Filozofski pravac stoicizam dijeli se na staru, srednju i kasnu stou. Kasna stoa je posljednje svjetlo antičke filozofije, eklektično i živo. Prelijepo kaže Seneka (4. g. pr. Kr. – 65. g.): 

Uvijek ću ti spominjati Epikura, da svi koji se na riječi što ih izgovaraju drugi pozivaju, znaju da je ono što je najbolje svima zajedničko. 

A spominjao je on i druge, Sokrata… kasnije i drugi njega.

Seneka promišlja i savjetuje kako postići i zadržati vedrinu duha.

… Ja ću ti pisati nešto što i meni i tebi može koristiti. A što će to biti, osim da te ohrabrim da budeš dobre volje? … Ovo prije svega učini, moj Lucilije: uči se radovati … ne želim da ti ikad nedostane radosti. Želim da se one rode kod tebe u kući: a ona se rađa, samo ako se nalazi unutar sebe samoga.

Zašto se istinska radost ne može postići u izvanjskom, već samo unutar nas samih? Tek kada se čovjek oslobodi želja i nadanja, duša se može, oslobođena okova, istinski radovati:

Ostale radosti… kratko traju – osim ako ne smatraš da je radostan onaj tko se smije: duša mora biti vedra, puna povjerenja i izdignuta iznad svega. Vjeruj mi, istinska je radost ozbiljna stvar. Ili smatraš da će netko vedra lica i, kao što to govore pohotljivci, veselih očiju prezirati smrt, vrata otvoriti siromaštvu, naslade obuzdavati i razmišljati o podnašanju boli? Onaj koji o ovome razmišlja, uživa u velikom, ali malo laskavom veselju.

Kada se jednom pronađe, bezuvjetna, istinska sreća nikada više neće čovjeku nedostajati jer sada zna gdje je tražiti.

Bezvrijedne se kovine dobivaju na površini: najbolje su one čije se žile nalaze u dubini zemlje, a one će veću dobit donijeti onome tko ih neprestano iskapa. Ono što raduje svjetinu donosi neznatnu i površnu radost, a radost koja je god strane naravi nema temelja. Ovo o čemu govorim i na što te pokušavam dovesti utemeljeno je i više ti prodire u dušu.

Seneka dalje govori o tome kako da čovjek ovlada sobom; ne dozvoljavajući da nas život baca, ne podliježući kratkotrajnim zadovoljstvima već snažno plivajući protiv struje, utirući put prema istinskom dobru kojem duša teži.

Učini jedino ono, molim te, najdraži Lucilije, što te može usrećiti: razbacaj i pogazi ono što prema van bliješti, što ti ovaj ili onaj obećava, gledaj istinsko dobro i raduj se svome. A što je to “svome”? Sebi samome i svom najboljem dijelu. …Ovo jadno tijelo… donosi isprazne i kratkotrajne naslade za koje se čovjek mora kajati i ako ih ne obuzdava velikom umjerenošću, one se pretvaraju u svoju suprotnost.

Seneka je smatrao da malo ljudi zna kamo ide

Ostali poput onih koji plivaju po riječnoj struji, ne idu sami, već ih ona nosi. Jedne je od njih zadržao blagi val i nosio ih mirnije, druge je dohvatio snažniji val i neke je obali najbliže ostavio kako struja slabi, a neke je silna bujica izbacila u more. Stoga treba odlučiti što želimo i ustrajati u tome.

I na kraju, treba se paziti uvijek novih želja, novih početaka koji se temelje na prolaznom koji donose samo trenutno zadovoljstvo, a čovjeka udaljavaju od istinskog života koji podrazumijeva i spremnost na smrt.

Loše žive oni koji uvijek iznova počinju živjeti. Zašto?… Zato jer je za njih život uvijek nesavršen.

Na smrt ne može nikako biti pripravan onaj koji je upravo počeo život. Ako misliš da je to čudno, navest ću ti još, da se više čudiš: neki su prestali živjeti prije nego su započeli. ZDRAVO BIO!

Priredila: Gordana Gregorović