raditi da toga bude i ovde.” (Na obali)

Da se opet nakratko vratimo Kišu i motu Porodičnog cikusa – “Za decu i osetljive”! Zanimljiv je pojam osjetljivosti, kao i uopšte doživljaj djeteta i njegovog bića na Balkanu. Šta je osjetljivost – falinka duha, mozga, gena, dar ili prokletstvo te neke više sile u koju vjerujemo ili ne? Šta učiniti s njom ako smo je svjesni? Iskoristiti, preokrenuti je ili ako smo je svjesni kod drugoga – manipulisati sa njom. I zašto djeca? Na čudnovatom Balkanu, tek se unazad nekoliko godina smjelije govori koliko je, iz ugla psihologije, djetinjstvo važno i nimalo banalan i naivan period čovjekov. Djetinjstvo kao živa fuzija gdje su sve komponente aktvne. Genetsko naslijeđe, arhetipski obrasci, uticaji roditelja, ljubav koja jest jednako briga i nametanje straha i dr.

Većina, pogotovo Balkanaca, u odraslom dobu nema svijesti, pa ni hrabrosti da se obračuna sa sobom, pa projekciju te borbe vode u začarnom krugu borbe sa okolinom, nametanjima, povlačenjem i sl. Većina ni u jednom trenutku nije svjesna da se bori sa sopstvenim kompleksima. I većina od toga pravi moranje i zakon koji se mora poštovati. Zašto se okolina obrušava na svakoga ko se usudi samo živjeti, biti ono što jeste bez da plaća porez na odabir načina svog postojanja?

U svim ovim pričama užasna je dirljivost istine i spoznaje iste s kojom opet ne možeš ništa. Kako se kali čelik; kako se odgaja poserdno i neposredno takava karakter, takav čovjek. Osjećaj da si na pogrešnoj strani i obali i do tančina pozanavanje njene nelogičnosti, surovosti – dok bi sve u tebi pjevalo i uživalo. Kult siromaštva i sirotinje koji ne oprašta sopstveni kukavičluk. Ni svjesno ni nesvjesno. Onaj koji će na sve moguće načine zatrijeti svaki oblik istine, koja mu govori da sve to i ne mora biti tako, da postoji i drugačiji, sretniji život, svaki oblik, koji mu kaže da je sve to zlo i da tu nikakvog Boga i veličanstva nema. Spozanju da griješi – oni u kultu siromaštva, prvenstveno siromaštva duha, sebi priznati neće, niti će dozvoliti da im potomci to prigovore – nego će ih zarobiti u istom. Priča je to, opet tako andrićevska o nemogućnosti pomirenja dvije obale. Da se, čak i kad postoji ilizija pomirenja, ona je u suštini, često, ipak, samo to. Most koji sija i koji je funkcionalan, ali je suština uvijek u blatu i mulju. I uvijek se prvo ide muljem i mutnim vodama.

Posljednja priča u ovoj zbirci jeste, vjerovatno i najpoznatija kao priča, odnosno basna za djecu – Aska i vuk. I pored podsmijeha i ruganja, (jer otkud ovca i to balerina na nekoj bosanskoj planini) – ona, ipak, pruža nadu, za koju je potrebno imati dovoljno ludosti da se – pred prijetećim vukom, pa ma ko on za nas bio – naša, sopstvena, intimna životna igra izvede najbolje moguće.

za P.U.L.S.E Slađana Kaurin

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.