Ljudi su umorni od jednostavnih stvari

Umberto Eko – Ljudi su umorni od jednostavnih stvari

Približava mi se Božji sud – kaže Umberto Eko, filozof, semiotičar, romanopisac, bibliofil i jedan od najvećih svetskih umova koji je protekle tri nedelje proveo na 20 strana sveta – bukvalno, u 20 različitih gradova – promovišući svoju novu knjigu „Praško groblje”. Priznaje da povremeno ne može ni da se seti u kojem je gradu.

Eko će u januaru napuniti 80 godina , ali i dalje je živahan i krepak i ne izgleda kao neko ko se sprema za Svetog Petra. Ostavio je cigarete pre osam godina, ali i dalje voli da žvaće duvan kako bi dobio dnevnu dozu nikotina. U ekskluzivnom intervjuu za „Gardijan” Umberto Eco: \’People are tired of simple things. They want to be challenged\’ on pobija tvrdnju da se ovom knjigom vraća u formu, tvrdeći da iz nje nikada nije ni izašao.

Radnja romana „Praško groblje” smeštena je u drugu polovinu 19. veka i prati život i priključenija krijumčara, falsifikatora i, generalno rečeno, zloće Simonea Simoninija, koji uspeva nekako da se utka u većinu velikih događaja tog doba – od ujedinjenja Italije, preko Pariske komune do rata Francuske i Pruske. I čak iako odbija da prizna da se vraća u formu, Eko ne može da pobegne od činjenice da se vraća omiljenoj temi – zaverama.

Simonini je u ovoj knjizi predstavljen kao tvorac „Protokola sionskih mudraca”, lažnog spisa s početka 20. veka koji prikazuje navodnu zaveru Jevreja da preuzmu čitav svet. Otkako su se „Protokoli” pojavili u Rusiji 1903. postali su veoma popularni i veoma „verodostojni” – teško je danas, recimo, naći „upućenog” desničara u Srbiji koji nije ubeđen da je sve što tamo piše sušta istina, mada je istorijski dokazano da je omiljena Hitlerova referenca nastala u umu nekog pametnjakovića. Što se Eka tiče, njemu je bila dovoljna činjenica da oko „Protokola” kolaju glasine da ih stavi u centar romana, i da „otkrije” da je baš taj amoralni Italijan iz Pariza Simonini kriv za sve.

„Protokoli” se, setiće se i oni koji sebe ne bi uvrstili u armiju najvećih fanova Umberta Eka, pojavljuju i u njegovom drugom romanu, impozantnom – mada ne toliko lako čitljivom „Fukoovom klatnu”. Zašto je Umberto Eko toliko fasciniran ovim tekstom?

– Kao učenjak veoma sam zainteresovan za filozofiju jezika, a jedna od glavnih odlika jezika je mogućnost da se laže. Pas ne laže. Kada pas laje, to znači da je neko napolju. Ljudi lažu. Od laži do falsifikata nije dalek put, a ja sam svojevremeno napisao jedan esej o logici falsifikovanja i njegovom uticaju na svetsku istoriju. Jedan od najpoznatijih i najstrašnijih falsifikata u istoriji upravo su „Protokoli sionskih mudraca” – kaže Eko.

Veliki italijanski pisac, dakle, poručuje da ga ne interesuju zavere, već paranoja koja im omogućava da bujaju.

– Postoji mnogo tih malih zavera, ali paranoja jedne univerzalne zavere je najmoćnija, jer je večna – reći će on. – To je jedno psihološko iskušenje čitave naše vrste. Karl Poper tvrdi da je sve počelo od Homera. Sve što se dogodilo u Troji, kaže Homer, bilo je smišljeno dan ranije na vrhu Olimpa. To je način da se ne osećate odgovornim ni za šta. Zato su diktatori koristili univerzalnu zaveru kao oružje. U prvih desetak godina mog života, u školi su me vaspitavali fašisti, koji su tvrdili da su Britanci, Jevreji i kapitalisti, ma svi, udruženi protiv jadnog italijanskog naroda. I Hitler je radio isto. I Berluskoni je radio isto, u svakoj kampanji je govorio o zaverama sudija ili komunista. Ne postoje više komunisti, ne možete ih naći čak ni kada biste ih fenjerom tražili, ali to ne smeta Berluskoniju da tvrdi da samo što se nisu popeli na vlast…

Eko, to je sasvim jasno, uopšte nije veliki pristalica „odnedavno bivšeg” italijanskog premijera. Ovaj je pisac značajna figura italijanske političke levice i veliki Berluskonijev protivnik još od njegovog ulaska u politiku, početkom devedesetih godina prošlog veka. Zato je veoma srećan što mu je video leđa, mada ne isključuje mogućnost da bi ovaj mogao da se vrati, i to već posle izbora zakazanih za 2013. godinu.

– Berluskoni je genije komunikacije. Da nije, nikada ne bi mogao da postane toliko bogat. Već na startu je identifikovao svoju metu: sredovečne ljude koji provode dane, mesece i nedelje buljeći u televizor. Mladi ljudi više ne gledaju TV, oni su na internetu. A oni koji podržavaju Berluskonija su žene od 50 i 60 godina i penzioneri, koji su veoma moćno glasačko telo u sve starijoj državi. One njegove čuvene „greške” mogu da liče na greške vama, meni ili nekome inteligentnom, ali za 60-godišnju ženu iz unutrašnjosti Italije to nisu greške. On dođe i kaže: „Ne morate da plaćate porez”. A kada premijer jedne zemlje kaže da porez ne mora da se plaća, naravno da ćete biti zadovoljni. Kako je, uopšte, došlo do toga da jedna kultura poput italijanske – toliko umetnička i intelektualna u svojoj suštini – može da izabere takvog pajaca da je vodi?

– Berluskoni je uvek bio najveći protivnik intelektualaca – objašnjava Eko. – To je čovek koji se hvalio time da nije pročitao nijedan roman u poslednjih 20 godina! Ali velika je zabluda da je Italija neka intelektualna zemlja. Kada uđete u metro u Tokiju, svi čitaju knjige. U Italiji ih niko ne čita. Vreme je da prestanemo da razmišljamo o Italiji kao o zemlji koja nam je podarila Rafaela ili Mikelanđela.

„Praško groblje” je u toj Italiji već dočekano na nož. Pojedini kritičari zamerili su piscu što opet pominje „Protokole” i što će tako dati novi zamah jednom antisemitskom tekstu, ali Eko kaže da svako može da ih pronađe preko Gugla, te da nije odgovoran za to kako će „slabiji čitaoci” protumačiti – ili pervertirati – njegovu knjigu. Baš kao što su katolički sveštenici branili devojčicama da čitaju „Madam Bovari” da ne bi pošle putem preljube.

Da li Umberta Eka, onda, brine što nijedan od šest romana koje je napisao posle prvenca „Ime ruže”, koji ga je vinuo na liste bestselera, nije dobio mnogo pozitivnih kritika.

– Uvek me šokira mišljenje kritičara – navodi Eko. – Mislim da knjiga mora da se ceni najmanje deset godina po izlasku, nakon što je pročitate nekoliko puta. Nazivali su me prevelikim eruditom, prevelikim filozofom, preteškim piscem. Onda sam napisao roman „Misteriozni plamen kraljice Loane”, koji uopšte nije intelektualan, već napisan najobičnijim mogućim jezikom, i to je moj roman sa najmanjim tiražom! Verovatno pišem za mazohiste. Samo izdavači i neki novinari veruju da ljudi žele jednostavne stvari. A ljudi su, zapravo, umorni od jednostavnih stvari. Oni žele izazove.

Pre nego što je počeo da piše knjige, Eko je na televiziji vodio nekoliko emisija posvećenih kulturi i radio kao urednik. Zašto mu je, onda, palo na pamet da sa „Imenom ruže” u svoj si-vi doda i romane?

Priznaje da je to, delom, bilo slučajno. Prijateljica ga je zamolila da napiše kratku detektivsku priču za novu ediciju koju je pripremala.

– Rekao sam – okej, ali mora da bude smeštena u srednji vek i da ima najmanje 500 strana. Odgovorila mi je da je to previše za tu ediciju, ali mi ta ideja nikada nije izašla iz glave, i stvorio sam taj izdavački fenomen. Mada, verovatno bih se odao romanima i bez te prijateljice. Uvek sam imao taj impuls za naracijom. Pisao sam priče i početke romana već kada sam imao 10 ili 12 godina, mada sam kasnije počeo da pišem eseje, pa za romane nije bilo vremena. A sve što sam napisao bilo je, u neku ruku, detektivsko štivo… Jedan profesor mi je rekao da je čak i moja doktorska teza o Tomi Akvinskom imala takvu strukturu.

„Ime ruže” je napravilo od Eka veliko ime, ali je trebalo nastaviti tim putem. To nije uvek bilo lako.

– Ponekad kažem da mrzim „Ime ruže” – priznaje Umberto. – Možda su ostale knjige bile bolje. Ali to se ne dešava samo meni, već mnogim piscima. Markes je možda napisao 50 knjiga, ali svako će ga se sećati po „Sto godina samoće”. Kad god objavim novi roman, ljudi ponovo počnu da kupuju „Ime ruže”. Zašto? Verovatno kažu „Au, Eko ima novu knjigu. Ali, pre toga moram da pročitam ‘Ime ruže'”.

„Ime ruže” ga nije učinilo samo poznatim, već i bogatim. Ali Umberto Eko nikada nije odustao od akademske karijere na Univerzitetu u Bolonji. Njegova bibliografija je veoma opširna, a iza Eka kao romanopisca stoji Eko kao ozbiljan filozof i još ozbiljniji književni kritičar. On voli da priča i o svom detinjstvu, koje je obeleženo „gutanjem” knjiga u gradiću Alesandrija u severnoj Italiji, sa „sitnoburžoaskim” roditeljima koji nisu marili za književnost i bakom koja ga je uvela u tajnu knjiga. Danas on i njegova supruga Renata Ramge imaju dve velike biblioteke – jednu u Milanu, drugu u Riminiju – sa više od 50.000 naslova, među kojima je oko 1.200 veoma retkih.Knjige su za njega „koridori uma”, ali neće po svaku cenu braniti štampane stvari.

– Umesto da nosim torbu punu knjiga, skinuo sam 30 naslova koji su me zanimali na svoj ajped. Ovo nije kraj knjige, mada će pravi čitaoci uvek želeti „fiziku” u rukama. Pravom čitaocu ne treba bilo koji „Petar Pan”, on želi svog „Petra Pana”.

Kako bi Umberto Eko voleo da bude zapamćen? Kao kritičar, romanopisac, profesor?

– Neka to prosude ljudi. Pisac ima mnogo duži život u sećanju od akademika, ako ne računate Imanuela Kanta ili Džona Loka. Pogledajte šta se desilo sa velikim misliocima od pre 50 godina. Već su zaboravljeni.

[youtube]dXz8oVxhTGc[/youtube]

Marko Prelević

Press

What is your idea of perfect happiness?
A state of satisfaction that lasts a little more than five minutes.

What is your greatest fear?
To lose my sense of humor at the moment of my death.

Which historical figure do you most identify with?
Baruch Spinoza.

Which living person do you most admire?
Let me wait until they die, so to be sure of my feelings.


What is your greatest extravagance?
I quit smoking.

What is your favorite journey?
The years during which I am writing a new novel. I am wandering through a private and secret territory, nobody knows what I am doing, and I feel happy.

What do you consider the most overrated virtue?
No real virtue, if such, can be overrated.

What do you dislike most about your appearance?
Everything—I do not like my image in the mirror. However, I do not feel disturbed, because several times I discovered that a lot of nice people had a different opinion.


Which living person do you most despise?
Once again, let me wait until their death. (They must have time to change.)

What or who is the greatest love of your life?
Since four years and a half, my grandchild.

When and where were you happiest?
When I had time enough for my hobby: work.

If you could change one thing about your family, what would it be?
To have another grandchild.


What is your most treasured possession?
My collection of old rare books.


What do you regard as the lowest depth of misery?
Intolerance (but because I have enough money to live well; otherwise it would be starvation).

What is your favorite occupation?
I said it above: work. But do not forget that I am one of those happy persons who identify their work with their hobby and vice versa.

What do you most value in your friends?
The capacity to keep a secret.


Who are your favorite writers?
Dante, Nerval, Joyce, Borges.

Who is your favorite hero of fiction?
Julien Sorel. No, perhaps Mickey Mouse.

Who are your heroes in real life?
As Brecht said, “Unhappy the land where heroes are needed.”

What are your favorite names?
Aureolus Theophrastus Bombastus, and Jim.

What is your motto?
As  James Joyce once said to his brother, “The music hall, not poetry, [is] a criticism of life.”


obrada teksta P.U.L.S.E

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Snezana
Snezana
4 years ago

Eko ce biti jedan od onih koji se pamte. Odlican clanak, hrana za dušu.