Ulogujte se / Kreirajte profil

Tanatos – bog smrti

25Fenomen smrti najdublje je povezan s ljudskim životom, našim slutnjama i strahovima, očekivanjima i predodžbama. Samim rođenjem započinjemo uzvišen i bolan proces svakodnevnih transformacija tijekom kojih se u našoj svijesti postupno javljaju temeljna pitanja o životu i našoj ulozi u egzistencijalnoj drami. Tako otkrivamo nove spoznaje, ali i napuštamo stare obrasce i prevladane forme, pri čemu prolazimo kroz svojevrsne “male smrti” koje su neophodne da bi ostvarivali nužne životne korake. U konačnici smrt nam donosi utrnuće svih vitalnih funkcija i razdvajanje naše fizičke i psihičke strukture.

Za razliku od našeg današnjeg civilizacijskog bijega od smrti, proučavajući minule kulture drevnog Egipta, Tibeta, Kine, Japana, Meksika i drugih dijelova svije­ta, ostajemo pod dojmom njihovog pažljivog odnosa prema fenomenu smrti. U svim tim kulturama život se shvaćao i kao priprema za smrt, pa je zahvaljujući takvom stavu bilo važno iskoristiti ovozemaljski život da bi se ovo neminovno suočenje dočekalo što je moguće spremnije i svjesnije.

U svjetonazoru drevnih Grka skladno su se izmjenjivali i nadopunjavali život i smrt kao dva pola cjelovitog kruga postojanja, poput ritmova dana i noći, budnosti i sna. U podzemnom su svijetu počivale stvaralačke snage Zemlje te se u njega s vremenom vraćalo sve što je bilo rođeno, čekajući ponovni životni impuls u novom krugu postojanja.

U grčkoj mitologiji Tanatos ili Tanat označava božanstvo smrti, točnije personifikaciju nenasilne smrti. Najčešće je prikazivan kao mladi čovjek s crnim krilima i ugašenom ili napola ugašenom bakljom. U ranim prikazima karakterizira ga brada i strogi izraz lica te mač kojim je naoružan. Ponekad nosi leptira, drevni simbol preobrazbe duše.

Orfička himna Tanatu

Poslušaj me, o Tanate, čije bezgranično carstvo
doseže svuda do svih smrtnih bića!
O tebi trajanje nama dodijeljenog vijeka ovisi,
tako da ga tvoje odsustvo produžava, a tvoja prisutnost završava.
Tvoj vječni san zaustavlja mnoštvo života,
a iz njih duša teži privučena, prema tijelu
koje svi posjeduju, kakvi god bili dob i spol,
jer nitko ne može pobjeći tvom moćnom uništavajućem zamahu.
Čak ni mladost ne može u tebi tražiti milost.
Žestoko i snažno, šalješ joj preuranjenu smrt.
Ti poznaješ granice njezinih fizičkih uloga,
Ti imaš povlasticu presude koja oslobađa
i ne postoji umijeće ni preklinjanje koje bi se moglo nametnuti tvom bijesu
Niti bi zavjeti opozvali tvoju nakanu.
O snago blagoslovljena, čuj moju usrdnu molbu,
i produži do zrele dobi ljudsko postojanje.

Prema Hesiodovoj Teogoniji, na samom je početku u univerzumu bio Kaos, praizvor vitalnih i funkcionalnih počela. Potom su nastali Geja (Zemlja – primordijalna majka), Tartar (negativna strana stvaralačkog procesa – prostor iščezavanja s pozornice svijeta) i Eros (kozmička ljubav – utjelovljenje životodajne snage) koji predstavljaju prve oblike postojanja. Kao prva djeca Kaosa spominju se primordijalna božanstva Ereb i Nikta. Ereb je personifikacija tame i sjene koja ispunjava sve kutke svijeta, dok je Nikta božica noći. Zatim se pojavljuje Tanatos kao jedan od njihovih brojnih potomaka.

Tanatos je povezan s tri Mojre, posebno s Atropom, te pomaže da se ispuni sudbina koju su suđenice odredile za svakog smrtnika. On je neumoljiv i nemilosrdan, ali pravedan i blaga dodira, za razliku od njegovih krvožednih sestara Kera, nositeljica nasilne smrti (smrti na bojnom polju, od bolesti, nesreće i ubojstva). Zadatak mu je da na dan smrti priđe osobi, uzme joj dušu i otprati je u Had, podzemni svijet, gdje će joj se suditi prema tome kako je izvršila svoju sudbinsku ulogu. U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, jedinom bogu koji uz Hada i Perzefonu ima sposobnost izlaziti i ulaziti u podzemni svijet bez ograničenja.

Shvaćajući san kao malu smrt, drevni su Grci povezali Tanatosa s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna. Dok san predstavlja odmor od svakodnevnih aktivnosti, odnosno jedan oblik odvajanja različitih razina našeg postojanja (psihe od tijela) s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt ima sličnu ulogu na kraju životnog ciklusa.

Hipnos i Tanatos imaju svoje dveri na krajnjem Zapadu, u blizini dvora Noći i Dana i vrtova Hesperida. Prema Hesiodovu opisu u TeogonijiNjih nigda zlaćanim zracima svojim ne pogleda Helije sjajni, nit´ kad se na nebo diže, nit’ kad silazi s neba… Međutim, za razliku od lijepog krilatog mladića Hipnosa, vječno nasmiješenog, ugodnog i dobronamjernog, koji ljudima i ostalim stvorenjima donosi slatki san, Tanatos ima željezno srce i mjedenu dušu donoseći hladan dah smrti. Tako Tanatos omogućava trajno kidanje veze između tijela i duše, surađujući s vremenom koje nagriza sve u konkretnom, vidljivom svijetu.

Budući da ne znamo što se događa sa sviješću čovjeka nakon smrti i kakva je njegova eventualna posmrtna egzistencija, u zapadnoj smo kulturi stvorili izrazito negativan odnos prema smrti, ispunjen paničnim strahom i beznađem. Čak ćemo i kod vjernika rijetko naići na spremnost suočenja sa smrću.

Sokratova smrt, djelo talijanskog slikara Giuseppea Diottia iz 1806. godine

Jednu od najuzvišenijih pouka u susretu sa smrću pružio nam je filozof Sokrat. U djelu Fedon Platon nam prenosi svečanu atmosferu razgovora u tamnici između Sokrata i njegovih prijatelja u posljednjim satima prije ispijanja smrtonosnog otrova. Osim filozofske pouke o pet argumenata za besmrtnost duše te opisa predjela u koji duše odlaze poslije smrti, Sokrat naglašava važnost stjecanja vrlina i spoznaja za života kao istinski valjanih usmjerenja kojima treba težiti. Prema Sokratovu dubokom uvjerenju, susret sa smrću i prelazak u Had ne bi trebao biti strašan za onog čovjeka koji se za života brinuo za dušu i težio za trezvenošću, pravednošću, hrabrošću, slobodom i istinom.

Ostajući dosljedan svojoj filozofskoj potrazi za smislom i propitivanju dubokih egzistencijalnih pitanja, pred kraj Obrane Sokratove Platon navodi razloge za nadanje da je smrt neko dobro. Prema njemu, smrt je jedno od ovog dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osjećanja ni o čemu, ili je prema onome što se govori, nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. U prvom bi slučaju smrt bila blagodat poput dubokog i slatkog sna. S druge strane, ako je smrt seoba na drugo mjesto i ako je istina da ondje borave preminuli, bila bi velika sreća ponovno susresti prave suce, polubogove i heroje poput Orfeja, Hesioda, Ajanta i Odiseja. Prema svemu sudeći, Sokrat bi nastavio svoj život istražujući i ispitujući, što bi za njega predstavljalo neizmjerno zadovoljstvo.

Sokratov put prakticiranja vrlina izuzetan je primjer kako možemo dostojanstveno živjeti i konačno dočekati smrt koja nije ništa drugo nego jedan od prijelaza na rijeci Života. Nisu li Tanatosova bezgranična krila, kako nam to ukazuje Orfička himna, ujedno i ona koja nam pomažu da se oslobodimo ograničenja i oslobođeni krenemo dalje?

Autor: Zlatko Perović

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Tanatos – bog smrti

  1. Душко Јевтовић

    27/12/2017 at 10:09

    Честитам аутору на тексту који “буди из мртвих” и указује савременом друштву које се дроби на појединце (откинуте и беспомоћно препуштене хијенама садашњости) да смо одговорни за живот који нам је дат и да нас смрт чека иза шарених лажа којима је прекривамо.
    Поновио бих мисао светог владике Николаја да је “цео човечји живот на земљи једно продужено рађање, тако да се тек на смрти може рећи за једног човека да је потпуно рођен”.

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *