Srbi i Albanci kroz vekove

Srbi i Albanci kroz vekove – Od prvog izdanja knjige Petrita Imamija prošle su gotovo dve decenije tokom kojih je došlo do značajnih političkih i društvenih promena praćenih bogatom produkcijom radova o srpsko-albanskim odnosima. Kao savestan autor i vanserijski erudita Imami je osetio potrebu da svoju monografiju dopuni novim izvorima i osvrne se, između ostalog, i na prelomne događaje iz tog 18-ogodišnjeg perioda. Jednostavna kompozicija knjige nadomeštena je unutrašnjom logikom i izuzetno inteligentnim redom po kome su tematske celine nanizane, a zahvaljujući jezičkom preimućstvu i talentu Imami veoma spretno kombinuje literaturu i uspostavlja nepogrešivu hronologiju.

 

 

Autor se opredelio da tekst ne opterećuje glomaznim naučnim aparatom već je u opisnoj formi izložio reference, zavisno od njihovog značaja. On često poseže za retrospekcijom baš kao što naslovima iskazuje vrednosne sudove, premda se nerado upušta u davanje “konačnih istina”. Od istorijskih izvora je koristio gotovo sve dostupne informacije – od istoriografskih publikacija, neobjavljenih doktorskih disertacija, arhivske i memoarske građe, književnih dela, periodike, sudskih materijala, intervjua koje je obavljao sa svedocima i političkim akterima, pa do rezultata anketa i terenskih istraživanja, agencijskih vesti, internet-portala, dokumentarnih serija i priloga. Svoju sklonost leksikografskom “svođenju” srpsko-albanskih veza (iskazanu prilikom izrade srpsko-albanskog rečnika), Imami je u najboljem smislu ispoljio i ovom kapitalnom hrestomatijom, svojevrsnom “enciklopedijom” odnosa dva naroda.

***

Prvi tom ove monografije govori o vekovnim susedima koji “zaslonjeni od sveta” žive u zaostaloj, feudalnoj sredini od 12. veka pa do kraja Drugog svetskog rata. Imami obraća pažnju na detalje, zaviruje u “dedovine” srpskih srednjovekovnih vladara, ali i registruje propuste u istoriografskim delima ne ulazeći u nameru i motive, što ga čini piscem krajnje obuzdanog sentimenta i pristojnih manira. Pored toga, on je kadar da na lingvističkom i frazeološkom nivou razotkrije nedoslednosti i ukaže na latentnu pristrasnost pojedinih autora.

Kroz nepregledno polje srednjovekovne istorije Imami se kreće posredstvom konvencionalnih medijevističkih i vizantoloških radova, savremene srpske i albanske istoriografije, filologije, antropologije i etnologije. On nije selektivan jer nudi nekoliko oprečnih perspektiva uz odmeren polemički ton, intervenišući samo kod problematičnih interpretacija i mitomanskih sekvenci uočenih u literaturi. Nakon što logičkim redom izloži različita gledišta, izricanje finalnih sudova postaje gotovo izlišno. Ovu stilsku veštinu autor svakako duguje svom dramaturškom obrazovanju i daru da razdvoji bitno od efemernog.

U priču o autohtonosti Albanaca i njihovom ilirskom poreklu koju ilustruje ogledima iz toponimije i onomastike, Imami uvodi i tezu o manastirima kao simboličkim orijentirima koji Kosovo čine “duhovnom kolevkom srpstva”, suprotstavljajući je albanskoj interpretaciji (prema kojoj je zidanje sakralnih objekata na osvojenim teritorijama bilo manir vladara-osvajača koji su time simbolički obeležavali svoju moć). Od samog početka autor ukršta obe tradicije, komparira Dušanov zakonik i Kanon Leke Dukađinija, govori o rodbinskim vezama srpske i albanske vlastele, mešanju stanovništva, ali i o uočenim distorzijama u epskoj tradiciji jednih i drugih. Na primeru pogrešno protumačenog naziva jednog sela i kasnije pogrešno prevedenog na “suparnički” jezik, Imami slika paradokse srpsko-albanskog rivalstva koji neretko znaju da budu i komični.

 

 

Problem “istorijskog prava na Kosovo” predstavljen je kroz priču o Kosovskom boju i istoriografskim dilemama, pseudonaučnim nagađanjima o narodnim junacima otrgnutim iz “srpsko-albanske simbioze” i refleksijama u folkloristici i usmenom predanju oba naroda. Njegovoj pažnji ne promiče ni enciklopedijska literatura koja je bila podjednako važna u formiranju etničkih stereotipa i predrasuda.

Autor uporedo prati položaj Srba i Albanaca po dolasku Osmanlija ne propuštajući da se osvrne na geografski faktor koji je Albance čuvao totalne osmanizacije, tolerantnost Turaka prema pravoslavnim crkvama i manastirima do kraja XVII veka, “raseljavanja i preseljavanja” i slično. Priča o unutrašnjim migracijama i “metanastazičkim kretanjima” zasnovana je na radovima Cvijića, njegove antropo-geografske škole i sociološkom delu Sretena Vukosavljevića, premda je izborom citata autor iskazao svoj odnos prema političkoj instrumentalizaciji korišćene literature.

Imami dosta pažnje posvećuje religioznosti i njenom značaju za odnose dva naroda, inspirisan utiscima stranih putopisaca o verskoj indiferentnosti Albanaca kod kojih je islam bio tek “spoljašnja forma” kojom se ugađa turskim vlastima. Osim toga, on navodi i dosta pozitivnih primera iz zajedničke srpsko-albanske prošlosti koji su ostali u gustoj magli angažovane literature. Učešće Albanaca u srpskim ustancima i oslobađanju Beograda predstavlja jednu od živopisnijih ilustracija, oivičenu preglednim i skladnim prikazom istorijskog konteksta. Imami piše i o “nasilnicima” među Albancima koji su ubijali Srbe i otimali njihovu zemlju, zbog čega su kod starih srpskih istoričara pripadnici albanskog naroda predstavljeni kao neobuzdani i svirepi “protivnici boga i cara”. Stereotip o otmicama žena kao “albanskom specijalitetu” Imami prikazuje kao opšte mesto podneblja koje ne zavisi od etničkog ili verskog identiteta.

 

 

U vreme kada “Srbi računaju na Albance” albansko priobalje postaje privlačno srpskim vladarima i postaje neizostavni deo u teritorijalnim kombinacijama još od “Načertanija”. Otuda i planovi kneza Mihajla da Albanci (koji su inače u njega imali “tvrdu veru”) prvi započnu ustanak protiv osmanlijske vlasti. Mnogi srpski autori s kraja 19. veka pišu da su Albanci često “bolji nego što je glas o njima” a na lošu reputaciju uticali su putopisi austrijskih i nemačkih naučnika koji su bili naklonjeniji Srbima zbog tadašnjih planova za istiskivanje Osmanlija. Pored preglednog osvrta na Prizrensku ligu i sazrevanje ideje o teritorijalnom jedinstvu Albanaca, Imami iznosi različita gledišta o karakteru i razmerama migriranja Albanaca sa juga Srbije i Srba sa Kosova, zadržavajući se na samokritičnim pogledima savremenika o proterivanju “ratobornog ali vrednog” stanovništva iz topličkog kraja. Naime, proterani Albanci (“muhadžiri”) su se naseljavali na Kosovu i postajali jako osvetoljubivi prema Srbima, mada je bilo i suprotnih primera kao u Peći, gde su članovi plemena Krasnići patrolirali čuvajući srpske mahale od ratobornijih albanskih plemena. Uzgred, autor slika unutrašnju plemensku organizaciju i time razjašnjava promene u odnosu pojedinih albanskih plemena prema Srbima, uz kritički osvrt na običaj krvne osvete i ignorisanje zabrane nošenja oružja (“pradedovska žudnja prema pušci”, kako primećuju strani putopisci). Imami sukcesivno daje pregledne biografije ličnosti koje je procenio važnim za tok naracije. U okviru priče o srpskoj propagandi na Kosovu on rekonstruiše mehanizme pridobijanja albanskih vođa za “srpsku stvar” koji se nižu od 80-ih godina 19. veka, uporedo sa delatnošću srpskih škola i kulturnih društava. Posredstvom raznovrsne izvorne građe autor se dotiče i “alternativnih” odnosa srpske crkve i kosovskih Albanaca analizirajući naslednu obavezu albanskih “vojvoda” da čuvaju pravoslavne manastire od svojih osvetnički nastrojenih gorštačkih saplemenika.

Deo o etničkim varijacijama i mimikriji kao odbrambenom mehanizmu baziran je na austrijskim, srpskim, albanskim, turskim, bugarskim i italijanskim izvorima, a vladavinu Aleksandra Obrenovića autor izdvaja kao doba pozitivnog zaokreta u odnosu prema Albancima, što je ilustrovao kraljevim pokušajima da zastupa njihove interese pred velikim silama, ali i pokretanjem lista koji je propagirao srpsko-albansku slogu.

Balkanski ratovi su posebno inspirativni za istraživače geneze srpsko-albanskog sukoba, počev od njihovog samog karaktera i dvojake percepcije. Imami podseća da su se kosovski ustanici već bili oslobodili Turaka i pre početka Prvog balkanskog rata, što zvanična istoriografija ignoriše, te da bi se ulazak srpske vojske u nebranjene gradove, uz pratnju inostranih snimatelja, teško mogao podvesti pod “blistavu vojnu pobedu”. Autor skicira razvoj inventovane tradicije pomoću naizgled banalnih detalja – od srpskog ordenja sa nazivima albanskih gradova do beogradskih ulica koje i danas nose njihova imena. O karakteru “rata za more” krajem 1912. Imami piše na osnovu najnovije srpske literature u pokušaju da razluči – da li je to bio deo ratnog plana Srbije ili samo brzopleta improvizacija? Veoma vešto se kreće kroz poplavu publikacija o “istorijskom pravu” Srbije da izađe na albansko primorje, a pomoću nekoliko brojeva Politike otkriva obrasce ratne propagande o Albancima kao izmišljenoj naciji (kojoj stoga država nije ni potrebna). U ovom poglavlju Imami koristi kritičke stavove socijalističke štampe i ratne izveštaje Lava Trockog o paljenju albanskih sela, što će se (u nešto blažoj formi) naći i u nalazima Karnegijeve komisije.

 

 

Opštu anarhiju na Kosovu i u Albaniji, uticaje velikih sila, austrijske i italijanske agenture, te srpsku diplomatsku akciju protiv nezavisnosti Albanije autor predstavlja građom Arhiva Srbije, koja u dobroj meri oponira uvreženoj predstavi o (normativnoj) bezgrešnosti srpske, a naročito crnogorske vojske. Dramaturški talenat Imami ispoljava i prilikom slikovitog opisa ratnih dejstava i upotrebe srpskih aviona na albanskom vojištu, a podjednaki dar za čitanje primarnih izvora demonstrira opisujući kompleksnu vezu Esad-Paše i Nikole Pašića i njihove planove o stvaranju zajedničke države. Izvan crno-belog diskursa, dominantnog u konvencionalnoj literaturi, smeštene su priče o čuvenom 10. puku srpske vojske sastavljenom od Albanaca koji su branili Beograd 1914, kao i o jablaničkim Albancima koji su 1917. ratovali zajedno sa srpskom vojskom protiv Bugara.

U hijerarhiji događaja sa jakim simboličkim nabojem “albanska golgota” zauzima posebno mesto. Povlačenje srpskog naroda i vojske preko Albanije 1915. godine ometali su Albanci, sveteći se zbog zločina u Balkanskim ratovima, pri čemu su prema srpskim vojnicima Albanci-hrišćani bili suroviji nego muslimani. Ovu celinu knjige odlikuju veoma jasne, gotovo “filmične” scene – od iznurenih vojnika kako gaze preko glibova Skadarskog jezera, zgroženosti kralja Petra izgledom Albanije koju poredi sa Afrikom, pa do prevrtljivosti njegovog saveznika Esad-paše koji je srpskim vojnicima menjao dinare u francuske franke po nepovoljnom kursu (dok su istovremeno, sudeći po priložeim svedočanstvima, pojedine albanske porodice sveštenika i trgovaca bile stvarni saveznici desetkovane srpske vojske).

Opisujući rasplitanje “izukrštenih interesa” u Prvom svetskom ratu do koga je došlo na Konferenciji mira autor govori i o ulozi masonerije u stvaranju Kraljevine SHS, pripajanju Drača Albaniji, te odluci SAD da podrži nezavisnost Albanije tek pošto su u njoj otkrivena nalazišta nafte. Imami koristi dobru istoriografsku literaturu o balkanskim odnosima i obogaćuje je manje poznatim detaljima iz sfere intimnih odnosa albanskog vođe Zogua prilikom preuzimanja vlasti u Tirani, izvedenog uz podršku Kraljevine SHS i ruskih emigranata. Pitanju dugogodišnjeg razgraničenja između dve zemlje posvećuje poseban odeljak u okviru koga pruža i dokaze o stidljivom popravljanju odnosa dve zemlje i začecima kulturne saradnje.

 

 

Doba Kraljevine SHS Imami jako dobro razume, pa se nepogrešivo fokusira na glavne probleme državne uprave koje prepoznaje u karakteru činovničkog aparata na Kosovu (sastavljenog od “lumpena”) i poniznoj, prorežimskoj orijentaciji albanske političke partije. Sa druge strane, naklonjenost viđenijih Albanaca Karađorđevićima oslikana je novinskim crticama iz štampe od kojih je najupečatljivija ona o dolasku Šerifa Voce na svadbu kralja Aleksandra kada je svoj svadbeni poklon – stotinu ritualno okićenih ovnova – prošetao ulicama Beograda. Imami kritički ukazuje na nekritičke stavove pojedinih istoričara nudeći dokaze, a neretko otvara i zapostavljene društvene teme poput “straha”, kojom dočarava psihološki doživljaj države u koju Albanci nemaju poverenja. Na ovu tematsku celinu naslonjena su poglavlja o kolonizaciji Srba, iseljavanju Albanaca u Tursku i planovima intelektualaca okupljenih oko Srpskog kulturnog kluba za razbijanje “albanskog klina”. Sve vreme autor prati demografsku strukturu i oscilacije u njoj, objašnjavajući nelogičnosti i dovodeći ih u vezu sa konkretnim političkim odlukama i situacijama.

U pokušaju da što vernije približi fenomen tadašnje opsesije kačačkim pokretom, Imami se dotiče rada beogradskih sineasta i njihove neme komedije “Kačaci u Topčideru”. Pored toga, on selektivnom prikazu albanskog buntovništva suprotstavlja izveštaje tadašnje štampe o pojedinim vođama kačaka zavidnog obrazovanja, nepojmljive ukorenjenim predstavama. Imami piše i o školovanju Albanaca u jugoslovenskoj kraljevini, ali i o zabrani albanskih knjiga, pa čak i pevanja na albanskom jeziku. U uslovima svojevrsnog aparthejda (pošto su srpska i albanska deca išla odvojeno u školu) vidljivi su začeci ilegalne nastave Albanaca i opadanje broja albanskih srednjoškolaca i studenata u državnim školama.

Kada govori o Kosovu tokom Drugog svetskog rata autor primećuje da se nakon okupacije situacija “radikalno promenila u korist Albanaca”, dok je u Nedićevoj Srbiji sticajem spoljnih okolnosti došlo do paradoksa – Albancima je prvi put dozvoljeno da imaju školu na maternjem jeziku. Kosovo je postalo poprište stranih obaveštajnih službi, a Imami do tančina raspetljava mrežu albanskih i srpskih kolaboracionista na Kosovu i u Srbiji. Istovremeno, navedeni su primeri albansko-srpske solidarnosti i prikazana tendencija albanskih antifašista da se priključe partizanima tek u završnim operacijama rata. Uz pregršt publikovanih izvora predstavljeni su statistički podaci o broju i etničkoj strukturi ratnih žrtava na Kosovu, dok je jedna od završnih celina prve knjige posvećena istoriografskim “trikovima” za prikrivanje razmera stradanja Jevreja među Albancima.

 

Sinagoga u Prištini

***

U drugoj knjizi autor obrađuje period 1945-2015. godine, od prvih dana uspostavljanja nove vlasti i njenog kolebanja povodom statusa Kosova. Neočekivani znaci personalnog kontinuiteta koji nastoji da održi politički kontinuitet u odnosu prema Albancima, autor ilustruje tekstom referata Vase Čubrilovića s kraja 1944. godine. Pobuna u Drenici i sukob NOVJ sa oružanim formacijama Šabana Poluže (koji je odbio da sa svojim ljudima ide na Sremski front) doveli su do zavođenja vojne uprave i gušenja pobune pomoću partizanskog odreda sastavljenog od mladih Albanaca. Pritom, Imami primećuje da je srpska istoriografija ignorisala gubitke među Albancima, te da je Drenica (baš kao i u međuratnom periodu) ostala tabu-tema za istoričare i publiciste.

O reviziji međuratne kolonizacije i zabrani povratka srpskih kolonista autor piše dosta objektivno ukrštajući više različitih izvora sa relevantnom literaturom. U pokušaju da što vernije predstavi obrise jednog fragilnog društvenog poretka, dotiče se problema mobilizacije Albanaca za frontove na severu zemlje, njihovom lošem tretmanu od strane komunističkih rukovodilaca, ali i dirljivih ljubavnih priča o mešovitim brakovima između srpskih i albanskih partizana i partizanki.

Veoma važan segment iz doba ranog socijalističkog perioda je pitanje istorijske percepcije i geneze naziva “Kosovo”, “Metohija”, “Dukađin” kao i administrativno-teritorijalnih prekompozicija prostora koje su usledile nakon 1945. Imami uočava kolebanja komunističke vlasti oko stepena autonomije i federativnih planova, obilato se služeći tekstovima iz dnevne štampe i memoarima Fadilja Hodže. Raskol iz 1948. nije samo ugušio započete jugoslovensko-albanske projekte, poput melioracije Skadarskog jezera, već je subverzivno delovanje iz Tirane pogoršalo položaj kosovskih Albanaca, zbog čega su školski udžbenici očišćeni od nacionalnih sadržaja. Pored toga, autor se posebno zadržava na “identitetskim igrama” i kampanji da se Albanci izjašnjavaju kao Turci. Sličnosti sa predratnim režimom evidentne su u otvaranju škola na turskom jeziku u albanskim sredinama, kao i u mehanizmima iseljavanja u Tursku. Imami spretno manevriše kroz more sukobljenih statistika o broju iseljenih Turaka i Albanaca koristeći se najnovijim istraživanjima domaćih i stranih autora, ali i podacima iz sopstvenih intervjua koje je obavio sa bivšim diplomatskim službenicima. Akcije razoružanja na Kosovu sredinom 1950-ih predstavio je kao pogodan institucionalni okvir za pojačani nadzor i represiju.

 

 

Ipak, tačku (pozitivnog) diskontinuiteta u politici prema albanskoj nacionalnoj manjini autor situira u 1959. godinu i to u domenu prosvete i liberalizacije upotrebe albanskog jezika, što je na drugoj strani generisalo strah kosovskih Srba od majorizacije, antisrpsko raspoloženje mlade albanske inteligencije i refleksnu albanofobiju crkvenih krugova i desničarske inteligencije hranjene frazama o “demografskoj agresiji” i “bombi u pelenama”. Kako bi rasvetlio mit o albanskom natalitetu, Imami je konsultovao zvanične podatke iz 1950. i zaključio kako je stopa rađanja kod kosovskih Srba bila veća nego kod Albanaca, te da su francuski demografi osporili pretpostavke o nacionalističkoj, planskoj podlozi visokog nataliteta kod Albanaca, pripisujući ga vekovnoj tradiciji prostora.

Posebna celina druge knjige posvećena je ustavnom položaju Kosova koji je vremenom akumulirao nesnosnu klimu, ekonomsko zaostajanje i produbio tenzije, uprkos ciničnim porukama centralnih vlasti da se Albanci mogu osećati “kao kod kuće”, čime su pravljene jasne aluzije na njihov “došljački” status i strano poreklo. Retki su bili glasovi razuma u političkoj eliti koji su kritikovali iritantan odnos i zalagali se za “bacanje u defanzivu velikosrpskih i albanskih nacionalista”. Tenkovi na ulicama Prištine, “plava knjiga” i bujanje oba nacionalizma kontaminirali su javni prostor najavljujući skoru društvenu i političku dezintegraciju. Imami poput hroničara svakodnevnog života markira upečatljive simptome potpunog preobražaja društvene klime u Beogradu i Prištini.

Elaborirajući “tajne planove” Albanije da nakon Titove smrti uđe na Kosovo uz podršku Varšavskog pakta, Imami pominje i britanski futuristički film koji je anticipirao studentske nemire u Prištini i izbijanje Trećeg svetskog rata! U stvarnosti, socijalna situacija je bila pred kolapsom uz veliku nezaposlenost, pa i ne čudi što je pobuna krenula iz studentske menze u Prištini, prelivajući se iz socijalnog u politički bunt. Priložena svedočanstva bivših visokih funkcionera i policijskih operativaca potvrdila su hipotezu o dubokoj doušničkoj vezi srpske obaveštajne strukture na Kosovu i uprezanju državnih medija u propagandni rat.

Sahrana Aleksandra Rankovića kojoj je prisustvovalo 100.000 ljudi bila je više nego simbolički marker plime nacionalizma. Iako je njegov stil pisanja uzdržan a jezik odmeren, autor na ovom mestu iskazuje ogorčenost zbog kratkovidosti tadašnjeg državnog rukovodstva koje je odbilo ponudu Evropske ekonomske zajednice da se Jugoslavija priključi projektu Eureka i time na mala vrata postane jedna od prvih članica buduće EU, kojoj je u tom trenutku civilizacijski i kulturno pripadala. Umesto toga, u javnosti se pojavila radna verzija Memoranduma SANU, koji su slabo uticajni liberalni krugovi nazivali “ratnim manifestom”. Imami vrši sveobuhvatnu analizu teksta Memoranduma ukazujući na paralele koje su pojedini naučnici pravili sa predratnom platformom Srpskog kulturnog kluba.

 

 

Nagomilane kontroverze, mitomanska interpretacija raznih slučajeva međuetničkog nasilja i selektivna prezentacija poželjnih sadržaja (a pod novim geslom da “novinari treba da se rukovode nacionalnim interesom a ne istinom”), inspirisali su Imamija da se pozabavi ulogom književnih intelektualaca u raspirivanju nacionalizma. Osim toga, veoma pažljivo je raščlanio sve zločine obavijene kontroverzom (“trovanje Ibra”, “Martinović”, “Paraćin”) i analizirao manipulativni potencijal svakog od njih. Imami ne izriče rezolutne sudove ali nudi dosta argumenata i logičkih tumačenja događaja koji su “digli Srbiju na noge”, podigavši istovremeno i antialbansko raspoloženje do krajnosti. Sumorne slike s kraja 1980-ih Imami smenjuje malim etnološkim ogledom o humorističkom narativu (etničkim vicevima) kao vidu političkog preoblikovanja javnog mnjenja.

O godinama “organizovane spontanosti”, legalizacije korupcije, izbora grotesknih (ali lojalnih) figura sa Kosova u državne organe i izopštavanja čitavog naroda iz institucija sistema, autor piše na osnovu bogate memoarske i periodične građe. Uz veoma slikovit opis konspiracije i ambijenta u kojem se razvijala ilegalna albanska obaveštajna služba na Kosovu, autor se usredsređuje na sami raspad Jugoslavije kvalifikujući ga kao posledicu sunovrata društvenih vrednosti a ne samo političke dezintegracije. U senci ratova u Hrvatskoj i Bosni, na Kosovu je tinjala pobuna koja je prerasla u direktne oružane sukobe. Imami otvoreno analizira ustrojstvo i delovanje OVK koristeći transkripte sa haških suđenja, a tragom nemačkih dokumenata progovara i o sprezi albanskih gerilaca sa krijumčarima droge i oružja, te poslovnoj saradnji vodeće srpske (državne) izvozne kompanije i finansijera OVK. Neminovna internacionalizacija kosovskog problema samo je pojačala delovanje paravojnih formacija sa obe strane, a autor nam uz veoma preciznu hronologiju delovanja međunarodne zajednice prenosi i utiske stranih posrednika sa terena.

Zahvaljujući bogatoj izvornoj osnovi (autobiografska, sudska i periodična građa) Imami se upušta u rekonstrukciju diplomatskih aktivnosti koje su prethodile bombardovanju SR Jugoslavije, ne štedeći pri tom ni srpsku ni albansku stranu. Uveren da autoritarni poredak po definiciji nije u stanju da se racionalno suoči sa (kosovskim) problemom (pa makar on bio percipiran kao “ključ njegove političke budućnosti”), autor skicira tragični epilog Miloševićeve potrage za “konačnim rešenjem”.

Poslednjih nekoliko celina obrađuje postpetooktobarski period u kome su neprijatne teme (masovne grobnice, popisivanje žrtava i nestalih osoba, status materijalnih i kulturnih dobara) još uvek predmet tekućih sudskih procesa, pa je i autor ovde posebno obazriv. Nekontrolisana osveta Albanaca nad kosovskim Srbima predstavljena je kao posledica odsustva političkog autoriteta, o čemu svedoči i slab uticaj kosovskih nezavisnih intelektualaca koji su se otvoreno protivili revanšizmu. Imami daje uporedni pregled okasnelih planova srpskih vladajućih garnitura da se rešavanjem egzistencijalnih pitanja promoviše “koegzistencija” i time pitanje kosovske državnosti učini nebitnim.

 

***

Jedan od brojnih kvaliteta ove knjige (koja je gotovo dvostruko većeg obima od njenog prvog izdanja) je nepristrasnost autora koja, bez ikakve kalkulacije ili namere za uspostavljanjem veštačke simetrije, knjigu čini podjednako prihvatljivom za “obe strane”. Pored iznošenja proverljivih istorijskih argumenata Imami nudi široku izvornu osnovu iz koje čitaoci, zavisno od svojih interesovanja, sposobnosti i senzibiliteta mogu izvlačiti sopstvene zaključke i sudove. Konačno, knjiga Petrita Imamija je puna diskretnih ogleda koji podstiču na razmišljanje o posledicama dugotrajne instrumentalizacije istorije i potrebi razobličavanja mitskih mesta koja savremena nauka nije uočavala ili ih je, pod pritiskom nacionalističkih elita i permanentnog političkog nadzora, svesno mimoilazila.

Recenzija knjige Petrita Imamija: Srbi i Albanci kroz vekove I-II, Samizdat B92 2016.

 

Iz autorovog predgovora knjizi

 

Potreba da napišem knjigu Srbi i Albanci kroz vekove nastala je u meni iz duboke pobude da se suočim sa istorijom ova dva naroda koja žive u susedstvu preko hiljadu godina. Zanimalo me je da spoznam njihove odnose: kakvi su bili, šta ih je zbližavalo i šta ih je udaljavalo jedne od drugih, šta ih je dovodilo do prijateljstava i do neprijateljstava. Nastojao sam da obuhvatim unutrašnje i spoljnje tokove u istorijskoj vertikali koji su uticali na postupke njihovih pripadnika, vođa i običnih ljudi. Da se upustim u to najviše su uticali događaji 80-ih godina prošlog veka, kada je počelo razgrađivanje i urušavanje socijalističke Jugoslavije. Zaronio sam u knjige, stručne časopise, dnevne novine, nedeljnike, mesečnike u bibliotekama, u Narodnoj i Univerzitetskoj u Beogradu, Matice srpske u Novom Sadu i Srpske akademije nauke i umetnosti. Tragao sam za odgovorima i podacima o pojedinim temama i ličnostima po raznim arhivama, najviše u Državnom arhivu Srbije i Centralnom arhivu SANU. Držao sam se novinarskog načela da nije strašno ako novinar ne zna nešto već je strašno ako novinar ne zna ko zna. Bili su mi od izuzetne važnosti razgovori s pojedinim meritornim osobama koje su bile akteri ili savremenici nekih događaja iz prošlosti ili su imali saznanja o tim događajima. Gomilali su se fotokopije i ispisi raznih materijala o odnosima ova dva naroda, a o čemu prethodno ništa nisam znao. Pored velikog broja knjiga i časopisa kojima sam raspolagao od oca, kupovao sam nova izdanja na albanskom koja su štampana u Albaniji i na Kosovu. Kompjuter mi je bio od neizmerne pomoći da sistematizujem svu tu građu. Na nagovor književnika Filipa Davida i glavnog urednika lista Danas Grujice Spasovića, napisao sam feljton „Srpsko-albanske kulturne veze“ koji je u 19 nastavaka u tom listu objavljen 1998. godine. Uvidevši koliku pažnju je privukao feljton, proširio sam ga političkim odnosima i prvi put kao knjigu objavio 1998. pod nazivom Srbi i Albanci kroz vekove. Međutim, dogodilo se da „zdrave snage“ režima Slobodana Miloševića prevratnički upadnu u prostorije Radija B92. Ceo tiraž knjige je bio uništen. Čim su se desile demokratske promene u Srbiji, u oktobru 2000. godine, javio mi se glavni urednik Radija B92 Veran Matić s predlogom da ponovo izdamo knjigu, sa više materijala o političkim odnosima. Brzo sam pisao i ona se pojavila te 2000. godine. Kada sam je uzeo u ruke, nisam sebi mogao da oprostim što sam toliko žurio, jer su se potkrale mnoge greške koje na ekranu nisam primećivao. Od tada je proteklo 16 godina. S različitim intenzitetom, nastavio sam da u širokom spektru dalje proučavam srpsko-albanske odnose, bez žurbe. Težio sam demistifikaciji uvreženih istorijskih zabluda. Plodovi tog rada nalaze se unutar korica prve i druge knjige ovog novog, znatno dopunjenog izdanja Srbi i Albanci kroz vekove. U završnoj pripremi nalazi se i treća knjiga, koja je komplementarna s prvim dvema.

Petrit Imami

 

Biografija autora

Petrit Imami rođen je 11. septembra 1945. u Prizrenu. Zbog potrebe za prevodiocima s albanskog jezika, njegova porodica se s Kosova već u novembru te godine preselila u  Beograd. Otac Sitki Imami, rodom iz Đakovice, radio je kao prevodilac u emisijama na albanskom jeziku u Programu za inostranstvo Radio-Beograda. Pripadao je prvoj generaciji albanskih književnika na Kosovu koja je 1945. stekla mogućnost da piše i objavljuje na maternjem jeziku. Bio je saradnik na rečnicima srpskohrvatski-albanski i albansko-srpskohrvatski u izdanju Albanološkog instituta u Prištini. Majka Matilda Ale Imami, domaćica, bila je po nacionalnosti Mađarica.

Petrit Imami se školovao u Beogradu. Diplomirao je 1974. dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i TV (danas Fakultet dramskih umetnosti). Radio je kao dramaturg na Televiziji Priština 70-ih godina prošlog veka. Kao honorarni stručni saradnik angažovan je 1978. na Akademiji na predmetu Filmski i TV scenario. Za docenta je izabran 1981, za vanrednog profesora 1986, a za redovnog profesora 1996. godine. Autor je scenarija za televizijsku seriju i igrani film „Vetar Hrast“ (1979), TV Prištine i Kosovo-filma, koji su rađeni po motivima istoimenog romana albanskog književnika Sinana Hasanija. Nagrađen je Zlatnom arenom za scenario na Pulskom festivalu 1979. godine. Kao dramaturg sarađivao je na jednom broju TV drama i dokumentarnih emisija koje je snimila TV Priština. Sedamdesetih godina prošlog veka objavljivao je stručne članke i kritike o filmu u kosovskom listu za književnost i kulturu „Fjala“. Za potrebe nastave za predmet Filmski i TV scenario priredio je hrestomatiju Filmski scenario u teoriji i praksi I–II (1978, 1983), u izdanju Univerziteta umetnosti u Beogradu. Objavio je Filmski i TV englesko-srpski rečnik (NNK, 2002), Beogradski frajerski rečnik (NNK, 2000, 2003, 2007) i Dramaturgiju igranog filma (NNK, 2011). Bio je član redakcije i autor preko 200 odrednica Leksikona filmskih i TV pojmova I–II (1993, 1997), u izdanju Univerziteta umetnosti i Naučne knjige u Beogradu. Stručne članke o filmskoj dramaturgiji objavljivao je u Zborniku Fakulteta dramskih umetnosti i u drugim časopisima. Knjiga Origjina e fjalëve në gjuhën shqipe (Poreklo reči u albanskom jeziku) štampana je u Prištini 2011. godine, u izdanju Buzukua. Oženjen je dr Nailjom Malja-Imami, docentom na Katedri za albanologiju na Filološkom fakultetu u Beogradu. Imaju sina Aurelja.

Izvor: Peščanik.net, 05.11.2016.

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments