U pustinji ključ i izbledelo sećanje

U pustinji ključ

„Dobra priča je kao dobra muzika, svi osećaju da nešto znači ali niko ne zna tačno šta.“

 Izreka iz pustinjskog almanaha; str.107, poglavlje II.

Koliko je vremena prošlo od kada je na sebe preuzeo ovako težak ključ?

Nije mogao da se seti. Znao je samo da je odavno ovde u ovoj drevnoj pustinji i da ga polako hvata umor.

Činilo mu se često da je njen jedini stanovnik. U njenoj utrobi su kosti bezbrojnih oblika života kojih odavno nema, kao i kosti nestalih moreplovaca, dok vetar promenljivom snagom peva i svira istovremeno ono što više niko nije u stanju da pravilno protumači. Povremeno, tu i tamo, sreo bi nekog usamljenog guštera, koji bi ga posmatrao sa vrha nekog kamička ili lobanje neke uginule životinje, koji bi šmugnuo ispred njega kao da je čitavog svog života vežbao jedino hitro kretanje u iznenadnim susretima.

Oni koji su ga poslali na ovaj put, polako blede u sećanju, ali sećao se da su mu rekli da je on idealan za njega, i da ide samo pravo i prati unutrašnji glas.

”Glas će te odvesti do velike kule u kojoj je zatočen div, jedini preživeli iz svoje vrste, one koja je na početku vremena nastanjivala zemlju, i čije moći su,u odnosu na današnjeg čoveka, neizmerne. On bi jedini mogao da nam pomogne da izađemo iz naših megalopolisa, koji za nas,zbog prekomerne i nekritičke vere u tehnologiju, postaju grobnice. On zna sve odgovore na pitanja koja nas vekovima muče.Naši preci su ga zatvorili u tu kulu jer su ga se suviše bojali, a kjuč, koji je milionima godina ležao zakopan u pustinji, nedavno su pronašli naši arheolozi.Poslednji je čas da neko odabran, od još živih,pokuša da pređe kroz tu pustinju, nađe veliku kulu, otvori velika vrata i konačno oslobodi diva.

Idi samo pravo i prati unutrašnji glas, on neka ti bude jedini i najbolji vodič, rekoše još.

Ako sretneš nekog putnika koji ti nudi novac ili zlatnike pod bilo kojim uslovom, ili ti predlaže da pođeš sa njim u zemlju u kojoj vlada obilje, upitaj uvek glas za savet. Ako sretneš neku mladu ženu ljupkog lica i vitkog stasa, upitaj opet glas za savet.”

Nije do sada u ovoj pustinji mnogo takvih sreo, ali je uvek slušao glas; kada čovek dugo boravi u pustinji, sprijatelji se s njim, nauči da ga čuje i razume, bez potrebe za prevodom, iako on voli da se izražava u alegorijama i metaforama, tako da putnik, poput njega, odavno ne zna da kaže da li sanja ili je budan, ili budan sanja.

“Pustinja je to svih pustinja,” rekli su, toliko se još sećao,” u kojoj nećeš ubrzo znati da li ideš nekom pustinjom koja se nalazi zabeležena na geografskoj karti ili po onoj s kojom se svi rađamo i koja se nalazi u svima nama.Da li ideš napred, uvek napred ili se vraćaš, ili u neku buduću prošlost ili prošlu budućnost. Pustinja je otelotvorenje čitavog svemira, u kojem prostor i vreme ne znače više ništa. Bar ne na jeziku razumljivom onima koji se nikada nisu zaputili njome.”

Uglavnom je živeo od sećanja i nešto malo vode na koju bi povremeno nailazio zahvaljujući glasu, iskusnom vodiču i znalcu svih putnika i pustinja, pa i ove kojom odavno hodi, ostavljajući duboke tragove u njoj.

Dana koji kao da je ovde ličio na bilo koji drugi dan video je da mu u susret ide neka vitka ženska prilika, koja je takođe na leđima nosila ključ, iako manji i drugog oblika; pozdravili su se ćutanjem, zatim su seli na ne tako vruć pesak, jer je sunce već polako zalazilo na horizontu, i popričali svako o svom sećanju. Nisu se, razume se, dodirivali, bili su suviše obuzeti svojim svetim ciljevima, te je mogućnost raspaljivanja čulnih strasti bila je ravna nuli. Reče mu da je krenula u neki veliki grad da stigne na svečanost, a kjuč koji su joj dali njeni roditelji, nužan je uslov  da bi mogla da otvori vrata tog velikog, bogatog grada,u kome je verovatno čeka ispunjenje svih njenih najslađih snova. Nedugo potom, ustali su,osmehom se pozdravili i nastavili dalje svako svojim putem sa teškim ključevima na ramenu.

Da li se zaputio u krivom smeru i da li je bilo vredno kretati na put, nije se pitao, iako je sreo još mnoge putnike koje su se vraćali i koji su govorili da je pravac kojim se zaputio besmislen i da bi najbolje bilo da se odmah vrati tamo odakle je pošao,i uhvati za gušu one koji su ga na ovaj put poslali.

Ali putnik se nije osvrtao na mnogobrojna upozorenja, jer su za njega to bila sasvim očekivana iskušenja za koje mu je glas iznutra rekao, ne jednom, da ih ignoriše.

Velika kula je sigurno negde iza onih pustinjskih formi nalik talasima koje je nedavno video u svojim vizijama, i za koje je znao da su konačni znak da se njegovom dugom putu bliži kraj.

Uskoro je ponovo naišao na vodu, nalik malom izvorištu koje se krilo u hladu nečeg što je podsećalo na omanju oazu. Nagnuo se nad izvor i počeo halapljivo da pije; pošto se zasitio, pogled mu se načas zadrži na još zatalasanoj vodenoj površini. Gledao je kao da po prvi put vidi svoje lice u odrazu vodenog ogledala; lice, nekada mladoliko, sada je bilo naborano, a kosa je izdajnički odavala prve sede vlasi. Zar je to on, zbilja on?

Izgledalo je kao da se, preko noći svog života, odjednom probudio i shvato da više nije mlad. Zurio je još dugo u svoj odraz u vodi kao da je pokušavao da uveri sebe da je odraz lažan, i da nema nikakve veze sa prostom činjenicom da to nije i ne može biti on.

Ipak, nešto mu je govorilo, neki potpuno drugi glas, da voda ne laže, i da ne može da laže, i da je u njoj video istinu celog svog života.

Opružio se na pesak pored ogromnog ključa, i počeo da plače; kroz suze koje su brzo navirale i koje su mu se slivale niz lice, video je majku kako stoji na pragu njhove stare kuće i kako ga zbog nečeg doziva, video je oca kako onako beznog stoji oslonjen na štake i osmehuje se u blago pripitom stanju, video je devojku plave kose koju je prvi put u životu poljubio, video je svoju sobu na čijim policama su bile mnogobrojne knjige koje je kupovao zahvaljujući honorarima za ilustracije koje je povremeno objavljivao, video je prvi strip koji je nacrtao i koji se događao u pustinji,kao da je već živeo u njoj ili ona u njemu….

Video je, mada u fragmentima, ceo tok svog nazovi života koji ga je doveo do ovog izvora u pustinji koja je, zapravo, ogoljena činjenica svega što jeste njegova sudbina koju nije izabrao, ali koja mu je pojela, video je to sasvim jasno, iako kroz potok gorkih suza, sve za šta je do sada živeo i u šta je verovao.

Sada kada se najzad probudio naboranog lica i sedih vlasi, razumeo je sve ono što je trebalo da razume mnogo pre polaska u ovu pustaru.

Ali vreme ne zna za oprost.

Da se vrati tamo odakle je pošao, nije imao snage; da nastavi  svoje putovanje, suviše se bojao.

Za P.U.L.S.E napisao, nacrtao i obojio: Đorđe Milović

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments