Ulogujte se / Kreirajte profil

Besmrtnik – Horhe Luis Borhes

Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Plato had an imagination, that all knowledge was but remembrance; so Solomon giveth his sentence, that all novelty is but oblivion.

Francis Bacon, Essays, LVIII.

Salomon kaže: Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je svekoliko znanje tek sjećanje, tako Salomon izriče svoju izreku da je sva novost tek zaborav.

Francis Bacon, Ogledi, LVIII.

U Londonu, početkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji de Lucinge šest svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715.—1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju riječ. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed čovjek sivih očiju i progrušane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznalački na više jezika; začas bi prešao sa francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam španjolskog iz Soluna i portugiškog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog putnika s broda “Zeus” da je Cartaphilus umro na moru, vraćajući se u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronašla je ovaj rukopis.

Izvornik je sročen na engleskom i vrvi latinizmima. Naš je prijevod doslovan.

I.

Koliko znam, moje su nedaće započele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bio sam tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i čarbine pokosile su mnoge ljude koji su vruće željeli da se ogledaju u boju. Mauritanci su potučeni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjenički gradovi zauvijek je posvećena bogovima podzemlja. Poražena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim milosrđem; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam ja jedva uspio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost tištala dušu i možda me navela da kroz užasne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtnika.

Moje su nedaće započele, velim, u jednom tebanskom vrtu. Cijele te noći nisam oka sklopio, jer mi se nešto komešalo u duši.

Ustao sam pred samo svitanje; moji su robovi spavali, mjesec je bojom podsjećao na beskrajni pijesak. S istoka se, smožden i okrvavljen, primicao neki jahač. Nadomak meni srušio se s konja. Slabašnim, žudnim glasom zapitao me na latinskom za naziv rijeke koja oplakuje gradske zidine. Odgovono sam mu da je to Egipat, rijeka Egipat, koja se napaja kišama. Drugu rijeku ja tražim, odgovorio je turobno, onu neznanu rijeku koja ljude pročiščuje od smrti. Iz grudi mu je liptala tamna krv. Rekao mi je da mu je postojbina u planini s onu stranu Gangesa i da ondje vjeruju kako će onaj tko bude išao prema zapadu, gdje prestaje svijet, doći do rijeke čije vode podaruju besmrtnost. Dodao je da se na drugoj obali uzdiže Grad Besmrtnika, prepun utvrda, amfiteatara i hramova. Umro je prije svanuća, a ja sam odlučio da pronađem taj grad i tu rijeku. Na saslušanju kod krvnika, neki su mauritanski zarobljenici potvrdili putnikovu priču; netko se sjetio Elizejskih poljana na kraju svijeta, gdje je život ljudi vječan; netko vrhunaca gdje izvire Paktol i gdje žitelji dožive cijelo stoljeće. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili da je produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti. Ne znam jesam li ikada povjerovao u Grad Besmrtnika. Mislim da mi je tada dostajao naum da ga tražim. Getulijski prokonzul Flavije dao mi je za taj pothvat dvjesta vojnika. Unovačio sam i plaćenike koji su se proglasili iskusnim vodičima i koji su prvi napustili naše redove.

IMG_5141

800px-PYRAMID_LAKE,_SOUTHERN_END,_SHOWING_DESERT_SETTING_FOR_WHICH_LAKE_IS_NOTED_-_NARA_-_552906

Kasniji događaji izopačili su i pobrkali sjećanja na naše prve dane. Krenuli smo od mjesta Arsinoe i zašli u žarku pustinju. Prošli smo kroz zemlju troglodita koji žderu zmije i nemaju dar govora; zemlju Garamanta koji imaju zajedničke žene i hrane se lavljim mesom; zemlju Augila koji se klanjaju samo Tartaru. Probijali smo se kroz druge pustinje, gdje je pijesak crn, gdje se putnik mora kretati za noćnih sati, zato što je danja žega nepodnošljiva. Izdaleka sam uočio planinu po kojoj je Ocean dobio ime: na njenim padinama uspijeva mlječika što potire djelovanje otrova. Na njenom vrhuncu žive satiri, divlji i sirov narod, sklon bludnoj pohoti. Nitko nije mogao zamisliti da te neprijazne oblasti, gdje zemlja rađa čudovištima, kriju neki čuveni grad. Uporno smo napredovali, jer bi uzmak bio ravan smrti. Oni hrabriji spavali su izloživši lice mjesečini; spopala ih je ognjica. Neki su, pak, sa zagađenom vodom bunara ispili ludilo i smrt. Tada je počelo dezertiranje, uskoro i pobune. Da to spriječim, odmah sam uveo najstrože mjere. Postupao sam po savjesti, ali me jedan centurion upozorio da mi buntovnici (goreći od želje da osvete raspetog druga) rade o glavi. Pobjegao sam iz logora sa šačicom vjernih vojnika. Izgubio sam ih u pustinji, u pješčanim olujama i nepreglednoj noći. Zadobio sam ranu od kretske strijele. Lutao sam, ne nalazeći vode, nekoliko dana, ili samo jedan pregolemi dan što su ga umnožili sunce, žeđa i strah od žeđe. Konju sam prepustio da me vodi kamo hoće. U svanuće, daljina se načičkala piramidama i tornjevima. Mučno sam usnio sitni i oštro ocrtani labirint: usred njega je stajao ćup; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga oči vidjele, ali su hodnici bili tako zakučasti i isprepleteni da sam znao da ću prije umrijeti negoli do njega doprijeti.

II.

Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubenoj u strmoj planinskoj padini. Stijenke te rupe bile su vlažne, više uglačane protokom vremena negoli ljudskom rukom. U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeda. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (pod zadnjim ili prvim zrakama sunca) blistao je očevidni Grad Besmrtnika. Vidio sam zidine, lukove, pročelja i trgove: počivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sličnih mojoj, brazdalo je planinu i dolinu. U pijesku je bilo plitkih otvora; iz tih kukavnih jama (i iz ropa) plazila je sivoputa čeljad, zarasla u bradu, gola. Učinilo mi se da ih prepoznajem: spadali su u zvjerski soj troglodita, koji se množi po obalama Arapskog zaljeva i po etiopskim pećinama. Nisam se čudio što ne govore i što žderu zmije.

egypt-seti-tomb-tunnel-snakes_22989_600x450

Strahovita žeđa ulila mi je hrabrosti. Ocijenio sam da se nalazim na tridesetak stopa od pijeska; bacio sam se niz padinu, sklopivši oči, ruku vezanih na leđima. Zaronio sam okrvavljeno lice u mračnu vodu. Stao sam srkati kao stoka na pojilu. Prije negoli sam opet utonuo u san i bunilo, nepojamno sam ponovio grčke riječi: Koji iz Zelije bjehu … bogati ljudi, što vodu Esepovu pijahu crnu…

Ne znam koliko je dana i noći proteklo iznad moje glave. Satrt, bez trunka snage koja bi mi omogućila da se vratim u utočište pećina, svoju zlehudu sudbinu prepustio sam mjesecu i suncu. Trogloditi, barbarski bezazleni, nisu mi pomogli da preživim ili umrem. Utaman sam ih preklinjao da me ubiju. Jednoga sam dana kremenom oštricom rasjekao spone. Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti — ja, Marko Flaminije Ruf, tribun rimske legije — svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa.

Žudnja da vidim Grad Besmrtnika, da dotaknem vrhunaravni Grad, gotovo mi nije dala da zaspim. Kao da su pronikli u moju nakanu, ni trogloditi nisu spavali: isprva sam vidio kako s mene ne skidaju pogleda; zatim, da je moj nemir prešao na njih, kao na pse. Da se maknem iz barbarske naseobine, odabrao sam najživlje doba dana, predvečerje, kad gotovo svi muškarci izlaze iz otvora i rupa i pilje u zapad ne videći ga. Stao sam naglas moliti, ne zato da izmolim božansku naklonost nego više da prestrašim pleme artikuliranim govorom. Pregazio sam potok što sporo teče zbog pješčanih sprudova i zaputio se prema Gradu. Dvojica ili trojica troglodita neodlučno su me pratila. Bili su (kao i ostali pripadnici svoga soja) sitni rastom; nisu ulijevali strah, nego odvratnost. Morao sam zaobići nekoliko krivudavih klanaca koji su podsjećali na kamenolome; zaslijepljen veličinom Grada, utvarao sam da mi je nadohvat ruke. Oko ponoći sam zašao u crnu sjenu njegovih zidina, načičkanu neznabožačkim formama u žutom pijesku. Zastao sam, obuzet nekakvom svetom jezom. Čovjek toliko zazire od novosti i pustinje da sam se obradovao što me jedan od onih troglodita dopratio do kraja. Sklopio sam oči i stao (budan) čekati da svane.

Rekao sam da grad počiva na kamenitoj uzvisini. Ta uzvisina, što podsjeća na hridinu, nije bila nimalo manje strma od zidina. Obilazio sam uzalud na sve strane: na crnom podnožju nije bilo ni najsitnijeg ispupčenja, ravnomjemi zidovi kanda nisu predviđali ni jedna jedina vrata. Potražio sam zaklon od žege u nekoj pećini; na kraju pećine bio je bunar, u bunaru stubište koje je vodilo u neprobojnu pomrčinu. Sišavši, kroz zbrku memljivih prolaza došao sam do prostrane kružne, jedva vidljive, ćelije. Ta podzemna prostorija imala je devetora vrata; osam ih je vodilo u labirint koji je varavo izbijao u istu ćeliju, deveta (kroz drugi labirint) vodila su u neku drugu kružnu ćeliju, jednaku onoj prvoj. Ne znam koliko je ukupno bilo ćelija; moje patnje i moja tjeskoba uvišestručili su ih. Muk je bio nelagodan i gotovo groban; nikakva šuma u tim podzemnim kamenim mrežama osim dubinskog vjetra kojemu nisam otkrio uzroka. U pukotine su bešumno utjecali mlazovi rđevite vode. S užasom sam se obikao na taj dvojbeni svijet; prestao sam vjerovati da može postojati nešto izvan podruma s devetorim vratima i dugih razgranatih podruma. Ne znam dokle sam tumarao pod zemljom; znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko naselje i moj rodni grad, sav u grozdovima.

ozymandias1

Na kraju nekog hodnika preda mnom se ispriječio nepredviđeni zid, do mene je doprla daleka svjetlost. Podigao sam zaslijepljeni pogled: na vrtoglavoj razdaljini, u nepojmljivoj visini, uočio sam nebeski krug, tako modar da mi se pričinio grimiznim. Nekoliko metalnih prečki penjalo se uza zid. Umor me iscrpio, ali sam se stao uspinjati, povremeno predahnuvši da budalasto zajecam od radosti. Malo-pomalo razabirao sam kapitele i vijence, trokutaste zabate i svodove, nedokučivu raskoš u granitu i mramoru. Tako sam se iz nevidljivog kruga crnih i zamršenih labirinata uspio popeti u sjajni Grad.

Labyrinth-Catacombs-Budapest-3

Labyrinth-Catacombs-Budapest-6

Izbio sam na nekakvu širinu, točnije, dvorište. Ono je bilo opkoljeno neprekinutim zdanjem nepravilna oblika i raznolike visine; rečeno zdanje bilo je ukrašeno svakojakim kupolama i stupovima. Više negoli ikoje obilježje toga nevjerojatnog spomenika prenerazila me njegova nepojmljiva starost. Osjetio sam da je prethodio čovjeku, prethodio zemlji. Ta očevidna drevnost (makar donekle jeziva za oko) bila mi je sukladna trudu besmrtnih graditelja. Isprva pažljivo, zatim ravnodušno, i napokon očajno, lutao sam stubištima i popločanim stazama te zamršene palače. (Kasnije sam utvrdio da su veličina i visina stuba nejednake i dokučio uzrok svome neobičnom zamoru.) Ova palača djelo je bogova, pomislio sam na početku. Obišao sam puste dvorane i ispravio se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uočio sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sjećam, s nerazumljivim gnušanjem, zamalo grizodušjem, s većom intelektualnom jezom negoli urođenim strahom. Dojmu neizmjerne drevnosti pridružili su se neki drugi: dojam beskonačnosti, grozote, složene besmislenosti. Već sam bio prošao kroz jedan labirint, ali me sjajni Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao odbojnost. Labirint je kuća koja je podignuta da smete ljude; njegov tloris, prepun simetrija, savršeno ispunjava tu svrhu. U palači koju sam donekle obišao graditeljski nacrt nije imao svrhe. Posvuda hodnici koji nikamo ne vode, visok nedostižan prozor, raskošna vrata što vode u neku ćeliju ili bunar, nevjerojatna naopaka stubišta s izvrnutim stubama i ogradom. Neka, pak, stubišta, nestvarno priljubljena uz masivni zid, odjednom su prestajala, poslije dva-tri zavijutka, u gornjem mraku kupola. Ne znam jesu li svi navedeni primjeri konkretni; znam da su godinama pohodili moje snomorice. Ne mogu više jamčiti je li neko obilježje odslik stvarnosti ili oblika koji su me kinjili. Ovaj Grad (pomislio sam) takoje jeziv da njegovo puko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinje, truje prošlost i budućnost i na neki način stoji u vezi sa zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na svijetu neće moći biti hrabar ili sretan. Neću ga opisivati; zbrka raznorodnih riječi, tijelo tigra ili bika, na kojemu se čudovišno umnažaju, združeni i posvađeni, zubi, udovi i glave, mogli bi ga (možda) približno predočiti.

Ne sjećam se kako je tekao moj povratak kroz prašnjave i memljive podzemne grobnice. Znam tek da se nisam mogao otresti bojazni kako će me, čim izađem iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti jezivi Grad Besmrtnika. Ničega se više ne mogu sjetiti. Taj zaborav, sad konačan, možda je bio hotimičan; možda su okolnosti mog izbavljenja bile tako mučne da sam se jednog dana, što ga je također prekrio zaborav, zakleo da ću ih zaboraviti.

III.

Oni koji su pažljivo čitali pripovijest o mojim nedaćama prisjetit će se da me jedan pripadnik plemena slijedio kao pas do neujednačene sjene zidina. Kad sam izašao iz zadnjeg podzemnog hodnika, zatekao sam ga na pećinskom ulazu. Ispružio se na pijesku, gdje je s mukom risao i brisao nekakve znakove nalik na slova iz sna što se pobrkaju malo prije negoli im dokučiš smisao. Isprva sam mislio da je to neko primitivno pismo; zatim sam zaključio kako je pretpostavka da se ljudi bez dara govora služe pismom besmislena. Uostalom, svi su znakovi bili drugačiji, što je isključivalo ili smanjivalo mogućnost da su posrijedi simboli. Čovjek je šarao, gledao i dotjerivao. Iznebuha, kao da se zasitio te igre, obrisao ih je dlanom i nadlakticom. Pogledao me, nije me prepoznao. Bez obzira na sve, tako je silno bilo olakšanje što me obuzelo (ili je tako silna i zadojena strepnjom bila moja samoća) da sam pomislio kako me taj kukavni troglodit, koji me gleda sa tla pećine, otprije čeka. Sunce je grijalo ravnicu; kad smo krenuli u naselje, s prvim zvijezdama, pijesak je žario tabane. Troglodit je išao preda mnom; te noći nakanio sam ga naučiti da raspozna, a možda i da ponovi, neke riječi. Pas i konj (pomislio sam) kadri su raspoznati neke riječi; brojne ptice, kao što je cesarski slavuj, kadri su ih ponoviti. Koliko god skučen bio, čovjekov razum uvijek će nadvisivati svijest stvorenja koja nisu obdarena razumom.

Ograničenost i kukavnost toga troglodita prizvali su mi u pamet sliku Argosa, ostarjelog i nemoćnog psa iz Odiseje, pa sam ga nazvao Argosom i pokušao mu to utuviti u glavu. Bez ikakva uspjeha. Moja metodičnost, strogost i upornost nisu ničemu poslužili. Nepomičan, ukočena pogleda, taj stvor kanda nije čuo glasove koje sam mu pokušavao uliti u glavu. Iako je stajao pored mene, činilo se da nas dijeli golema razdaljina. Nad njime što se opružio na pijesku kao sitna i kukavna sfinga od lave, nebesa su kružila od svitanja do sumraka. Nisam naprosto vjerovao da ne shvaća moj naum. Sjetio sam se kako Etiopljani vjeruju da majmuni neće govoriti samo zato da ih netko ne natjera na rad, i Argosovo mučanje pripisao sam sumnjičavosti ili strahu. Ta pretpostavka navela me na druge, još neobičnije misli. Pomislio sam da Argos i ja boravimo u različitim svjetovima, da su naša zapažanja jednaka, ali da ih Argos drugačije povezuje i tvori njima drugačije predodžbe; pomislio sam da predodžbe za njega možda i ne postoje, nego je to samo vrtoglav i neprekidan slijed munjevitih dojmova. Pomislio sam na svijet bez sjećanja, bez vremena; razmotrio sam mogućnost postojanja jezika koji nema imenica, jezika s bezličnim glagolima i nesklonjivim pridjevima. Tako su sporo protjecali dani i godine, ali se jednoga jutra zbilo nešto nalik sreći. Pala je moćna i dugotrajna kiša.

Pustinjske noći uglavnom su hladne, ali je ova bila ognjena. Usnio sam kako neka tesalska rijeka (u koju sam vratio zlatnu ribu) dolazi da me spasi; čuo sam kako se valja po crvenom pijesku i crnom kamenu. Probudili su me svježina zraka i uporni šum kiše. Potrčao sam, kao od majke rođen, da je dočekam. Noć je blijedjela; pod žutim oblacima, razdragano kao ija, pleme se izlagalo pljusku, utonuvši u zanos. Podsjećali su na koribante opsjednute božanstvom. Argos je jecao gledajući u nebeski svod; potoci su mu se slijevali niz lice, i to ne samo potoci kiše, nego (kako sam kasnije dokučio) suza. Argose, zazvao sam ga, Argose.

Tada je Argos, s krotkim čuđenjem, kao da otkriva nešto odavna izgubljeno i zaboravljeno, propentao: Argos, Odisejev pas. A zatim, i dalje gledajući u stranu: Ovaj pas leži u balegi.

Lako prihvaćamo zbilju, možda zato što slutimo da ništa nije zbiljsko. Upitao sam ga što zna o Odiseji. Teško je razumijevao grčki; pitanje sam morao ponoviti.

Jako malo, rekao je. Manje od najneukijeg rapsoda. Proteklo je valjda tisuću i sto godina otkako sam je ispjevao.

IV.

Sve mi je postalo jasno toga dana. Trogloditi su bili Besmrtnici; potočić s pjeskovitom vodom bila je rijeka za kojom je tragao onaj jahač. A grad o kojemu je glas pukao sve do Gangesa Besmrtnici su sravnili sa zemljom prije kakvih devet stoljeća. Od ostataka njegovih ruševina podigli su na istom mjestu bezumni grad što sam ga obišao: nekakvu parodiju ili naličje, ali istodobno i hram iracionalnih bogova što ravnaju svijetom. O njima ništa ne znamo, izuzev da ne sliče čovjeku. Čin podizanja grada bio je posljednji simbol što su ga Besmrtnici prihvatili; on označava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlučili živjeti u mišljenju, u čistoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pećine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet.

Homer mi je sve to ispričao s dječjom bezazlenošću. Pričao mi je o svojoj starosti i svome posljednjem putovanju na koje ga je, kao i Odiseja, potakla želja da dopre do ljudi koji nisu čuli za more, ne jedu posoljeno meso i nikad nisu vidjeli veslo. Proveo je cijelo stoljeće u Gradu Besmrtnika. Kad su ga srušili, nagovarao ih je da izgrade drugi. Neka se tome ne čudimo; zna se da je prvo opjevao trojanski rat, a zatim rat žaba i miševa. Podsjećaoje na božanstvo koje je najprije stvorilo svemir, a onda kaos.

Najlakše je biti besmrtan. Osim čovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska je, užasna i nedokučiva. Vidio sam da je, bez obzira na ovu ili onu vjeru, takav stav vrlo rijedak. Židovi, kršćani i muslimani propovijedaju besmrtnost, ali njihovo klanjanje prvome stoljeću dokazuje da vjeruju samo u njega, zato što su ostala, bezbrojna, stoljeća posvećena njegovu hvaljenju ili kuđenju. Prihvatljivije mi je Kolo nekih vjera u Indiji; u tom Kolu, koje nema početka ni kraja, svaki život proistječe iz prethodnoga i rađa sljedećim, ali ni jedan od njih ne odreduje cjelinu… U vjekovnom promišljanju, zajednica besmrtnih ljudi postigla je savršenstvo tolerancije, gotovo prezira. Ona je spoznala da se u beskonačnom roku svakome čovjeku sve dogodi. Na temelju bivših ili budućih vrlina, svaki čovjek zaslužuje svaku nagradu, ali isto tako, na temelju nečasnih djela iz prošlosti ili budućnosti, zaslužuje svaku kaznu. Kao što u hazardnim igrama parni i neparni brojevi teže ravnoteži, tako se potiru i dopunjavaju pamet i glupost, pa je možda sirova pjesan o Cidu samo nužna protuteža jednom jedinom epitetu iz Ekloga ili nekoj Heraklitovoj rečenici. I najkrhkija misao ovisi o nevidljivom crtežu i može ovjenčati ili izazvati neki neznani oblik. Znam neke koji su činili zlo kako bi se ono u idućim ili proteklim stoljećima preobrazilo u dobro… S toga gledišta, svi su naši postupci ispravni, ali i isprazni. Nema moralnih ili intelektualnih zasluga. Homer je ispjevao Odiseju; pretpostavimo li da je vrijeme beskrajno i da su njegove okolnosti i mijene beskonačne, nemoguće je da netko, makar jednom, ne ispjeva Odiseju. Nitko je netko, jedan besmrtni čovjek cijelo je čovječanstvo. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, ja sam junak, ja sam filozof, zloduh sam i svijet, a to je okolišan način da se izrekne kako ne postojim.

Poimanje svijeta kao sustava savršenih kompenzacija znatno je utjecalo na Besmrtnike. Ponajprije, podarilo im je potpuno pomanjkanje samilosti. Spomenuo sam drevne kamenolome koji su brazdali ravnicu na suprotnoj strani; netko se stropoštao u najdublji od njih. Nije se uspio povrijediti ni umrijeti, ali ga je morila žeđa; dobacili su mu konopac tek kada je proteklo sedamdeset godina. Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo.

Među korolarima učenja koje kaže da ne postoji ništa što ne bi imalo svoju protutežu, ima jedan koji nas je, premda teorijski nebitan, potkraj ili početkom 10. stoljeća naveo da se raspršimo po cijelome svijetu. On glasi ovako: Postoji rijeka čije vode podaruju besmrtnost; drugdje vjerojatno postoji druga rijeka čije vode potiru besmrtnost. Broj rijeka nije beskonačan; besmrtni putnik koji bude obišao svijet okusit će vodu svih rijeka. Odlučili smo da pronađemo tu rijeku.

space197-rivers-earth_53844_600x450

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

V.

Obišao sam nova kraljevstva, nova carstva. U jesen 1066. borio sam se na mostu kod Stamforda, ne sjećam se više je li to bilo u redovima Haralda koji se uskoro suočio sa sudbinom, ili u redovima onoga zlosretnog Haralda Hardrade koji je osvojio šest stopa engleske zemlje, ili možda nešto više. U sedmom stoljeću po hidžri, u predgrađu Bulaqa, prepisao sam sporom kaligrafijom, na jeziku što sam ga zaboravio, alfabetom koji ne znam, sedam Simbadovih putovanja i pripovijest o Brončanom gradu. U dvorištu tamnice u Samarkandu često sam igrao šah. U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju. Ljeta 1638. boravio sam u Kolozsvaru, a zatim u Leipzigu. U Aberdeenu sam se 1714. pretplatio na šest svezaka Popeove Ilijade; znam da sam ih prečitavao s užitkom. Negdje 1729. raspravljao sam o nastanku toga spjeva s nekim profesorom retorike, koji se, ako me sjećanje ne vara, zvao Giambattista; njegovi argumenti učinili su mi se nepobitni. Četvrtog listopada 1921, brod “Patna”, kojim sam putovao u Bombay, morao se usidriti u luci na eritrejskoj obali. Iskrcao sam se. Sjetio sam se onih davnih jutara, na ovome istome Crvenom moru, kad sam bio rimski tribun i kad su groznica, čarbine i ljenčarenje kosili vojsku. U blizini luke vidio sam bistru rijeku; okusio sam njezine vode, iz navike. Dok sam se uspinjao obalom, neko drvo načičkano bodljama ozlijedilo mi je nadlanicu. Neočekivana bol učinila mi se suviše ljudskom. Obuzet nevjericom, šutke i razdragano gledao sam predivno stvaranje spore kapi krvi. Opet sam smrtan, pomislio sam, opet sam kao i svi ljudi. Te noći spavao sam do svanuća.

… Pregledao sam ove stranice poslije godinu dana. Vidim da su prilično vjerodostojne, ali u početnim poglavljima, pa čak i u pojedinim ulomcima ostalih poglavlja, kao da provijava nešto šuplje. To je, možda, zbog pretjeranog navođenja suvišnih podrobnosti. Taj postupak, što sam ga naučio od pjesnika, unosi dah patvorenosti, zato što te podrobnosti krase stvarne događaje, a ne i uspomenu na njih … Mislim, ipak, da sam im otkrio dublji smisao. Zapisat ću ga; briga me što će me proglasiti fantastom.

Pripovijest koju sam iznio odiše nestvarnošću, zato što se u njoj isprepleću dogodovštine dvojice različitih ljudi. U prvom poglavlju, jahač želi saznati naziv rijeke koja oplakuje tebanske zidine. Flaminije Ruf, koji je gradu prethodno dodao epitet Stodvarni ili Hekatompylos, kaže da se rijeka zove Egipat. Ni jedna od ovih rečenica ne potječe od njih, nego od Homera koji u Ilijadi izričito navodi Stodvarnu Tebu, a u Odiseji, na usta Proteja i Odiseja, Nil uvijek naziva Egiptom. U drugom poglavlju, Rimljanin, napivši se besmrtne vode, izgovara nekoliko riječi na grčkom jeziku; te riječi su Homerove i mogu se potražiti na kraju čuvenoga kataloga brodova. Kasnije, u vrtoglavoj palači, spominje “gnušanje, zamalo grizodušje”; te riječi potječu od Homera koji je stvorio taj užas. Te su me nedosljednosti zabrinule; neke pak druge, estetske, pomogle su mi da dokučim istinu. Nalaze se u posljednjem poglavlju; ondje je zapisano da sam se borio na mostu kod Stamforda, da sam u Bulaqu prepisao putovanja Simbada Moreplovca i da sam se u Aberdeenu pretplatio na Popeovu englesku Ilijadu. Piše, inter alia: “U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju.” Nijedna od tih izjava nije patvorena; bitna je činjenica da sam ih istakao. Prva nekako više pristaje ratniku, ali se zatim uočava da pripovjedača manje zanima vojevanje, a više ljudske sudbine. Izjave u nastavku još su zanimljivije. Neki mutni elementami poriv naveo me da ih zapišem; učinio sam to zato što sam znao da su patetične. One to nisu kad ih izgovori Rimljanin Flaminije Ruf. One to jesu kad ih izrekne Homer; čudno je kad on, u trinaestom stoljeću, prepisuje pustolovine Simbada, drugog Odiseja, i kad poslije mnogih stoljeća, u nekom sjevernjačkom kraljevstvu i na barbarskom jeziku, otkriva obličja svoje Ilijade. A onu rečenicu gdje se spominje Bikanir očito je napisao neki literat, u želji da se — kao i tvorac kataloga brodova — izrazi veličajnim riječima.

Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Ne mora čuditi što je vrijeme ispremiješalo one riječi koje su me nekada predstavljale, s riječima koje su bile simboli sudbine čovjeka što me stoljećima pratio. Bio sam Homer; uskoro ću biti Nitko, kao Odisej; uskoro ću biti svi: bit ću mrtav.

image

***

Postskriptum iz 1950. Medu komentarima koji su popratili objavljivanje gornjeg teksta, najneobičniji, doduše ne i najuljudniji, koči se pod biblijskim naslovom A coat of many colours (Manchester, 1948.) i potječe iz nesalomljivog pera doktora Nahuma Cordovera. Obuhvaća stotinjak stranica. Razglaba o grčkim centonima, o centonima na srednjovjekovnoj latinštini, o Benu Jonsonu, koji je suvremenike ocrtao istrišcima iz Seneke, o djelu Virgilius evangelizans Alexandera Rossa, o tvorevinama Georgea Moorea i Eliota i, na kraju, o “pripovijesti koja se pripisuje antikvaru Josephu Cartaphilusu”. Upozorava, u prvom poglavlju, na kratke izvatke iz Plinija (Historia naturalis, V, ; u drugom, na izvatke iz Thomasa De Quinceya (Writings, III, 439); u trećem, iz Descartesova pisma ambasadoru Pierreu Chanutu; u četvrtom, iz Bernarda Shawa (Back to Methuselah, V). Po tim uštipcima ili krađama zaključuje da je cijeli spis apokrifan.

Taj je zaključak, po mome mišljenju, neprihvatljiv. Kad se bliži kraj, pisao je Cartaphilus, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Riječi rasute i krnje riječi, tuđe riječi, bijedni su milodar što su mu ga udijelili sati i stoljeća.

Ceciliji Ingenieros

Horhe Luis Borhes

prevod Milivoj Telećan

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.