“Lisica” – Dubravka Ugrešić

“Lisica” – Dubravka Ugrešić – Najveličanstveniija ljudska potreba jeste potreba jeste potreba za stvaranjem. To je ono što čovjeka, bez obzira koje svoje primitivne nagone kanalisao kroz stvaralacki proces, izdvaja od životinja. I dok se sav “stvaralački” nagon kod životinja svodi na produženje vrste, kod ljudi – on ne prestaje za potomstvom. Bar ne bi trebalo.

Ljudsko biće, navodno, teži vječnosti, metaforičkoj podjeli trona sa Bogom; teži pobjedi smrti. Ono, ljudsko biće, ima potrebu da se izrazi, da stvori, kaže, dobaci i da mu se ta “vječna građevina” prizna, po mogućnosti, od cijelog svijeta, a ako ne to, onda bar okoline i od njega samog. Može to biti svašta, na arhetipskom, podsvjesnom nivou – pripitomljavanje silnog nasilja koje čuči iza zavjese svijesti u nama. Ako ga ne izbacimo, (tako bar kažu stručnjaci za dušu) transformišemo, pripitomimo – ono će da se preobrazi u patologiju ili u bolest.

Život, ono duboko individualno i naše, na tragu naslijeđnih, nikad započetih i nikad pobjeđenih unutrašnjih ratova – uvijek na kraju ispostavi račun i bio fiskalni ili ne platićemo ga. Nemogućnost artikulacije izraza na bilo kom nivou, ili njegovo potiskivanje iz raznoraznih razloga, nemogućnost kreativnog tj. stvaralačkog procesa se nekad u životu pretvori u poraz, koji sebi ne možemo objasniti. Poraz koji nas nosa, jede i koji nas na koncu i proždire, jer mi nismo njega. Kompromis ili preobražavanje u nešto što možemo kontrolisati i ono što je na neki način ljudska pobjeda nad naslijeđem predaka, nad nagonima; bar donekle, bar simbolički; bar da osvijestimo.

To su mitovi, arhetipski obrasci, simboli, tu je i umjetnost…A tu negdje je i književnost. Ah, ta famozna književnost, koja možda najviše od svih umjetnosti, više ni sama ne zna gdje je, da li je pošla, došla, ko je i gdje je bila..

Nije, naravno, svačije stvarati univerzalna, svjetski poznata djela. Nije svačije, dakle biti umjetnik, a u ovoj priči – nije svačije biti pisac. Ili, ipak, jeste. Ima u tome nešto, a najviše od svega, s obzirom da je književnost taman dovoljno apstraktna da se čini da se njome mogu baviti svi i taman dovoljno politički i društveno iskoristiva i laskava, da se u svaki literarni sastav učita vrijednost remek-djela ili bar “pisca u u usponu”.

Nijanse, naravno zavise od silnih veza i vezica, marketnga, novca, pa tek onda i najfamoznijeg od svega nabrojanog – pripovjedačkog talenta. Hiljadu je malih i hiljadu velikih ALI, kada je književnost u pitanju; pogotovo na Balkanu, satkanom od sićušnih država koje se, po svemu sudeći, najviše upiru, prvo u doslovni, pa onda i metaforčki smisao relacije odanost – izdaja. Pogotovo izdaje.

U svakom trenutku, na svakom ćošku, na svakom nivou, u svakom odnosu – od najbanalnijeg do najelitnijeg – vreba neka izdaja. Promaja, pa izdaja. Izdaja riječi, božje, ljudske, ideolološke….; izdaja priče kao takve. I pored toga što je izdaja, nego što odmah iza, vrijeba i giljotina. Naravno, izdaja je ono što čini neko drugi, nikad ja i nikad mi. Zapravo, ako je učinim ja ili mi, to je uvijek na nivou pjesničkog šarma, tzv. grešnik sam od malena, ali što veći grešnik, veća osjetljivost na tuđe “grijehe”, jer, ako sam ja slab, ne moraš ti, ti budi djevičanski čist/a…Izdaja je, čini se, iznad svega.

Međutim, izdaja je ujedno i kompleksan i jednostavan pojam; ona je preobrazba, obrazac sukoba, dualizma i čuvanje neke duboke, univerzalne odanosti samom sebi. Naravno, samo onda kad to nešto u sebi spoznamo. Ona je i triler, dribling, oteta lopta, Ona je maestralno nadmudrivanje, poker face i tako dalje…

Lisica, je, kaže D. Ugrešić, citirajući Borisa Pilnjaka – totem izdaje :

“Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod tog čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca.

Ko se ikada doticao biografije i stvaralaštva Dubravke Ugrešić, zna da ona, u poslijeratnom periodu, uglavnom obrće i bavi se temama ličnog identiteta, problema migracije i izbjeglištva i pitanjima žena, književnica, njihovom pozicijom na svakom društvenom nivou. Takođe, zna i da je u državi u kojoj je rođena, nazivana izdajnicom i ostalim sinonimima.

Dubravka se, takođe, bavila i raskrinkavanjem, demistifikacijom književnosti i njene spoljašne uglađenosti, mahom maskulinog narative i poze, rugajući se i sarkastično preispitujuće sve, pritom ne štedeći ni sebe. Pored toga, Ugrešićeva je stručnjak za rusku književnost, modernizam, komparatistiku; neko ko samostalno uradi svoju istraživačku “zadaću”. Na koncu, ona je i književnica koja svoj posao doživljava veoma strastveno i nimalo banalno. Na tragu je književne umjetničke tradicije, kojoj se ne klanja, nego je preispituje, preoblikuje, ruga joj se i dobacuje, kombinujući je, sa njoj svojstvenim, književnim aktivizmom i izrazom.

Zbog svega toga, roman Lisica je još značajniji, kao i razmijevanje svih nijansi značenja samog naslova. Lisica je kompleksan roman, komplikovan i zamršen sa, čini se bezbroj reminiscencija, lažnih tragova, navođenja, prepun navodne lažne i navodne istinite književne i svake druge istoriografije, bibliografije, biografije i anegdota iz života svjetski poznatih pisaca, prvenstveno ruskih. Ugrešićeva sve to vješto plete sa ličnom biografijom, ujedno poigravajući se žanrovima. Roman je pun dosjetki, digresija, eseja, špijuna, izdajnika, odanih ljubavnika i prevaranata svih vrsta; jedan vrtlog, koji uvjerljivo zavodi i navodi ka navodnoj istini.

Lisica se u mitološko-folklornim tekstovima najčešće povezuje s nekom “sumnjivom” rabotom, ona zna zapasti u nevolje, pa se smatra i gubitnicom, i zbog svojih osobina nikada nije u doticaju s višim mitološkim bićima. Ona je u simboličkome čitanju smještena u nižu mitološku sortu.

Sve to sačinjava ovaj roman koji, istovremeno, traga za odgovorom na pitanje “Kako nastaju priče?” Dalje, na temelju ovog pitanja, roman preispituje književnost danas, izvrće ruglu svu tu bulumentu književnih šminkera i pozera, koja se nerijetko, nesvjesnim (ili svjesnim, pitanje je sad) izrazito lošim književnim proizvodom  jedino, vrhunski cinično odnose prema svakoj, pa i književnoj stvarnosti. Ne, naravno vještinom i majstorstvom, nego njuhom za opstanak i podvaljivanje. S obzirom da su svi zauzeti golim preživljavanjem (ko još ima vremena da zaista čita beletristiku?) sada je pravi trenutak, za podmetanje kukavičijih jaja. Teško je, nekad, uz svu dobru volju – ne zapitati se, odakle sve to dolazi i čemu sve to služi?!

Моže li književnost biti bilo šta sem alat za političko upravljanje; scena, koja, čim je neuređenija, traumatizivanija – idealna je da za projekciju i učitavanje nekog, navodnog novog kvaliteta. Dakle, gdje se krije smisao svega toga? Možda u sveprisutnoj tenedenciji preispitavanja, odnosno izvrtanja prošlosti na svakom njenom nivou i nekrofilske pomame za lešinarenjem tuđih intimnih i književnih biografija, ne da bi se iz njih izvukao kakav književno upotrebljiv kuriozitet, već prvenstveno zarad dnevno-političke prepirke. Ko je za koga igrao, ko čiji špijun bio, šta je ko mislio, šta je zapravo pisac htio reći i kako je “dotični” doprinjeo raspadu, odnosno sastavu ovog ili onoga. Naravno, dobaci se i do razmatranja žena i svega toga što ide uz žene i književnost.

Nadalje, tim davno umrlim piscima, odriče se sve, ali se, gle čuda, na planu njihove biografije, na teretu njihove slave, političkog (ne)aktivizma – rađaju nova djela, vode se dijalozi, prepričavaju anegode, igra se neka nakaradna, nekrofilna partija šaha – sve u cilju uzvišenog obračuna sa prošlošću. Na recikliranim biografijama, prežvakanim temama, polemiše se, objašnjava, kritikuje, brani i tako, avaj, u nedogled. Traži se istina. Koja i čija i ko ima monopol nad njom?

Često se međutim, tim, bivšim i preminulim, odriče kvalitet, ali nikako da se stvori novi. To što nastaje, zapravo gradi svoj – nazovi kvalitet, na poricanju svega prije, što jeste legitimno, ali ono što nastane – često je tužno. Često je to patetično, beskrvno grcanje u banalnom izrazu, punom nekog svevišnjeg, kukajućeg moralisanja ili vagabundstva, koje književno stvaralaštvo pretpostavlja kao duševno liječenje. Naravno, ono to i jeste, ali nije samo to i svakako nije svako takvo djelo remek-djelo. U suštini, koristi se taj prostor, limbo, da bi se od one školske: petice za trud – ne za kvalitet – stvorila nova paradigma. Ona već ima i neku nazovi publiku, koja razumjevajući, uglavnom samo pozu, onu formu, koju donose široki književno-večerski osmjesi, druženja uz sokić, uzadsi ili tapšanje po ramenu, po do zla boga sujetom napojenih pisaca  i njihovih, avaj – drugara orkestratora i mecena. Tu nema ni jinga ni janga. Zapravo nema ni naznake sveobuhvatnosti i razumjevanja.

Ima samo bljutava ovsena kaša. Nema ni krvi, ni bola, ni oštrice, ni mraka, ni sile, ni đavola ni anđela, ni mašte, ni seksa, pa nema ni izdaje. Ima samo žrtve i kukanja. Svako bi, valjda, pet minuta slave i svi pišu svoju razarajuću romansiranu biografiju, stavljajući sopstvenu bol na vagu, uprežući je, istovremeno u takmičenje.

Žrtva je posebna marketinška kategorija, danas već i društvena platforma, koja uvijek ide uz dostojanstvenu pozu. Žrtva je istovremeno i pobjednik i gubitnik. Sve, prvenstveno po interesnoj potrebi. Naravno, pošto su svi u tom ključu, bilo kakav oblik dobacivanja – da to nije književnost, več neki oblik koske za glodanje – svjetini vječno gladnoj žrtve – prolazi s teškim duševnim ranama. Vjerovatno zato danas svako može biti pisac. Prvenstveno onaj ko ima dobre drugare, jer, da se ne lažemo, to je najbitnije – sve ostalo su samo nijanse. Vještina je, takođe, na‚ posljednjem mjestu.

“Književna vrijednost je stvar lobiranja. Krajnji cilj je da što više simpatizera navučeš na svu stranu.

“(…) Grubo rečeno, autoritarne i totalitarne ideje počivaju na monizmu, a tolerancija i liberalizam na pluralizmu. Shodno tome Berlin je znamenite pisce i mislioce podjelio u ježeve i lisice; u one koji pišu, djeluju i razmišljaj koristeći rakurs jedne ideje (ježevi) i one koji ujedinjuju više raznorodnih iskustava i ideja (lisice).

Izlagati svakodnevno svoj i tuđi život u ovome času nije više pitanje etike i izbora, nego automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas.”

“(…) mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve potonuti.”

“Progoni me osjećaj da živim u vremenskom trenutku iz kojega je definitivno istisnuta magičnost, iako pritom ne bih znala objasniti šta je to, ni čemu to služi, ni zašto bi prošla vremena bila bolja od današnjeg. Svatko tko se usudi uspoređivati različita vremena ne samo da otvara mogućnost da bude u krivu nego najčešće i jeste u krivu.”

***

Važno je postati neko i nešto. Važno, prevažno. Važno je zakačiti se na voz krcat putnicima za vječnost, tačnije važno je sebe obmanuti, uvjeriti da ćemo zaista tamo i stići. Možda su, ipak, pretenzije savremenih stvaralaca malo skromnije, pa je njihova projekcija vječnosti – ovdje i sada, za života da budu poznati, cijenjeni, pljuvani,…šta god, samo da traje show. Možda je, ipak, to oduvijek bilo tako – samo su svoju banalnost i glad za užicima svakodnevice, skrivali ispod priča o vječnosti i tobožnjoj brizi da se budućim pokoljenjima ostavi neprikosnoveni kvalitet i prenese poruka o famoznom nečemu. Međutim, majčica istorija nas uči, da se, po svemu sudeći, prošlost jede, onda kada već nema iz čega da se oformi sadašnjost. Možda je i Ugrešićeva to imala na umu kada je citirala Zamjatina:

Pravu književnost ne stvaraju marljivi i poslušni činovnici, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici.”

Možda je i mislila da su samo oni dovoljno autentični i da ne žure da osude, ne odriču magiju, ne konstatuju rezignirano i ne protjeruju svu ljepotu života u književnu kukumavku. Možda, ti i takvi, donkihotovski nastrojeni pisci ne svode svijet isključivo na Ajnštajna. Dakle, oni su, pored svega, možda i zabavni.

Sve u svemu, Pilnjak je bio u pravu, lisica se u mnogome kvalificira da bude totem sumnjive književničke sorte.”

Dakle, za čitanje Lisice, možda će vam trebati obimna književno-teorijska literatura, plus još tomovi biografija, mahom ruskih i japanskih književnka i teroetičara knjižvnosti. Pitanje identiteta kao takvog, identiteta pisaca koji su na ovaj ili onaj način protjerani iz matične države, zatim njihovo tretiranje tamo i ovamo. Potom, pitanje žene – književnice. Žena kao književnica i žena kao partnera pisaca. Koliku cijenu treba neko da plati da bi eto, samo, pisao. Većina, pogotovo supruge svjetski značajnih pisaca i teoretičara (Levin, Nabokov i dr.) – tek kao udovice, zgrabile su neki dijelić kolača i za sebe, tj.postalu se cijenjene, mada je sasvim moguće da su one i autorke nekih poznatih djela.

Nadalje, zna se da književnice uvijek pod lupom i da je njima prećutno “dozvoljeno” pisanje samo “jeftinih ljubića” i emotivnih limunada. Tu se niko ne mješa, tu je njihova, polom određena teritorija.

Zašto dakle, nastaju priče i romani, zašto neko piše, koji su mu motivi, za koga igra ili navija i šta hoće sa svim tim? Postoji li funkcionalana upotreba umjetničke priče, mimo političke? Čak je i nesretni Andrić pisao i govorio O priči i pričanju, svojevrsnom fenomenu i  energiji koja se nastoji kanalizovati kroz pričanje i priču. Možda kao bijeg od primitivnih nagona.

Lisica je roman koji propituje i zasluge – ko je tu, u književnom svijetu, po ustaljenim moralnim zakonima, nešto zaslužio, a ko nije, ko je dobitnik, ko gubitnik i zašto je to tako? Služi li dakle, književnost ikakvoj svrsi sem onoj egoističnoj? Da li je ona danas sistem bez sistema, svedena na nivo kvaziznačaja, kanalizacija raznih oblika neostvrenosti; svojevrsna vučja koža u koju se oblače, po potrebi oni koji imaju materijalnu moć, ali ne i njegovan stil, kulturu i stav.

Književnost je, po svemu sudeći, spuštena na nivo estrade, koja je opet galimatijas svega i svačega. Ona bi istovremeno da je elitna, ali i voli šarm sirotinjske dekadencije; voli tu egzotiku. Međutim, tu se dalje upliće, opet nešto arhetipsko, svojvrsni trač, trivija, marketing od usta do usta (i loš marketing je marketing) koji podmazuje i podmazivao je oduvijek, čudesan put priče i umjetnosti kao takve. Istinska fleksibilnost priče je u tome što je ona neuhvatljiva, ona izmiče, ruga se, zavodi i navodi, baš kao lisica.

Trivijalnost je sol svega, trivijalnost je vjetar koji pokreće cio mehanizam…Velikani umjetnosti opstaju zahvaljući trivijalnosti, jer samo umjetničko djelo očito nije dovoljno. Zaista, zašto smo tako uvjereni da je Van Gogh opstao zahvaljući svojoj genijalnosti, a pritom podcjnjujemo detalj, odsječeno uvo ? (…) Gdje je taj samozatajni, skromni umjetnik, pokažite mi ga!

Svi su najednom impresionirani brojem stranica i automatski proglašavaju te romane dobrim…”

“(…) Tu su i kladionice književnih nagrada! Sve je to bliže kategorijama izdržljivosti, snage i cirkuskog snagatorstva nego tradicionalnim estetskim kategorijama. “

“Književni život uzbudljiv je samo za pisaćim stolom, između četiri zida.

…mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj borbi za svoj život , za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve napore, potonuti.

Svjetska književnost usporediva je s kitom o kojega se poput vještih gusara zakvače ribe zvane priljepuše. Priljepuše se zalijepe na kitovo tijelo i isisavaju s njegove kože nametnike. One koriste kita kao izvor hrane, zaštitu i prijevozno sredstvo. Ali da nema priljepuša kitovo tijelo naselili bi nametnici i ono bi se raspalo. Nemam iluzija o svome vlastitom književnom talentu. Ja sam književna priljepuša. Moja misija je da se brinem za kitovo zdravlje.

 

 

Pripovjedanje je čudo! Riječi su čudo, mada ništa ne znače. Oni mudriji će ćutati, oni navniji i dobrodušniji će reći naglas tajnu svih tajni – da je svejedno šta piše, već je važno ko piše, odnosno, onaj ko na površinu ispliva kao pisac. Dobar pisac. A dobar pisac i ne mora biti dobar pisac, ne mora, čak, ni biti autor onoga što je njegovim imenom potpisano.

Tu se, kod beznadežno analitičnih, postavlja vječno pitanje kopije i originala, veliko pitanje svakog stvaralaštva i naučnog i umjetničkog, a pogotovo u književnosti, jer toliko je recikliranih priča – rekli biste, toliko preuzetih, ukradenih predložaka za priču; skoro pa kao igra gluvih telefona. Originalna esencija – srž priče – anegdota ili kako god da je zovete – hiljadu puta se razblaži i izgubi u prevodu, pa se onda opet misteriozno pojavi. To tajanstveno strujanje energije, potraga za svetim gralom, blagom – misterijom postanka i nastanka – samo tako, kad se najmanje nadamo odjednom iskoči, otkrije se, pa ko je sposoban da prepozna – prepoznaće. Arijadnina nit, Jungov sinhronicitet – bezbroj je asocijacija.

I pored pitanja kako nastaju priče, možemo se zapitati zašto se i pišu priče?

Prvo ne podrazumjeva drugo; Zašto neko uopšte odluči da piše, da li zbog gorljive želje, strašnog literarnog neizdrža, strasti za izrazom ili eto, da bi se bilo nešto, da bi se osjećao posebnim, pogotovo u manjim sredinama. Život je, ionako, svakodnevni poraz. Šta čini priču dobrom – pisac, čitaoci, kritika i ima li uopšte više smisla i razmišljati o tome. Na koga utiču književnici i književnici kao što je Ugrešićeva, oni koji u književnosti vide i u kojoj traže, metaforički jezik kojim sebi objašnjavaju svijet;  oni koji su konstantno u komplikovanom odnosu i potrazi za tom inicijalnom fascinacijom, migom lisičijeg repa kojim, u tom fantastičnom svijetu pripovjedanja, sebi produžavaju život.

Međutim, (i nažalost) ko još čita takve pisce pita se Ugrešićeva – kada je sve banalizovano. Sve može i sve karte su otvorene. Ugrešićeva, donekle i priznaje sopstveni poraz. Da li su ta silna apatija i banalnost kapitulacija pred besmislom, pred svim revolucijama? Stalno se upire u prošlost, komunističku, ovu-onu, stalno se piše i tobože raskrinkava prošlost, nikako da se desi konačan obračun i završimo s tim malim i velikim istorijskim praskovima, čije posljedice, htjeli, ne htjeli preživljavamo. Tu negdje dolazimo i do one da hiljadu puta ponovljena laž postaje istina. Ali i šta je istina, jer za nešto hrabrijeg ili luđeg tumača – čini se da nema razlike, da su najveće žrtve u svakom pogledu, one koje se prodaju pod žrtve. Ljudi istinski napaćeni su uglavnom previše uništeni, melanholični i dostojanstveni, pa i sasvim svjesni da su izvisili u životu, jer oni i one rođeni za snalaženje su pobjednici, oni tačno znaju kad koji stav i pozu zauzeti. Takvi  se svagdje i svugdje osjećaju kod kuće, domaćinski i nepogrešivo njušeći da melanholija i osjećaj nepravde trenutno nisu u modi. Sve je to ionako samo platforma. Estradizacija, rekla bi Dubravka. Vulgarnost preživljavanja, rekla bi Dubravka.

“…Odakle taj strah i otkuda situacije u kojima se ljudi, pritom bez naizgled vidljivog vanjskog povoda, pretvaraju u drhtavo, dahtavo, slinavo, ustrašeno kolektivno tijelo..”

“…ti koji su jurili s drugima u stampedu, ostali su pošteđeni, ti koji su pokušali spriječiti pad, ostali su poraženi.”

Prokletstvo onih trajno zaraženih literarnim neizdržom jeste i hrabrost da kažu da je car go. Takva hrabrost se skupo plaća. Izdaje te tvoja “kuća”, država, domovina i takvi ljudi, književnici  i drugi, obično postaju lutalice, usamljenici, koji čim se osmjele da pomisle da su možda i našli uporište, kuću, ljubav, komfornu zonu – ono im se zacereka u facu i sve okrene naopako. Čim se neko drzne upre prstom u carevu golotinju, on narušava iluziju, probija bioskopsko platno i život nakazan, kakav jeste, prodire u stvarnost. Put do pakla popločan je dobrim namjerama.

Dakle, opet izdaja; izdaja iluzije. Sigurnosti nema, bar ne za one koji iz nekog razloga, nisu sposobni živjeti unutar matriksa.

“Svijet je minsko polje, i nema drugog doma do tog,”

Zašto dakle, nastaju priče? Da bi se preživjelo, da bi se ipak,  život malo pošećerio ili da bi se ljudsko biće artikulisalo samo sebi, pa zatim i drugima? (Da nema života, ne bi bilo ni priče) Projektovalo u razumljivu formu. Možda je samo važno znati se igrati i prepustiti se igri, čija pravila ni ne znamo.

“Šta uzrokuje pucanje i kada ono započinje? Kada kreće unutrašnje odronjavanje, urušavanje, klizanje, kada, zapravo započinje pad?”

Nisu, naravno, svi sposobni da artikulišu i prevedu misli u osjećaju i obrnuto. Još manje su sposobni da jezikom, ovim zvaničnim, govornim i pisanim – objasne sebe drugome. Da nema univerzalnih simbola, koji su mimo jezika, možda ne bismo nikad preveli sebe sebi, a još manje drugome. Izgubljenosi u prevodu. On, jezik, isto tako izdaje. Puno obećava, ali daje samo onima koji ga uspiju razumjeti mimo njegove svakodnevne političko-nacionalne manipulacije; onima koji njegovu manipulaciju i izdaju shvataju kao transformaciju i ne uvijek nužno tragičnu. U brlogu simbolizma lisice, nalazi se da ona označava i transformaciju kroz igru, humor.

U početku, navodno, bješe (jedna) riječ, a u međuvremenu su se izrodile milioni i milijarde riječi.

“A šta ako smo i mi, ljudi, hodajući tekstovi? Što ako hodamo uokolo s brojnim “revizijama” sebe samih, o čijem postojanju nemamo pojma? Što ako su za nas “zalijepljene” biografije (jedna, dvije, tisuću) drugih ljudi, o čijem postojanju ne znamo ništa? Što ako se ti tekstovi međusobno sljepljuju, urastaju u nas, što dakle, ako sve nas, svakog ponaosob, naseljavaju tajni stanari?”

za P.U.L.S.E Slađana Kaurin

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments