Smrt – prijatelj života?

Ulogujte se / Kreirajte profil

Smrt – prijatelj života?

.

Become a Patron!

.

„Ja ću vam kazati: čini mi se da se ovo što se meni dogodilo kao dobro dogodilo, i to nikako ne možemo razumeti mi koji verujemo da je smrt neko zlo… A promislimo i s druge strane koliko ima razloga za nadanje da je smrt neko dobro!“

Platon – Odbrana Sokratova

Život i smrt nisu ambivalentni, oni su jedan u drugome. Život već sadrži smrt, ali virtuelno kao nužnu mogućnost. Smrt nije nešto posebno, odvojeno, već život u svom kraju. Smrt ne postoji izvan života, ona nije neživa materija, već život u svom obliku. Ali, dok je život prisutan, smrti nema, dok je smrt tu, života nema. Prvobitno misao Epikura , u drugačijem obliku. No, okrenimo ovu misao na drugu stranu. Kažimo,  dok je život tu, smrt je takođe tu, ali se krije, a dok nema života, nema ni smrti. Neživa materija nije smrt, ona je samo indiferentna. Kad gledam leš, ja ne vidim smrt nego ostatak života, život koji je završio smrću. Smrt je vjerni pratilac života, njegova vječna sjena. Nije stvar u tome da sjena jednom postane nešto drugo, to jest, aktuelizovana smrt, već upravo suprotno, sjena nestaje u tom trenutku. Kad nema predmeta, nema ni njegove sjene, nema života, nema smrti. Smrt je ljubimac života, ljubimac koji postaje njegov kraj. Život nema za svog ljubimca život, jer bi tada živio vječno.

Smrt nikada ne dolazi spolja, ali često ima spoljni uzrok. Imanentna životu, smrt neprestano vreba trenutak da postane život. Smrt je ljubomorna na život, jer nikad ne može postati životom, zato ga uništava. Ali, isto kako ga uništava, ona ga omogućuje. Da je život vječni život, onda ne bi bio život, bio bi mrtvilo. Sve ono što se kreće, ima dinamiku, promjenu, jeste život. Svi smo mi nekada dijete, nekada odrasli, nekada stari. Uvijek promjena, to je život. Vječni život je oksimoron. Život je uvijek put, obilazak mogućeg. Zato, bez smrti život ne bi bio to što jeste. Bol i patnja nisu produkti smrti, već života u nezasitnoj želji koja teži ekstenziji, dok je virtuelni princip smrti ograničava. Možda bi nam život bio bolji kada bismo o smrti razmišljali pozitivno, a ne kao o nečem ružnom i bolnom. Smrt nije ni ružna ni bolna, jer ona nikad nije aktuelna kao život. Smrt je granica, njezina aktuelizacija je momenat, ali momenat u kojem leš nije posljedica smrti, već života. Često život uništava život, jedan životni oblik narušava drugi. Šta su drugo bakterije, virusi, ćelije, životinje i čovjek, nego životni oblici koji uništavaju jedni druge. Živo često uništava život da bi bilo živo. Ono što ostaje poslije živog, nije smrt, nego ne-živo, fosil živoga.

Nije li većina religija kontemplacija o smrti, a ne vječnom životu. Ili, zašto su smrt i vječni život tako usko povezani. Možda ne zbog prelaza, mogućnosti, već zbog toga što upravo smrt daje uslov za vječni život. No, život ne daje uslov za vječni život, jer onda ne bi bio život. Život je uvijek dio, vječnost nije. Mi smrt uvijek percipiramo kao tuđu smrt, odnosno, smrt drugog ili bliskog. Dakle, nikad kao smrt sebe. Zar nam to ne govori da nam smrt nije neprijatelj po sebi, već po drugom. Ovdje je u pitanju druga smrt, smrt kao odsustvo. Mi kudimo smrt za odsustvo, ali život je taj koji je odsutan. Dakle, problem čovjeka nije smrt, već odsustvo života. Zato odsustvo života nije smrt, jer tada bi ono bilo odsustvo smrti, što je besmisleno.     Kažemo da se bojimo smrti, ali mi se u stvari bojimo života, odsustva života. Da li tada smrt postaje samo druga strana života, ono pravo lice ispod maske, ili bolje, maska ispod maske, maska koja je okrenuta na drugu stranu. Ne postoji smrt, ona nije neka materija, leš. Smrt je samo posljedica života.

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo, treba zamijeniti sa tezom: Svi smo mi živi, samo redom umiremo, to jest, ostajemo bez života. Ali, ovaj tekst nije napad protiv života, nihilizam. Ne, ovo je afirmacija života, ali sa njegovim partnerom zvanim smrt. Smrt kao život koji živi; jer ono po čemu živimo, to jest, po čemu se mijenjamo, prolazimo od rođenja ka starenju (ne smrti), jeste smrt, drugo lice života. Smrt je dinamika života, a njezin kraj nije smrt, već kraj života. Život bi sam sebe uništio da nema druge sile, kao što bi kosmos sam sebe privukao, stopio, da nema sile koja razdvaja, odvlači. U čestoj metafori, crne rupe nisu smrt, one su materija privlačenja koja guta samu sebe, bez sile koja je dovoljno jaka da je razdvoji. Život privlači, smrt odvlači. Bez smrti, život bi progutao sam sebe, on bi u svom čistom obliku bio smrt po sebi.

Dakle, zamislimo jednu sliku. Život gleda u ogledalo i vidi smrt, svoju virtualnost, svoj neostvareni kraj. Ali, nije smrt to što gleda, već život gleda u svoj odraz. Onako kako se odnosiš prema svom odrazu, on će se odnositi prema tebi. Ukoliko je smatraš za svog neprijatelja, svoj kraj, ona će  to i biti. Ali, ukoliko je smatraš za prijatelja, život će tek tada biti život, a smrt samo konstitutivni dio, nikad kraj, nikad Smrt.

Za P.U.L.S.E Srećko Kovačević

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



0 0 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments