Tarkovski – umetnik koji je svojim filmovima hteo ljude okrenuti ka Dobru
“Vjerujem da liječenje uvijek dolazi kroz duhovne krize. Čini mi se da čovjek danas stoji na raskrižju, suočen s izborom – slijediti egzistenciju slijepoga konzumenta podređenog nesmiljenom maršu nove tehnologije i beskrajnog umnažanja materijalnih dobara ili put koji bi u konačnici mogao voditi ne samo osobnom spasenju već i spasenju društva u cjelini, drugim riječima, okretanju Bogu”, rekao je svojedobno ruski redatelj.
“Svrha umjetnosti nije, kako se obično misli, prenošenje ideja, propagiranje misli. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu, uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru.”
Od kriza do remek-djela
Andrej Arsenijevič Tarkovski rodio se 4. travnja 1932. u Zavražju, u ruskoj Ivanovskoj oblasti, kao dijete pjesnika Arsenija Aleksandroviča Tarkovskog i glumice Marije Ivanovne. Ali, on nije bio u njihovoj sjeni gotovo ni trenutka; presudno određen snažnim umjetničkim darovima u obiteljskom stablu, Andrej je tijekom svoga četvrtstoljetnog marljivog i strpljivog filmskog rada snimio (samo) sedam dugometražnih filmova, među kojima je teško izdvojiti neki koji ne zaslužuje status remek-djela.
Nakon nagrađivanog diplomskog rada, srednjemetražnog filma “Valjak i violina” (Katok i skripka, 1960.), on je realizirao redom: “Ivanovo djetinjstvo” (Ivanovno detstvo, 1962.), “Andrej Rubljov” (Andrei Rublev, 1966.), “Solaris” (1972.), “Zrcalo” (Zerkalo, 1974.), “Stalker” (1979.), “Nostalgija” (Nostalghia, 1983.) i “Žrtva” (Offret, 1986.).
I dok je predivna, duboko lirska crno-bijela ratna drama “Ivanovo djetinjstvo” istančanim filmskim jezikom i upečatljivim kontrastima tek naznačila konture talenta koji se pripremao za svoj uzlet, pobravši hvalospjeve čak od Jean-Paula Sartrea, drugi film Tarkovskog već je bio djelo što će ga obilježiti na svim razinama – od poetike i tematskih preokupacija do odnosa tadašnjeg sovjetskog režima prema novoj zvijezdi nacionalne kinematografije.
, tek formalno biografska drama “Andrej Rubljov” (jer je naslovni lik istovremeno i gotovo periferan) kroz više od tri sata prati život srednjovjekovnog redovnika, jednog od najznamenitijih ruskih slikara ikona, a istodobno ispisuje lirsku sagu o vjeri i naciji, o umjetnosti i žrtvi, poniznosti i milosti, povijesti i ljudskosti. Možda iznad svega o vjeri i sprezi vjere i umjetnosti, ali ne samo umjetnosti.
U tim utorima ovoga monumentalnog filmskog djela komunistički su cenzori pronašli problematične elemente i zaustavili distribuciju. Od tada pa sve do samoga kraja kreativnog mu puta, Tarkovski je vodio bitku s cenzorima, odnosno, sa svjetonazorom kojeg je ne samo smatrao, već i duboko osjećao protuprirodnim, pa tako i protubožanskim i, tim slijedom, proturuskim.
Transcendentalno titra u svakoj od njegovih pokretnih slika; svijet kojeg je Tarkovski dočarao svojim filmskim jezikom prožet je religioznošću iako nijedan njegov film nije religiozne tematike. “Smatram se čovjekom vjere, ali ne želim prostirati nijanse i probleme moje situacije, jer ona nije pravocrtna, nije tako jednostavna ni tako jednoznačna”, rekao je svojedobno, istovremeno uporno odbacujući sve intelektualne interpretacije svojih djela.
Uistinu, u samoj ljepoti svojih prizora, u prikazima prirode kakvima nema premca u filmskoj umjetnosti, u stalnim prizorima devastacija i propadanja što ne mogu narušiti prirodnu ljepotu i sklad, u stalnom bijegu iz urbanih, umjetnih krajobraza u ruralno, u prirodu te u maestralno lakom ispreplitanju realnoga i nadrealnoga u jednostavno mogućem i opet lijepom, Tarkovski nas nenametljivo uvlači u svoju viziju svijeta koja je presudno okrenuta Bogu.
To čak ni u “Andreju Rubljovu” nije eksplicitno kazano, kao što produhovljenost kojim to remek-djelo diše nema konkretnog imena, ali sve jasno odiše kršćanskom simbolikom i tradicijom ruskoga pravoslavlja. Teško je dokučiti koji su točno bili razlozi odugovlačenja sovjetske distribucije (film je prikazan u SSSR-u tek 1971., a i tada u kraćenim verzijama), ali možda je upravo toplina i ljubav kojom je Tarkovski isprepleo epopeju ruskoj tradiciji, vremenu pometenom vihorima okrutne povijesti i ruskom umjetniku gonjenom snagom vjere bila pregorak zalogaj za režim koji je tu i takvu Rusiju pogurao u svijet narodnih mitova i legendi, zajedno s Bogom kojeg je Tarkovski vidio kao polazište i kao cilj cjelokupne umjetnikove i čovjekove egzistencije.
Završni dio filma, epizoda “Zvono” jedna je od najljepših i lirski najsnažnijih završnica u filmskoj povijesti: u dječaku koji čistom snagom nepokolebljive vjere uspijeva izliti golemo bakreno zvono, motivirajući i angažirajući u svom kreativnom, ali i duhovnom pothvatu cijelo mnoštvo ljudi, slikar i redovnik Rubljov pronalazi iznova i svoju poljuljanu vjeru i potisnutu kreativnost, pa dotad crno-bijeli film dobiva boju u zaključnim prikazima njegovih predivnih ikona, među kojima središnje mjesto ima, naravno, veličanstveno Trojstvo.
Kao ni svoj imenjak, ni Tarkovski nije nepokolebljiv u vjeri. “Umjetnik bez vjere je kao slikar koji je rođen slijep”, kaže on, ali i sam se hrva, nalazeći naposljetku u tom hrvanju vlastito spasenje:
“Vjerujem da liječenje uvijek dolazi kroz duhovne krize. Duhovna kriza je pokušaj pronalaženja sebe, traženje nove vjere… Čini mi se da čovjek danas stoji na raskrižju, suočen s izborom – slijediti egzistenciju slijepoga konzumenta podređenog nesmiljenom maršu nove tehnologije i beskrajnog umnažanja materijalnih dobara ili tražiti put što vodi duhovnoj odgovornosti, put koji bi u konačnici mogao voditi ne samo osobnom spasenju već i spasenju društva u cjelini, drugim riječima, okretanju Bogu.”
Na tim koordinatama nastaju tri nova remek-djela ruske kinematografije. “Solaris” je ekranizacija istoimenog znanstveno-fantastičnog romana poljskog književnika Stanislawa Lema, ali poštenije bi bilo reći da je taj roman tek poslužio kao poligon za vlastite preokupacije Tarkovskog. Baš zato je Lem brzo digao ruke od projekta, ne pronašavši zajednički jezik s ruskim redateljem. “Solaris” nije, naime, ni ruski odgovor na Kubrickovu “Odiseju u svemiru 2001.”, kako su ga zapadni mediji okrunili (a koju je, tek da spomenem, Tarkovski smatrao “hladnom i bezdušnom”) niti znanstveno-fantastični film u klasičnom smislu.
Preokrenuvši Lemovu pesimističnu intelektualnu studiju o tragičnim aspektima komunikacije koju ljudi nisu u stanju u punini ostvariti niti međusobno, a kamoli s izvanzemaljskim inteligencijama (u ovom slučaju, živi ocean na nekom dalekom planetu) te o ljubavi kao još tragičnijoj žrtvi tog neznanja, u dirljivu priču baš o ljubavi kao otkupiteljskoj, pokretačkoj snazi, Tarkovski je režirao prije svega novu dramu kao novo čekanje čuda. Njega ne zanima SF-ikonografija, svemirski brodovi ni spektakularni prizori specifični za žanr – njegov “Solaris” govori o Ljubavi i pronađenoj nadi, o ljekovitom utočištu obitelji i – u konačnici – o vjeri.
A da bi se došlo do punine vjere, potrebne su krize, potrebni su posrtaji i borbe. “Zrcalo” je bio film koji je istovremeno najfinija poezija i rovovska bitka, film koji to nije, jer razbija gotovo sve konvencije medija, autobiografija koja je u isto vrijeme meditacija. “Svrha ‘Zrcala’ je poput propovijedi: gledaj, uči, upotrijebi život prikazan ovdje kao primjer”, rekao je sam Tarkovski, osvrnuvši se na film koji je posebno razljutio komunističke cenzore iako je opet teško pronaći opipljiv, eksplicitan razlog za to. Ta, dakle, autobiografska meditacija govori o obitelji Tarkovski, ali i o ruskoj povijesti nizom naoko nepovezanih epizoda što se doimaju poput slobodnoga toka svijesti. Takav autorski pristup, koji, uostalom, zahtjeva i poseban angažman gledatelja, pružajući mu široku slobodu doživljaja i interpretacije, razljutio je ondašnje organe vlasti zadužene za filmsku umjetnost, što je Tarkovskog gotovo odvuklo od daljnjeg bavljenja filmom.
U “Zrcalu” nije prezentirana samo intimna filmska poezija ili lirska kronika jednoga vremena ili nacije – ovdje imamo iznimno nadarenog autora na tankom ledu vlastitog kreativnog i životnog puta. Nije nikakvo čudo što je na tom tankom ledu ključni lik majka; njegovo viđenje majke i žene posve je sukladno kršćanskoj predaji i tradiciji u kojoj je naglašena komplementarnost s muškim spolom iznad tobožnje jednakosti.
“Što je pokretačka snaga žene? Pokornost, poniženje u ime ljubavi!”
Takvo gledište danas bi Tarkovskog vjerojatno pribilo na križ i odredilo kao ženomrsca ili šovinista, ali njegovo poštovanje prema ženama i gledanje na njih – prvenstveno kroz lik majke – kao na duhovno snažnija i za obraćenje presudnija bića otkriva, kao što je uostalom s kršćanstvom općenito slučaj, upravo suprotna stajališta.
Stalker – ključ za cijeli opus
“Stalker” je pak posljednji film kojeg je Tarkovski radio u domovini i ne samo zbog toga prijeloman trenutak njegova kreativnog puta. Povratak zanstveno-fantastičnom žanru bio je i novi snažni film o Duhu; ovoga puta ekranizirajući roman “Piknik pored puta” ruskih klasika žanra, braće Strugacki, koji su svoj izraziti antitotalitarizam također morali zavijati u žanrovsko ruho, Tarkovski je sukobio svijet čisto materijalnog i naglašeno duhovnog, svijet uzoholjenog znanja i svijet luda poslanih od Boga da posrame mudre. Jednom je zgodom za svoje filmove izjavio kako govore “o jednom – ekstremnom manifestiranju vjere” – njegov peti film možda “najekstremnije” slijedi upravo tu crtu.
Sudeći i prema svojim dnevničkim zapisima iz toga vremena, Tarkovski je pred kraj sedamdesetih proživljavao duboka previranja u sebi, tihe krize koje će ga u konačnici učvrstiti u vjeri koja ga je toliko proganjala, bar u onoj mjeri kojom je on proganjao nju. Zona, tajnovito mjesto u koje su vlasti zabranile ulazak u svijetu neke bliske ili izgledne budućnosti u kojoj se kataklizma možda dogodila, ali možda i ne, mjesto je unutar kojeg prirodni zakoni, navodno, ne vrijede u ljudima pojmljivom obliku. Nova predaja kazuje da se unutar tog zabranjenog područja nalazi Soba u kojoj sve želje iz podsvijesti mogu postati stvarnost. Među stanovnicima okolnih krajeva javljaju se tzv. stalkeri, koji prebacuju i vode znatiželjnike u Zonu. Naslovni lik ovom zgodom u samo srce Zone vodi Pisca (koji personificira umjetnost i emocije) i Profesora (koji personificira znanost i razum), u dramatičnom razvoju inače sporog filma preuzimajući ulogu “svete lude”, lika svojstvenog ruskoj pravoslavnoj tradiciji, a kojeg je Tarkovski koristio još od “Andreja Rubljova”. On u posebno sugestivnom prizoru iz filma citira dijelove 24. poglavlja Lukina evanđelja, u kojem apostoli na putu za Emaus ne prepoznaju uskrsloga Krista iako su Mu godinama bili bliski. Kad na kraju citiranja Svetog pisma stalker pita svoje suputnike (i nas!) “jeste li budni?“, film kao da dobiva ubrzanje, a gledateljima se množe pitanja koja nadilaze goli razum. Sebične emocije i jalovo znanje sakupljeno i naraslo u oholosti i sebeljublju u likovima Pisca i Profesora do kraja priče dolaze do zida o koji se razbijaju, a Tarkovski to prati nenametljivim simbolizmom i mirnim ritmom. Nigdje do tada ni poslije nije tako snažno progovorio protiv materijalizma, a posredno i protiv marksizma i ateizma kao u ovom izuzetnom filmu.
“Stalker traži ljude koji vjeruju u nešto u svijetu koji više ne vjeruje ni u što”, kaže Tarkovski i konkretizira: “Film govori o Bogu u ljudima i o umiranju duhovnosti kao posljedici prigrljivanja lažnoga znanja.”
Lik Stalkera, te suvremene ili svevremene svete lude odraz je samoga autora na vrhuncu vlastitih borbi i mirenja. Sve su ključne, sve “cool” rečenice na ustima Pisca, a sva mudrost dolazi iz lika Profesora, ali Tarkovski, pa onda i njegov stalker te naposljetku mi i tada gnjevni cenzori shvaćaju da je sve to poput kuće na pijesku iz Isusove prispodobe i da su te intelektualne veličine poput apostola koji ne prepoznaju svoga uskrsloga Gospodina. Stalkerova molitva u još jednom dirljivom prizoru iz filma zato kazuje:
“Neka se sve ostvari. Neka vjeruju. Neka se smiju svojim strastima. Jer to što zovu strastima nije uistinu energija duše, već jednostavno trenje između duše i vanjskoga svijeta. Ali, nadasve, daj da imaju nadu i neka postanu bespomoćni kao djeca. Jer slabost je velika, a snaga je bezvrijedna.”
Takav podtekst, ali i očita kritika materijalizma Zapada koliko i Istoka, nije naišao na odobravanje sovjetskih vlasti i Tarkovski je konačno, osokoljen uspjehom u zapadnim filmskim krugovima, odlučio svoj rad nastaviti u inozemstvu. Po cijeni razdvojenosti od obitelji (cijeli je ostatak života proveo u pokušajima da sina također izvede iz SSSR-a), slijedio je kreativne porive i zov njihovih ishodišta. A ta je ishodišta tada već vrlo jasno imenovao, što je vidljivo u njegovim dnevnicima:
“Gospode, osjećam Te blizu, mogu osjetiti Tvoju ruku na mom zatiljku… Želim vidjeti Tvoj svijet onakav kakvog si Ti načinio i Tvoje ljude onakve kakve si ih Ti zamislio. Volim Te, Gospode, i ne želim ništa više od Tebe. Prihvaćam sve što je od Tebe, a samo težina moje zloće i mojih grijeha, potamnjeli dio moje duše, priječe me da budem Tvoj ponizni sluga, o, Gospode!”
U istom spisateljskom zamahu, pod narisanim križem, on piše: “Što raditi? Samo moliti! I vjerovati. Najbitniji od svih ovaj je simbol, koji nam nije dan da ga razumijemo, već da ga osjećamo. Da imamo vjeru usprkos svemu – da imamo vjeru.”
Rad izvan domovine i smrt
Gotovo programski, njegov prvi film sniman izvan domovine bio je “Nostalgija” – priča o “nostalgiji za duhovnim”, kako ga je sam Tarkovski opisao. Njegov glavni lik, ruski pjesnik koji u jednom talijanskom lječilištu, u društvu lijepe prevoditeljice, skuplja građu za svoju novu knjigu, traži Boga, a nalazi nostalgiju; on Boga ne uspijeva vidjeti, osjetiti, pojmiti sve do završnice filma, u dugoj, iznimno profinjenoj sceni prenošenja zapaljene svijeće preko bazena, njezina prenošenja od svojevrsna rođenja do smrti, od obećanja do iskupljenja – sceni za koju je Tarkovski rekao da sadrži “istinski smisao” njegova života.
Iako ni zapad nije nudio potpunu slobodu – dok su doma limiti bili ideološke, na slobodnom tržištu bili su komercijalne prirode – Tarkovski je odlučio nastaviti snimati u zapadnoj Europi. Sljedeći je projekt odlučio realizirati u Švedskoj, u podneblju u kojem je stvarao jedan od njegovih uzora, Ingmar Bergman. Ostaje zanimljivo, naizgled začudno, ali zapravo vrlo logično kako je Tarkovski volio crpiti iz djela izrazito a(nti)religioznih autora, kakav je bio veliki švedski filmaš ili pak vrlo antiklerikalan Luis Bunuel. Kroz njihove borbe i opiranja, ali i kroz krize i previranja religioznijih, u kušnjama ogrezlih autora poput Roberta Bressona ili, među piscima, velikog ruskog književnog i čak možda duhovnog autoriteta kakav je bio Dostojevski, Tarkovski kao da je postavljao izazove samome sebi, svome viđenju života i umjetnosti, čak svom odnosu prema Bogu. “Žrtva”, film nastao tijekom već dijagnosticiranog karcinoma, “okoristio” se Bergmanom, ali i na predivan način iznio filmsku i duhovnu viziju Andreja Tarkovskog do svoga kraja.
“Ima li čovjek suočen s očitim znakovima neminovne apokaliptične tišine ikakve nade u opstanak? Možda odgovor na to pitanje možemo naći u legendi o ustrajnom osušenom drvetu lišenom vode života na kojoj sam bazirao ovaj film i koja ima presudno mjesto u mojoj umjetničkoj biografiji. Redovnik, korak po korak, vjedro po vjedro, donosio je uzbrdo vodu isušenom drvetu, vjerujući u neophodnost svoga čina, ne posumnjavši ni na tren u čudesnu snagu svoje vjere u Boga. On je živio da doživi Čudo: jednoga je jutra drvo procvalo životom, grane mu je prekrilo mlado lišće. I to čudo nije ništa drugo doli – istina.”
Ovdje leži osnova “Žrtve”, misao ekranizirana gotovo doslovno u prologu i epilogu filma koji će, posvećen njegovu sinu, zaključiti svijet pokretnih slika Andreja Tarkovskog.
Koristeći se opet suptilno elementima znanstvene fantastike, Tarkovski je svoje likove u švedskoj zabiti stavio u ambijent upravo započetog trećeg svjetskog rata. Rat se ne vidi, već dolazi kao informacija iz medija, a glavni lik odlučuje se zavjetovati Bogu kojeg je do tada odbijao – odreći će se svega, svih materijalnih dobara, pa i obitelji, ako Bog poštedi svijet novoga rata i kataklizme. Bog ga uistinu posluša, dakle, uz posljedice koje su istovremeno predivne i pretužne. Taj čin žrtve, manifestacija pronađene vjere, iskupljenja i Ljubavi čini se u kontekstu života najvećeg ruskog filmskog redatelja savršeno logičnim motivom za završnicu ovozemaljskog mu životnog puta. Kršćanski koncept žrtve i trpljenja čini se čak, posebice danas, možda bolnijim trnom u tkivu zapadnjačkog potrošačkog društva nego u materijalističkoj (pseudo)religiji komunističkoga svijeta. “Samoizražavanje je besmisleno ako ne nailazi na odgovor. Suvremeni čovjek, međutim, ne želi podnositi nikakvu žrtvu iako istinska potvrda sebe može biti izražena isključivo kroz žrtvu”, piše u svojim zapisima Tarkovski, a u istom kontekstu nastavlja:
“Razvoj današnjega svijeta odvija se na čisto materijalnom planu. Suvremeno se društvo kreće empirijski i, u krajnjoj liniji, bez ikakve duhovnosti. Ako promatramo stvarnost kao vidljiv, materijalni poredak stvari, od nje onda možemo očekivati samo obične stvari dohvatljive rukom. Od toga trenutka, ukoliko čovjek sreće isključivo empirijske činjenice, bilo na društvenom, političkom, tehničkom ili općeživotnom planu, rezultati mogu biti samo užasavajući i život postaje nemoguć. Jer, nemoguće je živjeti bez razvoja duhovnosti. Čak i najokorjeli grubijan može to shvatiti ili bar osjetiti. Čovjek gubi razloge za život jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost.”
Andrej Tarkovski umro je ubrzo nakon završetka rada na “Žrtvi”, 29. prosinca 1986. u Parizu od posljedica raka pluća, iznijevši i svoju žrtvu, svoj križ do svoje Kalvarije. Umjetničke i životne. Jer, kao kod svih velikih umjetnika, ta dva puta presudno su isprepletena, prožeta Čežnjom i vođena Duhom, ako se Čežnja prepozna, a Duh primi u poniznosti. Zato je Tarkovski u umjetnosti vidio prvenstveno način da dušu – svoju i svih onih koji će njegovu umjetnost prihvatiti i kroz svoje vizure shvatiti – usmjeri ka dobru. Ka Ljubavi. Ka Bogu. Bogu kojeg je tako poetski opjevao svojim filmskim jezikom i dočarao nam ga kroz kretnje prirode koju je tako produhovljeno znao prikazati, kroz vjetar u travi i krošnjama, kroz kišu u pljusku i padanju niz oluk i da ne nabrajam sve ono što je činilo neuhvatljivu poeziju sina velikog pjesnika Arsenija Tarkovskog.
“Ja vidim kao svoju dužnost poticati odraze u onom što je u svojoj biti ljudsko i vječno u svakoj duši a što počesto zanemarujemo iako nam sudbina leži u vlastitim rukama. Na kraju sve možemo svesti na jednostavni element, jedini nam kojem možemo bazirati svoju egzistenciju – na sposobnost da volimo. Ta sposobnost može u duši rasti da postane temeljni sastojak što određuje smisao života. Moja je zadaća svakoga tko gleda moje filmove učiniti svjesnim potrebe za ljubavlju i potrebe da daje ljubav te svjesnim da ga ljepota čini potpunim.”
Njegove pisane riječi dolaze kao fusnote njegovim filmskim čarolijama koje često govore škrto kad su riječi u pitanju. Ali, baš sve su sadržane u tim filmovima što zvonko pjevaju o talentu i duhu, o izvoru i ušću, o čovjeku i Bogu. “Umjetnik je uvijek sluga i on vječno nastoji otplatiti talent koji mu je kao nekim čudom dat”, rekao je Andrej Tarkovski i tako na svoj način pojasnio sva svoja “odakle?” i “kamo?”, svoj put. Ka Dobru, naravno.
Toni Matošin
Izvor: Bitno.net
Genijalan tekst o genijalnom čoveku i umetniku!!!
Mislim da ne postoji magazin o umetnosti i kulturi koji je na bolji način prikazao život i delo jednog od kultnih filmskih režisera. PULSE je obiljem kvalitetnih tekstova o Tarkovskom još jednom pokazao zašto je vodeći magazin u ovom delu internet kosmosa!
Još jednom – sve pohvale za autora teksta!!!