Povijest kao krvožedna zvijer (o Miroslavu Krleži)

Ulogujte se / Kreirajte profil

Povijest kao krvožedna zvijer (o Miroslavu Krleži)

.

Become a Patron!

.

Miroslav Krleža, život i djelo

Photo: analiziraj.ba

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Photo: Marija Đoković/XXZ

RANI RADOVI:

Miroslav Krleža štampao je svoj prvijenac Legenda nepunih mjesec dana prije Matoševe smrti. Godina je Četrnaesta. Smjena epohâ kada je započela karijera jednog od najvećih evropskih pisaca i Svjetski rat.

Jakobinski nervozno zaljubljen u ideju Slobode, s vizurama Pešte, Beča, Pariza i Mletaka u katalogu svojih uspomena, već suočen s tupošću zagrebačkog i beogradskog provincijalizma, sa svim simptomima buntovnog individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. U ljeto 1916. doživljava front u Galiciji. 1917. još je u uniformi, ali u Zagrebu, u pozadini.

U novembru 1918. na svečanosti upriličenoj povodom dolaska srpske vojske u Zagreb napravio je skandal. U gotovo nadrealnom oportunizmu, austro-ugarski potpukovnik, budući maršal Nezavisne države Hrvatske Slavko Kvaternik drži zdravice srpskim oficirima i Narodnom Jedinstvu, isti Kvaternik iz godine 1915. kada su se na Terazijama njihali Srbijanci i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima.

Kada je te, pijane novembarske noći 1918. Krleža zaurlao dolje Kvaternik konstituirala se paradigma koja će trajno obilježiti njegov život, a simbolički i život Druge Jugoslavije. Da, Druge, iako se u novembru 1918. tek rađa Prva. Skandal koji je Krleža izazvao na svečanosti u dvorani zagrebačkog Kola bio bi samo jedna od epizoda kaotičnog interregnuma između propasti Austro-Ugarske i nastanka Jugoslavije da Krleža nije izgovorio: …odnesite te vaše torte i te vaše kobasice onim gladnim srbijanskim vojnicima, koji zebu vani u vagonima na kolodvoru jer nas je pobjedonosna ruska Revolucija naučila, da nije narodno vijeće nego Vijeće Vojnika i Radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin…

Dakle Lenjin… S iskustvom galicijskog fronta i s erosom pobune u sebi, suočen s beskrupuloznom političkom konverzijom koja mu se povodom prevrata 1918. zbiva pred očima, s podjednakim gađenjem prema beogradskom militarizmu i spram stoljetne politike Markovog trga: per trovarsi un altro signore, dakle s gađenjem prema nacionalističkoj rulji koja osim rizlinga i graševine nema ni jedne misli u svojoj glavi a sada, Osamnaeste glumata neko novo Jugoslavenstvo postavljeno na pogrešne temelje, upravo onako pogrešne kako to samo Srpstvo i Hrvatstvo mogu biti pogrešni – zgađen dakle, Krleža izgovara komunističku formulu kao jedini spas za sav očaj, bijedu i nesreću koje je Svjetski rat posijao ne samo od Soče do Soluna nego širom čitave raskomadane, krvave, iperitom zagušene i šrapnelima unakažene Evrope.

Danas znamo da je Lenjin bio tek jedan u nizu zlotvora željnih Vlasti, samo Vlasti i ničega nego Vlasti, ali tada, dok su se evropska bojišta još dimila, dok su kosti izvirale iz galicijskih i flandrijskih polja, kad su milijuni očajnika tek napustili besmislene rovove, kad su ti isti milijuni s pravom očekivali uspostavu poretka u kojem će užas kakav je bio Svjetski rat postati zauvijek nemoguć, kad su s nestrpljenjem pravednika zahtijevali da – nakon toliko stradanja, amputacija, straha, stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila – odmah nastupi neko bolje doba, jer Rat je bio toliko strašan da je nakon njega nemoguće i nedopustivo pojmiti ništa drugo nego Boljitak – tada su mnogima danas tako prazne i surovo lažne Lenjinove riječi o miru i diktaturi radnika i vojnika bile više od Nade.

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Osluškivao je Krleža topove s krstarice Aurora ne znajući, ili još uvijek ne htijući znati, da je ispalila samo jednu i to manevarsku granatu i da je oktobarski prevrat u Petrogradu bio ništa drugo nego jedan zavjereničko-obavještajni aranžman, jer je u svojoj grozničavoj nadi htio vjerovati da sviće zora Internacionale i da će – o jednoga dana – netko povesti ovu sumanutu civilizaciju prema humanijim perspektivama, u vremenu kada je komunistom postajao svatko tko u ime vlastite pameti, poštenja i naivnosti više nije mogao čekati da se ljudima, po crti njihovog vlastitog, trajno i neobjašnjivo uspavanog dostojanstva zgade komedije i crkve, bolnice i kavane, ludnice, bordeli i samostani.

Već početkom dvadesetih godina postao je svojim ranim ekspresionističkim dramama i poezijom značajno ime zagrebačke književne javnosti. S Hrvatskim bogom Marsom ući će zauvijek u povijest svjetske antiratne proze. Do zabrane KPJ bio je i politički aktivan. Kao što ga je u Skopju 1913. srbijanska kontraobavještajna služba pukim, ali sudbonosnim slučajem prisilila na povratak u Zagreb i štampanje Legende, tako ga sada, 1920. Obznana uklanja od partijskih sastanaka i njegovu beskompromisnu lijevu orijentaciju sublimira u političke eseje i superiorno duhovite polemike. Bio je odveć književnik za dnevnopolitičku akciju, toliko da i njegov poznati predizborni govor u predgrađu Sušaka 1920. zapravo nije ništa drugo nego poetska varijacija na temu kvarnerskog ogledala.

U halabuci trajne polemike i sukoba s kaptolskim popovima, kraljevskim režimom i enervantnim pomanjkanjem talenta i pismenosti koje se kao ljepljiva posavska magla širilo između Ljubljane, Zagreba i Beograda, u svojim intimnim nemirima jer mutno je sve to u nama, neizrecivo mutno – piše glembajevski ciklus i Povratak Filipa Latinovicza. Dostiže dakle početkom tridesetih godina punu književnu zrelost i uvodi hrvatsku i južnoslavensku književnost u maticu modernizma. Sa zakašnjenjem: iste godine (1857) kada je Baudelaire objavio Cvijeće zla Šenoa je tek položio maturu. Krleža će kasnije zlobno ali šarmantno reći kako čitav Šenoin opus sadrži jednu jedinu književno vrijednu rečenicu:

– Nad lagunom plamti mjesečina…

SUKOB NA LJEVICI

 Bio je jedini jugoslavenski pisac koji je već krajem dvadesetih godina zarađivao samo od pisanja a zarađivao je dobro i sve bolje. Mogao je si priuštiti velik stan, poslugu, putovanja, restorane i dobra vina. Svi njegovi kritičari i slijeva i zdesna nalazili su u tome krunski dokaz njegove moralne nedosljednosti, što je bio glupavi refleks stava ovdašnje književne javnosti da se književnu veličinu ima suditi po stradanju, tuberkulozi i alkoholizmu i to u pravilu posthumno. S vremenom postao je tipičan salonski komunist, nevoljan da žrtvuje svoj komoditet. Sazrijevao je i kao čovjek, napose kao individualist. Već samo zbog toga, ponajmanje zbog udobnog građanskog načina života, morao je prije ili kasnije doći u sukob s Partijom. U doba prvog izdanja Izleta u Rusiju možda se i mogla se naslutiti geneza tog sukoba jer za vrijeme svog boravka u SSSR-u 1925. nije mogao ostati slijep na užas sovjetskog režima. Nesumnjivo već tada u Krležinim političkim uvjerenjima nastaje pukotina, ali ga partijska lojalnost sprječava da o tome govori. Ne samo partijska lojalnost: zašto bi svojim protivnicima na Kaptolu, u Matici Hrvatskoj i beogradskoj čaršiji pružio zadovoljstvo kritike komunizma? Njegove polemike, eseji i članci kojima je izvrgavao ruglu i režim i opoziciju, i Baju Pašića i Stipicu Radića, emitirali su snažno magnetsko polje koje je čitavu generaciju mladih buntovnih intelektualaca privuklo komunističkoj partiji, ali s ruske ploče počeli su puhati sve hladniji, sve zlokobniji vjetrovi. S grupom beogradskih i zagrebačkih intelektualaca osniva sredinom tridesetih godina časopis Danas, a krajem istog desetljeća i Pečat. Poplava strastvene krležijanske negacije svega postojećeg konačno je počela da kvasi i podnožje komunističkog monolita. U to doba posjećuje Varšavu. (Čeka sovjetsku vizu koju na svu sreću ne dobiva). Politička situacija u Poljskoj, diktatura maršala Piłsudskog i njegovih pukovnika, poljska nacionalistička sanacija i scenografija baltičkih blatnih ravnica inspirirat će Banket u Blitvi. 1936. objavljuje monumentalne Balade Petrice Kerempuha. Čarobnom, nadrealnom kajkavštinom Balade pjevaju o stradanju, o torturama, ratovima i nemoći, o povijesti kao krvožednoj zvijeri što proždire egzistencije, o Pojedincu koji je u Baladama sasvim slučajno zagorski seljak: opomena je univerzalna i zastrašujuća iako skrivena u kódu jednog malog i arhaičnog narječja.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Iste godine počinju u Moskvi montirani procesi. Krleža je užasnut, lojalno šuti, ali pro foro interno u opasnim i konspirativnim noćnim susretima s rukovodiocima KPJ napada Staljina. Samo Staljina, ne i komunizam. Još uvijek na čistke gleda sa stanovišta revolucionarnog pragmatizma. Još uvijek misli da su čistke samo štetne, ali ne i monstruozne. Ne poima da Staljinov Teror nije neoportuna greška nego ontološka neminovnost jednog surovog totalitarizma. Ne prelazi i nikada eksplicite neće ni prijeći onu presudnu etičku i epistemološku granicu nakon koje bi postalo logično, neminovno i moralno dovesti u pitanje i Auroru i Lenjina i Ideju. Razdire Krležu aporija komunističke boli, komunističke nade, komunističkog vapaja, komunističke iluzije da je Staljin upropastio sve, da je Ideja predivna, plemenita i humana, oslobađajuća, da je jedina nada čovječanstva, ali je krivo provedena, loše provedena, nepotrebno kompromitirana. Tek će trideset godina kasnije Leszek Kołakowski smoći snage da jednostavno kaže kako je bila riječ o zločinačkoj ideji koja je provođena vrlo efikasno: staljinizam nije bio devijacija nego logičan slijed događaja. Krleža nije mogao niti htio ići toliko daleko, a kada (ako) mu je takvo što i palo na pamet birao bi bolnu rezignaciju. Komunizam nije samo materijalistička i racionalistička politička filozofija, on je i mistična ritualizirana doktrina sa svojim svecima i relikvijama, sa svojom vlastitom metafizikom. Aporije komunizma zato i nisu, niti su ikada mogle i biti dovedene do svoje posljednje konzekvence u Sukobu na književnoj ljevici. Iako je imao ogroman utjecaj na povijest jugoslavenske književnosti, kulture i politike, Sukob se svodio na danas bezopasno i bespredmetno pitanje ima li prednost estetska vrijednost umjetničkog djela ili je primarna njegova ideološka (dakako komunistička) angažiranost? Književnik Miroslav Krleža izabrao je estetsku aksiologiju, a Komunistička partija Jugoslavije kao disciplinirana i fanatična politička organizacija – jednako logično – ostala je vjerna ideologiji. Svaka strana krenula je svojim, jedinim mogućim putem. No, galama je bila velika, nisu se birale riječi, raskid je bio praktično javan, dramatski susreti Tita i Krleže bili su uzaludni kao što je uzaludan bio i Titov blef: Partija bez tebe može, ti ne možeš bez Partije. Naprotiv, Krleža je mogao bez Partije, a bez njega Partije u intelektualnom smislu praktično ne bi ni bilo.

Na rubu pameti je duhoviti roman o sredovječnom odvjetniku koji nakon pedeset godina sivog malograđanskog konformizma odluči početi govoriti istinu svojem poslodavcu i svojoj obitelji i u svakoj prilici proizvoditi lucidne nonkonformističke skandale, prezirući i malograđanski moral (svojom ljubavnom aferom s Jadvigom Jesenskom) i ideološke dogme (u razgovoru s političkim zatvorenikom). Ni sami komunisti ne bi znali objasniti kako su u toj intimističkoj priči o – reklo bi se – krizi srednjih godina, uspjeli prepoznati političku diverziju i toliko se uvrijedili da su u Književnim sveskama spalili sve mostove između Krleže i KPJ. Predgovor Podravskim motivima kojim je sve počelo i Dijalektički antibarbarus kojim je na sebe Krleža konačno navukao uobičajenu i ritualnu stigmu trockizma nisu predstavljali niti epohalnu niti nadahnutu studiju o svetosti slobode stvaranja koja polaže račune samo pred vremenom i intimnom književnom savješću. Danas je svaki drugačiji stav o umjetničkoj slobodi i intimističkoj naravi stvaralaštva savršeno deplasiran, ali zbog takvih pitanja tridesetih godina se gubila glava a na vjetru komunističkih estetskih imperativa povijale su se sudbine.

Komunistički pokret koji je crpio moralnu snagu u antifašizmu i koji je hitlerovsku opasnost demagoški zlorabio kao priliku za narodno-frontovski i španjolski lov u mutnom, doživio je 1939. paktom Hitler-Staljin moralni slom praćen općom intelektualnom konfuzijom. Ubrzo će izbiti Drugi svjetski rat, past će Poljska, u proljeće slijedeće godine Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska. Britanija će ostati usamljena, a Krleža će slušati Radio London, upravo onako kao i njegov anonimni alter ego na završetku romana Na rubu pameti. Iluzije su se raspršile u jesen 1940. kada se na Krležinim vratima pojavio Pavle Bastajić, prijatelj iz starih vremena jugoslavenske nacionalističke omladine. Bastajić je bio likvidator NKVD-a i pao je u takvu nemilost da mu se povratak u Kraljevinu Jugoslaviju (gdje je kao komunist imao policijski dosje) činio manje riskantnim u odnosu na lutanje Evropom čijim podzemljem su vladali sovjetski likvidatori kakav je nekad bio i sâm. Razgovarali su do zore. Krleža je rekao da jezovitije priče nije čuo u životu. (Njezin epilog svakako je jezovit: Bastajića će kasnije uhvatiti ustaška policija i bit će ubijen u Jasenovcu). Od shizoidne pukotine između ideala u koje je pokušavao vjerovati i Bastajićevog izvještaja iz prve ruke Krleža je bježao u rezignaciju. No, rezignirana šutnja je luksuz, kako će pokazati razvoj događaja: šutnja može biti pitanje i života i smrti i časti…

ZAGREBAČKE RATNE GODINE

Pokušajmo zamisliti Krležin užas kada je na Krugovalnoj postaji Zagreb čuo glas nikog drugog nego onog istog Slavka Kvaternika koji nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze kako 10. travnja 1941. objavljuje uspostavu Nezavisne države Hrvatske.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Njegov odnos prema ustaškom režimu izazivao je brojne kontroverze iako je zastrašujuća situacija koja je 1941. nastala za Krležu bila u osnovi jednostavna, ili je bila jednostavna upravo zato što je bila zastrašujuća. Bio je najveći intelektualni i moralni protivnik ustaškog režima kakav se uopće mogao zamisliti, ali je dolazak Pavelića na vlast dočekao i kao izopćenik iz komunističke partije. Uhapšen je već krajem aprila 1941. ali i pušten nakon nekoliko dana. U podrumima Petrinjske ulice zatekli su ga uhapšeni skojevci i ispljuvali. Četrdesetosmogodišnji Krleža slomio se i zaplakao.

Krležin sukob sa KPJ pokazao se igrom sudbine sretnom okolnošću i svakako je ublažio antipatiju ustaških vlasti prema njemu.

Bio je pod zaštitom svojeg prijatelja doktora Đure Vranešića, koji je osim visokog položaja u ustaškoj nomenklaturi imao i dobre veze u RSHA – Glavnoj upravi sigurnosti Reicha. Lako je rekonstruirati jednostavan dogovor dvojice gentlemana: Krleža će šutjeti i neće ići u partizane, a zauzvrat će se Vranešić zauzeti kod Poglavnika. Krleža je bio živi promičbeni dokaz da režim nije tako krvoločan kao što može (ili želi) biti. Sve to ne bi bilo dovoljno da sâm Pavelić nije odlučio poštedjeti Krležu.

Štoviše pozvao ga je u dva navrata na razgovor u Banske dvore.

Uz manja nebitna odstupanja, svi izvori te susrete opisuju na isti način. Prije svega zanimljiv zapis izvjesnog Mladena Žigrovića objavljen 1986. u Barceloni, u emigrantskoj štampi. Izvještaj Titove obavještajne službe koji mu je dostavljen iz Zagreba u Bosnu u jesen 1943. Svjedočenje Mile Budaka pred UDB-om 1946. Sva tri izvora stoje u skladu i s Krležinim uspomenama. Ranković, koji se svakako razumio u vještinu dokazivanja i koji je uvijek bio skeptičan prema Krleži, nije našao dokaza da je Krleža imao simpatija spram ustaškog režima, a možda ih je htio naći.

Krleža je ratne godine u Zagrebu proveo nasmrt uplašen. (Obolio je od paradentoze i izgubio zube što je dio kliničke slike teškog i kontinuiranog stresa). Na vlasti je bio režim koji je bio inkarnacija svega što je prezirao, a u jesen 1943. doživio je da ga nitko drugi nego Pavelić poziva na razgovor. Istodobno je svatko kome bi ustaška policija u stanu našla Krležinu knjigu bio u životnoj opasnosti, a Krležine knjige su uklanjane iz biblioteka i zabranjivane. Pavelić je nakon kapitulacije Italije lutao i tragao za nekim oblicima legitimiteta svoje tvorevine. U svojim hiperkombinacijama učinilo mu se da bi postavljanje Krleže za intendanta Hrvatskog državnog kazališta (kako se tada zvalo Hrvatsko narodno kazalište; sve je bilo državno u navodnoj državi), ili predsjednika Akademije, ili šefa katedre za hrvatsku književnost na Sveučilištu – bilo korisno za režim. U razgovoru s Pavelićem Krleža se znojio i bio snishodljiv (svako drugačije ponašanje bilo bi suludo hrabro), ali je neodređeno odbio ponude ili je pokušavao dobiti na vremenu. Nesretnik, priuštio si je zadovoljstvo nekoliko otrovnih komentara na račun Ive Andrića i tvrdio kako piše studiju o Ante Starčeviću. Pavelić je velikodušno i čak sa stanovitim smislom za humor odgovorio da nitko Krležu ne sili da piše o Starčeviću. Krleža se uspio izmigoljiti iz Kazališta, Akademije i Sveučilišta, ali Pavelić ga je dočekao s idejom o nekakvom institutu za hrvatsku povijest koji bi trebao proraditi nakon rata. Kao što su i kasniji događaji pokazali Poglavnik je do pred sam kraj vjerovao u opstanak Nezavisne. Dogovor je ostao neodređen. Krleža se iscrpljen vratio kući i zamolio Belu da mu pripremi toplu kupelj. Kada ga je mjesec dana nakon razgovora u Banskim dvorima, Pavelićev ministar Mile Starčević pozvao na večeru kako bi započeli dogovore o osnivanju povijesnog instituta, Krleža je premoren neizvjesnostima i ohrabren vinom počeo urlati da je NDH krvava tvorevina nad kojom se zgraža čitava Evropa. Starčević je u svojoj zatečenosti ostao toliko pošten da ga nije denuncirao i od suradnje Krleže i ustaškog režima nije bilo ništa. Pod ustaškom vladavinom Krleža neće objaviti ni retka. Srpski nacionalisti tvrdit će puno kasnije da je svakodnevno i srdačno s Pavelićem igrao šah. Hrvatski nacionalisti bit će bijesni kada budu konačno shvatili da je Krleža šah igrao samo s Josipom Brozom.

I da nije bilo aranžmana s Vranešićem, pa i s Pavelićem – kojima je zato što je pošteđen dugovao u najmanju ruku pasivnost; i da nije bilo straha kojeg je osjećao prema Đilasu – bolje da me ubije Dido (Kvaternik) nego Đido (Đilas) – Krleža vjerojatno ne bi otišao u partizane iz banalnog komoditeta. Prošao je kao vojnik stradanja Prvog svjetskog rata, imao je pedeset godina i bio je u lošoj fizičkoj kondiciji. I kako bi svoju suprugu Leposavu ostavio u ratnom Zagrebu? Kako bi uopće uspio s njom neprimjetno pobjeći u šumu kad je bio pod stalnom policijskom prismotrom? (Karijeru Bele Krleže ustaška vlast nije dovodila u pitanje. Od njezine plaće koju je dobivala u Hrvatskom državnom kazalištu bračni par se uzdržavao).

Tito će uoči oslobođenja poslati u Zagreb nekoliko operativaca OZN-e da zaštite Krležu od eventualne ustaške osvete u kaosu povlačenja, ali i od osvetoljubivih partizana. U Partiji bila je još uvijek na snazi direktiva da je Krleža trockist kojeg treba bojkotirati, a simpatije prema Krleži ili Krležinoj književnosti bile su dovoljan razlog za isključenje iz Partije.

Photo: Marija Đoković/XXZ

“Banket u Blitvi” jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – “što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

U OSLOBOĐENOJ JUGOSLAVIJI

Umorni Krleža počeo je sumnjati u komunizam najkasnije već nakon razgovora s Pavlom Bastajićem, a 1945. je razočaranje u komunističku ideju i praksu zaliječeno spektakularnom simplifikacijom: ta ideja i ta praksa došle su na vlast i to apsolutnu. Komunisti su dakle došli u priliku da simplificiraju, strijeljaju, opraštaju i kreiraju – više ili manje uvjerljive – iluzije o budućnosti.

Tito mu je prilikom prvog susreta 1945. jednostavno rekao: “S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka”. S tom rečenicom završio je Sukob na književnoj ljevici, kratko i pragmatski, u Titovom stilu, a Krleža je pripušten na Dvor. Samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu u bilo koje doba, bez najave. To mu nacionalisti nikada neće oprostiti zaboravljajući banalnu činjenicu da postoje i drugačija uvjerenja od njihovih i da je Titov režim Krleža podržavao iz iskrenog uvjerenja – uprkos svim nemalim zadrškama i zamjerkama koje je imao.

Krajem 1945. Krleža je uzaludno kod Aleksandra Rankovića pokušao spasiti od vješala Đuru Vranešića. Nemoguće. Vranešić je bio ministar u vladi NDH i agent Gestapoa. Tom prilikom obišao je i Milovana Đilasa, duhovnog i ne samo duhovnog autora otrovnih Književnih sveski a sada i šefa Agitpropa CK KPJ, čovjeka bez čije dozvole se tada u jugoslavenskoj književnosti, štampi, izložbenim salonima, kazalištima, na filmu i radiju nije moglo dogoditi ništa. Krleža nadahnuto opisuje taj susret. Zgrada Madere na Tašmajdanu gdje je bilo sjedište CK KPJ, još uvijek konspirativno sjedište iako Partija ima apsolutnu vlast. Đilas ga dočekuje u svojem uredu u generalskoj uniformi, u čizmama, ne nudi mu da sjedne, pita ga zašto nisi došao? (u partizane). Da sam došao bio bih strijeljan. Đilas puši i kaže da, da si došao do 1943. ja bih te lično ubio, ali poslije 1943. ne bih… Kad komentira Krležinu verziju Đilas sa smiješkom i simpatijama tvrdi da Krleža po običaju pretjeruje: da je Krleža došao u partizane postao bi predsjednik AVNOJ-a!

Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata.

Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora.

Photo: Marija Đoković/XXZ

Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve.

Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju… Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.

NEDODIRLJIVA VELIČINA

Nakon Ljubljanskog referata 1952. u kojem je do tad najoštrijom retorikom napao socijalistički realizam i nakon što je na Šestom kongresu primljen u CK SKJ Krleža je postao nedodirljiva veličina. Ono što je Tito bio u jugoslavenskoj politici Krleža je postao u jugoslavenskoj književnosti, pa i kulturnoj javnosti uopće. Tu krajnje riskantnu i za pisca iznimno kompromitantnu ulogu preuzeo je sâm, vlastitim izborom i vlastitim uvjerenjem, sasvim pragmatično, ali ne samo sa stanovišta osobne koristi. Što god da je učinio režim na njega nikada ne bi krenuo ad hominem, ne samo zbog prijateljstva s Titom nego i zato što bi se Titova Jugoslavija dovela u poziciju da Krleži učini ono što se nije usudila ni krvoločna Pavelićeva NDH. S druge strane Krleža je bio svjestan kakvu štetu bi nanio režimu da je kojim slučajem postao disident ili pak prebjegao na Zapad (što je mogao lako): svjesno je htio da takvu štetu ne učini i svjesno je izabrao mogućnost da djeluje unutar sustava ali ne i protiv sustava nego – u skladu s komunističkim mentalitetom po kojem se ono najvažnije i najbolje uvijek zbiva u dalekoj budućnosti – u korist vlastite vizije boljitka. Stari buntovnik, vječni adolescent izabrao je tu vrst pragme. Kada ga je nesretna Olga Hebrang molila za intervenciju, Krleža je s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom otklonio pomoć. Iza Hebrangove sudbine stajao je Državni Razlog ili Državna Iracionalnost – svejedno, a pisac Banketa u Blitvi dobro je znao granice preko kojih ne smije zakoračiti.

Prijemi i večere na Dedinju i Brijunima zbližili su dva žovijalna i jedinstvena karaktera čija je različitost bila inspirativna sama po sebi. Onoliko koliko su bili različiti, utoliko su i oba opisa njihovog susreta u Maderi 1945. u metafizičkom i simboličkom smislu bila točna i nadrasla su banalnost činjeničnog stanja.

Nekadašnji staljinistički pravovjernik, dinarski violentan, sada najvatreniji kritičar staljinizma, sve slobodoumniji – da upotrijebim njegov izraz – okošt i naočit, epski Milovan Đilas.

Nekadašnji eruptivni buntovnik, kritičar svega postojećeg, koji je staljinskih zabluda bio svjestan još tridesetih godina, sve gojazniji, sve mekši, pjesnik panonske lirike, sve pitomiji starac Miroslav Krleža.

Photo: Abelardo Morell

Sudbine su im se srele na kratko, da bi se odmah razišle, u časopisu Nova misao kojeg je Đilas ambiciozno zamislio kao novo, općejugoslavensko i elitističko okupljalište kritičkih i slobodoumnih intelektualaca. Uoči samog Plenuma CK SKJ na kojem će pasti u januaru 1954, Đilas je došao u uredništvo Nove misli da se pozdravi s prijateljima. Đido i Fric su se zagrlili na rastanku. Riječi su bile nepotrebne. To je bio njihov posljednji susret. Tog ledenog beogradskog januara 1954. Krleža je Đilasu predao zastavu buntovništva: star sam i umoran… Đilas će je nositi hrabrije od Krleže, u zatvor, u disidentstvo; nastavit će tamo gdje je Krleža stao 1940. i dovest će kritiku staljinizma do njezine neminovne, logične i krajnje konzekvence: već sredinom šezdesetih godina komunizam je bio intelektualno demontiran ponajviše zahvaljujući Milovanu Đilasu. Đilas će uvijek o Krleži pisati toplo i s razumijevanjem, štoviše ponovno čitanje Krležinih djela bit će jedna od etapa Đilasove fascinantne evolucije iz nemilosrdnog komesara koji je (na to ukazuju mnoge indicije) osobno ubijao protivnike u Crnoj Gori 1941. i 1942, evolucije iz nepodnošljivog i opasnog šefa Agitpropa u pristašu liberalne demokracije. Krležina sjećanja o Đilasu bit će nekorektna i gruba i slijedit će – kako bi on sâm rekao – crtu dnevnopolitičkog oportuniteta.

Krleža je izabrao Titov dvor, putovanja Galebom, ali i brigu za Leksikografski zavod. Zvuči nevjerojatno ali ni taj izbor nije bio ni nelegitiman ni nemoralan – upotrijebimo i još jednom njegovu klasičnu frazu – uprkos svemu.
Na koncu, sve i da nije tako, sve da je Krleža i bio – kako neki možda i duhovito kažu – tek dvorska luda, otkud mi drskost da branim etiku jednog Režimskog Pisca?

Odgovor je banalan: scripta manent.

Zastave su saga o uvjerenom komunisti Kamilu Emeričkom koji se razdire između svojih genuino anarhoindividualističkih poriva i odanosti partiji, pokušavajući vjerovati da su komunistička ideologija i praksa ponajbolji medij upravo za artikulaciju tog istog anarhoindividualizma. Ta neurastenična i neizrecivo bolna iluzija razdirala je trajno i nemilosrdno sve lijeve intelektualce. Srpski nacionalisti čitali su Zastave kao manifest srbofobije iako nigdje u hrvatskoj književnosti nije napisano toliko lirskih i toplih riječi o Beogradu i Srbiji kao u Zastavama. Za hrvatske nacionaliste su manifest jugokomunizma iako niti jedan hrvatski političar, bilo stvarni bilo fiktivni, nije bio toliko plemenito zaljubljen u Hrvatsku kao Kamilo Emerički. Ako je tu istu voljenu Hrvatsku vidio u demokratskom i federativnom jugoslavenskom okviru nije li upravo time dokazao veličinu i ljepotu svoje ljubavi? U optjecaju su tumačenja da su Zastave anticipacija jugoslavenskog raspada. Vjerojatno je prirodno da se takve gluposti izgovaraju povodom opusa koji se nadahnuto izrugivao upravo ljudskoj gluposti. Čuveni dijalog Kamila starijeg i njegovog beogradskog prijatelja Stevana Gruića navodi se kao dokaz neodrživosti Jugoslavije, iako je nadahnut opis prividnih različitosti jugoslavenskih mentaliteta i jezika.

Zastave su jedna bolna i psihoanalitički duboka ljubavna priča, ali dok srpski i hrvatski nacionalizam bulje jedan u drugoga, dok dakle bulje u ogledalo vlastitih gadosti i dok ih njihova komplementarna simetrija stapa u jedno jedino krvavo klupko gluposti i zločina, oni ostaju poslovično slijepi i prezrivi za svetinju pojedinačne sudbine.

– Stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo… – riječi iz Zastava koje bi trebalo napisati na zastave, ali koja korist od lepeta svilenih rečenica…

Banket u Blitvi jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Tog istog Nielsena diktator Barutanski superiorno i duhovito, cinično, ali iskreno simpatizira (što ga ne sprječava da za njim šalje svoje atentatore, svoje bastajiće i golubiće) i dok se nad krvotokom ratova koji bjesne fiktivnim Karabaltikom njiše obješeno tijelo lijepe Karine Michelson, Krleža ne čini ništa drugo nego montira leće, prizme i ogledala u kojima savršeno jasno postaje vidljiv besmisao političkog angažmana, vlasti i politike uopće jer slavna poetska sentenca o olovnim slovima samo je Pirova pobjeda: stvar je došla do točke nakon koje smo prinuđeni braniti vlastiti ponos – pa čak i slovima.

I nezavisno od prividno političkih do nedvosmisleno intimističkih djela kakva su Povratak Filipa Latinovicza, glembajevski ciklus, novele, nepravedno zanemarena poezija, mračne i teške Balade Petrice Kerempuha, eseji, dnevnici, ostaje Krležina neobično prodorna književna percepcija, njegova rečenica duga kao rijeka, bistra i opasna kao anatomski nož pod kojim se razlistavaju tkiva i vlakna stvarnosti, ljudi, pojave i odnosi, a glupost – taj šišmiš u sumraku svijesti – smrdi kao otvorena rana.

TAJNA KNJIŽEVNE VJEČNOSTI

Otimala se velika Krležina književnost njegovoj vlastitoj kontroli već u Povratku Filipa Latinovicza kada se u dijalogu Filipa i Kyrialesa sve teže raspoznaje tko je zapravo od njih dvojice piščev alter ego, kao što se to ne zna ni u antagonizmu Kamila Emeričkog i Amadea Trupca ili Nielsa Nielsena i Kristijana Barutanskog, jer se genijalnost Krležine proze nezavisno od volje autora opire jednoznačnim i plošnim idejama. Likovi su živi i logika njihovih uvjerenja i emocija prelijeva se preko granica piščevih namjera. Intelektualno i moralno superiorni Leone Glembay stiže nakon godina izbivanja u svoj patricijski, agramerski dom i u šarmantnoj kombinaciji jakobinskog i psihoanalitičkog bunta skandalizira autoritet svojeg oca, njegovih dionica i dividendi, njegovog bogatstva i njegove – dakako lažne – obiteljske idile, gdje su kreature poput odvjetnika Fabriczyja, popa Silberbrandta i natporučnika Baločanskog samo ogledala jednog degeneriranog establishmenta, inferiorni simboli jedne potpuno unakažene civilizacije, kao što bi to trebala biti i bivša bečka prostitutka, fatalno lijepa barunica Šarlota Castelli-Glembay, dvadesetipet godina mlađa od svojeg supruga Ignjata Glembaya, bešćutnog i antipatičnog Leoneovog oca – simbola Reda, Autoriteta i Poretka, simbola Obitelji, Doma, Izvjesnosti i sličnih budalaština koje se pameti i dostojanstvu rugaju već stoljećima. U kristalnoj zgradi te drame koja ne ostavlja prostor za dilemu između Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, na njenim vertikalama, na njenoj glatkoći pojavljuje se neravnina, pukotina Spolnosti: iz podteksta nervozno zvoni činjenica da je Leone bespomoćno zaljubljen u svoju maćehu Šarlotu i da je Krleža jednako bespomoćno i odveć nametljivo pokušava osuditi kao jednu običnu anonimnu kurvu. Uzalud. To je tragika Ženstva u čijem ogledalu taj isti briljantni i beskompromisni Leone postaje odbačeni ljubavnik i ubojica.
Sve ostalo samo su škare i teatar.

(Nije li i čitatelj Banketa u Blitvi vješto, lecarréovski zatečen kad poima da Kristijan Barutanski zapravo nije antipatična osoba i da je virilni konkurent tankoćutnom Nielsenu u borbi za dušu i tijelo lijepe Karine? Je li bila ili nije bila špijun Barutanskoga nikad ne saznajemo: Nielsen nastavlja svoj izvanknjiževni život u toj bolnoj dilemi i nakon što je knjiga sklopljena. Nisu li jednako uvjerljive i antikomunističke tirade Amadea Trupca? Nije li konzervativizam Emeričkog seniora torryjevski – u najboljem smislu te riječi?)

Photo: www.lensculture.com

Sva tajna i sva književna vječnost Miroslava Krleže ostat će u njegovoj ingenioznoj intuiciji kojom je doživljavao i opisivao nesreću i ljepotu Ženstva. Iza samoubojstava i ubojstava Ksenije Radajeve Bobočke, Laure Lenbach, Šarlote Castelli-Glembay, Ane Borongay, Karine Michelson, stoji kao trajni omen, kao kriminalistički nedvojbeno utvrđen uzrok smrti: muška slabost i krvavi determinizam povijesti, ako je uopće riječ o različitim pojavama. Posebnim, u književnosti dotad nepoznatim spektrom, krležijansko svjetlo obasjalo je ljepotu ženskog mesa, nemir ženskog živčevlja i užas ženske sudbine koju kroje ubojice, tirani, očajnici i politički zanesenjaci, naša takozvana civilizacija uopće. Krležina percepcija Vječno Ženskog tako ulazi u Panteon uz Joyceovu Molly Bloom, Millerove ljubavnice, uz de Laclosa, uz Héloïse, uz Balzacove kurtizane, Emmu Bovary i sve ruske grofice.

Na toj se točki u djelu Voltairea Titove revolucije raspada svaki smisao daljnje diskusije o Krležinom odnosu prema toj istoj Titovoj revoluciji, prema Titu, klasi, naciji i domovini – kako god se ta domovina zvala ili se pokušavala zvati. Prestaje svaka diskusija o političkoj etici. Čini se da je estetika trajnija od nje što god o tome mislili Immanuel Kant, Stanko Lasić, Radovan Zogović ili poštovanja uvijek vrijedni buntovnik Igor Mandić čiji je obračun s Krležom bio upravo krležijanski neodoljiv.

Ipak, da vidimo što se zbivalo u prividnoj stvarnosti povijesnih tokova, što se zbivalo u toj nebitnoj, ali upravo zato trajno opasnoj efemeridi nakon što je Krleža svojim djelom i o tome rekao zapravo sve što se moglo reći.

Ranković je bio trajno zabrinut što je Krleža u Leksikografski zavod sklonio mnoge suradnike Hrvatske enciklopedije koja je počela izlaziti još 1940, a nastavila je izlaziti za vrijeme NDH. Krleža je lojalno branio i obranio svoje suradnike i u tome vjerojatno ne bi uspio da nije uživao Titovu podršku i povjerenje. Federalistički integralizam kojeg su afirmirala enciklopedijska izdanja smetao je i krugovima oko Srpske akademije nauka. Što god mislili Aleksandar Ranković i Aleksandar Belić, “ustaše” koje su radili u Zavodu nisu u enciklopedijske odrednice prokrijumčarili nikakav nacionalistički otklon. Opet na užas hrvatskih nacionalista pred čijim očima je rastao jedan veliki jugoslavenski projekt. Kada 1991. bude preuzela Leks nova Hrvatska će shvatiti da je za njega i za vizije zbog kojih je osnovan jednostavno premala.

Iako je Krleža poštivao Rankovića i u privatnim kontaktima na Dedinju i Brijunima intimno se čudio kako tako ugodan i staložen čovjek može obavljati onako krvav i kompromitantan posao, nedvojbeno je odahnuo kada je 1966. Ranković smijenjen, a u društvu zavladala unekoliko slobodnija klima. Podatak da se Krleža šezdesetih godina družio s poluinteligentom i neurastenikom takvog kalibra kakav je bio Franjo Tuđman, zlatnim slovima je zapisan u spomenar hrvatskog nacionalizma, ali to se prijateljstvo raspalo krajem šezdesetih godina kada je Tuđmanove nacionalističke grčeve postalo teško trpjeti.

OTIMANJE O KRLEŽU

No, kad smo već kod spomenara i zlatnih slova: u martu 1967. u zagrebačkom Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Malo koji tekst je na tako poetičan, gotovo dirljiv i rodoljubno zanesen način slavio jugoslavensko zajedništvo. Bila je riječ o akciji koja po svim kriterijima spada u ono što se danas naziva civilno društvo. O jednom konstruktivnom i izrazito lojalističkom činu koji je pozivao da se jednom problemu, jednom pitanju, jednoj tezi, pristupi s kreativnim zadovoljstvom i nađe rješenje koje će odgovarati svima. Deklaraciju su potpisale sve kulturne i lingvističke ustanove Hrvatske, većina zagrebačkih potpisnika Novosadskog dogovora, između ostalih i Miroslav Krleža.

Photo: Ania Klosek

Na Deklaraciju digla se tako stravična staljinistička povika da su oni koji su tu galamu inicirali i provodili bili ili mentalno bolesni, ili besprizorno glupi, ili srpski nacionalisti potpuno pomračenog uma ili pak zločinački saboteri jednog društveno korisnog i zdravog demokratskog procesa, kao da Deklaracija nije zastupala upravo sublimne interese jugoslavenske državne i političke cjeline i kao da je zazivala avet Ante Pavelića i njegove zloglasne (zapravo beskrajno komične) jezične politike. Na moralnom tkivu Jugoslavije se zbog te neizrecivo neodgovorne gluposti otvorila rana kakvu nisu uspjeli otvoriti ni Vidovdanski ustav, ni Aleksandrova diktatura, a u jedra hrvatskog nacionalizma zapuhao je snažan i postojan vjetar koji neće stati ni slijedećih stotinu godina. Kao što je u romanu Na rubu pameti uspjela pronaći antikomunističke teze, jednako tako povampireni mentalitet Književnih sveski u Deklaraciji nije prepoznao jugoslavenski integralizam.

Photo: Oksana Chukh

U slaboumnoj atmosferi koja se stvorila oko Deklaracije Krleža se toliko uplašio da je rekao Titu da svoj potpis neće povući samo zato da ne ispadne glup – kao da je meritum uopće bio u tome da potpis treba povlačiti! Tom prilikom je rekao da s hrvatskim jezikom doista postoje problemi, da se u javnosti nepotrebno favorizira srpska varijanta i da je Hrvatska osjetljiva na pitanje naziva jezika iako su srpski i hrvatski u osnovi jedan jezik, ali neka ga svatko naziva kako ga je volja, nikom na štetu, a svima na korist. Tito koji je već bio zašao u decrescendo svojih mentalnih sposobnosti i uvijek imao na umu neke samo njenu znane kompromise i hiperkombinacije insistirao je da zbog Deklaracije Krleža podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Već poslovično lojalni Krleža tako je i postupio. Nije slučajno da se u nekim jezicima ostavka naziva rezignacija. Lepet Krležinih vlastitih lenjinskih barjaka bio je toliko glasan da je jezično pitanje, dakle jedno demokratsko pitanje, pitanje prava građanina na vlastiti jezik i prava na ime tog jezika, postalo pitanje prava nacije, kolektiviteta zlokobnog koliko i klasa, zapravo zlokobnijeg…

Čitava afera ostala je nedorečena i neriješena na najgori mogući, dakle lenjinski način, ostavivši ogorčenje koje će 1990. Tuđmanu dati priliku da poduzima svoje znamenite bedastoće glede jezika.

Photo: Yota Yoshida

Sedamdesetiprve počelo je podjednako otimanje i nacionalista i komunista o Krležu. Svaka od te dvije pogubne političke filozofije koje sjedinjuje zajednički prezir spram sreće Pojedinca i spram prava Građanina, u svojoj paničnoj, naknadnoj ili nestrpljivoj potrazi za legitimitetom tražila je podršku tog – za ovu malu sredinu – nesrazmjerno velikog i plodnog pisca. Koliko god na svoj lirski, ali i realističan način volio Hrvatsku (bila mu je bjelodana ontološka nespojivost nacionalizma i bilo kakve, bilo socijalističke, bilo liberalne, bilo konzervativne demokracije), koliko god simpatizirao s onom nježnom i izgubljenom demokratskom nijansom u bučnom nacionalističkom šarenilu Hrvatskog proljeća ili Masovnog pokreta – kako vam drago – i koliko god intimno bio užasnut nad policijskom represijom koja će ubrzo snaći nacionalističke intelektualce i studente, njegovi izvorni komunistički i antinacionalistički porivi nisu ga mogli učiniti pristašom tog pokreta koji je započeo proturječno i nedosljedno da bi se oteo svakoj razumnoj kontroli i degenerirao u banalni i destruktivni nacionalizam. Da je Krleža stao uz hrvatski nacionalistički pokret počinio bi intelektualno samoubojstvo, ne samo zato što je svaki nacionalizam po svojoj prirodi duboko antiintelektualan, nego i zato što je Krleža svojim opusom obogatio evropsku civilizaciju spoznajama o njegovoj nakaznosti. Utoliko je njegovo pristajanje uz Titov režim kao uz manje zlo bilo moralni izbor par excellence.

JUGOSLAVENSKA KVADRATURA KRUGA

Historija neće nikada biti u prilici da precizno utvrdi koliko su sugestije – koje je Krleža taktično izgovarao na brijunskim večerama – pridonijele ublažavanju Titove autoritarnosti u ovom ili onom, važnijem ili manje važnom slučaju. Koliko su s druge pak strane Titov smisao za pragmu ili informacije kojima je raspolagao kao šef države i koje je možda povjeravao Krleži (a mogao je u Krležu imati povjerenja) utjecale na Krležino uvjerenje da je jedina alternativa socijalističkoj Jugoslaviji krvavi nacionalistički rat? Ne zaboravimo da su i Krleža, a posebice i bez ostatka Tito, bili slijepi za alternativu građanske liberalne demokracije.

Photo: Yota Yoshida

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso. Možda je paradoksalno, a možda i nije da Krležin pronicljivi um nije u građanskoj liberalnoj demokraciji prepoznao optimalno ostvarenje svojih izvornih, individualističkih i slobodarskih ideala i – što je jednako važno – konačni i najčvršći mrtvački sanduk za avet nacionalizma. U reminiscencijama na besane noći dok su koraci ustaških patrola vrijeđali njegov voljeni Zagreb, u uspomenama na besplodne i gluhe razgovore sa srpskim nacionalistima po salonima beogradske Akademije i u sjećanjima na godinu Trinaestu, Bregalnicu i skopske hapsane, uplašen i nad najmanjom mogućnošću da bi čitav taj kriminalni i poluintelektualni ološ mogao pronaći neke nove vojskovođe i da bi sablasti Slavka Kvaternika i Draže Mihajlovića mogle oživjeti – Krleža je jedinu formulu za rješenje jugoslavenske kvadrature kruga vidio u socijalističkoj federativnoj republici. Doista, postojala je čvrsta i solidna točka gledišta odakle se Titovu Jugoslaviju moglo vidjeti kao rano djetinjstvo južnoslavenske civilizacije čija su prva suvislo artikulirana anticipacija bile dubrovačke zidine, zlato i srebro Zadra, Gračanica, freske, barokne lukovice na zagorskim i slovenskim tornjevima i hercegovački stećci. A sada znamo: i jedna nedovršena enciklopedija.

Iako blaženo uspavan svojom komično nesagledivom taštinom i sviješću o vlastitoj književnoj moći, pred kraj života taj beznadno usamljeni i tužni starac sa Gvozda je gotovo u posljednji trenutak u Vitomilu Zupanu i Danilu Kišu, prepoznao dva jedina sebi ravna velikana u Ljubljani i Beogradu.

Umro je u decembru 1981. Pokopan je s državnim počastima u grobnicu u obliku stiliziranog stećka – simbola južnoslavenske hereze. Uslijedile su apologije, panegirici, ali i prve, na žalost politikantske, kritike, kao da sudbina i nemiri frajle Melanije nisu važniji od pitanja je li igrao šah s Brozom ili Pavelićem, a ako nije, je li možda to ipak htio, a ako jest što je pri tom mislio o Hrvatskoj i/ili komunizmu – kao da bi napisao Zastave da nije u svojoj nutrini prezirao sve zastave.

Piše: Vuk Perišić

Izvor: XXZ Portal

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



2 komentara na tekst Povijest kao krvožedna zvijer (o Miroslavu Krleži)

  1. Pingback: Povijest kao krvožedna zvijer (o Miroslavu Krleži)

Ostavite Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.