Josif Brodski – Živeti u društvu znači opraštati

Živeti u društvu znači opraštati – Josif Brodski

Život je igra sa mnogim pravilima, ali bez sudije. Mi saznajemo kako se ona igra više posmatranjem nego saznavanjem iz neke knji­ge, računajući tu i Sveto Pismo. Zato nije čudno što toliko njih igra ne­pošteno, što je malo onih koji dobijaju a mnogo onih koji gube.

Photo: www.zaokladkiplotem.p

U svakom slučaju, ako je to mesto Mičigenski univerzitet, An Arbor, država Mičigen, koje ja pamtim, mogu sa sigurnošću da pret­postavim da vi, njegovi studenti, još manje poznajete Pismo od onih koji su sedeli za ovim klupama recimo pre šesnaest godina, kada sam se odvažio da prvi put stupim na ovo tle.

Za moje oko, uvo i nozdrve ovo mesto je i dalje An Arbor; ono se plavi – ili mi se čini plavim – kao An Arbor; ono miriše na An Arbor (mada moram priznati da je sada u vazduhu manje marihua­ne nego ranije i to trenutno zbunjuje starog Anarborca). Na taj na­čin ono liči na An Arbor gde sam proveo deo svog života – najbolji deo, kako mi se čini – i gde, pre šesnaest godina, vaši prethodnici nisu o Bibliji znali gotovo ništa.

Kada se setim svojih kolega, kada znam šta se radi sa univer­zitetskim nastavnim programima u celoj zemlji, kad postajem svestan pritiska koji takozvani savremeni svet vrši na omladinu, osećam nostalgiju za onima koji su sedeli na vašim stolicama pre desetak ili više godina, jer su neki od njih bar mogli da navedu de­set božjih zapovesti, a drugi su se čak sećali naziva sedam smrtnih grehova. No šta su oni učinili kasnije sa tim dragocenim znanjem i koliko su imali uspeha u životnoj igri – o tome pojma nemam. Mogu samo da se nadam da je, kada se svede konačni račun, čovek bo­gatiji ako se rukovodio pravilima i tabuima koje je odredio neko sa­svim neopipljiv, a ne samo slovom zakona.

Photo: tumblr.com

Pošto vam je još rano da svodite konačne račune i ako su vam uspeh i pristojno okruženje ono čemu težite, ne bi vam bilo zgoreg da se upoznate sa tim zapovestima kao i sa spiskom grehova. Njih je, sve zajedno, sedamnaest, a neki se delimično podudaraju. Na­ravno da možete prigovoriti da oni pripadaju verskom učenju sa sna­žnom tradicijom nasilja. Ali, ako je reč o verama, ova je ipak najtolerantnija; ona zaslužuje vašu pažnju već i zbog toga što je rodila društvo u kojem imate pravo da podvrgavate sumnji ili da odričete njenu vrednost.

Ali ja nisam ovde da bih veličao vrline bilo koje konkretne ve­re ili filozofije, i nije mi zadovoljstvo, kao mnogima, da činim zamerke savremenom sistemu obrazovanja ili vama, njegovim poten­cijalnim žrtvama. Prvo, ja vas ne smatram takvima. Drugo, u određenim oblastima vaša znanja su neizmerno veća od mojih ili bilo kog predstavnika moga naraštaja. Na vas gledam kao na dru­žinu mladih razumno-egoističnih duša, uoči vašeg veoma dugog stranstvovanja. Zadrhtim od pomisli na njegovu dužinu i pitam se čime bih mogao da vam budem od koristi. Znam li o životu nešto što bi vam moglo pomoći ili bi vam bilo značajno, i ako nešto znam, postoji li način da vam tu informaciju prenesem?

Odgovor na prvo pitanje mislim da je potvrdan ne samo stoga što bi čovek mog životnog doba trebalo da bude veštiji od svakog od vas u toj životnoj šahovskoj igri, već i zato što se on verovatno već umorio od mnogih stvari kojima vi tek težite. (Sam taj umor je nešto o čemu mlade treba upozoriti kao o pratećem elementu nji­hovog izuzetnog uspeha ili neuspeha; to saznanje može povećati za­dovoljstvo prvog ili pojačati ukus ovog drugog). A kada je o dru­gom pitanju reč, pravo da vam kažem, imam poteškoća. Primer pomenutih zapovesti može obeshrabriti svakog govornika koji da­je uputstva, pošto su svih Deset zapovesti bile propoved, doslovno – zabrana. Ali između naraštaja postoji transparentni zid, gvozde­na zavesa ironije, zavesa kroz koju se vidi skroz, ali koja ne propu­šta gotovo nikakvo iskustvo. U najboljem slučaju, samo pojedinač­ne savete.

Zato gledajte na ovo što sada čujete samo kao na savete sa vr­ha nekoliko ledenih bregova, ako se tako može reći, a ne sa gore Sinajske. Niti sam ja Mojsije niti ste vi starozavetni Jevreji; ovo je nekoliko nesređenih skica, naškrabanih u žutom notesu negde u Kaliforniji – to nisu ploče sa religioznim tekstom. Ignorišite ih, ako vam je volja, podvrgnite ih sumnji, ako je potrebno, zaboravite ih, ako drukčije ne možete: u njima nema ništa što obavezuje. Ako vam nešto od toga sada ili u budućnosti bude od koristi, biće mi drago. Ako ne bude, moj vas gnev neće stići.

Photo: thequeerfrontier

Sada, kao i ubuduće, mislim da treba da se usredsredite na pre­ciznost vašeg jezika. Nastojte da obogatite svoj rečnik i da postu­pate s njim kao sa svojim bankovnim računom. Poklonite mu mno­go pažnje i trudite se da povećate svoje dividende. Nije cilj u tome da doprinesete krasnorečivosti u svojoj spavaćoj sobi ili svom pro­fesionalnom uspehu – mada je kasnije i to moguće – i nije stvar u tome da se pretvorite u soficistiranog govornika. Cilj je da omogu­ćite sebi da se što potpunije i tačnije izražavate; jednom rečju, cilj je vaša uravnoteženost. Jer nagomilavanje neizgovorenog, nedo­voljno artikulisanog, može dovesti čoveka do neuroze. Svakog dana se u čovekovoj duši mnogo štošta menja, ali način izražavanja ostaje isti. Sposobnost izražavanja zaostaje za iskustvom. To štet­no utiče na psihu. Osećanja, nijanse, misli, percepcije koje ostaju neimenovane, nedovoljno objašnjene, neprecizno formulisane, na­gomilaju se unutar individue i mogu dovesti do psihološke eksplo­zije ili potonuća. Da bi se to izbeglo, čovek ne mora da se pretvori u knjiškog moljca. Treba samo da nabavi rečnik i da ga čita svaki dan, a ponekad i knjigu pesama. Rečnici su, međutim, po važnosti na prvom mestu. Ima ih mnogo svuda oko nas, uz neki se dobija i lupa. Dosta su jeftini, ali čak i onaj najskuplji (sa lupom) staje mno­go manje od jedne posete psihijatru. Ako se ipak odlučite da odete kod psihijatra, obraćajte mu se kao da imate simptome leksičkog alkoholizma.

I sada i ubuduće gledajte da budete dobri prema svojim rodi­teljima. Ako to zvuči suviše slično onome: „Poštuj oca svoga i ma­ter svoju” – ne mari. Sve što želim da kažem je: trudite se da se ne bunite protiv njih jer će oni, verovatno, umreti pre vas, tako da se možete osloboditi bar tog osećaja krivice, kad već ne možete tuge. Ako vam je.potrebno da se bunite, bunite se protiv onih koji nisu tako ranjivi. Roditelji su previše bliska meta (kao, uostalom, i sestre, braća, supruge ili muževi); razdaljina je takva da ne možete promašiti. Bunt protiv roditelja sa svim onim neću-od-vas-uzeti-ni-pare, u suštini je posebno buržoaski manir jer najviše zadovoljava buntovnika, u datom slučaju zadovoljava ga mentalno, što mu daje sigurnost. Što kasnije pođete tim putem, kasnije ćete postati duhov­ni buržuj; tj. što duže ostajete skeptik, sumnjičav, intelektualno nezadovoljan, to bolje po vas. S druge strane, naravno, to neću-uzeti-ni-pare ima praktičan smisao, pošto će vaši roditelji, najverovatnije, zaveštati sve što imaju vama, i uspešni buntovnik će na kraju dobi­ti imetak u celini – drugim rečima, bunt je veoma efektna forma štednje. Mada je kamata ubitačna i, rekao bih, vodi u bankrotstvo.

Photo: broadmuseum.msu.edu

Trudite se da se suviše ne uzdate u političare, ne zato što su tupoglavi i nepošteni, što je najčešći slučaj, već zbog zamašnosti nji­hovog posla koji prevazilazi i najbolje među njima, niti u bilo ko­ju političku partiju, doktrinu, sistem ili njihove projekte. Oni u najboljem slučaju mogu donekle da ublaže socijalno zlo, ali ga ne mogu iskoreniti. Kakvo god bilo suštinsko poboljšanje, ono će uvek biti nedovoljno sa etičke strane, jer će uvek biti onih – makar to bio i jedan čovek – koji neće imati nikakve koristi od tog poboljšanja. Svet nije savršen; Zlatni vek nikada nije postojao niti će ga biti. Je­dino što će se dogoditi sa svetom je da će postati veći, odnosno mno­goljudniji, ne povećavši se u razmeri. Koliko god čovek koga ste izabrali obećavao da će pravilno podeliti kolač, kolač neće postati veći; u suštini, porcije će se obavezno smanjiti. U svetlu toga – ili, bolje reći, u mraku – moraćete se osloniti na vlastitu, domaću ku­hinju, tj. upravljati svetom samostalno – barem onim njegovim delom koji vam je dostupan, koji se nalazi u granicama vašeg dometa. Međutim, ostvarujući to, moraćete takođe biti spremni na tužno saznanje da ni vašeg vlastitog kolača neće biti dosta; moraćete biti spremni na to da okusite u ravnoj meri i zahvalnost i razočarenje. To je najteža lekcija za usvajanje – ne gubiti usrdnost u kuhinji, jer ako date taj kolač makar jedanput, izazvaćete masu očekivanja. Za­pitajte se imate li snage za takvu neprekidnu isporuku kolača, ili vi­še računate na političare? Kakav god bio ishod takvog samočeprkanja – ma koliko mislili da svet može počivati na vašem kolaču – počnite odmah da radite na tome, da sve te korporacije, banke, škole, laboratorije, ili gde već budete radili i čije se prostorije danonoćno zagrevaju i čuvaju, puste unutra beskućnike da preno­će bar sada, kada je zima.

Trudite se da se ne izdvajate od drugih, nastojte da budete skromni. I sada nas je previše, a uskoro će nas biti mnogo više. To penjanje na mesto pod suncem obavezno se dešava na račun dru­gih, onih koji se neće penjati.To što morate nekima stati na nogu ne znači da mu morate stajati na ramenima. Uz to, sve što budete videli sa te tačke biće ljudsko more i oni koji su poput vas zauzeli slič­nu poziciju – važnu, ali pri tom veoma opasnu – oni što se zovu bo­gatim i slavnim. Uopšte, uvek ima nečeg neprijatnog u tome da čovek ima više sreće od njemu sličnog, pogotovo kada tih sličnih ima na milijarde. Uz to treba dodati da bogatih i slavnih u naše vreme ima na gomile i da tamo, na vrhu, postaje veoma tesno. Zato ako želite da postanete bogati i slavni, ili i jedno i drugo, neka vam je sa srećom, ali se ne predajte tome potpuno. Žudeti za nečim što ima­ju drugi, znači gubiti sopstvenu unikalnost; s druge strane to, narav­no, stimuliše masovnu produkciju. Ali pošto trčite životnu trku sa­mo jednom, razumno bi bilo izbegavati najočiglednije klišee, uključujući i luksuzna izdanja. Svest o vlastitoj izuzetnosti, imajte to u vidu, takođe podriva vašu unikalnost, da ne govorimo o tome da ona sužava vaš osećaj za realnost. Gurati se među one koji, s ob­zirom na njihov prihod i spoljašnji izgled predstavljaju – makar te­oretski – neograničen potencijal, mnogo je više od članstva u bilo kom klubu. Potrudite se da budete sličniji njima nego onima koji na njih ne liče; trudite se da nosite neupadljive boje. Mimikrija je zaštita individualnosti, ne njeno odricanje. Savetovao bih vam, isto tako, da govorite tiše, ali se plašim da ćete smatrati da sam otišao predaleko. I ne zaboravite da je pored vas uvek neko – bližnji. Ni­ko ne traži od vas da ga volite, ali trudite se da ga ne povredite i da ga ne uznemiravate mnogo; gledajte da mu stanete na nogu opre­zno, a desi li se da poželite njegovu ženu, imajte na umu da to go­vori o nedostatku vaše mašte, o vašem neverovanju u bezgranične mogućnosti života. U najgorem slučaju potrudite se da se setite sa kakve je daljine – od zvezda, iz dubine vasione, možda s njenog suprotnog kraja – stigla molba da to ne činite isto kao i ideja da bli­žnjeg treba voleti kao samoga sebe. Očito da zvezde o sili teže i usamljenosti znaju više od vas jer one su – oči žudnje.

Photo: sumi-no-neko

Izbegavajte na svaki način da pripisujete sebi status žrtve. Od svih delova tela najbudnije pazite na svoj kažiprst jer on želi da ra­zotkriva. Kažiprst je znak žrtve, on je suprotnost podignutom sred­njem prstu i kažiprstu u znak pobede, znaku – V. Koliko god bio od­vratan vaš položaj, nastojte da ne krivite za to drugoga: istoriju, državu, pretpostavljene, rasu, roditelje, mesečeve mene, detinjstvo, nesvojevremeno sedanje na nošu itd. Jelovnik je opširan i dosadan i sama njegova opširnost i dosada dovoljno su uvredljive da čovek tro­ši svoju inteligenciju birajući sa te trpeze. U trenutku kad bacate kri­vicu na nekog drugog, potkopavate sopstvenu rešenost da nešto ura­dile; može se čak utvrditi da prst koji optužuje tako mahnito podrhtava u slučaju da ta rešenost nije dovoljno čvrsta. Na kraju kra­jeva, ni status žrtve nije lišen svoje privlačnosti. On izaziva saosećanje, nagrađuje se za zasluge, i cele se države i kontinenti raznežuju u sumraku mentalnih padova uz saznanje žrtve. Postoji čitava kultura žrtve koja se rangira od ličnih advokata do međunarodnih zaj­mova. Bez obzira na postavljeni cilj tog sistema, čist rezultat njego­ve delatnosti nesumnjivo umanjuje očekivanja, kada se bedno preimućstvo uzima i proglašava krupnim dostignućem. Naravno da to ima terapeutsko dejstvo i računajući na oskudnost svetskih resursa, makar čak higijenskih, trudite se da se tome suprotstavite. Koliko god nepobitno bio očigledan vaš gubitak, negirajte ga dokle god ste pri razumu, sve dok vam usta mogu izgovoriti „ne”. Uopšte, nastoj­te da uvažavate život ne samo zbog njegovih draži nego i zbog nje­govih teškoća. One su deo igre i ono što je dobro u tome je to da ni­su obmana. Svaki put kad ste u problemima, ili na granici očajanja, kaci vas spopadnu neprijatnosti i poteškoće, imajte na umu: to život razgovara sa vama na jedinom njemu poznatom jeziku. Drugim re­čima, trudite se da budete pomalo mazohista: bez ukusa mazohizma, smisao života nije potpun. Ako vam to može pomoći trudite se da ne zaboravite da je ljudska vrlina apsolutna, a ne sitna moneta; da je ne­spojiva sa posebnim tvrdnjama da se bazira na odricanju očiglednog. Ako smatrate da je ovaj argument donekle brzoplet, pomislite bar na to da smatrajući sebe žrtvom uveličavate vakuum neodgovornosti, koji veoma vole da popunjavaju demoni i demagozi, pošto paralizovana volja ne raduje anđele.

Svet u koji se spremate da kročite, ne uživa dobru reputaciju. Bolji je sa geografskog nego sa istorijskog stanovišta; kudikamo je privlačniji vizuelno nego socijalno. On nije drago mestašce u šta ćete se uskoro uveriti, i sumnjam da će postati mnogo privlačnije u vreme kada ga budete napuštali. Međutim, to je jedini svet koji po­stoji i ne postoji alternativa, a ako bi i postojala, ništa ne jemči da bi bila mnogo bolja od ove. Tamo su spolja džungle, isto kao i pu­stinje, klizave padine, blato itd. – doslovno, ali što je još gore i metaforično. Kao što je rekao Robert Frost: „Najbolji izlaz je uvek – do kraja”. I još je kazao u jednoj drugoj pesmi, „da živeti u društvu znači opraštati.” Želeo bih upravo da završim nekolikim primedbama o tom odlaženju do kraja.

Photo: tumblr.com

Gledajte da ne obraćate pažnju na one koji bi da vam zagorčaju život. Takvih će biti mnogo kako po zvaničnoj dužnosti, tako i samozvanih. Podnosite ih ako ih ne možete izbeći, ali čim ih se otarasite, tog trenutka zboravite na njih. Nastojte pre svega da ne pičate priče o nepravičnom ponašanju koje ste pretrpeli sa njihove strane; izbegavajte to ma kako bio saosećajan vaš auditorijum. Ta­kve priče produžavaju postojanje vaših protivnika; vrlo je verovatno da oni računaju na to da ste brbljivi i da ćete saopštiti to svoje iskustvo drugima. Nijedna individua nije sama po sebi vredna da daje lekcije o nepravičnosti (ili pravičnosti). Odnos jednog prema jednom ne opravdava napor: vredan je samo eho. To je glavni prin­cip svakog ugnjetača, sponzoriše li ga država ili je autodidakt. Za­to gonite ili prigušujte eho, ne dopuštajte događaju kakogod neprijatan ili značajan bio, da uzima više vremena nego što mu je bilo potrebno da bi nastao.

Ono što čine vaši neprijatelji dobija svoj značaj ili važnost za­visno od vaše reakcije. Zato projurite kroz njih ili mimo njih, kao da su žuto, a ne crveno svetlo. Neka vam ne zadržavaju pažnju ni misleno ni verbalno, ne gordite se time što ste im oprostili ili ih zaboravili – pre svega zaboravite na loš kraj. Tako ćete osloboditi ćelije svog mozga nekorisnog truda, tako ćete možda uspeti da spasete te tupoglavce od njih samih jer je perspektiva biti zaboravljen kra­ća od perspektive biti pomilovan. Uključite drugi kanal: ne može­te prekinuti emisiju te mreže, ali možete da umanjite njen rejting. Takvo rešenje bi se teško svidelo anđelima, ali bi sigurno zadalo udarac demonima, a u datom trenutku to je najvažnije.

Bolje je da ovde prekinem. Biće mi milo ako nađete da je ovo što sam vam rekao korisno. Ako nije, to će pokazati da ste za bu­dućnost mnogo spremniji nego što se moglo očekivati od ljudi va­ših godina. To je, smatram, takođe razlog za radost a ne za bojazan. U svakom slučaju, bili dobro pripremljeni ili ne bili, želim vam sre­ću, jer vas ne čekaju u životu samo praznici pa će vam sreća zatre­bati. Uostalom, mislim da ćete se snaći.

Nisam Ciganka i ne mogu vam predskazati budućnost, ali se golim okom vidi da mnogo toga ide vama u prilog. Prvo i pre sve­ga rodili ste se, što je samo po sebi već pola posla, a živite u demokratiji – u toj kući na pola puta između košmara i utopije – koja stva­ra manje prepreka na putu individue nego njena alternativa.

Najzad, dobili ste obrazovanje na Mičigenskom univerzitetu, po mom mišljenju najboljem univerzitetu u zemlji, već i po tome što je pre šesnaest godina pružio krajnje neophodnu pomoć najlenjijem čoveku na zemlji koji, povrh svega, praktično nije govorio engleski – vašem pokornom slugi. Ovde sam držao predavanja osam godina; jezik na kojem vam se danas obraćam naučio sam ov­de; neki od mojih bivših kolega još su aktivni, drugi su u penziji, a treći spavaju večnim snom u zemlji An Arbora po kojoj vi sada ho­date. Jasno je da ovo mesto ima za mene izuzetno sentimentalnu vrednost i takvu istu će imati za vas posle deset godina. Do tog do­ba mogu da vam projektujem budućnost, u tom pogledu znam da nećete propasti, tačnije, da vas čeka uspeh. Jer osećaj talasa topli­ne koji će vas zapljusnuti posle deset i više godina kada se spome­ne ime ovog grada, značiće, bez obzira da li ste bili uspešni ili ni­ste, da ste pobedili kao ljudska bića. Upravo takvu vrstu uspeha vam želim u budućnosti.

Ostalo zavisi od sreće i mnogo je manje važno.

Josif Brodski

Obraćanje studentima diplomcima Mičigenskog univerziteta, 1988. godine.

*Iz knjige „Tuga i razum“, Russika, 2007, prevela: Neda Nikolić Bobić

XXZ – regionalni portal

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
6 years ago

Овај говор Јосифа Бродског студентима је изузетно користан иако је истовремено испуњен лепотом поетске речи која осветљава скривене кутове душе и помаже нам да савладамо страхове и заблуде које искуство таложи у нама ако нисмо у стању да разлучимо битно од неважног.
У савременом свету окупирани смо подацима који затрпавају пажњу и осећања непотребним узбуђењем и напетошћу, па беседа великог песника руши преграду која нас дели од свести о вечности, која нам је неопходна да бисмо схватили “да живети у друштву значи опраштати”.
Истинско сазнање је лековито.

Nadja
6 years ago

Kako je divno za promenu malo pročitati tekstove pismenih ljudi, uživati u njihovim intelektualnim razmišljanjima. Sreća pa je još uvek mesta gde se tekstovi ovog tipa mogu naći.