Put do Crnjanskog: Njegove knjige niko ne štampa…

Put do Crnjanskog: Njegove knjige niko ne štampa… Pedesetih godina prošlog veka književni život u Beogradu je bukvalno bujao, ne samo u listovima i časopisima nego i na ulicama. U tadašnjoj „Prešernovoj kleti“, jedni su predano negovali kult Rada Drainca, dok su se drugi okupljali na dramatičnim književnim večerima u uvek prepunoj „četrdesetpetici“ na Filološkom fakultetu. Svuda se živo govori o pesmama i knjigama Miloša Crnjanskog, ali njegovih knjiga i pesama nigde nema.

Foto Nedeljnik

Kad smo se na sednici Odeljenja jezika i književnosti dogovarali o obeležavanju 125 godina od rođenja Miloša Crnjanskog, ispričao sam kako smo se mi, kao brucoši, u vreme kad se njegove knjige kod nas nisu štampale, dovijali da dođemo do njegovih tekstova. Ta priča se kolegama iz Odeljenja učinila kao zanimljivo svedočanstvo o sudbini pisca i knjige u jednom represivnom vremenu – zanimljivo pre svega za generacije koje to vreme ne poznaju – tako da su predložili da baš tom pričom otvorimo ovaj skup. Tom izlaganju sam dao naslov „Put do Crnjanskog“, a videćemo kako je izgledao i kuda je sve vodio taj put do Lirike Itake, do Dnevnika o Čarnojeviću, do Seoba i „Stražilova“.

Tih godina – u pitanju su pedesete godine prošlog veka – književni život u Beogradu je bukvalno bujao, ne samo u listovima i časopisima nego i na ulicama. Tako su, na primer, u tadašnjoj „Prešernovoj kleti“, jedni predano negovali kult Rada Drainca, dok su se drugi okupljali na dramatičnim književnim večerima u uvek prepunoj „četrdesetpetici“ na Filološkom fakultetu. Svuda se živo govori o pesmama i knjigama Miloša Crnjanskog, ali njegovih knjiga i pesama nigde nema. Njegove knjige niko ne štampa.

Da bi se videlo zašto knjige naših najbitnijih pisaca iz međuratnog perioda dugo posle rata niko nije štampao, treba da pogledamo taj ideološki, politički i društveni kontekst u kome nije bilo mesta za njihove knjige.

Jedna od prioritetnih akcija koje je nova vlast preduzela odmah posle oslobođenja zemlje, koja se još dimi od bitaka, bila je da uđe u knjižnice i čitaonice. Zašto? Odgovor nalazimo u izveštaju prosvetnog referenta u Užicu, 1945, u kome taj referent obaveštava nadležne da je stari knjižni fond svih knjižnica i čitaonica pregledan, i da su iz njega odstranjene sve „knjige sumnjivih idejnih vrednosti“.

Da bi dokazao da je Crnjanski mrtav – ideološki, politički, patriotski, moralno i pesnički mrtav – Marko Ristić navodi njegove novinske tekstove, izveštaje i polemike, na kojima zasniva niz tako smrtonosnih optužbi, posle kojih je nemoguće da se fizički ostane živ

Zašto je to odstranjivanje knjiga „sumnjivih idejnih vrednosti“ bilo toliko važno da je moralo da bude obavljeno tako hitno?

Nova Jugoslavija je kao svoj glavni cilj postavila izgradnju socijalizma, a na putu ka ostvarenju tog cilja imala je samo jedan uzor i putokaz: prvu zemlju socijalizma, Sovjetski Savez, čije je stavove, iskustva i metode, u želji da do tog cilja stigne što pre, prihvatala i primenjivala bez rezerve. Kao prvo, prihvatala je njenu ideološku isključivost, koja je podrazumevala odlučno odstranjivanje nepodobnih ideja, a potom i represiju, kojom se ta isključivost obezbeđivala.

To ugledanje na „velikog brata“, jednostavno, nije imalo granica. Obuhvatalo je bukvalno sve oblike života. Kao što su, na primer, gradovi Sovjetskog Saveza dobijali imena po imenu svog generalisimusa – Staljingrad, Staljinsk, Staljinogorsk, Staljino, Staljinabad, i tako dalje, tako su i gradovi širom Jugoslavije dobijali imena po imenu našeg maršala: Titograd, Titovo Užice, Titova Mitrovica, Titov Veles, Titov Vrbas, Titova Korenica… Kao što su gradovi Sovjetskog Saveza dobijali imena revolucionara i rukovodilaca – Ždanova, Vorošilova, Kalinjina, Frunzea, Kirova ili Ordžonikidzea – tako smo i mi, ma koliko to danas izgledalo groteskno – dobili Kardeljevo, Pucarevo i Rankovićevo.

Onda je došla 1948. godina, došla je Rezolucija Informbiroa, došlo je, na kraju, i do dramatičnog raskida sa SSSR-om.

Jugoslavija se oslobodila sovjetskog tutorstva, i krenula je nekim drugim putem, ali se odnos prema knjigama „sumnjivih idejnih vrednosti“ nije promenio. Što je najlepše, ta formula, „sumnjiva idejna vrednost“, bila je toliko široka i rastegljiva, tako da se nikada nije znalo na šta bi sve mogla da bude primenjena.

Raskid sa Sovjetskim Savezom nije podrazumevao i odricanje od sovjetskih kriterijuma i metoda. Kao što je poznato, oni koji su podržali Rezoluciju Informbiroa zatvoreni su u logor na Golom otoku. A slovenački istoričar Jože Pirjevec kaže da je Goli otok organizovan po ugledu na sistem sovjetskih logora.

Jugoslavija se nije odrekla ni kulta ličnosti. Još mnogo godina pošto je Staljingrad postao Volgograd, Podgorica će ostati Titograd. (Kao i moje Užice.)

Jugoslovenska vlast neće prestati da proganja ni knjige „sumnjivih idejnih vrednosti“. Ako zabrane knjiga imamo i 1978, i 1981, i ako se vlast nije ustručavala da pisce i 1981. šalje na robiju zbog knjiga koje su napisali, manje ćemo se čuditi što se 1955. godine neke knjige, među njima i knjige Miloša Crnjanskog, nisu smele štampati.

Razlozi za ovakav odnos prema knjigama Crnjanskog biće obelodanjeni 1954. u eseju „Tri mrtva pesnika“ Marka Ristića.

Od ta tri mrtva pesnika iz naslova ovog eseja, samo dvojica su bila zaista mrtva: Rastko Petrović i Pol Elijar. Za trećeg mrtvog pesnika Marko Ristić proglašava još živog Miloša Crnjanskog. Da bi dokazao da je Crnjanski mrtav – ideološki, politički, patriotski, moralno i pesnički mrtav – Ristić navodi njegove novinske tekstove, izveštaje i polemike, na kojima zasniva niz tako smrtonosnih optužbi, posle kojih je nemoguće da se fizički ostane živ. Od tih optužbi posebno je opasna ona kojom ga svrstava „u red policijskih agenata šestojanuarskog režima“. Takvu optužbu, u to vreme, teško da bi iko preživeo. Sa živim Crnjanskim, u grob su zakopane i njegove knjige.

Beograd je, međutim, u to vreme bio prepun bogato snabdevenih antikvarnica. Najveće i najbogatije su se nalazile u Vasinoj ulici. U njima su se mogle naći ne samo knjige nego i listovi i časopisi iz međuratnog perioda. U tim smo antikvarnicama danima provodili sate i sate i, preterujući i prelistavajući stare knjige i listove, trovali se predratnom prašinom. Potom smo u toj prašini otkrivali blaga koja se nisu mogla naći u ideološki obrađenim knjižnicama i čitaonicama. Tako sam u Antologiji srpske ratne lirike Mladena Ðuričića i Mirka Damnjanovića, iz 1926. godine, nabasao na „Vojničku pesmu“ Miloša Crnjanskog. U Jadranskoj antologiji Nika Bartulovića, iz 1934, našao sam njegovu „Jadranu“. Tako su sa raznih strana, bez ikakvog reda, iskrsavale različite pesme našeg pesnika. Kako bih našao neku od tih pesama, odmah sam je prepisivao, pa sam je potom, u Studentskom gradu, prekucavao na nekoj rasklimatanoj, više se ne sećam od koga pozajmljenoj, pisaćoj mašini, u koju bih stavljao što sam mogao više indigo papira, tako da sam te kopije mogao da delim pesničkim prijateljima.

Ostalo je zabeleženo da je pesnik Dušan Kostić pitao Dobricu Ćosića „da li partija dozvoljava da se objave Seobe Miloša Crnjanskog“. Dobrica se, navodno, s tim pitanjem obratio Mitri Mitrović, ona ga je uputila na Milovana Đilasa, Đilas na Kardelja, Kardelj na Rankovića, koji će na kraju, ne zna se da li u konsultacijama sa nekim višim od sebe, odobriti da se Seobe štampaju

Kako je vreme prolazilo, ponegde su i u pojedinačnim časopisima i listovima počele da se pojavljuju pesme izopštenih. Pamtim da je Toma Mijović, 1956, u „Vidicima“ objavio Rastkovu poemu „Veliki drug“. (Ne odlomak, kako stoji u jednoj bibliografiji, nego prvu verziju te poeme). A onda se u jednom broju „Mladosti“, preko cele strane, pojavilo i dugo očekivano „Stražilovo“! Mi smo to doživeli kao da je neko širom otvorio sva vrata, i sve prozore, prema nekim predelima i nebesima kakvih pre toga u našem pesništvu nije bilo.

U međuvremenu sam u nekoj od tih antikvarnica, pored Celokupnih dela Momčila Nastasijevića, u izdanju prijatelja, i sa predgovorom Stanislava Vinavera, i pored Afrike Rastka Petrovića, uspeo da nađem i knjige Crnjanskog: Ljubav u Toskani Dnevnik o Čarnojeviću. Čitave pasuse iz tog dnevnika, počev od rečenice „Jesen, i život bez smisla“, znali smo napamet. Onda se, 1956, pesme Crnjanskog pojavljuju u Antologiji srpske poezije Zorana Mišića, i u Mihizovoj antologiji Srpski pesnici između dva rata. Iste godine, subotička „Minerva“, kao kroz iglene uši, u svoj izdavački plan unosi i Seobe. Zašto kažem: kroz iglene uši? Ostalo je zabeleženo da je pesnik Dušan Kostić – ako se dobro sećam, kao urednik tog izdavača – pitao Dobricu Ćosića „da li partija dozvoljava da se objave Seobe Miloša Crnjanskog“. (Pitanje „da li partija dozvoljava“ praktično je priznanje da partija to, dotad, nije dozvoljavala.) Dobrica se, navodno, s tim pitanjem obratio Mitri Mitrović, ona ga je uputila na Milovana Ðilasa, Ðilas na Kardelja, Kardelj na Rankovića, koji će na kraju, ne zna se da li u konsultacijama sa nekim višim od sebe, odobriti da se Seobe štampaju.

Knjigu pesama Miloša Crnjanskog, međutim, čekaćemo sve do 1959. godine, kad beogradska „Prosveta“, u biblioteci „Brazde“, objavljuje Itaku i komentare. Tek tada ćemo ovo pesničko delo, koje smo dotad čitali u fragmentima, i sklapali ga kako smo znali i umeli, moći da sagledamo kao celinu. Pred nama će, u svoj svojoj punoći, zagrmeti „Vidovdanske pesme“ („Prolog, „Himna“, „Zdravica“, „Groteska“, „Oda vešalima“, „Spomen Principu“, „Vojnička pesma“, „Večni sluga“) koje, uz poemu „Serbia“, i danas deluju provokativno. U nizu pesama, „Serenata“, „Sumatra“, „Srp na nebu“, „Mizera“, „Moja pesma“, „Njegoš u Veneciji“, „Molitva“, „Ja, ti i svi savremeni parovi“, „Stražilovo“ – otkrićemo ne „vrhunski izraz naše pretencioznosti“, kako je zaključivao Mihiz, nego jedan novi, moderan senzibiltet, koji će – pogledajmo još jednom pesmu „Mizera“ – biti u savršenom skladu sa buntovnim „Vidovdanskim pesmama“.

Ovo „Prosvetino“ izdanje mi je omogućilo da napišem, i da u januarsko-februarskom broju „Vidika“, 1960, objavim esej „Dnevnik o Crnjanskom“. Krajem 1963. godine postavljen sam za urednika Umetničkog programa Radio Beograda jedan (što je bilo novo ime za nekadašnju Literarnu redakciju). Na programu smo imali danas neverovatnih četrnaest emisija nedeljom, među njima i jednu u kojoj su pesnici iz cele Jugoslavije sami čitali svoje stihove. U međuvremenu, klima oko Crnjanskog je počela da se kravi, tako da smo, negde 1964. ili 1965, mogli u London da pošaljemo mladog novinara Ðorđa Zorkića, da za ovu emisiju snimi Crnjanskog. Zorkić je iz Londona doneo intervju sa Crnjanskim i, što je najlepše, snimak na kome Crnjanski čita svoju zavetnu pesmu, „Lament nad Beogradom“. Bio je to nagoveštaj i njegovog fizičkog povratka. Ili, s obzirom na esej „Tri mrtva pesnika“, najava njegovog vaskrsenja.

Piše: akademik Ljubomir Simović

Nedeljnik

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Milan
Milan
4 years ago

Divan, slojevit prikaz ili osvrt na književnu sudbinu jednog od najvećih, ako ne i najvećeg srpskog pisca, ogromnog senzibiliteta, jednog jedinog, neponovljivog, Miloša Crnjanskog. Komentari njegove poezije su nešto uz šta sam odrastao, a Dnevnik o Čarnojeviću najlepša poezija u prozi.