Stanje u svetu u vreme Hristovog rođenja

 
 

Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: nijesam došao da pokvarim nego da ispunim.

Matej 5, 17

 

Bješe vidjelo istinito… na svijetu bješe, i svijet ga ne pozna.

Jovan 1, 10

 

Jer kao što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, taki će biti dolazak sina čovječijega.

Matej 24, 27

 

 

Trenutak u svetu je bio ozbiljan, nebo nad planetom je bilo turobno i puno zlokobnih znakova1.

Uprkos naporima posvećenika, politeizam je u Aziji, Africi i Evropi doveo do samog sloma civilizacije. To nije pogodilo Orfejevu uzvišenu kosmogoniju, koja je kod Homera tako sjajno opevana, ali već i umanjena. Ne bi trebalo optuživati tu kosmogoniju za to što je ljudskoj prirodi teško da se održi na određenoj intelektualnoj visini. Za velike posvećenike antičkog doba bogovi nisu bili ništa drugo do pesnički izraz hijerarhizovanih sila prirode, slika koja govori o njenom unutrašnjem ustrojstvu. Kao simboli kosmičkih i oduhovljenih sila, ti bogovi žive, nerazorivi, u svesti čovečanstva. U misli posvećenika, tim mnoštvom raznolikih bogova ili sila dominira, i sve ih prožima, najviši Bog ili čisti Duh. Glavni cilj svetilišta Memfisa, Delfa i Eleusine upravo se sastojao u naučavanju o takvom jedinstvu Boga, uz teozofske ideje i moralnu disciplinu koje s tim idu zajedno. Ali Orfejevi, Pitagorini i Platonovi učenici uzmakli su pred egoizmom političara, pred lukavošću sofista i strastima koje vladaju gomilom. Društveni i politički raspad Grčke bio je posledica religijskog, moralnog i intelektualnog raspada. Apolon – solarna reč, manifestacija uzvišenoga Boga i nadzemaljskog sveta preko lepote, pravičnosti i divinacije – zaćutao je. Nema više proročišta, nadahnutih, nema više pravih pesnika. Minerva, Mudrost i Proviđenje, skriva se pod velom pred svojim narodom, pred Grcima koji se pretvaraju u satire, pred gomilom koja skrnavi Misterije i vređa mudrace i bogove na Bahusovoj pozornici, u aristofanovskim farsama. Iskvarile su se i same Misterije, jer su doušnici i kurtizane primani na svetkovine u Eleusini. Kad se duša zamuti, religija postaje idolatrijska; kada se misao materijalizuje, filozofija zapada u skepticizam. Tako već vidimo Lukijana, mikrob koji se rađa na lešu paganizma, kako se ruga mitovima, nakon što je Karnead pogrešno razumeo njihovo naučno poreklo.

Sujeverna u religiji, agnostička u filozofiji, egoistična i nesložna u politici, opijena anarhijom i fatalistički odana tiraniji – takva je postala božanska Grčka koja nam je sačuvala i prenela egipatsku nauku i tajne Azije u besmrtnom obličju lepote. Ako je bilo nekog ko je shvatio šta nedostaje antičkom svetu, ako je bilo nekog ko je pokušao da ga uzdigne naporom heroizma i genijalnosti – to je bio Aleksandar Veliki. Taj legendarni osvajač, posvećen kao i njegov otac Filip u misterije Samotračana, bio je mnogo više duhovni sin Orfejev nego što je bio učenik Aristotelov. Nema sumnje da je taj Ahil Makedonije, koji je sa šačicom Grka prešao preko Azije sve do Indije, sanjao o svetskom carstvu, ali ne da ga ostvari kao cezari, ugnjetavanjem naroda, religije i slobodne nauke. Njegova velika ideja se sastojala u izmirenju Azije i Evrope sintezom religija koja bi se oslanjala na autoritet nauke. Vođen tom mišlju, on je odavao počast nauci Aristotelovoj, kao i atinskoj Minervi, jerusalimskom Jehovi, egipatskom Ozirisu, induskom Brami, prepoznajući kao istinski posvećenik jedno isto božanstvo i jednu istu mudrost u svim tim simbolima. U tome je bila širina pogleda, uzvišena divinacija tog novog Dionisa. Mač Aleksandrov je bio poslednji sjaj Orfejeve Grčke. Ta je munja obasjala i Istok i Zapad. Filipov sin je umro opijen pobedom i svojim snom, ostavljajući komade svoje imperije grabljivim vojskovođama. Ali njegova ideja nije umrla s njim. On je osnovao Aleksandriju, gde su se istočna filozofija, judaizam i helenizam pretopili u peći egipatskog ezoterizma, u očekivanju Hristove reči vaskrsenja.

 

 

Dok su Apolon i Minerva, zvezde blizanci Grčke, padali i bledeli na horizontu, narodi su gledali kako se na njihovom olujnom nebu pojavljuje jedno preteće znamenje: rimska vučica.

Kakvo je poreklo Rima? To je zavera gramzive oligarhije u ime grube sile; gušenje ljudskog duha, Religije, Nauke i Umetnosti silom obogotvorene vlasti, drugim rečima, sve suprotno onoj istini prema kojoj jedna vlada stiče pravo da upravlja ako se pridržava uzvišenih principa Nauke, Pravde i Ekonomije.2 Čitava rimska istorija nije ništa drugo nego posledica nepravičnog akta kojim su oci Senata objavili rat najpre Italiji, a zatim i rodu ljudskom. Oni su kako valja izabrali svoj simbol! Bronzana vučica, divlja, nakostrešene dlake, pruža svoju glavu, kao hijena, prema Kapitolu – ona je slika vladavine, oličenje demona koji će sve do kraja vladati dušom Rima.

U Grčkoj su barem oduvek poštovana svetilišta u Delfima i Eleusini. U Rimu su, još od početka, odbacili Nauku i Umetnost. Pokušaji mudrog Nume, etrurskog posvećenika, propali su suočeni s neograničenim ambicijama otaca Senata. On je sa sobom doneo sibilinske knjige, koje su sadržale jedan deo Hermesovog učenja. On je stvorio instituciju slobodnih sudija koje bira narod, narodu je podelio zemlju, podigao je hram Dobroj Veri i Janusu, čije je ime hijerogram koji označava univerzalnost zakona, a objavljivanje rata je poverio fecijalimaČini se, dakle, da kralj Numa, uvek uvažavan u narodnom predanju i smatran čovekom nadahnutim od bogova, predstavlja istorijsku intervenciju svete nauke u oblasti uprave. On nije predstavnik rimskog duha, već etrurske inicijacije, koja je sledila iste principe kao i škole u Memfisu ili Delfima.

 

Photo: www.npr.org

 

Posle Nume, rimski senat je spalio sibilinske knjige, srušio je autoritet flamina, visokih sveštenika, razorio je slobodne institucije i vratio se svom sistemu u kojem je religija bila samo instrument političke dominacije. Rim je postao hidra koja guta narode sa njihovim bogovima. Narodi zemljine kugle su bili, malo-pomalo, potčinjeni i opljačkani. Tamnice rimske su bile pune kraljeva sa severa i juga. Rim nije želeo druge sveštenike osim robova i šarlatana; u Galiji, Judeji, Egiptu i Persiji ubio je poslednje čuvare ezoteričke tradicije. Nastojao je da ostavi utisak kako obožava bogove, ali je obožavao samo Vučicu. U tom trenutku, u cik krvavog svitanja, pojavio se pred narodima najviši sin te vučice koji sažima duh Rima – Cezar! Rim je osvojio sve narode, a Cezar, kao njegova inkarnacija, prigrabio je svu vlast. Cezar nije težio da bude samo vladar nad narodima; on je na glavi nosio i tijaru i dijademu i sebe je nazvao velikim prvosveštenikom. Posle bitke kod Tapsusa njemu je izglasana herojska apoteoza, a posle bitke kod Munde i božanska apoteoza. Zatim je njegova bista postavljena u hramu u Kvirinalu, gde je sasluživao kolegijum sveštenika koji su po njemu nazvani julijevci. Neobičnom ironijom i čudnom logikom stvari, taj isti Cezar koji se proglasio za boga usred rimskog Senata negirao je besmrtnost duše. Trebalo je, dakle, reći – nema boga osim Cezara?

Sa Cezarom i cezarima, Rim, naslednik Vavilona, zgrabio je u ruke čitav svet. Dakle, šta je postala rimska država? Rim je, izvan svojih zidova, uništio čitav kolektivni život. U Italiji je vladala vojna diktatura, a u provincijama samovolja guvernera i namesnika. Osvajački Rim je kao vampir pio krv iz leša antičkih društava. Sada su se rimske orgije mogle javno izvoditi, sa grešnim bahanalijama i povorkama zločinaca. One započinju sladostrasnim susretom između Marka Antonija i Kleopatre, a završavaju se Mesalininim nastranostima i ludilom Neronovim. One započinju s lascivnom, javnom parodijom misterija, a okončavaju se rimskim cirkusom u kojem divlje zveri komadaju nage device, mučenice svoje vere, uz odobravanje dvadeset hiljada gledalaca.

 

Photo: graylinerome.com

 

Međutim, među narodima koje je Rim pokorio postojao je jedan koji se zvao narodom božjim, čiji je duh bio suprotan duhu rimskom. Kako je Izrael, iznuren unutrašnjim trvenjima, slomljen tristagodišnjim robovanjem, mogao da sačuva svoju nesalomivu veru? Zašto se taj narod odupirao grčkoj dekadenciji i rimskim orgijama, i ustajao protiv njih kao prorok glave posute pepelom, i očiju u kojima je plamtela strašna mržnja? Kako se taj narod usuđivao da predviđa kraj moćnicima koji su mu stajali nogom pod grlom, da govori o ko zna kakvom konačnom trijumfu, u trenutku kada se i sam bližio svom neizbežnom uništenju? To je bilo moguće jer je jedna velika misao živela u njemu. Tu misao mu je nametnuo Mojsije. Pod Isusom Navinom dvanaest plemena je podiglo kameni spomenik s ovakvim natpisom: „Ovo je zavet među nama da je Ieve jedini Bog.“

Kako je i zašto zakonodavac Izraela načinio od monoteizma kamen temeljac svoje nauke, društvenog zakona i univerzalne religijske ideje, videli smo u knjizi o Mojsiju. On je u svojoj genijalnosti shvatio da od trijumfa te ideje zavisi budućnost čovečanstva. Da bi to sačuvao, napisao je jednu hijeroglifsku Knjigu, sagradio je zlatnu arku i narod vaskrsao iz nomadske prašine u pustinji. Pred svedocima svoje duhovne ideje, Mojsije je bacao vatru s neba i izazivao bes gromova. Protiv njih su se bili zaverili ne samo Moavci, Filistejci, Amalećani i sva plemena Palestine nego i strasti i slabosti samog jevrejskog naroda. Sveštenici više nisu razumeli Knjigu, arku su zarobili neprijatelji i mnogo je bilo prilika da narod zaboravi – i umalo nije zaboravio – svoje poslanje. Zašto je narod, uprkos svemu, ostao tome veran? Zašto je Mojsijeva ideja ostala urezana na čelu i u srcu Izraela ognjenim slovima? Odakle ta izuzetna istrajnost, ta snažna vernost tokom svih mena jedne burne istorije ispunjene katastrofama, vernost koja je Izraelu obezbedila jedinstvenu fizionomiju među narodima? Može se odlučno odgovoriti: Izrael to duguje prorocima i instituciji prorokovanja. Strogo gledano i prema usmenom predanju, to seže do Mojsija. U svim istorijskim epohama, sve do dijaspore, jevrejski narod je imao svoje Nave. Međutim, institucija proroka se prvi put javlja u organizovanom obliku u vreme Samuila. Upravo je Samuilo osnovao bratstva Nevima, te škole proroka, dok se kraljevstvo rađalo, a sveštenički stalež se degenerisao. On je od njih načinio stroge čuvare ezoteričke tradicije i Mojsijeve univerzalne religijske misli, nasuprot kraljevima koje je uglavnom zaokupljala politička ideja i nacionalni cilj. U tim bratstvima su se, zaista, očuvali ostaci Mojsijeve nauke, sveta muzika sa svojim načinom izvođenja i svojom moći, okultna terapeutika i, najzad, umeće divinacije koje su veliki proroci održavali snažno, na visini, s neuporedivom odanošću.

 

Photo: www.lds.org

 

Divinacija je postojala u različitim oblicima kod svih naroda drevnoga ciklusa. Međutim, profetizam Izraela je imao razmere, nivo i autoritet na visokom intelektualnom i duhovnom nivou, u okviru kojih je monoteizam bio podrška ljudskoj duši. Profetizam, koji nam teologija predstavlja kao neposredno opštenje s ličnim Bogom, i koji naturalistička filozofija negira kao predrasudu, jeste zapravo uzvišena manifestacija univerzalnih zakona Duha. „Opšte istine koje upravljaju svetom“, kaže Evald u svom lepom delu o prorocima, „ili drugim rečima promisli božje jesu neizmenljive, nedodirljive, potpuno nezavisne od mena u stvarima, od volje i dela čovekovih. Čovek je prvobitno bio pozvan da u njima učestvuje, da ih razume i da ih slobodno prevodi u delo. Tako on dostiže svoje sopstveno, istinsko odredište. Ali da bi Reč Duha prodrla u telesnog čoveka, njega treba do dna da potresu veliki lomovi u istoriji. Tada večna istina u njemu izbije i blesne kao trag svetlosti. Zato se u Starom zavetu kaže da je Jahve živi Bog. Kad čovek začuje glas božanstva, u njemu se budi novi život i on se u njemu ne oseća više sam, on je u njemu zajedno s Bogom i svim istinama, on je spreman da traga za novim istinama i to sve do beskonačnosti. U tom novom životu njegova se misao identifikuje s univerzalnom voljom. On ima jasan pogled na sadašnjost i punu veru u konačno ostvarenje božanske zamisli. Čovek koji to oseća jeste prorok, to jest on oseća kako ga nešto nezadrživo gura da se drugima pokaže kao predstavnik božji. Njegova misao postaje vizija i ona najviša moć koja je razbudila istinu u njegovoj duši, često uništivši samu dušu, jeste profetički element. Proročka ukazanja su tokom istorije bila udari groma i munje istine.“3

To je izvor iz kojeg su ti divovi koji su se zvali Ilija, Isaija, Jezekilj ili Jeremija, crpili svoju snagu. U dnu svojih pećina ili u kraljevskim palatama, oni su zaista bili stražari Gospoda ili, kako kaže Jelisej svome učitelju Iliji: „kočije i upravljači kočija Izraela“. Oni su često savršeno jasno predviđali smrt kraljeva, propast kraljevstva i kazne koje će zadesiti Izrael. Iako potpaljena suncem božanske istine, proročka baklja je često trnula, često se kolebala i tamnila u rukama, zadahnuta nacionalnim strastima. Međutim, oni se nikada nisu kolebali u pogledu moralnih istina, stvarne misije Izraela i konačnog trijumfa pravde u krilu ljudskog roda. Kao istinski posvećenici, oni su propovedali prezir prema spoljašnjem kultu, ukidanje živih žrtava, očišćenje duše i samilost. Njihova vizija je najveličanstvenija kada govore o konačnoj pobedi monoteizma, o njegovoj oslobodilačkoj i mirotvoračkoj ulozi među narodima. Najstrašnije nedaće koje su mogle zadesiti narod, najezda tuđina ili masovno progonstvo u Vavilon, nisu mogli pokolebati tu veru. Čujmo Isaiju iz vremena najezde Senaheriba: „Eda li ja koji otvaram matericu, ne mogu roditi? veli Gospod. Eda li ću ja, koji dajem da se rađa, biti bez poroda? veli Bog tvoj. Radujte se s Jerusalimom i veselite se u njemu svi koji ga ljubite; radujte se s njim svi koji ga žaliste. […] Jer ovako veli Gospod: Gle, ja ću kao rijeku dovesti k njemu mir i slavu naroda kao potok bujan, pa ćete sati; bićete nošeni na rukama i milovani na koljenima. Kao kad koga mati njegova tješi tako ću i ja vas tješiti, i utješićete se u Jerusalimu. Vidjećete i obradovaće se srce vaše i kosti će se vaše pomladiti kao trava, i znaće se ruka Gospodnja na slugama njegovijem i gnjev na neprijateljima njegovijem. […] A ja znam djela njihova i misli njihove, i doći će vrijeme, te ću sabrati sve narode i jezike, i doći će i vidjeće slavu moju.“4 Neće se danas, tu pred grobom Hristovim, ta vizija početi ostvarivati, ali ko bi mogao da negira profetsku istinu ako ima na umu ulogu Izraela u istoriji čovečanstva?

 

Photo: Rembrant van Rijn

 

Vera proroka u Spasitelja ili Mesiju nije manje nepokolebiva od vere u buduću slavu Jerusalima, u njegovu moralnu veličinu, u njegovu religioznu univerzalnost. Svi oni govore o tome, a neuporedivi Isaija je od onih koji to vide jasno, koji to snažno izražavaju svojim izražajnim jezikom. „Ali će izaći šibljika iz stabla Jesejeva, i izdanak iz korijena njegova izniknuće. I na njemu će počivati duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile, duh znanja i straha Gospodnjega. […] Nego će po pravdi suditi siromasima i po pravici karati krotke u zemlji, i udariće zemlju prutom usta svojih, i duhom usana svojih ubiće bezbožnika.“5 Pred ovom vizijom smračena duša prorokova se umiruje, ona postaje svetla kao nebo posle oluje, ona podrhtava kao nebeska harfa i sve se bure smiruju. Sada je pred nama zaista lik Galilejca koga on vidi unutrašnjim okom. „Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega, i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima, čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kara bješe na njemu našega mira radi i ranom njegovom mi se iscijelismo. […] Mučen bi i zlostavljan, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi […] i ne otvori usta svojih.“6

Tokom osam vekova, iznad svih nesloga i nacionalnih nedaća, proročka reč snažna kao grom pronosila je ideju i lik Mesije čas kao groznog osvetnika, čas kao anđela milosrđa. Iznedrena za vreme asirske tiranije, čuvana za vreme robovanja u Vavilonu, snažno uzdignuta za vreme persijske dominacije, mesijanska ideja je posebno postala moćna pod vladom Seleukida i Makavejaca. Kada je došla rimska okupacija s vladom Irodovom, Mesija je već bio živ u svesti svakog čoveka. Veliki proroci su ga videli kao pravednika, kao mučenika, kao istinskog sina božjeg, ali ga je narod, odan judaističkoj ideji, zamišljao kao Davida, kao Solomona ili kao jednog novog Makaveja. Ali ma ko on bio, taj obnovitelj slave Izraelove, svi su u njega verovali, čekali su ga i prizivali ga. To je moć proročkog dela.

 

Photo: drivethruhistoryadventures.com

 

Kao što se rimska istorija fatalno završila sa Cezarom, instinktivno i po paklenoj logici Sudbine, tako je i istorija Izraela slobodno vodila do Hrista, svesno i po božanskoj logici Proviđenja koja se manifestovala u njenim vidljivim predstavnicima: prorocima. Zlo je kobno osuđeno da protivureči sebi i da se razara samo sebe jer ono je Laž, ali Dobro, uprkos svim preprekama, rađa svetlost i harmoniju u proticanju vremena, jer ono je plodnost Istine. Iz svog trijumfa Rim je izvukao samo cezarizam, iz svog razorenja Izrael je porodio Mesiju, što daje razloga jednom modernom pesniku da kaže i ovaj lepi stih: „Iz sopstvenog brodoloma, Nada stvara ono o čem’ snatri!“7 Veliko čekanje je bilo obuzelo narode. U svojim najstrašnijim mukama čitavo čovečanstvo je naslućivalo spasitelja. Već vekovima su mitologije sanjale o božanskom detetu. O njemu se, u hramovima, govorilo za vreme misterija, astrolozi su izračunavali vreme njegovog dolaska, sibile su u zanosu vikale da će pasti paganski bogovi. Posvećenici su objavljivali da će jednoga dana svetom vladati jedan od njih, sin božji.8 Zemlja je čekala duhovnog kralja koga će shvatiti mali, poniženi i bedni.

Velikog Eshila, sina jednog sveštenika iz Eleusine, Atinjani umalo nisu ubili kada se, usred pozorišta, usudio da kaže, kroz usta svoga Prometeja, da se vladi Jupitera-Sudbine bliži kraj. Četiri veka kasnije, u senci Avgustovog prestola, blagi Vergilije je najavio novo doba i sanjao je već tada o čudesnom detetu:

 

Dolazi poslednje doba što ga Sibila Kumejska kaza,

I veliki niz vekova prošlih, opet počinje iznova,

Devica nam se vraća i s njom vlast Saturnova;

I već odozgo, s neba, nova se rasa javlja nama.

Dete dolazi koje će rođenjem ukinuti doba gvozdeno,

S kojim će zlatno doba nastati na svetu celom,

Bdi, čedna Lucino, štiti ga, već vlada Apolon, brat tvoj.

Vidi kako se na nemirnoj osi njiše svet,

Pogledaj zemlju, mora, u beskraju njihovom,

Nebo i svod duboki nebeski, prirodu celu gledaj

Kako drhti, čeka vekove koji će doći.9

 

Photo: Gerard van Honthorst

 

Gde se rodilo to dete? Iz kog božanskog sveta je došla ta duša? Kakav je to blesak ljubavi sišao na ovu zemlju? S kakvom će se čudesnom čistotom i kakvom nadljudskom snagom ona sećati neba koje je ostavila? Kakvim će se ona divovskim naporom uspraviti iz dubine svoje zemaljske svesti da bi onamo – u nebesa – za sobom povela čovečanstvo? Niko o tome nije ništa mogao reći, ali svi su je čekali. Irod Veliki, idumejski uzurpator i štićenik cezara Avgusta, bio je tada na samrti u svom zamku u Kiprosu u Jerihonu, posle perioda veličanstvene i krvave vladavine koja je posejala po Judeji sjajne dvorce i hekatombe ljudskih žrtava. Patio je od strašne bolesti krvi, bio je omražen od svih, nagrizali su ga jarost i kajanje, griža svesti, progonili su ga likovi njegovih žrtava među kojima se isticala njegova nedužna žena, plemenita Marijam, od loze Makavejaca, i trojica njegovih sinova. Sedam žena iz njegovog harema već je bilo pobeglo pred tim priviđenjem od kralja koji se, još živ, već osećao kao u grobu. Napustila ga je čak i njegova lična straža. Ne pokazujući osećanja, uz samrtnika je bdela njegova sestra Saloma, zao duh njegov, podstrekač svih njegovih najcrnjih zločina. S dijademom na čelu, s dragim kamenjem koje je svetlucalo na grudima, oholog držanja, lovila je poslednji uzdah kraljev s namerom da se domogne vlasti. Tako je umro poslednji kralj Jevreja. U tom istom trenutku rodio se duhovni kralj ljudskoga roda10 – malobrojni izraelski posvećenici u tišini su pripremali njegovu vladavinu, u dubokoj poniznosti i tajnosti.

 

 
 

1 Posao koji je, tokom poslednjih sto godina, obavila kritika u vezi sa podacima iz Hristovog života spada u najznačajnije poslove te epohe. O tome imamo potpun pregled u sjajnom rezimeu koji nudi Sabatije (Dictionnaire des Sciences religieeuses, t. VII, odrednica „ Isus“). Ta sjajna studija nam pruža sve istorijske podatke u vezi s problemom i precizno određuje današnje stanje u toj oblasti. Ja ću ovde podsetiti samo na dve glavne faze koje je nauka prošla sa Štrausom i Renanom, kako bih bolje istakao novo gledište koje ja zastupam.

Polazeći od stavova Hegelove filozofske škole i vezujući se za Bauerovu kritičku i istorijsku metodu, Štraus je, ne negirajući postojanje Isusa Hrista, pokušao da dokaže kako je njegov život, kakav nam je ispričan u jevanđeljima, samo mit, legenda koju je narodna mašta stvorila na osnovu proročanstva iz Staroga zaveta za potrebe nastajućeg hrišćanstva. Njegova teza, isključivo negativna, branjena s izuzetnom ingenioznošću i dubokom erudicijom, istinita je u nekim tačkama nekih detalja, ali je apsolutno neodrživa u celini, u suštinski bitnim detaljima. Pored ostalog, njen je najveći nedostatak u tome što ne nudi objašnjenje ni Isusove ličnosti ni porekla hrišćanstva. I tako je Štrausov Život Isusov planetarni sistem bez Sunca. Međutim, delu ipak treba priznati značaj jer je problem prebacilo iz domena dogmatičke teologije u domen istorije i kritičkog ispitivanja tekstova.

Photo: art/Thais Arriola

Renanov Život Isusov duguje svoj sjajan uspeh svojim estetičkim i književnim kvalitetima, ali i hrabrosti piščevoj, jer se on prvi usudio da Isusov život posmatra kao problem ljudske psihologije. Da li je on taj problem rešio? Nakon sjajnog uspeha knjige, opšte mišljenje ozbiljne kritike kaže da nije. Renanov Isus započinje svoju karijeru kao bezazleni sanjar, kao oduševljeni i naivni moralista, a završava je kao neumorni čudotvorac koji je izgubio smisao za realnost. „Uprkos svim veštinama kojima se istoričar služi“, kaže Sabatije, „to je put jednog svetog duha ka ludilu. Hristos gospodina Renana lebdi između računice ambicioznog čoveka i snova prosvetljene osobe.“ Činjenica je da on postaje Mesija, ne želeći to i skoro i ne znajući kako. On to ime prihvata samo da bi ugodio apostolima i narodnim željama. Istinski prorok ne stvara novu religiju, i ne menja dušu zemlje, s tako nejakom verom. Renanov Život Isusov je planetarni sistem osvetljen bledim suncem, bez živog magnetizma i stvaralačke topline.

Kako je Isus postao Mesija? To je osnovno, suštinsko pitanje za razumevanje Hrista. To je upravo pitanje pred kojim je Renan oklevao i okolišio. Teodor Kajm je shvatio da pitanju treba pristupiti direktno (Das Leben Jesu, Zurich, 18753). Njegova knjiga o životu Isusovom najznačajnija je posle one Renanove. Ona problem osvetljava svim onim što se može izvući iz tekstova i istorije shvaćene egzoterički. Međutim, taj problem nije od onih koji se mogu rešiti bez intuicije i bez ezoteričke tradicije.

Pomoću te ezoteričke svetlosti, tog unutrašnjeg plamena svih religija, osnovne istine svih plodotvornih filozofija, nastojao sam da rekonstruišem život Isusov u njegovim bitnim crtama, vodeći računa o dotadašnjem radu istorijske kritike koja je krčila teren. Nema potrebe da ovde definišem svoje shvatanje ezoteričke tačke gledišta, te sinteze Nauke i Religije; čitava ova knjiga to pokazuje, a ja u ovoj prilici samo dodajem, u vezi s istorijskom i relativnom vrednošću jevanđelja, da su mi tri sinoptička jevanđelja (po Mateju, Marku i Luki) služila kao osnova, a Jovanovo kao najveća tajna Hristovog ezoteričkog učenja, pri čemu sam imao na umu kasnu redakciju i simbolički smisao tog jevanđelja. Četiri jevanđelja, koja treba porediti i ispravljati jedno pomoću drugog, podjednako su autentična, iako u različitom smislu. U Matejevom i Markovom imamo ono dragoceno što je oslonjeno na činjenice, tu je prikazan javni rad i javno izgovorene reči. Lukin glas nam dopušta da osetimo smisao misterija skriven ispod vela poezije i legende; to je jevanđelje Duše, Žene i Ljubavi. Sveti Jovan razotkriva te misterije. U njemu nalazimo svu dubinu učenja, tajnu nauku, smisao obećanja i ezoteričku suzdržanost. Kliment Aleksandrijski, jedan od retkih hrišćanskih episkopa koji su posedovali ključ univerzalnog ezoterizma, sasvim ispravno ga naziva Jevanđeljem Duha. Jovan duboko sagledava transcendentne istine koje je Učitelj otkrio, i uverljivim postupkom ume da ih rezimira. Zato je njegov simbol Orao, čija krila savlađuju prostranstva, a plameno oko ih upija.

Photo: www.lensculture.com

2 Ovu tačku gledišta, potpuno suprotnu empirijskoj školi Aristotela i Monteskjea, zastupali su veliki posvećenici, egipatski sveštenici, kao što su je zastupali i Mojsije i Pitagora. Na nju je ukazano i ona je osvetljena i snažno naglašena u delu koje smo već navodili – La Mission des Juifs Sent-Iva. Videti sjajno poglavlje o osnivanju Rima.

3 Heinrich Ewald, Die Propheten des alten Bundes, 1840.

4 Is 66, 9–18.

5 Is 11, 1–4.

6 Is 53, 2–7.

7 Persi Biš Šeli, Oslobođeni Prometej, IV. Prim. prev.

8 To je ezoterički smisao lepe legende o tri mudraca koji su stigli izdaleka, s Istoka, da se poklone detetu u Vitlejemu.

9 „Ultima Cumoei venit jam carminis aetas, / Magnus ab integro saeclorum nascitur ordo, / Jam redit et Virgo, redeunt Saturnia regna; / Jam nova progenies coelo demittitur alto. / Tu modo nascenti puero, quo ferrea primum / Desinet, ac toto surget gens aurea mundo, / Casta, fave, Lucina; tuus jas regnat Apollo. / …Aspice convexo nulantem pondere mundum, / Terrasque, tractusque maris, coelumque profundum; / Aspice venturo laetantur ut omnia saeclo“ (Vergilije, Ekloge, IV). Naš prevod stihova rađen je prema piščevom, francuskom, prevodu. Prim. prev.

10 Irod je umro 4. pre n. e. Prema proračunima kritičara koji se uglavnom slažu danas se za tu godinu vezuje rođenje Isusovo. Videti Theodor Keim, Das Leben Jesu.

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments