Sudar života i smrti u romanu “U kasno ljeto” Magdalene Blažević

Uzalud je budim. Znate i sami kako djeca čvrsto spavaju.

Ruke su mi hladne kao mrak u sobi, ne osjeti ih na svom licu

vrelom kao ljeto koje sanja.

M. B.

U kasno ljeto, koji je 2022. godine objavila Izdavačka kuća Booka iz Beograda (a nakon izdanja u Zagrebu i Sarajevu), roman je o izgubljenom djetinjstvu i nikad doživljenoj mladosti, jednom strašnom potresu svijeta koji je ostao raspuknut pod crnom čizmom koja je nemilice rušila sve pred sobom. Ispripovijedan iz perspektive mrtve djevojčice, četrnaestogodišnje Ivane, on se pojavljuje kao kaledioskop slika i sjećanja i kroz njega se, kao kroz veliki objektiv, strah uvećava do te mjere da postaje fizički opipljiv. Ivana je junakinja i naratorka, sveprisutni i besmrtni glas koji sve podvrgava infantilnoj tački gledišta, pružajući ranjivu sliku stvarnosti promatranu dječjim očima. U takvu stvarnost, isprepletanu doživljajima iz djetinjstva, bjekstvom preko Bosne i užasima rata, uhvaćen je i čitalac – nijemi svjedok zbivanja kojem junakinja dopušta da vidi njenim očima i da zaviri u svijet koji je tog kasnog ljeta postao crven od krvi.

Od smrti se ne mogu sakriti, kaže djevojčica, ona je prati poput sjene, zapetljala se u mladost njenu i Dunjinu, učinila da postanu prerano dozreli plodovi koji su nekad maštali o bijelim čipkanim vjenčanicama koje se vijore na vjetru. To je ona pošast koja se lajtmotivski niže od prološke granice teksta, oštro suprotstavljena babinoj jabuci baštovanki kao simbolu mladosti, plodnosti i ljepote. Ista je sada prikazana kao osakaćena i osušena, metaforički označavajući uvenuli cvijet bezbrižnog i sigurnog djetinjstva. Artističko pero Magdalene Blažević, kao i u zbirci priča Svetkovina, i u ovom književnom ostvarenju učinilo je majstorom lirizma – svaki isječak stvarnosti sajedinstvo je zvuka i boje, pri čemu pejzaž nije samo konstituent hronotopa, već živa materija koja oblikuje i utiče na dinamičnost i napetost atmosfere. Svaka priča je niz fotografija na kojima se nijanse munjevito smjenjuju, tako da čas vidimo crnu čizmu smrti, a nekad Ivaninu bijelu kosu, mirisnu od cvjetova kamilice koja se opire ništavilu i nepostojanju. Sve o čemu Blažević piše, a najviše o životu personifikovanom u vatri ivanjskih kresova, životu koji je zaiskrio u vrelom zraku i ugasio se u prašini, prikazano je kao na pozornici – svaka priča je jedan čin, ispričan koliko riječima toliko i koloritom koji obiluje ekspresivnošću i emotivnim nabojem. Dramatičnost pripovijedanja, uz vješto osmišljene opise prirode, nosi u sebi izvjestan pokret, erupciju straha i strepnje koja se završava hukom i zveketom, kamenom lavinom mladića koji zvekeću crnim čizmama. Taj huk postaje nalik tutnjavi voza od kojeg bi se Ivana i njen brat skrivali unutar majčina i očeva kaputa, ali nedovoljno zaštićeni i izolovani da bi se mogli skloniti od smrti. Njeno prisustvo osjeća se u zvuku muva zunzara, kričanju vrana, zlokobnim opisima prirode sela Žepče, mračnoj i dalekoj šumi iz koje se čuje škripa i zveket. Roman kao da je nastao slivanjem fotografija – fotografije života i fotografije smrti, čije se boje katkad prepliću, a nekad su pak oštro suprotstavljene. Na tim, nasumično napravljenim fotografijama, kao centralni lik izdvaja se Ivana, djevojčica koja se smiješi na vrhu očeve lade, ona koja je bliže nebu, dok na drugoj leži u improvizovanoj mrtvačnici. Kako se samo nestvarno u praznini donjeg svijeta izdvaja njena bijela i osunčana, gotovo živa kosa, i kako je svojom nevinošću u stanju da prkosi potpunom besmislu!

Ivana je objekat, element stvarnosti uhvaćen objektivom kamere, ali je ona istovremeno fotograf, oko koje romanesknu zbilju obuhvata u cjelosti. Djevojčica viri kroz pukotine djetinjstva, čuva ga u sjećanju, istovremeno je u stanju rekonstruisati ono što je bilo i suočiti ga sa onim što će se tek dogoditi. Možemo je sagledati kao prizmu, napuklo ogledalo koje odražava život koji je trebao biti bezbrižan, ispunjen igrama s Dunjom, osluškivanjem dalekog zvuka mora, odlaskom do izvora kiseljaka i toplim porodičnim ognjištem. Prelaskom preko Bosne koja je munjevito valjala ostatke takvog života, nastupilo je svojevrsno odvajanje, boravak u drugačijem prostoru, u kućama koje su zaudarale na čađ, gdje žalosna vrba predskazuje ostvarenje crnih slutnji nakon ponovnog vraćanja u selo. Tamo gdje nije njihov dom osjeća se i snažan kontrast u doživljaju stvarnosti, od deskripcija do promjena u olfaktornom doživljaju, pa miris majke nije kao nekada – ne miriše na ušećereno mlijeko, već na garež i dim.

Dubina i izrazita poetska snaga romana U kasno ljeto leže u načinu na koji je naslikan svaki prizor, kratkim i efektnim rečenicama koje nas drže budnim, u nježnim i suptilnim emocijama koje se više naslućuju nego što su iskazane, u prepuklim srcima babe i djeda, u vijorenju crnih čipkastih zavjesa koje su nekada mogle biti svadbeni veo, mirisu bosiljka koji Spasoje osjeća prije smrti. Koliko god oštro bio prikazan raskorak između nekad i sad, gdje umjesto čuvenog izvora sa kisjelom vodom leži ožiljak umočen u crvenu boju krvi, a od seoskih kuća se naziru natruli zidovi, ostaje glas koji svjedoči o tome da su dvije djevojčice maštale srećniju budućnost, bez rata i umiranja. U takvoj viziji leptiri su otjerali muve zunzare, a bijeli anđeo sa rascvjetalom ružom na grudima porazio zlokobnog kosača smrti.

Samim tim što oživljava mrtvu djevojčicu i omogućava joj da govori o stvarnosti i onda kada prestane da doživljava istu, Blažević izdiže život iznad smrti, a priču o njemu čini bezvremenskom. U tekstu se ne čuje glas samo četrnaestogodišnje Ivane, već svakog izgubljenog života, svakog ubijenog djeteta koje je postalo nevina žrtva rata. Smrt ima nježno lice, dječačko, piše Blažević i to je pokušaj da se ona bolje razumije i strahovitije doživi, da se jasno sagleda sav užas stradanja djevojčice koja posljednjim vapajem, gotovo nečujno, doziva majku. Sve ono što se od početka romana sluti, nagoviješteno u znamenima i opisima prirode, postaje stravična realnost, a strah, skamenjen i zgusnut, ostaje da leži u suzama oko kojih se betonska prašina stegla poput omče, čineći ih tako postojanim i trajnim.

Kamilica se rasula po prašnjavom putu i ugasila. Oči su dva modra klikera. Nebo je posljednje što vidim. Zatrovano dimom i tuđim glasovima.

Na nas se spušta babina marama za žalost.

Majčina kosa raspršila se u guste rojeve velikih zunzara.

 Jedu na našim otvorenim ranama.

Zna li ljeto?

Hoće li umjesto njih poslati ijednog leptira?

 Je li itko javio ljetu da sam umrla?

Konačno stupanje smrti na pozornicu obilježeno je napregnutošću, čitaoci su potpuno uvučeni u tok zbivanja, prostor i vrijeme gotovo da se kreću uporedo sa radnjom, sve je dovedeno do eksplozije i rasprsnuća. Autorka se, pri tome, ne plaši naturalističkih opisa tijela koja se, pogođena kuršumom, sjedinjuju sa zemljom – i dalje se čuju zunzare koje jedu nad otvorenim ranama, a kao posebno izdvojeni vide se (…) slomljena kost i razderana pluća. Rasprsnuto srce. Više ne postoji jasno određena granica između organskog i neorganskog, živog i neživog, smrt je deformisala i izobličila stvarnost, muve su nadojene od krvi, dvorište je išutano golo tijelo u modricama. Sajedinstvo pejzaža i čovjeka, izraženo brojnim metaforama i poređenjima, dodatno oblikuje i pojačava doživljaj stradanja – stabljike suncokreta (mladići) su zgasnuta sunca, glave koje padaju precvale ruže iz babinog vrta, nagrizeni paradajzi izgažena srca, razbacana tijela kukuruzna zrna koja nikad neće proklijati. U djevojčicinoj perspektivi, gdje je poimanje kraja još uvijek podvrgnuto infantilnoj tački gledišta, smrt se katkad pokušava svesti na mjeru običnog i poznatog. Ona se preobražava u ogromnog stavora od kojeg skrivaju nejake piliće, poprima lik babe dok proždire kokošja srca i jede juhu, smrt je čak i majka dok u dvorištu otkida kokošje glave ili cijedi natrule paradajze iz kojih kaplje crveni sok.

Koliko god da se čini kako smrt ima apsolutnu prevlast, autorka nastoji da je na mahove obesmisli i da njen strašni huk nadvlada stihovima biblijske Pjesme nad pjesmama. Vrijeme smrti time je djelimično anulirano vremenom pjevanja, cvijeće i grlica strahoviti su kontrast vatri metaka i Ivaninom strašnom kriku koji će uslijediti. Posljednji zagrljaj kojem djevojčica hrli nikako ne može biti zagrljaj ništavila, već majčin – onaj u kojem se skriva i bježi.

Magdalena Blažević sa posebnom pažnjom gradi ženske likove, duboke i snažne, sviknute na patrijarhalni život, otupjele na grubu mušku ruku, djedovu medvjeđu šapu od koje obraz dugo bridi. One su majke koje se poput Ilonke bore za potomstvo, preživljavaju gubitak ploda, skrivaju djecu od strašne škripe vojničkih čizama, pate nijemo. U njihovima likovima postoji nešto uzvišeno, svetačko. Ivanina majka i Bogorodica nose plave marame, njihovo srce je veliko kao sunce, probodeno sa sedam mačeva. Ovaj detalj, koji se otkriva još na početku romana, indikativan je i predstavlja asocijaciju na bol i patnju za prerano izgubljenim djetetom. Gospine žalosne oči, izraz bola za stradalim Hristom, oči su koje Ivanina majka, izmučena patnjom, čupa sa plavih vodopija.

Smrti se najizrazitije suprotstavlja slika sunca (cvijeće) koje mladić, Ivanin brat, spušta na njen grob. Zanimljivo je i da se prostorna struktura groba dislocira iz podnožja, koje asocira na tamu, ka brežuljku, prema nebu i ponovo suncu. Sunce je životvorni princip, svjetlo koje probija mrak, baš kao što svjetlucaju grane božićnog drveta u Karlovoj i Ilonkinoj kući nakon njene smrti.

Ne treba zaboraviti da je djevojčica ta koja se na kraju romana smiješi, odnoseći time veliku pobjedu nad zveketom crnih čizama koje su jednom zaglušile krik prema spasenju i slobodi.

Lidija Vojinović

  Književnost, Lidija Vojinović, Magdalena Blažević, U kasno ljeto